19. Dar govora

88. U Opusu Dei, kćeri i sinovi moji, svi moramo biti posve zreli ljudi, svatko s vlastitim značajkama, koje Djelo ne samo poštuje, nego i potiče i brani. U duhovnom životu, naprotiv, svi moramo biti kao mala djeca: jednostavni, prozirni. Zato volim ponavljati da sam upravo navršio sedam godina: savjetujem vam da ne prelazite tu dob, jer dijete od osam ili devet godina već je naučilo govoriti vrlo velike lažetine.

Upravo sa svojih sedam godina iskustva želim vas podsjetiti na nešto što ste od mene mnogo puta čuli. Ovaj vaš Otac osjeća se sposobnim za sve pogreške i za sve strahote u koje mogu pasti i najnesretniji ljudi. A i vi, ako barem malo poznajete sami sebe, osjećat ćete se isto tako. Stoga, ako biste ikada imali nesreću posrnuti – i to teško posrnuti, što se neće dogoditi –, nemojte se iznenaditi: ispravite se, progovorite odmah! Ako ste iskreni, Gospodin će vas ispuniti svojom milošću i vratit ćete se u borbu, s više snage, s više radosti, s više ljubavi.

89. Oče, želite li dakle da padnemo ili da pogriješimo? Ne, djeco moja. Kako bih to mogao htjeti! Ali ako ikada, zbog ljudske slabosti, padnete na tlo, nemojte klonuti duhom. Bila bi to reakcija oholosti pomisliti tada: ja ništa ne vrijedim. Naravno da vrijediš! Vrijediš svu Krv Kristovu: «Empti enim estis pretio magno»¹, skupo ste kupljeni. Odmah pristupite sakramentu pokore, iskreno razgovarajte sa svojim bratom i počnite iznova! Bog računa na vas da ostvari svoje Djelo.

Nemojte se žalostiti ako vam, u najdivnijim trenucima vašega života, dođe napast – koju biste možda mogli pobrkati sa željom na koju ste pristali, a ona to nije – najvećih gadosti koje je moguće zamisliti. Utecite se milosrđu Gospodinovu, računajući na zagovor njegove Majke i Majke naše, i sve se sređuje. Poslije se nasmijte: Bog postupa sa mnom kao sa svecem! To nema nikakve važnosti: budite uvjereni da u svakom trenutku može dignuti glavu staro stvorenje koje svi nosimo u sebi. Zadovoljni, i u borbu kao i uvijek! Sada, kad nitko ne želi govoriti o bitkama ni o ratovima, ne preostaje drugo nego podsjetiti na one riječi Svetoga pisma: «Militia est vita hominis super terram»². Vaša će borba, doduše, kćeri i sinovi moji, ako poslušate ove savjete svoga Oca – koji ima mnogo iskustva s ljudskim slabostima: kao svećenik, po godinama i po poznavanju samoga sebe –, obično biti gerila, borba u stvarima bez prevelike važnosti, daleko od glavnih zidina tvrđave.

S vremena na vrijeme naići ćete možda na više nasilja, više snage u oholosti i u stvarima koje vuku prema blatu. Najveća ludost koju tada možete učiniti bila bi šutjeti. «Prešutjet’ sam htio – kaže jedan od Psalama –, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega»³. Naprotiv, sve se sređuje ako govorite, ako ispričate svoje poteškoće, pogreške i bijede u onom osobnom, prisnom i bratskom razgovoru koji postoji u Kući, i u ispovijedi. Govorite jasno prije, djeco duše moje, čim primijetite prvi simptom, makar bio vrlo blag, makar se činilo da nema važnosti. Govorite jasno, i imajte na umu da ne činiti tako znači ispunjati se glupim rumenjenjem i prenemaganjem kakve novakinje, kad biste se trebali ponašati hrabro, kao vojnici. Ne mislim samo na slabosti tijela, premda uključujem i njih, ali na njihovu mjestu, na petom ili šestom mjestu. Mislim prije svega na oholost, koja je naš najveći neprijatelj, onaj koji nas tjera da hodamo kao bez glave.

Nemojte se stoga čuditi ako kadgod počinite kakvu glupost. Pokažite udarac, ranu, i pustite da djeluje onaj koji vas liječi, makar boljelo. Tako ćete povratiti zdravlje, ići ćete naprijed, i vaš će se život pretvoriti u veliko dobro za duše.

Naš je Bog tako predobar da, čim se i malo borimo, odgovara preplavljujući nas svojom milošću. Gospodin, sa svojim očinskim srcem – većim od svih naših srdaca zajedno –, svemoguć je i želi nas sve blizu sebe: njegova je radost – njegova je slast biti s djecom čovjekovom⁴ – ispuniti radošću onoga koji mu se približi. A znate li kako se približavamo Bogu? Činima kajanja, koji nas čiste i pomažu nam da budemo čišći.

