Lista točaka

16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?

17.«Excita, quæsumus, Domine, potentiam tuam, et veni»⁸. Gospodine, pokaži svoju moć i dođi. Kako li dobro Crkva, liturgija, koja je molitva Crkve, zna od kakva smo tijesta! Pogledaj samo kako dobro poznaje tvoju želju i moju, tvoju narav i moju…: excita, Domine, potentiam tuam et veni. Božja moć dolazi k nama. To je Deus absconditus⁹ koji prolazi, ali ne prolazi uzalud.

Dođi, Isuse, «da uz tvoju zaštitu zavrijedimo biti izbavljeni iz pogibelji koje nam prijete zbog naših grijeha, i spašeni tvojom milošću»¹⁰. Zahvali Gospodinu, zaštitniku i osloboditelju našemu. Ne razmišljaj sada jesu li tvoje pogreške velike ili male: misli na oproštenje, koje je uvijek neizmjerno veliko. Pomisli da je krivnja mogla biti golema, i zahvaljuj, jer Bog je bio – i jest – spreman oprostiti.

Sine, ovaj početak došašća pogodan je čas da učiniš čin ljubavi: da kažeš vjerujem, da kažeš ufam se, da kažeš ljubim; da se obratiš Majci Gospodinovoj – Majci, Kćeri, Zaručnici Božjoj, Majci našoj – i zamoliš je da nam od Preblaženoga Trojstva izmoli još milosti: milost nade, ljubavi, kajanja. Tako da, kad se katkad u životu čini da puše jak i suh vjetar, kadar sasušiti te cvjetove duše, on ne sasuši naše.

I nauči hvaliti Oca, Sina i Duha Svetoga. Nauči gajiti osobitu pobožnost prema Presvetom Trojstvu: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga: vjerujem u Preblaženo Trojstvo. Ufam se u Boga Oca, ufam se u Boga Sina, ufam se u Boga Duha Svetoga: ufam se u Preblaženo Trojstvo. Ljubim Boga Oca, ljubim Boga Sina, ljubim Boga Duha Svetoga: ljubim Preblaženo Trojstvo. Ta je pobožnost potrebna kao nadnaravna vježba koja se očituje u tim pokretima srca, premda se ne izriče uvijek riječima.

18. Vrlo dobro znamo što nam danas kaže sveti Pavao: «Fratres: scientes quia hora est iam nos de somno surgere»¹¹. Već je vrijeme da radimo! Da radimo iznutra, na izgradnji svoje duše; izvana, na izgradnji Kraljevstva Božjega. I opet nam na usne dolazi kajanje: Gospodine, molim te oproštenje za svoj loši život, za svoj mlaki život; molim te oproštenje za svoj loše obavljeni rad; molim te oproštenje što te nisam znao ljubiti, pa zato nisam znao biti usmjeren na Tebe. Prezriv pogled koji sin uputi majci nanosi joj neizmjernu bol; uputi li ga nekoj stranoj osobi, nije previše važno. Ja sam tvoj sin: mea culpa, mea culpa!…

«Znajte da je već čas da se oda sna prenemo…». S kakvim se nadnaravnim smislom gledaju stvari? Onim smislom koji se izvana ne primjećuje, ali se očituje u djelima, katkad čak i u pogledu. Na tebi je da pogledaš duboko u sebe. Nije li istina da je u tvome životu bilo pomalo sna? Pomalo komotnosti? Pomisli kako sebi olakšavamo stvari: izvršavamo dužnost bez previše ljubavi. Izvršiti dužnost!

«Nox præcessit, dies autem appropinquavit: abiiciamus ergo opera tenebrarum, et induamur arma lucis»¹²; odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kako snažno govori Apostol! «Sicut in die honeste ambulemus»¹³. Moramo hoditi kroz život kao apostoli, sa svjetlom Božjim, sa solju Božjom. S prirodnošću, ali s takvim unutarnjim životom, s takvim duhom Opusa Dei, da svijetlimo, da izbjegnemo pokvarenost koja nas okružuje, da kao plod donosimo spokoj i radost. I usred suza – jer katkad se i plače, ali nije važno –, radost i mir, gaudium cum pace.

