Lista točaka

60. Tko je kadar točno odrediti kako se donosi prva odluka o predanju, kada se rađa ta prva bezazlenost i – ponavljam još jednom – taj nedostatak logike? Predanje – ja imam svoje iskustvo, a svatko od vas ima svoje – koje treba obnavljati svakoga trena, svakoga dana i, katkad, mnogo puta na dan, kad je nevinost prvih trenutaka možda već izgubljena. Jer smo se približili Kristu i osjetili kako snažno, snažno kuca njegovo Srce, i uspjeli smo okusiti te njegove miline, koje su: «moja su radost djeca čovjekova»³; po svemu tome znamo koliko vrijedi ljubav Božja.

Da, treba obnavljati predanje; treba iznova izgovoriti: Gospodine, ljubim te, i reći to svom dušom. Makar osjetilni dio i ne odgovarao, reći ćemo mu to toplinom milosti i svojom voljom: Isuse moj, Kralju svemira, ljubimo te.

Želim naglasiti nedostatak ljudske logike koji se vidi tijekom ove četrdeset i dvije godine naše povijesti. Susreli smo, djeco, Heroda koji je htio ubiti ovu veliku božansku stvarnost – nije to iluzija – našega života, koja nas je posve promijenila. I Djelo je, više nego jednom, na svome putu susrelo Heroda. Ali mirno, mirno! Nismo ostavili toliko toga – Mudraci su učinili isto, napustivši čak i mjesto svoga boravka, gdje su možda imali moć i bili smatrani osobama visoka ugleda –; nismo ostavili svoje osobne interese zbog sitnice. Sada vrlo jasno znamo da je božanski razlog, koji nas je uznemirio i istrgnuo iz našega ljenčarenja, razlog koji vrijedi truda. Vrijedi truda! Valja nam biti vjerni; valja nam imati toliko ljubavi da u našem životu ne bude mjesta strahu.

79. Djeco moja, hoćete li zajedno sa mnom reći Gospodinu neka ne gleda na moju malenost i moju bijedu, nego na vjeru koju mi je dao? Ja nikada nisam sumnjao! I to je također tvoje, Gospodine, jer je ljudima svojstveno kolebati se.

Četrdeset i četiri godine! Djeco moja, sjećam se sada one sličice s likom svetoga Josipa Kalasancija, koju sam dao postaviti uz svoju postelju. Vidim Sveca kako dolazi u Rim; vidim ga kako ostaje ovdje, zlostavljan. U tome nalazim sličnost sa sobom. Vidim ga kao Sveca – a u tome ne nalazim sličnost –, i tako sve do časne starosti.

Budite vjerni, djeco duše moje, budite vjerni! Vi ste nastavak. Kao u štafetnim utrkama, doći će trenutak – kad Bog hoće, gdje Bog hoće, kako Bog hoće – u kojem ćete vi morati nastaviti dalje, trčeći, i dodavati štafetnu palicu jedni drugima, jer ja više neću moći. Nastojat ćete da se ne izgubi dobri duh koji sam primio od Gospodina, da netaknute ostanu tako osebujne i konkretne značajke našega poziva. Prenijet ćete ovaj naš način življenja, ljudski i božanski, sljedećem naraštaju, a on idućem, i onome poslije njega.

Gospodine, molim te toliko toga za svoje sinove i za svoje kćeri… Molim te za njihovu ustrajnost, za njihovu vjernost, za njihovu odanost! Bit ćemo vjerni ako budemo odani. Prijeđi, Gospodine, preko naših padova; neka se nitko ne osjeća sigurnim ako se ne bori, jer gdje se najmanje nadaš, tu zec iskoči, kako kaže poslovica. A sve su poslovice pune mudrosti.

Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim, praćeni njegovom dobrotom, pod okriljem svete Marije, pod zaštitom svetoga Josipa i čuvani od Anđela čuvara. Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro.

