Lista točaka

1.«Emitte lucem tuam et veritatem tuam»¹; pošalji, Gospodine, svjetlost svoju i istinu svoju.

Djeco moja, slijediti Krista – «venite post me et faciam vos fieri piscatores hominum»² – naš je poziv. I slijediti ga tako izbliza da živimo s Njime, kao prva Dvanaestorica; tako izbliza da se poistovjetimo s Njime, da živimo njegov Život, sve dok ne dođe trenutak, ako ne budemo postavljali zapreke, u kojem ćemo moći reći sa svetim Pavlom: «Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist»³.

Kako je velika radost osjećati se uronjenima u Boga! Pobožanstvenjenima! A istodobno, kolika li je radost i uočiti svu malenost, svu bijedu, svu nemoć naše jadne zemaljske naravi, s njezinim slabostima i njezinim manama! Zato, kad nam Krist govori u prispodobama, kao i prvima, često ga ne razumijemo, pa moramo kao svoju ponoviti molbu apostola: «Edissere nobis parabolam!»⁴; Gospodine, razjasni nam prispodobu.

11. Djeco duše moje, želim vas povesti čudesnim putem, životom ljubavi i nadnaravne pustolovine, kojim je Gospodin vodio mene – životom sreće, sa žrtvom, s boli, s odricanjem, s predanjem, sa zaboravom samoga sebe.

«Si quis vult post me venire… Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom»¹¹. Te smo riječi svi čuli: zato smo ovdje. Čuli smo i ove druge: «Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas»¹². Božanski poziv ima vrlo konkretnu svrhu: postaviti te na sva raskrižja zemlje, a da ti pritom ostaneš sav uronjen u Boga. Biti sol, biti kvasac, biti svjetlo svijeta. Da, sine moj: ti u Bogu, da rasvjetljuješ, da daješ okus, da daješ rast, da budeš kvas.

Ali svjetlo će postati tama ako ti nisi kontemplativan, duša neprestane molitve; a sol će izgubiti okus i služit će samo za to da ljudi po njoj gaze, ako ti nisi uronjen u Boga. Kvasac će istrunuti i izgubiti snagu da ukvasa sve tijesto ako ti nisi doista kontemplativna duša.

Moli usmene molitve, one koje su dio našega plana pobožnoga života. Zatim se obrati Bogu svojim osobnim usmenim molitvama: onima koje u tebi bude najveću pobožnost. Nemoj se zadržati samo na onome što svi imamo dužnost i radost ispunjavati: dodaj ono što ti nalažu tvoja inicijativa i velikodušnost. Napokon, ne zaboravi neprestanu misaonu molitvu. Nastoj razgovarati s Bogom, u središtu svoje duše, s punim pouzdanjem i iskrenošću.

Sine, mislim da sam ti već rekao sve što sam ti imao reći. Sada preostaje da se ti zaista odlučiš biti predana duša, zaljubljena, u stalnom ophođenju s Bogom. Tada sam doista siguran u tvoju vjernost.

Završavam, dakle, trima navodima iz Pisma:

«Oportet semper orare et non deficere»¹³: treba uvijek moliti, bez prestanka.

«Erat pernoctans in oratione Dei»¹⁴: Krist je provodio noć razgovarajući s Bogom.

«Erant autem perseverantes in doctrina apostolorum, et communicatione fractionis panis, et orationibus»¹⁵: prvi su kršćani bili postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu lomljenja kruha i u molitvi.

14. Nastavimo sada, djeco, s dva teksta iz Svetoga pisma: jedan iz svetoga Luke, drugi iz svetoga Ivana. Gospodin je svoje prve učenike našao među lađama i mrežama, i često je rad s dušama uspoređivao s ribarskim poslom.

Sjećaš li se onoga čudesnog ribolova, kad su se mreže razdirale?³. Katkad se i u apostolskom radu mreža razdire zbog naše nesavršenosti, pa ulov, čak i kad je obilan, nije onoliko bogat koliko bi mogao biti.

Na taj apostolski ribolov, otvoren svim dušama, mogli bismo primijeniti onaj tekst svetoga Mateja koji govori o tome kako «mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe»⁴, svake veličine i kakvoće, jer u nju stane sve što pliva u morskim vodama. Ta se mreža ne razdire, sine moj, jer u ribolov nismo krenuli ni ti ni ja, nego naša dobra Majka, Djelo.