Moramo se ponašati kao mališan koji zna da mu je lice prljavo i odluči se umiti, da ga majka poslije izljubi. Samo što u slučaju skrušene duše Bog je onaj koji nas čisti, i poslije, i za to vrijeme, poput majke, ne grdi nas, nego nas uzima, pomaže nam, privija nas na svoje grudi, traži nas, čisti nas i daruje nam milost, Život, Duha Svetoga. Ne samo da nam oprašta i tješi nas, ako mu dođemo dobro raspoloženi, nego nas liječi i hrani.

90. Treba se vratiti Bogu, što prije; vratiti se, uvijek se vraćati. Ja se vraćam mnogo puta na dan, a ima tjedana kad se ispovjedim čak dvaput; katkad jedanput, katkad triput, kad god to trebam za svoj spokoj. Nisam ni bogomoljac ni skrupulozan, ali znam što dobro čini mojoj duši.

Sada, na mnogim mjestima, osobe bez pobožnosti i bez nauka savjetuju ljudima da se ne ispovijedaju. Napadaju sveti sakrament pokore na najbrutalniji način. Hoće od toga napraviti komediju: nekoliko riječi, svi zajedno, a zatim odrješenje. Ne, djeco! Ljubite ušnu ispovijed! I ne samo ispovijed teških grijeha, nego i naših lakih grijeha, pa čak i pogrešaka. Sakramenti podjeljuju milost ex opere operato – po vlastitoj snazi sakramenta –, ali i ex opere operantis, prema raspoloženju onoga koji ih prima. Ispovijed, osim što uskrisuje dušu i čisti je od bijeda koje je počinila – mišlju, željom, riječju, djelom –, donosi porast milosti, jača nas, daje nam više oružja da postignemo onu unutarnju, osobnu pobjedu. Ljubite sveti sakrament pokore!

Jeste li vidjeli veličanstvenije očitovanje milosrđa našega Gospodina? Bog Stvoritelj potiče nas da se ispunimo divljenjem i zahvalnošću. Bog Otkupitelj nas gane. Bog koji ostaje u euharistiji, koji je iz ljubavi prema nama postao hrana, ispunja nas žudnjom da na tu ljubav odgovorimo. Bog koji oživljuje i daje nadnaravni smisao svim našim djelima, nastanjen u središtu duše u milosti, neizreciv je… Bog koji oprašta – to je čudo! Oni koji govore protiv sakramenta pokore postavljaju zapreke tomu čudu božanskoga milosrđa. Uvjerio sam se, djeco moja, da mnogi koji nisu poznavali Krista, kad doznaju da mi katolici imamo Boga koji razumije ljudske slabosti i oprašta ih, bivaju iznutra potreseni i traže da im se protumači Isusov nauk.

Kad bi oni koji nastoje da ne zahvaljujemo Gospodinu za ustanovljenje ovoga sakramenta postigli svoj naum, makar i u malom dijelu, uništili bi duhovnost Crkve. Ako me pitate: Oče, govore li nešto novo? – moram vam odgovoriti: ništa, djeco. Đavao se ponavlja iznova i iznova: uvijek su to iste stvari. Đavao je vrlo pametan, jer je bio anđeo i jer je vrlo star, ali je istodobno potpuna budala: nedostaje mu Božja pomoć i ne čini ništa drugo nego uporno tupi jedno te isto. Sve zablude koje sada šire, svi ti načini laganja i izricanja krivovjerja, stari su, vrlo stari, i Crkva ih je tisuću puta osudila.

Oni koji tvrde da ne razumiju potrebu usmene i tajne ispovijedi – nije li to zato što ne žele pokazati otrov koji nose u sebi? Nisu li oni od onih koji idu liječniku, a ne žele mu reći otkad su bolesni, koji su simptomi njihovih bolesti, gdje ih boli…? Luđaci! Tim ljudima treba veterinar, jer su poput životinja, koje ne govore.

Znate li zašto se te stvari događaju u Crkvi? Zato što mnogi ne žive ono što propovijedaju; ili zato što naučavaju neistine, pa se onda ponašaju u skladu s onim što govore. Asketska sredstva i dalje su potrebna da bi se vodio kršćanski život; u tome nije bilo napretka niti će ga ikada biti: «Iesus Christus, heri et hodie, ipse et in sæcula!»⁵, Isus Krist isti je jučer i danas, i takav će biti zauvijek. Cilj se ne može postići ako se ne poslužimo prikladnim sredstvima. A u duhovnom životu sredstva su bila, jesu i bit će uvijek ista: poznavanje kršćanskoga nauka, često primanje sakramenata, molitva, mrtvljenje, život pobožnosti, bijeg od napasti – i od prigoda –, i otvaranje srca da milost Božja uđe do dna te se može zasjeći, spaliti, kauterizirati, očistiti i pročistiti.