Tako ćemo uvijek naučavati nauk bez zablude, sada kad ima tolikih koji to ne čine. Gospodine, ljubimo Crkvu jer si Ti njezina Glava; ljubimo Papu, jer on treba predstavljati Tebe. Trpimo s Crkvom – usporedba je od ovoga ljeta – kao što je trpio Narod Izraelov u onim godinama boravka u pustinji. Zašto tolike godine, Gospodine? Možda da bismo Ti bili sličniji, da bismo imali više razumijevanja i da bismo se više ispunili tvojom ljubavlju.

Betlehem je napuštenost; Nazaret rad; apostolat javni život. Glad i žeđ. Razumijevanje, kad se ophodi s grješnicima. A na Križu, svećeničkom kretnjom, širi ruke da bismo svi stali na drvo. Nije moguće ljubiti cijelo čovječanstvo – mi volimo sve duše i ne odbacujemo nikoga – osim s Križa.

Vidi se da nam Gospodin želi dati veliko srce… Gledajte kako nam pomaže, kako se brine za nas, kako je jasno da smo njegov pusillus grex³, kakvu nam jakost daje da usmjeravamo i ispravljamo smjer, kako nas potiče da tu i tamo bacimo kamen koji će spriječiti raspršivanje, kako nam pomaže u pobožnosti onim zviždukom punim ljubavi.

Hvala ti, Gospodine, jer bez istinske ljubavi predanje ne bi imalo smisla. Neka uvijek živimo s dušom punom Krista, i tako će naše srce znati prihvatiti, očišćene, sve zemaljske stvari. Tako će iz ovoga srca, koje će odražavati tvoje preljubljeno i milosrdno, izići svjetlo, izići sol, izići plamenovi koji će sve spaliti.

Utecimo se svetoj Mariji, Kraljici Opusa Dei. Sjetite se da, srećom, ova Majka ne umire. Ona poznaje našu malenost, i za Nju smo uvijek mala djeca, kojoj ima mjesta za počinak u njezinu krilu.

84. Kćeri i sinovi moji, svi imamo uspone i padove u duši. Ima trenutaka u kojima nam Gospodin oduzima ljudski zanos: opažamo umor, čini se kao da pesimizam želi uspavati dušu, i osjećamo nešto što nas pokušava zaslijepiti i daje nam vidjeti samo sjene na slici. Tada je čas da govorimo iskreno i da se pustimo voditi za ruku, kao dijete.

Za to postoji povjerljivi, bratski, redoviti razgovor. Za to postoji ispovijed, koju – jer imate dobar duh – obavljate kad god možete kod svećenika Djela¹⁶. Ako nastojite tako reagirati, odmah će se svjetla vratiti na sliku, i shvatit ćemo da su one sjene bile providnosne, jer, da ih nije bilo, oltarnoj slici našega života nedostajalo bi reljefa. «Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: ‘Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!’ Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana»¹⁷.

Molim Isusa, po zagovoru njegove Blažene Majke, i našega Oca i Gospodina svetoga Josipa – kojega toliko volim –, da me razumijete. Uvijek, a mnogo više u ovim trenucima, bila bi izdaja prestati bdjeti, popustiti, pristati na najmanju nevjernost. Kad ima toliko neodanih ljudi, još smo više obvezni biti vjerni svojim obvezama ljubavi. Neka vam ne smeta ako vam se čini da ste izgubili druge razloge koji su vam prije pomagali da idete naprijed, a sada vam ostaje samo ovaj: odanost Bogu.

Odanost! Vjernost! Čestitost! U velikom i u sitnom, u malome i u mnogome. Htjeti se boriti, iako se katkad čini da ne možemo htjeti. Ako dođe trenutak slabosti, otvorite dušu širom, i pustite da vas blago vode: danas se penjem dvije stube, sutra četiri… Sljedećega dana možda nijednu, jer smo ostali bez snage. Ali hoćemo htjeti. Imamo barem želju imati želje. Djeco, to je već borba.

Onomu tko ne bi bio odlučan ustrajati u svojim obvezama, ostati cjelovit u vjeri i besprijekoran u vladanju, savjetovao bih da prestane s licemjerjem, da ode i da nas ostale ostavi na miru na našem putu. U mome kraju postoji poslovica koja glasi: ili potkivaj, ili makni klupu. Ili obavljati posao svojstven kršćanima, ili ukloniti klupu na kojoj se ne radi.

