Lista točaka

16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?

17.«Excita, quæsumus, Domine, potentiam tuam, et veni»⁸. Gospodine, pokaži svoju moć i dođi. Kako li dobro Crkva, liturgija, koja je molitva Crkve, zna od kakva smo tijesta! Pogledaj samo kako dobro poznaje tvoju želju i moju, tvoju narav i moju…: excita, Domine, potentiam tuam et veni. Božja moć dolazi k nama. To je Deus absconditus⁹ koji prolazi, ali ne prolazi uzalud.

Dođi, Isuse, «da uz tvoju zaštitu zavrijedimo biti izbavljeni iz pogibelji koje nam prijete zbog naših grijeha, i spašeni tvojom milošću»¹⁰. Zahvali Gospodinu, zaštitniku i osloboditelju našemu. Ne razmišljaj sada jesu li tvoje pogreške velike ili male: misli na oproštenje, koje je uvijek neizmjerno veliko. Pomisli da je krivnja mogla biti golema, i zahvaljuj, jer Bog je bio – i jest – spreman oprostiti.

Sine, ovaj početak došašća pogodan je čas da učiniš čin ljubavi: da kažeš vjerujem, da kažeš ufam se, da kažeš ljubim; da se obratiš Majci Gospodinovoj – Majci, Kćeri, Zaručnici Božjoj, Majci našoj – i zamoliš je da nam od Preblaženoga Trojstva izmoli još milosti: milost nade, ljubavi, kajanja. Tako da, kad se katkad u životu čini da puše jak i suh vjetar, kadar sasušiti te cvjetove duše, on ne sasuši naše.

I nauči hvaliti Oca, Sina i Duha Svetoga. Nauči gajiti osobitu pobožnost prema Presvetom Trojstvu: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga: vjerujem u Preblaženo Trojstvo. Ufam se u Boga Oca, ufam se u Boga Sina, ufam se u Boga Duha Svetoga: ufam se u Preblaženo Trojstvo. Ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetoga: ljubim Preblaženo Trojstvo. Ta je pobožnost potrebna kao nadnaravna vježba koja se očituje u tim pokretima srca, premda se ne izriče uvijek riječima.

27. Stižemo do treće točke našega razmatranja i, u ovoj trećoj točki, nisam ja taj koji vam predlaže određena razmišljanja: vi ste ti koji se morate suočiti sami sa sobom, budući da nas je Gospodin izabrao za istu svrhu i, u vama i u meni, rodilo se sve ovo sveopće čudo. Ovo je trenutak u kojem svatko mora pogledati sebe samoga, da vidi je li ili nije oruđe kakvo Bog hoće: posve osoban rad, vaš prisan i jedinstven rad s Bogom.

Uvjerite se, djeco moja, da je svetost jedini put: usred naših bijeda – ja ih imam mnogo –, svom dušom molimo za oproštenje. I unatoč tim bijedama, vi ste kontemplativne duše. Ja to tako shvaćam, ne gledam samo na vaše mane: jer se protiv toga tereta neprestano borimo, tražeći Gospodina Boga našega i njegovu blaženu Majku, nastojeći živjeti Norme koje sam vam odredio. Kao po nekoj potrebi, idemo k Bogu i k svetoj Mariji – našoj Majci –, s njima se stalno ophodimo; nije li upravo to ono što je svojstveno kontemplativnim dušama?

Kad sam se jutros probudio, pomislio sam da biste htjeli da vam kažem nekoliko riječi, i mora da sam pocrvenio, jer sam se zastidio. Tada, dok mi je srce išlo k Bogu, videći koliko toga još treba učiniti, i misleći i na vas, bio sam uvjeren da ja Djelu ne dajem sve što mu dugujem. On, da; Bog, da. Zato smo jutros došli obnoviti svoje zahvaljivanje. Siguran sam da je i vaša prva misao na današnji dan bila zahvaljivanje.

Gospodin je doista vjeran. Ali što je s nama? Morate odgovoriti osobno, djeco moja. Kako se svatko vidi u svome životu? Ne pitam vidite li se boljima ili gorima, jer katkad mislimo jedno, a nismo objektivni. Katkad Gospodin dopušta da nam se čini da idemo unatrag: tada se čvršće uhvatimo za njegovu ruku i ispunimo se mirom i radošću. Zato, ponavljam, ne pitam vas ide li vam bolje ili gore, nego vršite li Volju Božju, imate li želju boriti se, zazivati božansku pomoć, nikada se ne poslužiti ljudskim sredstvom a da se ujedno ne poslužite i nadnaravnim sredstvima.