91. Uvjeren sam da se u ovim trenucima mnoge duše gube zato što se ne služe sredstvima. Zato tako dobro dolazi ispovijed, koja je, uz to što je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, i – čak i psihološki – golem lijek koji pomaže dušama. Mi, osim toga, imamo onaj bratski razgovor s direktorom, koji je nastao spontano, prirodno, kao što izvire vrelo: voda je ondje i ne može a da ne izvire, jer je dio našega života.

Kako je taj Običaj nastao, u prvim godinama? U Djelu nije bilo drugih svećenika osim mene. Nisam htio ispovijedati vašu braću, jer kad bih ih ispovjedio, bio bih vezanih ruku i nogu: više im ne bih mogao ništa napomenuti, osim u sljedećoj ispovijedi. Zato sam ih slao drugamo: ispovjedite se kod koga hoćete, govorio sam im. Bilo im je vrlo teško, jer kad bi se optužili, na primjer, da su zanemarili ispit savjesti, ili za kakvu drugu malu pogrešku, neki bi im svećenici odgovarali osorno ili podrugljivim tonom: pa to nije grijeh! A oni koji su bili dobri svećenici ili redovnici dobra duha – svojega – pitali su ih: a ne biste li vi imali poziv za nas…?

Vaša su mi braća radije pričala stvari jednostavno, jasno, izvan ispovijedi. Pa to je, na kraju krajeva, ono što jedni drugima pričaju prijatelji ili prijateljice kad se okupe, ili oko kavanskoga stola, ili na plesu! Kažu to tako, jasno, čak i pretjerujući.

Barem s istom jednostavnošću morate govoriti i vi u tom bratskom razgovoru. Djelo je Majka koja svoju djecu ostavlja posve slobodnom; zato mi, njezina djeca, osjećamo potrebu biti odani. Ako to tko dosad nije učinio, savjetujem mu da otvori srce i izbaci ono: krastaču koju smo svi imali u sebi, možda prije nego što smo došli u Opus Dei. Svoj svojoj djeci savjetujem: izbacite van tu debelu i ružnu krastaču. I vidjet ćete kakav mir, kakav spokoj, kakvo dobro i kakva radost. Gospodin će vam za ostatak vašega života dati mnogo više milosti da budete odani svomu pozivu, Crkvi, Rimskomu prvosvećeniku, kojega toliko ljubimo, tko god on bio. Naprotiv, onaj koji bi pokušao sakriti neku bijedu, veliku ili malu, bio bi žarište zaraze, za sebe i za druge duše. Bara su mane koje se skrivaju, a i dobre stvari koje se ne pokazuju: čak i mirna bistra voda, ako ne teče, trune. Otvorite srce jasno, kratko, bez kompliciranja.

92. Nesretni su samo oni koji nisu iskreni. Ne dajte da vama zavlada nijemi đavao, koji nam katkad zbog kakve gluposti hoće oduzeti mir. Djeco moja, ponavljam, ako jednoga dana imate nesreću uvrijediti Boga, poslušajte ovaj savjet Oca, koji samo želi da budete sveti, vjerni: brzo se utecite ispovijedi i onomu razgovoru sa svojim bratom. Razumjet će vas, pomoći će vam, više će vas voljeti. Izbacite krastaču van, i odsad će sve ići dobro.

Sve će ići dobro, iz mnogo razloga: prvo, jer je onaj tko je iskren ponizniji. Zatim, jer Bog, naš Gospodin, tu poniznost nagrađuje svojom milošću. Potom, jer onaj drugi brat koji te je saslušao zna da ti treba pomoć i osjeća se dužnim moliti za tebe. Mislite li vi da su osobe s kojima vodite taj razgovor ljudi koji ne razumiju? Pa od istoga su tijesta! Koga će začuditi da se staklo može razbiti ili da glinenoj posudi trebaju spojnice? Budite iskreni. To je ono za što sam svojoj djeci najzahvalniji, jer se tako sve sređuje: uvijek. Naprotiv, osjećati se neshvaćenim, smatrati se žrtvom, uvijek sa sobom nosi i veliku duhovnu oholost.

Duh Djela nužno vodi k jednostavnosti, i tim se putem vode duše koje se približavaju toplini našega rada. Otkad ste došli u Djelo, nije se radilo ništa drugo nego da se s vama postupa kao s artičokama: skidaju se tvrdi vanjski listovi, da ostane čisto srce. Svi smo pomalo komplicirani; zato katkad lako dopuštate da od sitnice nastane planina koja vas pritišće, premda ste daroviti ljudi. Imajte, naprotiv, dar govora, i vaša će vam braća pomoći da uvidite da je ta briga glupost ili da joj je korijen u oholosti.

