Lista točaka

2. Kad moliš, sine moj – ne mislim sada na onu neprekinutu molitvu koja obuhvaća cijeli dan, nego na ona dva časa koja posvećujemo isključivo ophođenju s Bogom, sabrani i odmaknuti od svega izvanjskoga –, kad počinješ to razmatranje, često – ovisit će o mnogim okolnostima – predočuješ si prizor ili otajstvo koje želiš promatrati; zatim uključuješ razum i odmah tražiš razgovor pun osjećaja ljubavi i boli, zahvalnosti i želje da budeš bolji. Tim putem trebaš doći do molitve mira, u kojoj je Gospodin taj koji govori, a ti moraš slušati što ti Bog kaže. Kako se tada osjete oni unutarnji poticaji i oni prijekori koji ispunjaju dušu žarom!

Da bi molitva bila lakša, dobro je i ono najduhovnije učiniti opipljivim, posegnuti za prispodobom: ta je pouka božanska. Nauk mora do našega razuma i našega srca doprijeti preko osjetila: sada te neće čuditi što vam tako rado govorim o lađama i morima.

Djeco, ukrcali smo se s Kristom u Petrovu lađu, u ovu lađu Crkve, koja se doima krhkom i trošnom, ali koju nijedna oluja ne može potopiti. I u Petrovoj lađi ti i ja moramo polako, polako razmišljati: Gospodine, zašto sam ja došao u ovu lađu?

To pitanje za tebe ima poseban sadržaj od trenutka kad si se ukrcao u lađu, u ovu lađu Opusa Dei, jer ti se tako prohtjelo, što mi se čini najnadnaravnijim od svih razloga. Ljubim te, Gospodine, jer mi se hoće da te ljubim: ovo jadno srce mogao sam predati nekom stvorenju… ali ne! Polažem ga cijelo, mlado, ustreptalo, plemenito, čisto, pred tvoje noge, jer mi se tako hoće!

Zajedno sa srcem dao si Isusu i svoju slobodu, a tvoj je osobni cilj postao nešto sasvim sporedno. Možeš se slobodno kretati unutar lađe, sa slobodom djece Božje⁵ koja su u Istini⁶, vršeći božansku Volju⁷. Ali ne smiješ zaboraviti da uvijek moraš ostati unutar granica lađe. I to jer ti se tako prohtjelo. Ponavljam ono što sam vam govorio jučer ili prekjučer: ako izađeš iz lađe⁸, past ćeš među morske valove, otići ćeš u smrt, utopit ćeš se u oceanu i prestat ćeš biti s Kristom, izgubivši to društvo koje si dragovoljno prihvatio kad ti ga je On ponudio.

Pomisli, sine moj, kako je Bogu, našemu Gospodinu, ugodan tamjan koji izgara njemu u čast. Pomisli kako malo vrijede zemaljske stvari, koje tek što počnu, već i prolaze. Pomisli da smo svi mi ljudi ništa: «Pulvis es, et in pulverem reverteris»⁹; opet ćemo biti kao prah na putu. No izvanredno je to što, unatoč tome, ne živimo za zemlju, ni za svoju čast, nego za čast Božju, za slavu Božju, za službu Bogu. To je ono što nas pokreće!

Stoga, ako ti tvoja oholost šapće: ovdje prolaziš nezapažen, sa svojim izvanrednim talentima…, ovdje nećeš dati sav plod koji bi mogao…, da ćeš propasti, uzalud se istrošiti… Ti, koji si se ukrcao u lađu Djela jer ti se tako prohtjelo, jer te je Bog nedvojbeno pozvao – «nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla»¹⁰ –, moraš odgovoriti na tu milost izgarajući, tako da naša radosna žrtva, naše predanje, postane prinos: žrtva paljenica!

Sine moj, ovom si se prispodobom već uvjerio da, ako želiš imati život, i to život vječni, i vječnu čast; ako želiš vječnu sreću, ne možeš izaći iz lađe i u mnogim se slučajevima moraš odreći svoga osobnog cilja. Ja nemam drugoga cilja osim korporativnoga: poslušnosti.