Razmislite nastojite li proširiti srce, jeste li sposobni moliti Gospodina – jer često nismo sposobni ili, ako i molimo, molimo tako da nam to ne udijeli –, jeste li ga sposobni moliti, tako da vam to i udijeli, da vi budete posljednji, a vaša braća prvi; da vi budete svjetlo koje izgara, sol koja se troši. To treba moliti: da mi znamo podnositi neugodnosti, kako bi drugi bili sretni. To je velika tajna našega života i djelotvornost našega apostolata.

28. Jučer poslijepodne bio sam u Dvorani zemljovida. Nehotice sam bacio pogled iznad vrata i naišao na jednu od onih budilica razasutih po ovim kućama: «Elegit nos ante mundi constitutionem ut essemus sancti in conspectu eius»⁴. Ganulo me. Ne preostaje drugo nego boriti se da budemo sveti. To je naša svrha, drugu nemamo: svetost, svetost, svetost. Apostolska djela – kojih je mnogo – nisu ciljevi, nego sredstva, kao što je motika oruđe kojim vrtlar iz zemlje vadi plod koji ga hrani. Djeco moja, zato moramo svim silama težiti za svetošću: elegit nos… ut essemus sancti! Molim Gospodina za oproštenje zbog svojih propusta u odgovoru na milost, i za milost da odgovorim na to izabranje. Ako je potrebno, molim i više milosti nego što je daje redovita providnost: u tome se ne bojim pretjerati.

Djeco moja, ne želim duljiti. Pomozite mi da se ispunim zahvalnošću i priznanjem prema Bogu Ocu, Bogu Sinu, Bogu Duhu Svetomu. I prema Majci Božjoj i Majci našoj, koja nam je darivala majčinske osmijehe kad god smo ih trebali. Kad sam slutio da Gospodin nešto hoće, a nisam znao što, govorio sam – vičući, pjevajući, kako sam mogao! – riječi koje ste vi sigurno, ako ih i niste izgovorili ustima, okusili srcem: «Ignem veni mittere in terram et quid volo nisi ut accendatur?»⁵; oganj dođoh baciti na zemlju, pa što hoću nego da se razgori? I odgovor: «Ecce ego quia vocasti me!»⁶, evo me, jer si me zvao. Hoćemo li to sada, svi, ponovno reći našemu Bogu?

Mi smo tek nešto jadno, Gospodine, ali te mnogo ljubimo i želimo te ljubiti još mnogo više, jer smo tvoja djeca. Računamo na svu tvoju moć i na svu svoju bijedu. Priznajući svoju bijedu, poći ćemo kao mala djeca u naručje naše Majke, u krilo Majke Božje, koja je naša Majka, i k Srcu Krista Isusa. Primit ćemo svu jakost, svu moć, svu odvažnost, svu velikodušnost, svu ljubav koju Bog, naš Gospodin, čuva za svoja vjerna stvorenja. I bit ćemo sigurni, bit ćemo djelotvorni i radosni, i ispunit ćemo – tom božanskom jakošću – Svetu Volju Božju, uz pomoć svete Marije.

38. Osjećamo se uzdrmanima, djeco duše moje, svaki put kad u dubini svoga srca čujemo onaj krik svetoga Pavla: hæc est voluntas Dei, sanctificatio vestra¹. Već četrdeset godina ne činim ništa drugo nego propovijedam jedno te isto. Govorim to samome sebi, i ponavljam to i vama i svim ljudima: ovo je volja Božja, da budemo sveti.

Nemam drugoga recepta. Da bismo dušama donijeli mir, da bismo uskomešali zemlju, da bismo u svijetu i kroz stvari svijeta tražili Boga, našega Gospodina, ne znam za drugi recept osim osobne svetosti. Zato uvijek kažem da imam samo jedan lonac.

48. Djeco moja: samo nekoliko riječi. Samo malo, jer – premda možda ne vjerujete – i mi se stari ganemo.

Moram vam ponajprije reći da godine ne daju ni mudrost ni svetost. Naprotiv, Duh Sveti stavlja mladima u usta ove riječi: «Super senes intellexi, quia mandata tua quæsivi»¹; mudriji sam od staraca, svetiji od staraca, jer sam nastojao slijediti Gospodinove naredbe. Ne čekajte starost da biste postali sveti: to bi bila velika pogreška. Od sada, ozbiljno, radosno, veselo, radom – u ovom je trenutku vaš rad studij –, posvećujte tu zadaću posvećujući sami sebe, znajući da tako posvećujete i druge.