Sol, vatra, svjetlo; za duše, za tvoju i za moju. Čin ljubavi, kajanja. Mea culpa… Ja sam mogao, ja sam trebao biti oruđe… Zahvaljujem ti, Bože moj, jer si mi, unatoč svemu, dao veliku vjeru, i milost poziva, i milost ustrajnosti. Zato nam Crkva u svetoj misi daje da izgovorimo: «Dominus dabit benignitatem, et terra nostra dabit fructum suum»¹⁴. Taj je Božji blagoslov izvor svakoga dobrog ploda, onoga ozračja potrebnog da bismo u svome životu mogli postati sveti i uzgajati svete, djecu njegovu.

«Dominus dabit benignitatem…». Plod očekuje Gospodin naš. Ako mu ga ne dajemo, otimamo mu ga. Ali ne kržljav, slabašan plod, zato što se nismo znali predati. Gospodin daje vodu, kišu, sunce, tu zemlju… Ali očekuje sjetvu, presađivanje, obrezivanje; očekuje da s ljubavlju čuvamo plodove, sprječavajući, bude li potrebno, da dođu ptice nebeske i pojedu ih.

Završit ćemo utječući se našoj Majci, da nam pomogne ispuniti ove odluke koje smo donijeli.

41. Poslije duša osjeća potrebu ophoditi se sa svakom od božanskih Osoba. Otkriće koje duša ostvaruje u nadnaravnom životu nalik je onima koja malo dijete čini u zemaljskom životu. I počinje razgovarati s Ocem i sa Sinom i s Duhom Svetim; i osjećati djelovanje Paraklita životvorca, koje nam se daje premda ga ne zaslužujemo: darove i nadnaravne kreposti! I tako, na neki način, i ne primjećujući, dolazimo do sjedinjenja.

Išli smo «quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum»⁹, kao što košuta žudi za izvor-vodom: žedni, ispucalih usta, u suhoći. Želimo piti s toga vrela žive vode. I, bez ikakvih neobičnosti, tijekom dana, s formacijom koja se prima u Djelu – a koja se temelji na tome da ljudsku dušu oslobodi zamršenosti –, stiže se do onoga obilnoga i bistrog izvora svježih voda koje struje u život vječni¹⁰. Tada se više ne govori, jer se jezik ne zna izraziti; razum se već smiruje. Ne govori se: gleda se! I duša zapjeva, jer osjeća i zna da je Bog u svako doba gleda s ljubavlju.

Ne znate kakvu sam utjehu osjetio kad sam, nakon što sam godinama i godinama ponavljao da je za kontemplativnu dušu čak i spavanje molitva, naišao na tekst svetoga Jeronima koji kaže isto.

Potpunom predanošću – unutar naših nesavršenosti, kroz poniženje naših unutarnjih neuspjeha, koji nas navode da se svakoga dana vraćamo Bogu – vraćamo se na glavni put kad naiđu zapreke. Mnogo sam vam puta rekao: uvijek igram ulogu rasipnoga sina. To je trenutak kajanja, ljubavi, stapanja stvorenja, koje je ništa…, sa svojim Bogom i svojom Ljubavlju, koji je sve.

Djeco moja, ne govorim vam o izvanrednim stvarima. To su, i moraju biti, obične pojave naše duše. Tim putem morate voditi svoju braću: do one ludosti ljubavi koja uči kako trpjeti i kako živjeti, jer nam Bog daje dar Mudrosti. Kakav spokoj, kakav mir tada!