Kako je lijepo biti poslušan! Ali nastavimo s prispodobom. Već smo u ovoj staroj lađi, koja dvadeset stoljeća plovi i ne tone; u ovoj lađi predanja, posvećenosti služenju Bogu. I u toj lađi, siromašnoj i poniznoj, sjetiš se da ti imaš zrakoplov kojim savršeno znaš upravljati, pa pomisliš: kako daleko mogu stići! Pa idi, idi na nosač zrakoplova, jer ovdje tvoj zrakoplov nije potreban! Neka vam ovo bude posve jasno: naša je ustrajnost plod naše slobode, našega predanja, naše ljubavi, i zahtijeva potpunu posvećenost. U lađi se ne može raditi što nam se prohtije. Ako se sav teret iz njezina potpalublja nagomila na jednome mjestu, lađa tone; napuste li svi mornari svoj konkretni posao, jadna je lađica izgubljena. Potrebna je poslušnost, a osobe i stvari moraju biti ondje gdje je određeno da budu.

Sine moj, uvjeri se, odsad pa zauvijek, uvjeri se da je izaći iz lađe smrt. I da je za ostanak u lađi potrebno podložiti vlastiti sud. Potreban je dubok rad na poniznosti: predati se, izgarati, postati žrtva paljenica.

7. «Valja svagda moliti i nikada ne sustati»¹. Molitva je, djeco, temelj svakoga nadnaravnog djelovanja.

Pogledajte Isusa Krista, koji je naš uzor. Što čini u velikim prigodama? Što nam o Njemu kaže sveto Evanđelje? Prije nego što započne svoj javni život, povlači se na «četrdeset dana i četrdeset noći»² u pustinju da moli. Poslije, kad se sprema konačno izabrati prvu Dvanaestoricu, sveti Luka pripovijeda da «provede noć moleći se Bogu»³. A pred već otvorenim Lazarovim grobom «podiže oči i reče: Oče, hvala ti što si me uslišao»⁴. A što čini u prisnosti Posljednje večere, u tjeskobi Getsemanija, u samoći Križa? I tada, raširenih ruku, razgovara s Ocem.

8. Promotrite sada njegovu blaženu Majku: kakav nam je primjer ostavila? Kad joj Arkanđeo dolazi priopćiti božansku poruku, zatječe je povučenu u molitvi. A prvi kršćani? Djela apostolska prenijela su nam prizor koji me očarava, jer je za nas živi primjer; zato sam ga dao uklesati u tolikim oratorijima i na drugim mjestima: «Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama»⁵.

Što su činili, sine moj, svi sveci? Mislim da nije bilo nijednoga bez molitve; nijedan nije uzdignut na čast oltara a da nije bio duša molitve.

Mnogo je načina molitve. Ja za vas želim molitvu djece Božje; ne molitvu licemjera, koji će od Isusa morati čuti ono: «Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’»⁶. Mi vršimo volju njegova Oca, nakon što smo mu posvetili svoj život. Naša molitva, naš vapaj – Gospodine! Gospodine! – sjedinjen je s djelotvornom željom da vršimo Volju Božju. Taj se vapaj očituje u tisuću različitih oblika: to je molitva, i to je ono što ja želim za vas.

Sine duše moje! Ako ti u ovim danima duhovnih vježbi pomno promisliš ono što ti govore tvoja braća svećenici koji vode razmatranja; ako ozbiljno, jednom zauvijek, preispitaš svoj dosadašnji život; ako završiš odlukom – čvrstom! – da ćeš nastojati živjeti u molitvi, tražiti razgovor pun ljubavi s vječnom Ljubavlju – jamčim ti da ćeš postati ono što Gospodin od tebe želi: duša koja pruža utjehu i koja je djelotvorna u apostolatu.

9. Dobro si živio prve pouke o molitvi koje si naučio kad si počeo primati duhovno vođenje kakvo se pruža u našem Opusu Dei. Zatim si od svoje braće slušao tolike divne savjete i nastojao ih provesti u djelo. I sada, nakon godina – bilo ih mnogo ili malo – što ih već radiš za Gospodina, Otac ti iznova uporno govori o molitvi. Zašto? Jer da bi bio svet, sine, treba moliti: nemam drugoga recepta za postizanje svetosti.

Ako to već nisi iskusio, vidjet ćeš kako ćeš, ispunjavajući Norme, a da to i ne primjećuješ, od jutra do noći i od noći do jutra zapravo moliti: čini ljubavi, čini zadovoljštine, zahvale; srcem, ustima, malim mrtvljenjima koja raspaljuju dušu.

To nisu stvari koje bi se mogle smatrati sitnicama: to je stalna molitva, dijalog ljubavi. Praksa koja u tebi neće izazvati nikakvu psihološku deformaciju, jer za kršćanina to mora biti nešto tako naravno i spontano kao kucanje srca.

Kad ti sve to ide lako: hvala ti, Bože moj! Kad dođe težak trenutak: Gospodine, ne ostavi me! A taj Bog, «krotka i ponizna srca»⁷, kako bi ti mogao reći ne?