Ali nisam ti sada htio govoriti o tom ribolovu, ni o toj golemoj mreži. Želim da radije razmotriš onaj ribolov o kojem, u XXI. poglavlju, pripovijeda sveti Ivan: kad je Šimun Petar izvukao na obalu i položio pred Isusove noge mrežu «punu velikih riba, sto pedeset i tri»⁵. U tu mrežu velikih, odabranih riba stavio te je Krist uzvišenom milošću poziva. Možda ga je pogled njegove Majke ganuo toliko da ti je, neokaljanom rukom Presvete Djevice, udijelio taj veličanstveni dar.

Djeco moja, gledajte: svi smo u jednoj te istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, sa svojim čudesnim mjerilom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo, djeco moja? Zar si ti to zaslužio?

Ovo je trenutak da ponovno kažeš: pustit ću da me stave u lađu, pustit ću da me režu, paraju, lome, poliraju, jedu! Predajem se! Reci mu to iskreno! Jer poslije se pokaže da katkad, zbog svoje oholosti, kad ti se dade neka uputa koja služi tvojoj svetosti, izgledaš kao da se buniš: jer više cijeniš vlastiti sud – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – nego sud direktora; jer ti smeta dobronamjerna primjedba tvoje braće kad ti upućuju bratsku opomenu…

Predaj se, daruj se! Ali reci Isusu Kristu: imam to iskustvo oholosti! Gospodine, učini me poniznim! A On će ti odgovoriti: pa, da bi bio ponizan, ophodi se sa mnom, i tako ćeš upoznati i mene i sebe. Obdržavaj mi te Norme koje sam ti Ja, po tvome utemeljitelju, dao. Obdržavaj mi te Norme. Budi vjeran svome unutarnjem životu, budi duša molitve, budi duša žrtve. I usprkos svim nevoljama, kojih u ovom životu ne manjka, učinit ću te sretnim.

Sine moj, nastavi sa svojom posve osobnom molitvom, kojoj ne treba zvuk riječi. I razgovaraj s Gospodinom tako, licem u lice, ti i On nasamo. Suprotno je vrlo komotno. U anonimnosti se ljudi usude na tisuću stvari koje se nasamo ne bi usudili učiniti. Onaj bojažljivi, kukavni čovjek, kad se nađe usred mnoštva, ne ustručava se zgrabiti šaku blata i baciti je. Ja želim da se ti, sine moj, u samoći svoga srca – koja je samoća u dobrom društvu – suočiš s Bogom, svojim Ocem, i kažeš mu: predajem se!

Budi smion, budi hrabar, budi odvažan! Nastavi sa svojom osobnom molitvom i obveži se: Gospodine, dosta je! Nema više odgađanja, nema više stvaranja poteškoća, nema više opiranja tvojoj milosti; želim biti onaj dobri kvasac koji će ukvasati sve tijesto.

15. Želiš li da se sada nastavimo prisjećati ovih odlomaka Svetoga pisma, da promatramo apostole među mrežama i lađama, da dijelimo njihov trud, da slušamo božanski nauk s usana samoga Krista?

«Reče Šimunu: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Odgovori Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo»⁶. Tim riječima apostoli priznaju svoju nemoć: za cijelu noć rada nisu uspjeli uloviti ni jednu jedinu ribu. Tako i ti, tako i ja, jadni ljudi, oholi. Kad hoćemo raditi sami, po svojoj volji, vođeni vlastitim sudom, plod koji ubiremo zove se neplodnost.

No, poslušajmo Petra do kraja: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»⁷. I tada se more pokaže puno, puno, pa moraju doći druge lađe da pomognu, da pokupe onoliko mnoštvo riba! Vidiš li? Ako priznaš svoju ništavnost i svoju nedjelotvornost; ako se, umjesto da se pouzdaješ u vlastiti sud, pustiš voditi, ne samo da ćeš se ispuniti čudesnim plodovima, nego će, povrh toga, od tvoga obilja i drugi imati obilje. Koliko dobra i koliko zla možeš učiniti! Dobra, ako si ponizan i znaš se predati s radošću i u duhu žrtve; dobra za sebe i za svoju braću, za Crkvu, za ovu dobru Majku, Djelo. A koliko zla, ako se povodiš za svojom ohološću. Morat ćeš reći: «Nihil cepimus!»⁸, ništa nisam uspio postići! – u noći, u potpunoj tami.