Naš nadnaravni zadatak jest doista ljubiti Boga, koji nam je zato dao srce i zatražio ga cijelo. Ne možemo biti himbeni: znam da nijedan od mojih sinova to neće biti. Ipak, ustrajem na tome: ako ne razmatrate ono što vam govorim, ako ne nastojite ostati pozorni, izgubit ćete vrijeme i nanijeti mnogo štete Crkvi i Djelu. Gospodin, kćeri i sinovi duše moje, čeka naš odgovor, računajući s tim da smo krhki i skloni svim bijedama. Zato nam On uvijek pomaže: «Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit’ ga jer poznaje ime moje»¹⁸, kaže psalam.

87. Gospodine, zadovoljan si kad dolazimo k Tebi sa svojom gubom, sa svojom slabošću, sa svojom boli i svojim kajanjem; kad ti pokazujemo svoje rane da nas izliječiš, da ukloniš ružnoću našega života. Blagoslovljen bio!

Učini da sva moja djeca shvate da smo ti dužni davati zadovoljštinu, iako smo načinjeni od suhe ilovače, pa se katkad i slomimo, te bude potrebno da nas drugi pridržavaju. Pomozi nam da budemo vjerni svojim obvezama ljubavi, jer Ti si jakost koja je potrebna našoj mlitavosti, osobito kad se živi usred okrutnosti neprijatelja u boju.

Donosim odluku da ponovno obiđem, na pokorničkom putovanju, u znak zahvaljivanja, pet marijanskih svetišta, kad se Ti udostojiš dati – početi davati – lijek. Znam već da Ti prije svega želiš da se utječemo tvojoj Majci – «Ecce Mater tua!»²⁷ – i Majci našoj. Doći ću u duhu ljubavi i zahvalnosti i zadovoljštine, bez razmetanja.

Učini da budemo strogi prema sebi, a puni razumijevanja prema drugima. Učini da se ne umorimo sijući dobar nauk u srca duša, «opportune et importune»²⁸, u svako doba: svojom mišlju, koja nas vodi da se stavimo u tvoju prisutnost; svojim gorućim željama, svojom pravodobnom riječju, svojim životom tvoje djece.

Učini da u savjest sviju usadimo sjajnu, čudesnu mogućnost da živimo ophodeći se s tobom, bez sentimentalnosti. Ono što nam Ti daješ, tražim li ja to s radošću? Gospodine, blagoslovljen bio! Ako ne želiš, ne daj nam tu utjehu, ali ne smijemo misliti da je loše željeti je. Dobro je to, kao kad nam se prohtije okus nekoga voća, neke hrane. Djeco, dati takav poticaj dio je Božjega načina djelovanja.

Učini da nam ne uzmanjkaju božanske utjehe, a kad Ti hoćeš da budemo bez njih, da shvatimo kako s nama postupaš kao s odraslima: ne daješ nam mlijeko koje se daje novorođenčetu, ni kašicu kojom se hrani dijete kojemu su tek izbili prvi zubi. Udijeli nam spokoj da shvatimo kako nam pružaš krutu hranu, hranu onih koji se već mogu sami snalaziti. Ali molim te da nam se udostojiš dati bar kap meda, jer je trenutak tako mučan za sve.

Molim te po posredovanju svete Marije, uzimajući za zagovornika svoga Oca i Gospodina svetoga Josipa, zazivajući Anđele i sve Svete, duše koje su u tvojoj slavi i uživaju blaženo gledanje, da se zauzmu za nas, kako bi nam ti poslao darove Duha Svetoga.

Molim te također da shvatimo da si Ti taj koji dolaziš u Oltarskom sakramentu i da, kad nestanu prilike, Ti, Bože moj, ne odlaziš: ostaješ! U nama počinje djelovanje Paraklita, a jedna Osoba nikada nije sama: tu su sve Tri, Jedini Bog. Ovo naše tijelo i ova naša duša, ovo jadno stvorenje, ovaj jadni čovjek koji sam ja, neka uvijek zna da je poput Svetohraništa u kojem prebiva Preblaženo Trojstvo.