Sjećam se sada jednoga starog svećenika iz Valencije koji je umro na glasu svetosti. Kad bi ga pitali koliko ima godina, uvijek bi odgovarao: «Poquets!, malo: onoliko koliko služim Bogu». Ja, nažalost, Bogu služim tek malo godina, ali želim mu služiti mnogo, mnogo, mnogo, da bih ga potom i ljubio mnogo – kao što ga već ljubim, premda na drugi način –, s puninom ljubavi.

Malo godina službe, malo mudrosti, malo punine svetosti; tako malo da osjećam žarku želju reći svome Bogu, koji me sluša, onomu Bogu koji će sada sići na oltar, one Jeremijine riječi: «A, a, a, Domine Deus! Ecce nescio loqui, quia puer ego sum»²; Gospodine, gle, dijete sam, tepam, ne umijem govoriti.

U sjećanje mi dolaze i oni snovi koje sam sanjao od mladosti, snovi koji su postali stvarnost. Tada sam govorio: što će biti kad ostarim? Znate li gdje sam ja postavljao granicu starosti? Na četrdesetoj! Doduše, imamo jednoga dražesnog prijatelja kojemu su – kad je bio dijete – zadali jedan od onih školskih sastavaka, compito, kako se kaže talijanski, i koji je on naslovio Storia di un vecchietto trentenne, priča o tridesetogodišnjem starčiću…

Pa ipak, neki od nazočnih sjetit će se onoga što sam govorio svojoj djeci – tada malobrojnoj – koja su bila oko mene, predviđajući ovo širenje Djela od pola do pola, ovu ekspanziju, ovo stvaranje velike obitelji…

Govorio sam im: djeco moja, ne stavljajte moje ime na nadgrobnu ploču kad budete morali pokopati ovo jadno smrtno tijelo. A što da stavimo? – odgovarali su mi. Stavite: «Et genuit filios et filias»³; rodi sinove i kćeri, kao Patrijarsi. I nije to bilo puko sanjarenje. Zar ne vidite kako su snovi postali stvarnost? Djelo je danas obitelj bez granica rase, jezika, naroda; s čudesnim, stvarnim i nadnaravnim bratstvom, u kojem svatko gaji veliku ljubav prema osobnoj slobodi i osobnoj odgovornosti.

Sjeme Božje, obitelj koja se širi pošto je probila suhu zemlju, jer je morala probiti moju beskorisnost, moju nedjelotvornost; jer je morala probiti toliko brutalnoga protivljenja… Božje stvari dolaze tako, malene; dolaze s blagom silinom, krčeći sebi put uz bol i samoprijegor. Stabljika niče nakon što je sjeme umrlo, a zatim cvjetovi, koji blistaju čudesnim bojama i opojnim mirisima; i plodovi, a plodovi ste vi i vaše sestre. Sanjajte. Imam šezdeset i šest godina, i snovi su postali stvarnost; a uz to se i ne osjećam starim. Vidite li kako je, s milošću i blagoslovom Božjim, pod zaštitom naše blažene Majke svete Marije – Spes Nostra, Sedes Sapientiæ, filios tuos adiuva!; Stella Maris, Stella Orientis: volim je tako zvati –, Djelo probilo tlo, uhvatilo korijen, donijelo cvjetove i mirise i obilne plodove po cijelom svijetu?

Ali ja uvijek iznova počinjem, djeco moja. Morate moliti za mene; molite za mene mnogo. Ja molim za vas, i to bi bilo uzvraćanje; ali uzvratiti je malo. Za ljubav Božju, potrebno mi je da me nadmašite, da mi pomognete, da me podržite. Molite za mene da budem dijete pred Bogom, jak u radu – star sam već i spušta mi se noć –, da znam s radošću primiti konačni poziv, na putu prema ljubavi koju naslućujem. Molite, dragi moji, da znam kao sin ljubiti Presvetu Djevicu i, kao sin, promatrati i veličine Gospodina, Oca mojega, Trojstvenoga i Jednoga.

Preporučite me mojemu Anđelu čuvaru, kao što sam tražio da me preporučuju vaša prva braća – neki će se toga sjećati – i mladići svetoga Rafaela. Budući da sam uvijek imao ovaj blagoslovljeni antiklerikalni duh – blagoslov je Božji ljubiti svećenike i svetu Crkvu, i biti sveto antiklerikalan –, govorio sam im: ne idite sa mnom ulicom, ne pozdravljajte me. Ako me vidite, preporučite me mojemu Anđelu čuvaru; a ako uđem u tramvaj, a vi ste ondje, ne stajte uza me; preporučite me.