Sine moj: ti si sada možda mlad. Zato ja imam više toga zbog čega moram Gospodina moliti za oproštenje, premda ćeš i ti imati svoje zakutke, svoje neuspjehe, svoja iskustva… Reci Isusu da želiš biti «kao ilovača u ruci lončarovoj»⁹, kako bi podatno, bez opiranja, primio onu formaciju koju ti Djelo majčinski daje.

Vidim tvoju dobru volju, vidim da si pun želje da postaneš svet, ali želim te podsjetiti da, kako bismo bili sveti, moramo biti duše pune nauka, osobe koje su znale posvetiti potrebno vrijeme, na pravim mjestima, kako bi u svoju glavu i u svoje srce, u sav svoj život, unijele ovu popudbinu kojom će se služiti da i dalje budu, s Kristom i s prvom Dvanaestoricom, ribari duša.

Sjećajući se bijede od koje smo sazdani, imajući na umu tolike neuspjehe zbog naše oholosti; pred veličanstvom toga Boga, Krista ribara, moramo reći isto što i sveti Petar: «Grešan sam čovjek, Gospodine»¹⁰. I tada će Isus Krist, sada tebi i meni, kao nekoć Šimunu Petru, ponoviti ono što nam je rekao tako davno: «Odsada ćeš loviti ljude»¹¹, po božanskom nalogu, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

U ovome moru svijeta ima toliko duša, toliko, u uzburkanim vodama. Ali poslušaj ove Jeremijine riječi: «Evo – riječ je Jahvina – poslat ću mnogo ribara – vas i mene – koji će ih uloviti»¹², s revnošću za spasenje svih duša, s božanskom brigom.

Vi, ti, sine moj: hoćeš li Isusov rad ometati ili olakšavati? Igraš li se svojom srećom ili želiš biti vjeran i slijediti Gospodinovu volju, i djelotvorno ploviti svim morima kao ribar ljudi s božanskim poslanjem? Hajde, sine moj, u ribolov!

Završit ću istim riječima kojima sam počeo: ti si kvasac koji ukvasa sve tijesto. Pusti da te pripreme, i ne zaboravi da ćeš s milošću svoga poziva i svojim predanjem, koje je odgovor na tu milost, pod plaštem naše Majke svete Marije, koja te uvijek znala dobro štititi među valovima, pod plaštem i zaštitom naše nebeske Majke, ti, mali kvas, mali kvasac, znati učiniti da se ukvasa sve tijesto ljudskoga roda, i da će i tebe mučiti one žudnje koje su mene tjerale da napišem: omnes – svi: da se ni jedna jedina duša ne izgubi! –, omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

20. Ti ljudi o kojima govori Evanđelje slijedili su ga jer su vidjeli čudesa: ozdravljenja koja je Isus činio. A vi i ja, zašto? Svatko od nas mora sebi postaviti to pitanje i potražiti iskren odgovor. I kad se jednom budeš upitao i odgovorio, u Gospodinovoj prisutnosti, ispuni se zahvalnošću, jer biti s Kristom znači biti siguran. Moći se ogledati u Kristu znači moći biti svakoga dana bolji. Ophoditi se s Kristom nužno znači ljubiti Krista. A ljubiti Krista znači osigurati sebi sreću: vječnu sreću, najpuniju ljubav, s blaženim gledanjem Presvetoga Trojstva.

Rekao sam maloprije, djeco, da vam neću držati razmatranje, nego vam dati točke za vašu osobnu molitvu. Razmatraj sam, sine moj. Zašto si s Kristom u Opusu Dei? Otkad osjećaš privlačnost Isusa Krista? Zašto? Kako si od početka do sada znao odgovarati na milost? Kako te je Gospodin svojom nježnošću doveo u Djelo, da budeš posve blizu Njega, da budeš prisan s Njime?

A ti, kako si odgovorio na tu milost? Što činiš sa svoje strane da se ta prisnost s Kristom ne izgubi i da je ne izgube tvoja braća? Na što misliš otkad imaš sve te obveze? Na sebe ili na slavu Božju? Na sebe ili na druge? Na sebe, na svoje stvari, na svoje sitnice, na svoje bijede, na svoje sitne oholosti, na svoje putene slabosti? Na što obično misliš? Razmisli o tome, a zatim pusti da srce djeluje na volju i razum.