Askeza? Mistika? Ne bih znao reći. Ali, što god bilo, askeza ili mistika, što mari? To je dar Božji. Ako nastojiš razmatrati, dolazi trenutak kad ti Gospodin ne uskraćuje darove: Duh Sveti ti ih daje. Vjere, djeco moja, i djela vjere. Jer to je već kontemplacija i to je sjedinjenje. I takav je život moje djece usred svjetovnih poslova, premda toga nisu ni svjesni. Oblik molitve i života koji nas ne odvaja od zemaljskih stvari, nego nas usred njih vodi k Bogu. I noseći zemaljske stvari k Bogu, stvorenje pobožanstvenjuje svijet. Toliko sam puta govorio o mitu o kralju Midi…! U zlato pretvaramo sve što dotaknemo, unatoč svojim osobnim pogreškama.

89. Oče, želite li dakle da padnemo ili da pogriješimo? Ne, djeco moja. Kako bih to mogao htjeti! Ali ako ikada, zbog ljudske slabosti, padnete na tlo, nemojte klonuti duhom. Bila bi to reakcija oholosti pomisliti tada: ja ništa ne vrijedim. Naravno da vrijediš! Vrijediš svu Krv Kristovu: «Empti enim estis pretio magno»¹, skupo ste kupljeni. Odmah pristupite sakramentu pokore, iskreno razgovarajte sa svojim bratom i počnite iznova! Bog računa na vas da ostvari svoje Djelo.

Nemojte se žalostiti ako vam, u najdivnijim trenucima vašega života, dođe napast – koju biste možda mogli pobrkati sa željom na koju ste pristali, a ona to nije – najvećih gadosti koje je moguće zamisliti. Utecite se milosrđu Gospodinovu, računajući na zagovor njegove Majke i Majke naše, i sve se sređuje. Poslije se nasmijte: Bog postupa sa mnom kao sa svecem! To nema nikakve važnosti: budite uvjereni da u svakom trenutku može dignuti glavu staro stvorenje koje svi nosimo u sebi. Zadovoljni, i u borbu kao i uvijek! Sada, kad nitko ne želi govoriti o bitkama ni o ratovima, ne preostaje drugo nego podsjetiti na one riječi Svetoga pisma: «Militia est vita hominis super terram»². Vaša će borba, doduše, kćeri i sinovi moji, ako poslušate ove savjete svoga Oca – koji ima mnogo iskustva s ljudskim slabostima: kao svećenik, po godinama i po poznavanju samoga sebe –, obično biti gerila, borba u stvarima bez prevelike važnosti, daleko od glavnih zidina tvrđave.

S vremena na vrijeme naići ćete možda na više nasilja, više snage u oholosti i u stvarima koje vuku prema blatu. Najveća ludost koju tada možete učiniti bila bi šutjeti. «Prešutjet’ sam htio – kaže jedan od Psalama –, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega»³. Naprotiv, sve se sređuje ako govorite, ako ispričate svoje poteškoće, pogreške i bijede u onom osobnom, prisnom i bratskom razgovoru koji postoji u Kući, i u ispovijedi. Govorite jasno prije, djeco duše moje, čim primijetite prvi simptom, makar bio vrlo blag, makar se činilo da nema važnosti. Govorite jasno, i imajte na umu da ne činiti tako znači ispunjati se glupim rumenjenjem i prenemaganjem kakve novakinje, kad biste se trebali ponašati hrabro, kao vojnici. Ne mislim samo na slabosti tijela, premda uključujem i njih, ali na njihovu mjestu, na petom ili šestom mjestu. Mislim prije svega na oholost, koja je naš najveći neprijatelj, onaj koji nas tjera da hodamo kao bez glave.

Nemojte se stoga čuditi ako kadgod počinite kakvu glupost. Pokažite udarac, ranu, i pustite da djeluje onaj koji vas liječi, makar boljelo. Tako ćete povratiti zdravlje, ići ćete naprijed, i vaš će se život pretvoriti u veliko dobro za duše.

Naš je Bog tako predobar da, čim se i malo borimo, odgovara preplavljujući nas svojom milošću. Gospodin, sa svojim očinskim srcem – većim od svih naših srdaca zajedno –, svemoguć je i želi nas sve blizu sebe: njegova je radost – njegova je slast biti s djecom čovjekovom⁴ – ispuniti radošću onoga koji mu se približi. A znate li kako se približavamo Bogu? Činima kajanja, koji nas čiste i pomažu nam da budemo čišći.