Sada, kad imam šezdeset i šest godina, ne samo da se ne kajem, nego vam dajem isti savjet. Preporučite me mojemu Anđelu čuvaru, da mi pomogne biti dobar, vjeran i radostan; da mogu, kad dođe vrijeme, primiti zagrljaj ljubavi Boga Oca, Boga Sina, Boga Duha Svetoga i svete Marije.

68. Kćeri i sinovi moji, radite stvari ozbiljno. Krenite sada iznova na put. Vrlo mi je draga riječ put, jer svi smo putnici pred Bogom; mi smo viatores, hodimo prema Stvoritelju otkako smo došli na zemlju. Osoba koja kreće na put ima jasan cilj, svrhu: želi ići s jednoga mjesta na drugo; i, prema tome, služi se svim sredstvima da do toga cilja stigne neozlijeđena; s dovoljno žurbe, nastojeći ne zalutati na pobočne, nepoznate staze, koje kriju opasnosti od provalija i zvijeri. Na put, ozbiljno, djeco! Moramo u stvari Božje i u stvari duša uložiti isti trud koji drugi ulažu u zemaljske stvari: veliku želju da budemo sveti.

Znamo da na zemlji nema svetaca, ali svi možemo imati djelotvorne želje da to budemo; i ti, tom željom, činiš veliko dobro cijeloj Crkvi, a na poseban način svakomu od svoje braće u Djelu. Ujedno, misao koja mnogo pomaže odanosti jest imati na umu da činiš veliku štetu drugima ako zalutaš.

Bog od vas zahtijeva, i od mene zahtijeva, ono što zahtijeva od normalne osobe. U tome se sastoji naša svetost: u tome da dobro radimo obične stvari. Može se dogoditi da netko katkad ima prigodu osvojiti laureadu; ali rijetko. I – neka se vojnici ne naljute na mene – imajte na umu da vojnici koji padnu ne dobivaju odlikovanja: dobiva ih njihov kapetan. Il sangue del soldato fa grande il capitano, kaže talijanska poslovica. Vi ste sveti, vjerni, radini, radosni, sportaši; a ja onaj koji odnosi lovorike, premda i mržnje padaju na mene. Činite mi mnogo dobra, ali ne zaboravite, djeco: mržnje odnosi Otac.

Sotona nije zadovoljan jer sam vam, Gospodinovom milošću, pokazao jedan put, način kako stići u nebo. Dao sam vam sredstvo da dospijete do cilja, na kontemplativan način. Gospodin nam udjeljuje tu kontemplaciju, koju obično jedva osjećate. Bog nije pristran; svima nam daje sredstva.

Možda vaš ispovjednik, ili osoba koja vodi vaš povjerljivi razgovor, primijeti nešto što trebate ispraviti, pa će vam dati neke upute. Ali put Djela vrlo je širok. Može se ići desnom ili lijevom stranom; na konju, na biciklu; na koljenima, četveronoške kao kad ste bili djeca; a i po jarku uz cestu, samo da se ne siđe s puta.

Svakomu Bog daje, unutar općega poziva u Opus Dei – a to je posvećivati profesionalni rad usred ulice –, njegov poseban način da stigne. Nismo izrezani po istom kroju, kao po šabloni. Naš je duh tako širok da se ono zajedničko ne gubi zbog opravdane osobne različitosti, zbog zdravoga pluralizma. U Opusu Dei ne stavljamo duše u kalup pa onda stišćemo; ne želimo nikoga stezati u korzet. Postoji zajednički nazivnik: htjeti stići, i dosta.

94. Volim usporediti našu dušu s posudom koju je načinio Bog, naš Gospodin, da se u nju može uliti napitak, napitak Mudrosti, koji je dar, vrlo velika milost Duha Svetoga. Mudrost je, kćeri i sinovi moji, «dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg; zato je ništa nečisto ne može oskvrnuti. Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove. Jedna je, a može sve, i, ostajući u sebi, sve obnavlja. Ona prelazi od naraštaja do naraštaja u duše svete»¹.

Divite se ljepoti dara Mudrosti, koji Duh Sveti svojom milošću velikodušno izlijeva u naša srca. Tako je čudesan ovaj dar da «Bog ne ljubi nikoga osim onoga tko se druži s mudrošću»².