Ja želim da sav naš život bude molitva: pred ugodnim i neugodnim, pred utjehom… i pred neutješnošću zbog gubitka drage osobe. Pred svime, odmah, razgovor s Bogom, tvojim Ocem, tražeći Gospodina u središtu svoje duše.

Za to, sine, moraš imati jasnu, habitualnu i aktualnu raspoloženost: odbojnost prema grijehu. Muževno moraš osjećati užas, snažan užas pred teškim grijehom. A isto tako i duboko ukorijenjen stav gnušanja nad namjernim lakim grijehom.

Bog predsjeda našoj molitvi, a ti, sine moj, razgovaraš s Njime kao što se razgovara s bratom, s prijateljem, s ocem: pun pouzdanja. Reci mu: Gospodine, koji si sva Veličina, sva Dobrota, sve Milosrđe, znam da me Ti slušaš! Zato se zaljubljujem u Tebe, s neuglađenošću svojega ponašanja i svojih jadnih ruku ogrubjelih od prašine puta. Tako je odricanje ugodno, radosno je ono što je možda prije ponižavalo, a život predanja sretan. Znati da si tako blizu Boga! Zato, dogodilo se što mu drago, čvrst sam, siguran s tobom, koji si hridina i utvrda⁸.

Oče – kao da mi šapćeš na uho – ali to što nam govorite s jedne je strane nešto vrlo dobro poznato, a s druge se čini tako teško… A ja ću ti opet ponoviti da treba biti duša molitve. Samo se tako može biti sretan, čak i kad te ne priznaju, čak i kad na putu naiđeš na velike poteškoće.

10. Gospodin te želi sretna na zemlji. Sretna i onda kad te možda zlostavljaju i sramote. Mnogi dižu galamu: postalo je moderno pljuvati na tebe, koji si «omnium peripsema»⁹, kao na smeće…

To je, sine, teško; vrlo teško. Teško je sve dok se čovjek – napokon – ne približi svetohraništu pa, videći da ga drže za svu prljavštinu svijeta, za jadnoga crva, iskreno ne kaže: Gospodine, ako Ti ne trebaš moju čast, što će ona meni? Do tada dijete Božje ne zna što znači biti sretan: dok ne dođe do te ogoljenosti, do toga predanja, koje je iz ljubavi, ali utemeljeno na boli i pokori.

Ne bih htio da sve što ti govorim, sine moj, prođe kao ljetna oluja: nekoliko krupnih kapi, zatim sunce i, malo poslije, opet suša. Ne, ova voda mora ući u tvoju dušu, u njoj se istaložiti, postati božanska djelotvornost. A to ćeš postići samo ako mene, koji sam tvoj Otac, ne ostaviš da molim sam. Ovih nekoliko časaka razgovora što ih vodimo zajedno, priljubljeni uz svetohranište, ostavit će u tebi plodan trag ako, dok ja govorim, i ti govoriš u svojoj nutrini. Dok ja nastojim razviti zajedničku misao koja će svakome od vas koristiti, ti usporedo izvlačiš druge misli, prisnije, osobne. S jedne strane obuzima te stid, jer nisi znao biti posve Božji čovjek; a s druge strane obuzima te zahvalnost, jer si unatoč svemu izabran božanskim pozivom i znaš da ti nikada neće uzmanjkati milost neba. Bog ti je udijelio dar poziva, izabravši te od vječnosti, i učinio je da ti u ušima odjeknu one riječi koje su meni slatke kao med i saće: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»¹⁰. Njegov si, Gospodinov. Ako ti je iskazao tu milost, udijelit će ti i svu pomoć koja ti je potrebna da budeš vjeran kao njegov sin u Opusu Dei.

S odanošću koju imaš, sine moj, nastojat ćeš svakoga dana biti bolji i bit ćeš živi uzor čovjeka Opusa Dei. Tako želim, tako vjerujem, tako se nadam. Ti ćeš se, nakon što si čuo Oca kako govori o ovome našem duhu kontemplativnih duša, potruditi da to doista i budeš. Zamoli to sada od Isusa: Gospodine, utisni ove istine u moj život, ne samo u glavu, nego u stvarnost onoga što jesam! Ako tako učiniš, sine, jamčim ti da ćeš sebi prištedjeti mnoge žalosti i neugodnosti.