Moramo se ponašati kao mališan koji zna da mu je lice prljavo i odluči se umiti, da ga majka poslije izljubi. Samo što u slučaju skrušene duše Bog je onaj koji nas čisti, i poslije, i za to vrijeme, poput majke, ne grdi nas, nego nas uzima, pomaže nam, privija nas na svoje grudi, traži nas, čisti nas i daruje nam milost, Život, Duha Svetoga. Ne samo da nam oprašta i tješi nas, ako mu dođemo dobro raspoloženi, nego nas liječi i hrani.

90. Treba se vratiti Bogu, što prije; vratiti se, uvijek se vraćati. Ja se vraćam mnogo puta na dan, a ima tjedana kad se ispovjedim čak dvaput; katkad jedanput, katkad triput, kad god to trebam za svoj spokoj. Nisam ni bogomoljac ni skrupulozan, ali znam što dobro čini mojoj duši.

Sada, na mnogim mjestima, osobe bez pobožnosti i bez nauka savjetuju ljudima da se ne ispovijedaju. Napadaju sveti sakrament pokore na najbrutalniji način. Hoće od toga napraviti komediju: nekoliko riječi, svi zajedno, a zatim odrješenje. Ne, djeco! Ljubite ušnu ispovijed! I ne samo ispovijed teških grijeha, nego i naših lakih grijeha, pa čak i pogrešaka. Sakramenti podjeljuju milost ex opere operato – po vlastitoj snazi sakramenta –, ali i ex opere operantis, prema raspoloženju onoga koji ih prima. Ispovijed, osim što uskrisuje dušu i čisti je od bijeda koje je počinila – mišlju, željom, riječju, djelom –, donosi porast milosti, jača nas, daje nam više oružja da postignemo onu unutarnju, osobnu pobjedu. Ljubite sveti sakrament pokore!

Jeste li vidjeli veličanstvenije očitovanje milosrđa našega Gospodina? Bog Stvoritelj potiče nas da se ispunimo divljenjem i zahvalnošću. Bog Otkupitelj nas gane. Bog koji ostaje u euharistiji, koji je iz ljubavi prema nama postao hrana, ispunja nas žudnjom da na tu ljubav odgovorimo. Bog koji oživljuje i daje nadnaravni smisao svim našim djelima, nastanjen u središtu duše u milosti, neizreciv je… Bog koji oprašta – to je čudo! Oni koji govore protiv sakramenta pokore postavljaju zapreke tomu čudu božanskoga milosrđa. Uvjerio sam se, djeco moja, da mnogi koji nisu poznavali Krista, kad doznaju da mi katolici imamo Boga koji razumije ljudske slabosti i oprašta ih, bivaju iznutra potreseni i traže da im se protumači Isusov nauk.

Kad bi oni koji nastoje da ne zahvaljujemo Gospodinu za ustanovljenje ovoga sakramenta postigli svoj naum, makar i u malom dijelu, uništili bi duhovnost Crkve. Ako me pitate: Oče, govore li nešto novo? – moram vam odgovoriti: ništa, djeco. Đavao se ponavlja iznova i iznova: uvijek su to iste stvari. Đavao je vrlo pametan, jer je bio anđeo i jer je vrlo star, ali je istodobno potpuna budala: nedostaje mu Božja pomoć i ne čini ništa drugo nego uporno tupi jedno te isto. Sve zablude koje sada šire, svi ti načini laganja i izricanja krivovjerja, stari su, vrlo stari, i Crkva ih je tisuću puta osudila.

Oni koji tvrde da ne razumiju potrebu usmene i tajne ispovijedi – nije li to zato što ne žele pokazati otrov koji nose u sebi? Nisu li oni od onih koji idu liječniku, a ne žele mu reći otkad su bolesni, koji su simptomi njihovih bolesti, gdje ih boli…? Luđaci! Tim ljudima treba veterinar, jer su poput životinja, koje ne govore.