Ne zaboravite, osim toga, da reći subjektivnu istinu, koja ne odgovara stvarnoj istini, znači varati druge i zavaravati sebe. Može se biti u zabludi zbog oholosti – ponavljam –, jer taj porok zasljepljuje, pa osoba, ne videći, misli da vidi. Ali u zabludi je i onaj koji zavarava sebe i vara druge. Zovite stvari pravim imenom: kruh kruhom, a vino vinom. «Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je»⁶. Vjerovao sam da, mislio sam da i stvar je u tome da imena su triju strašnih đavola koje ne želim čuti iz vaših usta. Ne tražite sebi isprike; imate milosrđe Božje i razumijevanje svoje braće, i dosta!

Govorite stvari bez dvosmislenosti. Onaj moj sin koji pogrešku prikazuje u lijepim bojama, koji izobličuje ono što se dogodilo, koji je kiti beskorisnim riječima, nije na dobru putu. Kćeri i sinovi moji: znajte da, kad se počini kakva ludost, čovjek naginje tomu da loše vladanje zaodjene razlozima svake vrste – umjetničkim, intelektualnim, znanstvenim, čak i duhovnim! – i na kraju kaže da se zapovijedi čine zastarjelima, ili da to i jesu. Gledajući unatrag na ove dobre četrdeset i tri godine, kad god se koji moj sin izgubio, uvijek je to bilo zbog nedostatka iskrenosti ili zato što mu se dekalog učinio zastarjelim. I neka mi ne dolazi s drugim razlozima, jer nisu istiniti.

Nikada ne pokušavajte uskladiti mlitavo vladanje sa svetošću koju od vas zahtijeva Djelo. Izgradite sebi ispravan kriterij, i ne zaboravite da će vaša savjest svakoga dana biti osjetljivija, zahtjevnija, ako ste svakoga dana iskreniji. Ima stvari s kojima ste se prije nekoliko godina mirili, a sada ne: jer osjećate Božji poziv, koji od vas traži veću profinjenost i daje vam potrebnu milost da na nj odgovorite kako On očekuje.

93. Došli ste u Opus Dei, djeco duše moje – dopustite da vas na to još jednom podsjetim –, odlučni pustiti da vas oblikuju, da se pripremite biti kvasac koji će ukvasati veliko tijesto čovječanstva. Ta formacija, dopuštajući da se vaša ljudska osobnost, sa svojim posebnim značajkama, usavršava, daje vam osim toga i zajednički nazivnik – ovaj obiteljski duh, koji je isti za sve. Radi toga – ponavljam – morate biti spremni predati se u ruke direktorima i pustiti da vam se dade nadnaravni oblik, kao glini u lončarovim rukama.

Djeco moja, gledajte: svi smo u istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, s divnim duhom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo? Zar si ti to zaslužio? Pa Bog te je našao tamo negdje, na ulici, kad je On prolazio! Nismo nikakva posebnost, nismo probrani: mogao je potražiti druge, bolje od nas. Ali izabrao je nas, i sjećati se toga nije oholost, nego zahvalnost.

Neka naš odgovor bude: pustit ću da me bolje upoznaju, više vode, bruse, oblikuju! Neka se nikada iz oholosti ne pobunim kad primim napomenu koja služi poboljšanju moga unutarnjega života; neka ne cijenim više vlastiti kriterij – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – od suda direktora; neka mi ne smeta dobrohotna napomena moje braće, kad mi pomažu bratskom opomenom.

Završit ću, kćeri i sinovi moji, iznoseći pred vas na razmatranje onaj tekst Svetoga pisma koji nam u usta stavlja slasti meda i saća. «Elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»⁷. Gospodin je izabrao svakoga od nas da budemo sveti pred njim. I to prije postanka svijeta, od sve vječnosti: to je čudesna providnost našega Oca Boga. Ako odgovarate na milost, ako se borite, imat ćete sretan život i na zemlji – dakako, s nekim trenucima tame, s nekim časovima patnje koje ipak ne smijete preuveličavati: prolaze čim otvorimo srce. Recite mi: nije li istina da, kad ispričate ono što vas brine ili čega se sramite, ostajete spokojni, smireni, radosni?

Osim toga, na taj način nikada nismo sami. «Væ solis!»⁸ – teško onomu koji je sam! – kaže Sveto pismo. Mi nikada ne ostajemo sami, ni u kojoj okolnosti. Gdje god na zemlji bili, naša nas braća srdačno primaju, slušaju nas i razumiju; uvijek nas prate Gospodin i njegova Presveta Majka; a u našoj duši u milosti prebiva, kao u hramu, Duh Sveti: Bog s nama.