Koliko gluposti, koliko neprilika odmah nestane ako se u molitvi približimo Bogu! Otići razgovarati s Isusom, koji nas pita: što ti je? Muči me…, i odmah, svjetlo. Često uvidimo da poteškoće stvaramo sami sebi. Ti, koji misliš da si iznimno vrijedan, s izvanrednim odlikama, pa se, kad to drugi ne priznaju, osjećaš poniženim, uvrijeđenim… Uteci se odmah molitvi: Gospodine!… I ispravi se; nikad nije kasno ispraviti se, ali ispravi se odmah, sada. Tada ćeš znati što znači biti sretan, makar na krilima još osjećao blato koje se suši, kao ptica koja je pala na zemlju. Mrtvljenjem i pokorom, revnošću da sebi zadaješ neugodnosti kako bi svojoj braći učinio život ugodnijim, to će blato otpasti, i – oprosti mi usporedbu koja mi sada pada na pamet – tvoja će krila biti kao anđeoska, čista, sjajna, i u vis!

Zar ne, sine moj, da već donosiš svoje konkretne odluke? Zar ne da ćeš u bratskom razgovoru i u ispovijedi, proživljenima s nadnaravnim smislom kojemu vas uče, sve jasnije viđati sebe onakva kakav jesi, pred Bogom, s poniznošću? U duhovnom vođenju nikad ne propusti govoriti o svome životu molitve, o tome kako ti ide s prisutnošću Božjom, kakav je tvoj kontemplativni duh.

14. Nastavimo sada, djeco, s dva teksta iz Svetoga pisma: jedan iz svetoga Luke, drugi iz svetoga Ivana. Gospodin je svoje prve učenike našao među lađama i mrežama, i često je rad s dušama uspoređivao s ribarskim poslom.

Sjećaš li se onoga čudesnog ribolova, kad su se mreže razdirale?³. Katkad se i u apostolskom radu mreža razdire zbog naše nesavršenosti, pa ulov, čak i kad je obilan, nije onoliko bogat koliko bi mogao biti.

Na taj apostolski ribolov, otvoren svim dušama, mogli bismo primijeniti onaj tekst svetoga Mateja koji govori o tome kako «mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe»⁴, svake veličine i kakvoće, jer u nju stane sve što pliva u morskim vodama. Ta se mreža ne razdire, sine moj, jer u ribolov nismo krenuli ni ti ni ja, nego naša dobra Majka, Djelo.

Ali nisam ti sada htio govoriti o tom ribolovu, ni o toj golemoj mreži. Želim da radije razmotriš onaj ribolov o kojem, u XXI. poglavlju, pripovijeda sveti Ivan: kad je Šimun Petar izvukao na obalu i položio pred Isusove noge mrežu «punu velikih riba, sto pedeset i tri»⁵. U tu mrežu velikih, odabranih riba stavio te je Krist uzvišenom milošću poziva. Možda ga je pogled njegove Majke ganuo toliko da ti je, neokaljanom rukom Presvete Djevice, udijelio taj veličanstveni dar.

Djeco moja, gledajte: svi smo u jednoj te istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, sa svojim čudesnim mjerilom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo, djeco moja? Zar si ti to zaslužio?

Ovo je trenutak da ponovno kažeš: pustit ću da me stave u lađu, pustit ću da me režu, paraju, lome, poliraju, jedu! Predajem se! Reci mu to iskreno! Jer poslije se pokaže da katkad, zbog svoje oholosti, kad ti se dade neka uputa koja služi tvojoj svetosti, izgledaš kao da se buniš: jer više cijeniš vlastiti sud – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – nego sud direktora; jer ti smeta dobronamjerna primjedba tvoje braće kad ti upućuju bratsku opomenu…

Predaj se, daruj se! Ali reci Isusu Kristu: imam to iskustvo oholosti! Gospodine, učini me poniznim! A On će ti odgovoriti: pa, da bi bio ponizan, ophodi se sa mnom, i tako ćeš upoznati i mene i sebe. Obdržavaj mi te Norme koje sam ti Ja, po tvome utemeljitelju, dao. Obdržavaj mi te Norme. Budi vjeran svome unutarnjem životu, budi duša molitve, budi duša žrtve. I usprkos svim nevoljama, kojih u ovom životu ne manjka, učinit ću te sretnim.

Sine moj, nastavi sa svojom posve osobnom molitvom, kojoj ne treba zvuk riječi. I razgovaraj s Gospodinom tako, licem u lice, ti i On nasamo. Suprotno je vrlo komotno. U anonimnosti se ljudi usude na tisuću stvari koje se nasamo ne bi usudili učiniti. Onaj bojažljivi, kukavni čovjek, kad se nađe usred mnoštva, ne ustručava se zgrabiti šaku blata i baciti je. Ja želim da se ti, sine moj, u samoći svoga srca – koja je samoća u dobrom društvu – suočiš s Bogom, svojim Ocem, i kažeš mu: predajem se!