Podsjetit ću vas na ono što kaže Sveto pismo: da s Mudrošću dolaze sva dobra. Zato je moramo moliti od Duha Svetoga, za svakoga od nas i za sve kršćane. «Zavapih – čitamo u nadahnutoj Knjizi – i primih duh mudrosti. Zavoljeh je više nego žezla i prijestolja i ništa ne cijenih bogatstvo u usporedbi s njom. Nisam je htio uspoređivati ni sa draguljima, jer je sve zlato pred njom kao malo pijeska, a srebro je prema njoj kao blato. Ljubio sam je više od zdravlja i ljepote i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli. A s njome su mi došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno»³. Drugim riječima, možemo reći da s duhom Opusa Dei također sva dobra dolaze u dušu, jer je Mudrost ovaj naš način življenja pred Bogom, ne tražeći anonimnost, ne mareći vide li nas ili čuju li nas, nastojeći djelovati po savjesti, s ispravnom nakanom.

Budemo li odani pozivu, kćeri i sinovi moji, na svima će nama počivati taj duh Mudrosti, koji Gospodin punim rukama dijeli među one koji ga traže čestita srca. Da bismo bili uistinu mudri – rekao sam vam to mnogo puta –, nije potrebno imati široku naobrazbu. Ako je imate, dobro; a ako ne, jednako je izvrsno, budete li vjerni, jer ćete uvijek primati pomoć Duha Svetoga. Osim toga, ako sudjelujete u sredstvima formacije koja vam pruža Djelo, ako iskoristite godišnje konvivencije i tečajeve te dane duhovne obnove, steći ćete tako duboku teološku formaciju kakvu može imati dobar svećenik.

Ali nije nužno posjedovati veliku učenost. Postoji znanje do kojega se dolazi samo svetošću: i ima duša neuglednih, nepoznatih, duboko poniznih, požrtvovnih, svetih, s čudesnim nadnaravnim smislom: «Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima»⁴. Nadnaravni smisao koji nerijetko nedostaje u napuhanim raspravama tobožnjih mudraca: «Evanuerunt in cogitationibus suis, et obscuratum est insipiens cor eorum, dicentes enim se esse sapientes stulti facti sunt»⁵; ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo; i, gradeći se mudrima, poludješe.

95. Osobna svetost: to je ono važno, kćeri i sinovi moji, ono jedino potrebno⁶. Mudrost je u tome da Boga poznajemo i da ga ljubimo. I podsjetit ću vas sa svetim Pavlom – kako vas to nikada ne bi zateklo nespremne – da to blago nosimo u glinenim posudama: «Habemus autem thesaurum istum in vasis fictilibus»⁷. Posuda tako krhka da se lako može razbiti, «ut sublimitas sit virtutis Dei et non ex nobis»⁸, kako bi se priznalo da sva ta ljepota i ta moć pripadaju Bogu, a ne nama. Kaže i Sveto pismo: «Srce je bezumnikovo kao vrč razbijen koji ne drži nikakve spoznaje»⁹. Time nas Duh Sveti uči da ne možemo biti kao djeca ili kao luđaci. Moramo biti jaki, djeca Božja; u svome radu i u profesionalnom poslu bit ćemo u neprestanoj prisutnosti Božjoj, koja će nas navesti da živimo savršenstvo u malim stvarima. Moramo posudu očuvati cijelu, da se ne prolije taj božanski napitak.

Posuda se ne razbija ako sve usmjerimo prema Bogu, pa i svoje strasti. Strasti same po sebi nisu ni dobre ni zle: o svakoj osobi ovisi hoće li ih obuzdati, i tada su dobre, pa makar samo zbog toga negativnoga razloga: «Quia virtus in infirmitate perficitur»¹⁰. Jer ako, osjećajući tu moralnu bolest, pobijedimo i zadobijemo zdravlje, stječemo bliskije ophođenje s Bogom, više svetosti.

Kad netko od vas ili ja govorimo o unutarnjem životu, o ophođenju s Bogom, mnoge nas osobe, mnoge – čak i one koje bi trebale duše poticati da krenu tim unutarnjim putem – gledaju kao da smo luđaci ili komedijanti, jer nikako ne vjeruju da se može postići to prisno ophođenje s Gospodinom. Žalosno je što vam to moram reći, ali istina je.

Vi savršeno dobro znate da se može, da se to prijateljstvo može i mora imati; da je ono potreba naše duše. Ako nemate to ophođenje s Bogom, nećete biti djelotvorni niti ćete moći učiniti onu veliku uslugu Crkvi, svojoj braći, svim dušama, koju Gospodin i Djelo očekuju.

Molite se ovim riječima koje vam govorim. Zađite u svoje srce, sa svjetlom koje vam daje Duh Sveti, da uklonite sve ono što bi moglo razbiti posudu, sve što bi vam moglo oteti jedinstvo života. Morate biti osobe – uvijek vas na to podsjećam – koje se ne čude kad osjete da u sebi nose zvijer.