Kćeri i sinovi moji, recite sa mnom: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga, vjerujem u Presveto Trojstvo. I uz pomoć svoje Majke, svete Marije, borit ću se da imam toliko ljubavi da postanem, u ovoj pustinji, velika oaza u kojoj Bog može uživati. «Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies!»²⁹. Gospodin se ne oglušuje na raskajana i ponizna srca.

96. Meni, kojemu je zapalo proživjeti toliko toga, čini se kao san kad promatram sjajnu stvarnost našega Opusa Dei i uvjeravam se u odanost svoje djece Bogu, Crkvi, Djelu. Logično je da katkad netko zaostane na putu. Svima dajemo prikladnu hranu, ali čak i kad se uzima dijetetski vrlo dobro odabrana hrana, ne asimilira se sve. To ne znači da su loši ljudi. Ti jadnici poslije dolaze sa suzama krupnim kao šake, ali tome više nema lijeka.

Ta se nesreća može dogoditi svima nama, kćeri i sinovi moji; i meni. Dok sam na zemlji, i ja sam sposoban počiniti veliku glupost. S milošću Božjom i vašim molitvama, uz ono malo truda što ga uložim, to mi se nikada neće dogoditi.

Nema nikoga tko bi bio izuzet od te opasnosti. Ali ako govorimo, ništa se neće dogoditi. Ne propustite govoriti kad vam se dogodi nešto što ne biste htjeli da se sazna. Recite to odmah. Bolje prije, a ako ne, poslije; ali govorite. Ne zaboravite da je najveći grijeh grijeh oholosti. Silno zasljepljuje. Postoji stara asketska izreka koja glasi ovako: skrivena bludnost, očita oholost.

Nikada se neću umoriti ističući vam važnost poniznosti, jer je neprijatelj ljubavi uvijek oholost: ona je najgora strast, onaj duh umovanja bez razuma koji kuca u dubini naše duše i govori nam da smo mi u pravu, a drugi u krivu. A to je samo iznimno istina.

Budite ponizni, djeco moja. Ne zgrbljenom poniznošću, kao neki koji su obično hodali ulicom pogureni. Može se imati vojničko držanje tijela, a biti posve ponizan. Tako ćete imati cjelovitu volju, bez napuknuća; potpun karakter, ne slab; isklesan, a ne nacrtan. I posuda se neće razbiti.

97. Budite vjerni, budite odani! Imat ćete u životu mnogo prilika da ne budete vjerni i da ne budete odani, jer mi nismo biljke iz staklenika. Izloženi smo hladnoći i vrućini, snijegu i oluji. Mi smo stabla koja se katkad prekriju prašinom, jer su izložena svim vjetrovima, ali koja opet postaju čista, prekrasna, čim dođe milost Božja, kao kiša. Ničega se ne plašite. Ako niste oholi – ponavljam –, ići ćete naprijed, uvijek!

A kako ćete stvari činiti dobro, da uzvratite ljubav ove lijepe Majke koja je Djelo, da budete odani? Vrlo je lako, vrlo lako. Prvo, morate pustiti da se na vama radi, bez prigovora, jer sebe ne poznajete. Ja sam već navršio sedamdeset godina, a još se nisam dobro upoznao – pa gdje ćete tek vi biti s poznavanjem samih sebe!

Meni ne upućuju bratsku opomenu, ali dvojica vaše braće¹¹ vrlo mi jasno kažu ono što im se čini prikladnim, i ja im na tome zahvaljujem svom dušom. Neka se bratska opomena prakticira! Ona je vrlo obziran način da se volimo, uz uvjete koje smo postavili da ne bude neugodna. Neugodna je za onoga koji je upućuje; naprotiv, onaj koji je prima mora na njoj biti zahvalan, kao što se zahvaljuje liječniku koji je zario skalpel u zagnojenu ranu da bi je izliječio.