Pogledaj nije li ono što je Gospodin učinio s tobom, sine moj, mnogo više od liječenja bolesnih. Pogledaj nije li dao vid našim očima, koje su bile slijepe za njegova čudesa; nije li dao snagu našim udovima, koji nisu bili kadri kretati se s nadnaravnim smislom; nije li nas možda uskrisio kao Lazara, jer smo bili mrtvi za život Božji. Nije li to razlog da kliknemo: «Lætare, Ierusalem?»². Nije li to razlog da vam kažem: «Gaudete cum lætitia, qui in tristitia fuistis»³; radujte se vi koji ste tugovali?

U ovoj prvoj točki moramo zahvaliti Gospodinu na nezasluženoj nagradi poziva. I obećavamo mu da ćemo ga svakoga dana sve više cijeniti, čuvajući ga kao najdragocjeniji dragulj što nam ga je mogao darovati Bog, naš Otac. Istodobno još jednom shvaćamo da, dok obnašamo ovu službu upravljanja koju nam je Djelo povjerilo, naša revnost mora osobito biti u tome da tražimo svetost kako bismo posvećivali druge: vi svoju braću, ja svoju djecu. Jer «Bog nas, doista, nije pozvao na nečistoću, nego na svetost»⁴.

44. Tako je Bog htio da se rodi naše Djelo, djeco duše moje. Tako je proklijao duh Opusa Dei: razmatrajući vašu i moju malenost, i njegovu veličinu; misleći da mi nismo ništa, a On je sve; da mi ne možemo ništa, a On može sve; da mi ne znamo ništa, a On je Mudrost; da smo mi slabi, a On je snaga: «Quia Tu es, Deus, fortitudo mea!»¹⁹.

Bit će dobro da u kojoj prilici mirno razmotrite one božanske riječi koje ispunjaju dušu strahom i ostavljaju joj okus saća i meda: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»²⁰; otkupio sam te, i imenom sam te zazvao: ti si moj! Ne otimajmo Bogu ono što je njegovo. Bog koji nas je ljubio toliko da je dao život za nas, i koji «elegit nos in Ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»²¹: koji nas je izabrao od sve vječnosti, prije postanka svijeta, da uvijek budemo u njegovoj prisutnosti; i neprestano nam pruža prilike za svetost i predanje.

Ako bi još ostala kakva sumnja, imamo one druge njegove riječi: «Non vos me elegistis – ne izabraste vi mene –, sed ego elegi vos, et posui vos, ut eatis – nego ja izabrah vas, da idete daleko, po svijetu –, et fructum afferatis – i rod donosite: pa vi ga već donosite! –, et fructus vester maneat»²², i ostat će obilan rod vašega rada kontemplativnih duša. Stoga, vjere, djeco moja, nadnaravne vjere!

Jučer me ganulo kad sam slušao o jednom japanskom katekumenu koji je katekizam tumačio drugima, koji još nisu poznavali Krista. I bilo me sram. Treba nam više vjere, više vjere! A s vjerom i kontemplacija, više apostolskoga djelovanja. Pogledajte što se danas čita u Brevijaru: «Adversarius elevandus sit contra omne quod dicitur Deus et colitur; ita ut audeat stare in templo Dei, et ostendere quod ipse sit Deus»²³; podignut će se protivnik protiv svega što se naziva Bogom i što se štuje, tako da će se usuditi i stajati u hramu Božjem i pokazivati se kao da je on Bog. Iznutra žele razoriti vjeru naroda! Iznutra se pokušavaju suprotstaviti Bogu!

Završit ću govoreći sa svetim Pavlom Kološanima: «Non cessamus pro vobis orantes…; neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome»²⁴. Kontemplativci, s darovima Duha Svetoga, «ut ambuletis digne Deo per omnia placentes…; da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje»²⁵.

Neka nas zaštiti Majka Božja i Majka naša, da bi svatko od vas, i svatko od vaše braće i vaših sestara – cijelo Djelo! – mogao služiti Crkvi u punini vjere, s darovima Duha Svetoga i kontemplativnim životom. Svatko u svome staležu, ispunjavajući dužnosti koje su mu vlastite; svatko u svome poslu i zvanju, ispunjavajući dužnosti svoga posla i zvanja, neka radosno služi Zaručnici Kristovoj, na mjestu gdje ga je Gospodin postavio, znajući prozreti lukavštine onih koji pokušavaju zavesti duše lažnim teorijama, koje je često teško otkriti, a katkad lako raskrinkati. To su ljudi koji sami sebe zovu teolozima, ali to nisu: imaju samo tehniku govorenja o Bogu, a ne ispovijedaju ga ni ustima, ni srcem, ni životom.