Znate li zašto se te stvari događaju u Crkvi? Zato što mnogi ne žive ono što propovijedaju; ili zato što naučavaju neistine, pa se onda ponašaju u skladu s onim što govore. Asketska sredstva i dalje su potrebna da bi se vodio kršćanski život; u tome nije bilo napretka niti će ga ikada biti: «Iesus Christus, heri et hodie, ipse et in sæcula!»⁵, Isus Krist isti je jučer i danas, i takav će biti zauvijek. Cilj se ne može postići ako se ne poslužimo prikladnim sredstvima. A u duhovnom životu sredstva su bila, jesu i bit će uvijek ista: poznavanje kršćanskoga nauka, često primanje sakramenata, molitva, mrtvljenje, život pobožnosti, bijeg od napasti – i od prigoda –, i otvaranje srca da milost Božja uđe do dna te se može zasjeći, spaliti, kauterizirati, očistiti i pročistiti.

122. Nastojim doprijeti do nebeskoga Trojstva preko onoga drugog, zemaljskog trojstva: Isusa, Marije i Josipa. Oni su nekako pristupačniji. Isus, koji je perfectus Deus i perfectus Homo. Marija, koja je žena, najčistije stvorenje, najveće; veći od Nje – samo Bog. I Josip, koji je tik uz Mariju: čist, muževan, razborit, postojan. O, Bože moj! Kakvi uzori! Već od samoga gledanja dođe čovjeku da umre od žalosti: jer, Gospodine, tako sam se loše vladao… Nisam se znao prilagoditi okolnostima, pobožanstveniti se. A Ti si mi davao sredstva: i daješ mi ih, i dalje ćeš mi ih davati… Jer na zemlji moramo živjeti ljudski, uzdignuti na božansku razinu.

Moramo biti – a svjestan sam da sam vam to mnogo puta rekao – u nebu i na zemlji, uvijek. Ne između neba i zemlje, jer smo od svijeta. U svijetu i u Raju istodobno! To bi bila kao neka formula kojom se izražava kako moramo urediti svoj život dok smo in hoc sæculo. U nebu i na zemlji, pobožanstvenjeni; ali znajući da smo od svijeta i da smo zemlja, s krhkošću svojstvenom onome što je zemlja: glinena posuda koju je Gospodin htio upotrijebiti u svojoj službi. A kad se razbila, posegnuli smo za onim glasovitim spojnicama, kao rasipni sin: «Sagriješih protiv Neba i pred tobom…»⁶. Jednako kad je bila riječ o nečemu krupnom, kao i kad je posrijedi bilo nešto sitno. Katkad nas je jako, jako zaboljela neka sitnica, neka neljubav, to što nismo znali gledati Ljubav nad ljubavima, što se nismo znali nasmiješiti. Jer kad se ljubi, nema malih stvari: sve je vrlo važno, sve je veliko. Čak i u bijednu i malenu stvorenju kao što sam ja, kao što si ti, sine moj.

Gospodin je htio u nas položiti prebogato blago. Da pretjerujem? Malo sam rekao. Malo sam rekao sada, jer sam prije rekao više. Podsjetio sam da u nama prebiva Bog, naš Gospodin, sa svom svojom veličinom. U našim je srcima redovito nebo. I neću nastaviti.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi: vera et una Trinitas, una et summa Deitas, sancta et una Unitas!

Neka nam Majka Božja bude Turris Civitatis, kula koja bdije nad gradom: gradom koji je svatko od nas, s tolikim stvarima koje dolaze i odlaze u nama, s tolikim gibanjem i ujedno s tolikim mirovanjem; s tolikim neredom i s tolikim redom; s tolikom bukom i s tolikom tišinom; s tolikim ratom i s tolikim mirom.

Sancta Maria, Turris Civitatis⁷: ora pro nobis!

Sancte Ioseph, Pater et Domine: ora pro nobis!

Sancti Angeli Custodes: orate pro nobis!