Zatim, djelovati. Rekao sam vam bezbroj puta da nitko ne gubi svoju osobnost dolaskom u Djelo; da je raznolikost, zdravi pluralizam, očitovanje dobra duha. Pa djelujte na svoju ruku, jer vas nitko neće u tome sprječavati. Opus Dei posve poštuje narav svakoga od svoje djece. Mi relativno gubimo slobodu, a da je ne gubimo, jer nam se tako hoće. To je najnadnaravniji razlog: jer nam se tako hoće, iz ljubavi.

116. A zatim nas je Bog vodio putovima našega unutarnjega života, onima nama svojstvenima. Što sam ja tražio? Cor Mariæ Dulcissimum, iter para tutum! Tražio sam moć Majke Božje, kao malo dijete, idući putovima djetinjstva. I utekao sam se svetomu Josipu, svojemu Ocu i Gospodinu. Bilo mi je stalo da ga vidim moćna, premoćna, glavara onoga velikoga božanskog klana, kojemu je i sam Bog bio poslušan: «Erat subditus illis!»⁴. I utekao sam se zagovoru Svetaca s jednostavnošću, na užasnom, ali pobožnom latinskom: Sancte Nicolaë, curam domus age! I pobožnosti prema svetim Anđelima čuvarima, jer je bio 2. listopada kad su zvonila ona zvona Gospe od Anđela, jedne madridske župe uz Cuatro Caminos… Bio sam na mjestu koje je gotovo posve nestalo; kao i ona zvona: ostalo je samo jedno, koje je sada postavljeno u Torreciudadu. Utekao sam se svetim Anđelima s pouzdanjem, s djetinjom naivnošću; ne uviđajući da me Bog uvodi – vi me ne morate oponašati, živjela sloboda! – na putove duhovnoga djetinjstva.

Što može učiniti stvorenje koje mora ispuniti neko poslanje, ako nema ni sredstava, ni godina, ni znanja, ni kreposti, ni ičega? Otići svojoj majci i svojem ocu, uteći se onima koji nešto mogu, zamoliti prijatelje za pomoć… To sam ja činio u duhovnom životu. Doduše, udarcima discipline, držeći takt. Ali ne uvijek: bilo je razdoblja kad nisam.

Djeco moja, pripovijedam vam ponešto o tome kakva je bila moja jutrošnja molitva. To je dovoljno da me ispuni stidom i zahvalnošću, i još većom ljubavlju. Sve što je dosad učinjeno mnogo je, ali je malo: u Europi, u Aziji, u Africi, u Americi i u Oceaniji. Sve je to djelo Isusa, našega Gospodina. Sve je učinio naš Otac nebeski.

Kad bi me neki stariji ljudi, zreli ljudi, obrazovani ljudi čuli da tako govorim, rekli bi: ovaj je čovjek lud! Pa da, lud sam. Deo gratias! Hvala našemu Gospodinu za ovu ludost ljubavi, koju mnogo puta ne osjećam, djeco moja. Čak i ljudski govoreći, ja sam najmanje osamljen čovjek na zemlji; znam da posvuda mole za mene, da budem dobar i vjeran. Pa ipak, katkad se osjećam tako osamljen… Nikada nisu izostala, u pravi čas, providnosno i postojano, ona vaša braća koja su mi – više nego sinovi – bila poput očeva, kad mi je trebala utjeha i snaga jednoga oca.

Djeco moja, sva je naša snaga posuđena. U borbu! Ne zavaravajte se. Ako se borimo, sve će uspjeti. Pred sobom imate toliko prijeđenoga puta da više ne možete pogriješiti. S onim što smo učinili na teološkom području – nova teologija, dragi moji, i to od one dobre – i na pravnom području; s onim što smo učinili s milošću Gospodina i njegove Majke, s providnošću našega Oca i Gospodina svetoga Josipa, uz pomoć Anđela čuvara, više ne možete pogriješiti, osim ako ne budete zlikovci.

Zahvalimo Bogu. I već znate da ja nisam potreban. Nikada to nisam bio.

Hajde! Ne znam zašto tako šutite… Govorite vi.