Budi smion, budi hrabar, budi odvažan! Nastavi sa svojom osobnom molitvom i obveži se: Gospodine, dosta je! Nema više odgađanja, nema više stvaranja poteškoća, nema više opiranja tvojoj milosti; želim biti onaj dobri kvasac koji će ukvasati sve tijesto.

16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?

33. Kad molim naglas, to je, kao i uvijek, zato da tu molitvu i vi sami za sebe pratite i da svi od nje pomalo imamo koristi, u želji da potražim korijen svoga života: kako je Bog, naš Gospodin, pripremao stvari da moj život bude normalan i običan, bez ičega upadljivoga.

Dao je da se rodim u kršćanskom domu, kakvi su obično domovi u mojoj zemlji, od uzornih roditelja koji su prakticirali i živjeli svoju vjeru, ostavljajući mi od malena vrlo veliku slobodu, a ujedno me pozorno nadzirući. Nastojali su mi dati kršćansku formaciju, i ondje sam je stekao više nego u školi, premda su me od treće godine vodili u školu redovnica, a od sedme u školu redovnika.

45. Što ćemo mi činiti danas, na dan kad ljudi slave blagdan Božića? Ponajprije sinovsku molitvu, koja nam divno ide od ruke, jer znamo da smo djeca Božja, vrlo ljubljena djeca Božja.

Ovo sveti Pavao kaže Korinćanima: «Si qua ergo in Christo nova creatura, vetera transierunt: ecce facta sunt omnia nova. Omnia autem ex Deo, qui nos reconciliavit sibi per Christum»¹. Ako je koji stvor u Kristu, već je izišlo van sve što je prljavo, sve što je staro, sve što prlja, sve što zadaje patnju. Odsada, uistinu nov život. Toliko smo mu puta to rekli, a čini se da smo ostali samo pri željama. Ali uvijek smo napredovali još malčice. A noćas će nam Gospodin, po svojoj Majci, poslati tolike nove milosti: da bismo rasli u ljubavi i u Božjem sinovstvu.

Moramo moliti Gospodina da znamo razlučiti ono što je na njegovu slavu od onoga što ga vrijeđa; da spoznamo što je na dobro stvorenja, a što na zlo; što će nas usrećiti, a što će nam oteti sreću, vječnu sreću i onu relativnu koju možemo postići na ovoj zemlji.

47. A zašto moramo uvijek moliti? Gospodin nam to kaže po Jeremiji: «Orabitis me, et ego exaudiam vos»⁸. Kad god se utečete meni, kad god budete molili, Ja ću vas uslišati. «Exaudi, Domine, vocem meam»⁹. Ja ću pozorno slušati. Sam Krist Isus, koji je naš uzor, zaziva Oca. On, koji je bio najtješnje sjedinjen – nemoguće ga je odvojiti od Oca i od Duha Svetoga –, vidite li kako uzdiže srce k svome Ocu prije svakoga čuda? A kad se spremao izabrati prve učenike, proveo je noć u molitvi, «pernoctans in oratione»¹⁰.

Stoga moramo moliti, i moliti uvijek: to su dvije odluke ove noći. A kako ćemo moliti? Moliti sa zahvaljivanjem. Zahvalimo Bogu Ocu, zahvalimo Isusu, koji je postao dijete za naše grijehe; koji se prepustio, trpeći u Betlehemu i na Križu raširenih, ispruženih ruku, u stavu Vječnoga Svećenika. Meni se ne sviđa gledati prikaz Isusa Krista zgrčena na Križu, razdražena, kao bijesna. To nije to! Trpio je kao čovjek za naše grijehe i osjećao je sve boli: od bičevanja, od krunjenja trnjem, i od pljusaka, i od poruge… Ali na Križu je s dostojanstvom Vječnoga Svećenika, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja. Ondje se predaje, trpeći iz ljubavi. Zahvaljujem mu jer se po Njemu, s Njime i u Njemu ja mogu zvati sinom Božjim. To je druga točka koju treba razmotriti: zahvaljivanje, unatoč našim bijedama, unatoč našim grijesima.

A također i prošnja. Što moramo tražiti? Što dijete traži od svoga oca? Tata…, mjesec! Besmislene stvari. «Ištite i dat će vam se! Kucajte i otvorit će vam se!»¹¹. Što ne možemo tražiti od Boga? Od svojih roditelja tražili smo sve. Tražite mjesec i dat će vam ga; tražite od njega bez straha sve što želite. On će vam to uvijek dati, na ovaj ili onaj način. Tražite s pouzdanjem. «Quærite primum regnum Dei…»¹². Tražite najprije ono što je na slavu Božju i što je pravedno za duše, ono što ih sjedinjuje, što ih uzdiže, što ih čini braćom. I sve će nam ostalo On dodati!