59.«Ubi est qui natus est rex Iudæorum?»¹. Tek što se Krist rodio, a već se priznaje njegovo kraljevsko dostojanstvo: gdje je Kralj židovski koji se upravo rodio? Dolaze mu se pokloniti neki ljudi s Istoka, moćnici – možda su bili kneževi ili mudraci – koji se daju ponijeti vanjskim znakom što se ne čini dovoljno razumnim razlogom. Primili su poziv, ne baš jasnu poruku: izvanredan sjaj jedne zvijezde. Ali se ne opiru. S ljudskoga gledišta čini se pomalo nelogičnim da krenu na put, upuštajući se u putovanje nepoznatim pravcima, a još više da se raspituju u Jeruzalemu, gdje je kraljevao netko drugi: «Ubi est rex Iudæorum?», gdje se nalazi Kralj židovski?

Mnogo je nelogičnih stvari i u vašem životu i u mome, djeco duše moje. I mi smo vidjeli svjetlo, i mi smo čuli poziv, i mi smo s tim ljudima podijelili nemir koji nas je naveo na odluke što se onima koji su nas voljeli, onima koji su bili uz nas, možda nisu činile razumnima. S ljudskoga gledišta imali su pravo; ali ti i ja, sine moj, mogli bismo reći: «Vidimus stellam eius…»², da smo vidjeli zvijezdu njegovu i došli mu se pokloniti.

93. Došli ste u Opus Dei, djeco duše moje – dopustite da vas na to još jednom podsjetim –, odlučni pustiti da vas oblikuju, da se pripremite biti kvasac koji će ukvasati veliko tijesto čovječanstva. Ta formacija, dopuštajući da se vaša ljudska osobnost, sa svojim posebnim značajkama, usavršava, daje vam osim toga i zajednički nazivnik – ovaj obiteljski duh, koji je isti za sve. Radi toga – ponavljam – morate biti spremni predati se u ruke direktorima i pustiti da vam se dade nadnaravni oblik, kao glini u lončarovim rukama.

Djeco moja, gledajte: svi smo u istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, s divnim duhom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo? Zar si ti to zaslužio? Pa Bog te je našao tamo negdje, na ulici, kad je On prolazio! Nismo nikakva posebnost, nismo probrani: mogao je potražiti druge, bolje od nas. Ali izabrao je nas, i sjećati se toga nije oholost, nego zahvalnost.

Neka naš odgovor bude: pustit ću da me bolje upoznaju, više vode, bruse, oblikuju! Neka se nikada iz oholosti ne pobunim kad primim napomenu koja služi poboljšanju moga unutarnjega života; neka ne cijenim više vlastiti kriterij – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – od suda direktora; neka mi ne smeta dobrohotna napomena moje braće, kad mi pomažu bratskom opomenom.

Završit ću, kćeri i sinovi moji, iznoseći pred vas na razmatranje onaj tekst Svetoga pisma koji nam u usta stavlja slasti meda i saća. «Elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»⁷. Gospodin je izabrao svakoga od nas da budemo sveti pred njim. I to prije postanka svijeta, od sve vječnosti: to je čudesna providnost našega Oca Boga. Ako odgovarate na milost, ako se borite, imat ćete sretan život i na zemlji – dakako, s nekim trenucima tame, s nekim časovima patnje koje ipak ne smijete preuveličavati: prolaze čim otvorimo srce. Recite mi: nije li istina da, kad ispričate ono što vas brine ili čega se sramite, ostajete spokojni, smireni, radosni?

Osim toga, na taj način nikada nismo sami. «Væ solis!»⁸ – teško onomu koji je sam! – kaže Sveto pismo. Mi nikada ne ostajemo sami, ni u kojoj okolnosti. Gdje god na zemlji bili, naša nas braća srdačno primaju, slušaju nas i razumiju; uvijek nas prate Gospodin i njegova Presveta Majka; a u našoj duši u milosti prebiva, kao u hramu, Duh Sveti: Bog s nama.