Djeco moja, ja sam završio. Nisam rekao ništa svoje. Sve je u Svetom pismu: to je duh Isusa Krista, i On ga je htio za svoje Djelo.

Neka vam je sretna božićna Pasha, kako kažu u mome kraju. Bog vas blagoslovio. Sada, prije rastanka, dajem vam blagoslov.

55. Moja djeca i ja moramo u svijetu, usred ulice, usred svoga profesionalnoga rada, svatko u svome, biti kontemplativne duše, duše koje neprestano razgovaraju s Gospodinom, pred onim što se čini dobrim i pred onim što se čini lošim: jer je za dijete Božje sve uređeno na naše dobro. Ljudima je sve previše ako ono što dolazi nije dobro; za nas, koji se ophodimo s Isusom, koji živimo u prisnosti s Isusom Kristom, našim Gospodinom i našom Ljubavlju, nema protivština ni loših događaja: omnia in bonum!¹.

Prisnost s Kristom znači biti duše molitve. Morate naučiti ophoditi se s Gospodinom od jutra do večeri; morate naučiti moliti cijeli dan. Vidjet ćete kakva utjeha, vidjet ćete kakva radost, kako će vam dobro ići! Osim toga, to hoće On. Imam ovdje, zapisane u rokovniku, neke tekstove iz Svetoga pisma koje često čitam i mnogo razmatram. Volio bih da i vi činite isto. Jer, ako vam ja kažem da se valja ophoditi s našim Gospodinom u molitvi, to već nešto znači: star sam svećenik, imam gotovo sedamdeset godina. Osim toga, ja sam Otac kojega je Gospodin izabrao za vas na zemlji, ovdje, u ovoj velikoj obitelji Djela; volim vas cijelom svojom dušom i ne mogu vam govoriti jedno, a misliti drugo… Ali – prije svega – gledajte, ne kažem vam to samo ja: sam Gospodin nam to kaže:

«Et omnia quæcumque petieritis in oratione credentes accipietis»². Piše to sveti Matej: sve što od mene zaištete u molitvi, vjerujući, sve ćete primiti. A mi trebamo mnogo toga. Ova obitelj Opusa Dei, raširena po cijelome svijetu, treba mnogo Božjih blagoslova u godini koja dolazi. Molit ćemo svom dušom, svom vjerom, govoreći Gospodinu s nježnošću, svatko u samoći svoga srca, u kojoj nije sam: Isuse, želimo ovo… Vi kažete: želimo što hoće Otac, i tako ste brže gotovi, zar ne? Jer ja, k tome, hoću ono što hoće On; tako da je On u velikom škripcu.

«Iterum dico vobis – kaže nam sveti Matej – quia, si duo ex vobis consenserint super terram, de omni re quamcumque petierint fiet illis a Patre meo qui in cælis est»³. Dovoljno je da se dvojica slože oko onoga što će moliti, a nas su tisuće koji molimo isto. Kakvu sigurnost moramo imati! Kakve li sigurne nade! Nada uistinu božanska, nadnaravna, jer je utemeljena na Ljubavi, na vjeri i na riječima samoga Isusa Krista.

57. Djeco moja, «omnia quæcumque orantes petitis, credite quia accipietis, et evenient vobis»⁵. To je iz svetoga Marka: sve što god zaištete u molitvi – sve! – vjerujte da će vam se dati. Molimo zajedno! A kako se moli Boga, našega Gospodina? Kao što se moli majku, kao što se moli brata: katkad pogledom, katkad kretnjom, katkad tako da se dobro vladamo, da budu zadovoljni, da im pokažemo nježnost; katkad riječima. Pa eto: tako molite. Svim se ljudskim načinima sporazumijevanja s drugom osobom moramo poslužiti da bismo molili i ophodili se s Bogom.

Sveti Luka: «Omnis enim qui petit accipit, et qui quærit invenit, et pulsanti aperietur»⁶. Gospodin sluša svakoga tko ga za nešto moli; ali treba moliti s vjerom, već sam to rekao, i to više ako smo barem dvojica, a ovdje nas je toliko tisuća.

«Si quid petieritis Patrem in nomine meo, dabit vobis»⁷. Ovo je iz svetoga Ivana: što god zaištete od Oca u moje ime, dat će vam; u Isusovo ime. Kad ga svaki dan primate u euharistiji, recite mu: Gospodine, u tvoje ime molim Oca… I molite ga za sve ono što je potrebno da bismo mogli bolje služiti Crkvi Božjoj i bolje raditi za slavu Gospodinovu: Oca i Sina i Duha Svetoga; Preblaženoga Trojstva, jedinoga Boga.

«Petite et accipietis, ut gaudium vestrum sit plenum»⁸: ištite, primit ćete i ispunit ćete se radošću. Ovaj gaudium cum pace⁹ koji svaki dan molimo od Gospodina u našim Preces stvarnost je u životu djeteta Božjega koje se vlada – sa svojim borbama, sa svojim sitnicama, sa svojim pogreškama; ja imam toliko pogrešaka…, vi ćete ih imati nekoliko –, koje se dobro vlada prema Gospodinu, jer ga ljubi, jer ga voli. Tom će mojem sinu neizostavno dati ono što moli i, k tome, radost koju mu ništa na zemlji neće moći oteti iz srca.

62. Mudraci su stigli u Betlehem. Apokrifna evanđelja, koja u pravilu zaslužuju pobožnu pozornost, premda ne zaslužuju vjeru, pripovijedaju kako polažu svoje darove Djetetu pred noge; kako mu se klanjaju bez ustručavanja, kad Kralja kojega traže ne nalaze u kraljevskoj palači ni okružena brojnom poslugom, nego u jaslama, između vola i mazge, povijena u pelene, u naručju svoje Majke i svetoga Josipa, kao i svako drugo stvorenje koje je upravo došlo na svijet.

Sveti Matej, u odlomku svoga Evanđelja koji nam danas Crkva predlaže, završava riječima: «Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju»⁵. Ljudi izvanredni u svoje vrijeme, priznate učenosti, povode se za jednim snom. Opet im ponašanje nije baš logično. Koliko je i u našem životu stvari ljudski nelogičnih, ali punih logike Božje!

Djeco moja, približimo se skupini koju čini ovo zemaljsko trojstvo: Isus, Marija, Josip. Ja se zavučem u kut; ne usuđujem se približiti Isusu, jer se sve moje bijede dižu na noge: prošle, sadašnje. Nekako me je sram, ali shvaćam i da mi Krist Isus upućuje pogled pun nježnosti. Tada se približim njegovoj Majci i svetom Josipu, tom čovjeku stoljećima tako zanemarenu, koji mu je na zemlji bio otac. I Isusu kažem: Gospodine, htio bih uistinu biti tvoj, da moje misli, moja djela, sav moj život budu tvoji. Ali eto vidiš: ova jadna ljudska bijeda toliko me je puta bacala amo-tamo…

Volio bih da sam bio tvoj od prvoga trenutka: od prvoga otkucaja svoga srca, od prvoga časa kad je moj razum počeo djelovati. Nisam dostojan biti – a bez tvoje pomoći to nikada neću ni postati – tvoj brat, tvoj sin i tvoja ljubav. Ti si doista moj brat i moja ljubav, a ja sam i tvoj sin.

A ako ne mogu uzeti Krista i privinuti ga na svoje grudi, učinit ću se malenim. To doista možemo učiniti, i to je u skladu s našim duhom, s našim obiteljskim ozračjem. Učinit ću se malenim i otići ću k Mariji. Ako Ona na svojoj desnoj ruci drži svoga Sina Isusa, ja, koji sam također njezin sin, imat ću ondje i svoje mjesto. Majka Božja uzet će me drugom rukom i oboje nas privinuti na svoje grudi.

Oprostite, djeco moja, što vam govorim ove stvari koje se čine glupostima. Ali zar nismo kontemplativci? Ovakvo nam razmatranje može pomoći, ako ustreba, da povratimo život; može nas ispuniti tolikim utjehama i tolikom snagom.

Pred Gospodinom i, nadasve, pred Gospodinom Djetetom, nemoćnim, potrebitim, sve će biti čistoća; i vidjet ću da, iako imam, kao i svi ljudi, surovu mogućnost da ga uvrijedim, da budem zvijer, to nije sramota ako nam služi za borbu, da bismo očitovali ljubav; ako je prigoda da se znamo bratski ophoditi sa svim ljudima, sa svim stvorenjima.

63. Potrebno je neprestano pobuđivati čin kajanja, popravljanja, poboljšanja: uzastopne uspone. Da, Gospodine, koji nas slušaš; Ti si dopustio, nakon što je ljudski rod pao s našim praroditeljima, zvjerskost ovoga stvorenja koje se zove čovjek. Zato, ako katkad ne mogu biti u naručju tvoje Majke, uz Tebe, stat ću uz onu mazgu i onoga vola, koji su ti pravili društvo u štalici. Bit ću obiteljski pas. Ondje ću te gledati nježnim očima, kao da nastojim braniti onaj dom. Tako ću uz tebe naći toplinu koja čisti, ljubav Božju koja od zvijeri, koju svi ljudi nosimo u sebi, čini dijete Božje, nešto što se ne može usporediti ni s kakvom veličinom na zemlji.

Naš je život, djeco moja, život plemenita i dobra magarčića, koji se katkad valja po tlu, s nogama uvis, i njače. Ali koji je obično vjeran, nosi teret koji mu natovare i zadovoljava se hranom, uvijek istom, skromnom i neobilnom; i ima tvrdu kožu za rad. Ganuo me lik magarčića, koji je odan i ne zbacuje teret. Magarčić sam, Gospodine; evo me. Nemojte misliti, djeco moja, da je to budalaština. Nije. Izlažem vam način molitve kojim se ja služim i koji dobro djeluje.

I nudim svoja leđa Majci Božjoj, koja nosi u naručju svoga Sina, pa idemo u Egipat. Poslije ću mu ponovno ponuditi svoja leđa da On sjedne na njih: «Perfectus Deus, perfectus Homo!»⁶. I postat ću prijestolje Božje.

Kakav mi mir daju ova razmatranja! Kakav nam mir mora davati spoznaja da nam Gospodin uvijek oprašta, da nas toliko ljubi, da toliko poznaje ljudske slabosti, da zna od kakve smo bijedne gline načinjeni. Ali zna i da nam je udahnuo dah, život, koji je božanski. Povrh toga dara, koji pripada redu naravi, Gospodin nam je ulio milost, koja nam omogućuje da živimo njegovim vlastitim životom. I daje nam sakramente, akvadukte te božanske milosti: na prvome mjestu krštenje, po kojem postajemo dio Božje obitelji.

Ne mogu vam sakriti, djeco moja, da trpim kad vidim da nalažu odgodu krštenja djece, kad ustanovim da ih neki odbijaju krstiti bez niza jamstava, koja će mnogi roditelji teško moći dati. Tako ih ostavljaju da budu pogani, «djeca gnjeva»⁷, robovi Sotone. Mnogo trpim kad opažam da se namjerno odgađa krštenje novorođenčadi, jer radije poslije slave obred koji nazivaju zajedničkim, s mnogo djece odjednom, kao da je Bogu to potrebno da bi se nastanio u svakoj duši.

Mislim tada na svoje roditelje, koji su bili kršteni istoga dana kad su se rodili, premda su se rodili zdravi. A moji djedovi i bake bili su jednostavno dobri kršćani. Sada, međutim, neki koji sebe nazivaju autoritetom uče stado Božje da se od početka ponaša s hladnoćom loših vjernika.

78. Spomen na naše pokojnike: mislim na svoje roditelje – kojima smo, bez njihove krivnje, zadali patnje, premda je to katkad bilo potrebno –, da im Gospodin to velikodušno nagradi u nebu. Mislimo na onu našu braću koja su već u Slavi. Molim ih, budući da pripadaju Crkvi pobjedničkoj – da, gospodine, pobjedničkoj! Nije istina da nije –, da se pridruže onima koji su u čistilištu i pomognu zahvaljivati nama, koji smo na putu na zemlji i – stoga – u opasnosti da ne stignemo.

Uvijek isti ritornello: ut sit!, ut sit!, ut sit! Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Trpimo, ali nismo nesretni: živimo sretni što možemo računati na tvoju pomoć. Pro universis beneficiis tuis, etiam ignotis. Nemam ništa: ni ljudskih sposobnosti, ni časti, ni zasluga… Ali onda mi Ti daješ sve: kada hoćeš, kako hoćeš. Bože moj, ti si Ljubav!

Ne slijedite nit onoga što govorim, djeco moja, osim tek usputno. Neka svatko moli onako kako mu najviše odgovara. U Djelu ima mjesta za sve osobne putove koji vode k Bogu.

Zabrinuti smo za tvoju svetu Crkvu. Djelo mi ne zadaje brigu: puno je cvjetova i plodova. Ono je bujna šuma koja se lako presađuje i hvata korijen na svim mjestima, u svim rasama, u svim obiteljima. Četrdeset i četiri godine! Djelo mi ne zadaje brigu, ali kako to da nisam tisuću puta umro? Čini mi se da sam sanjao: san bez kolorita one smeđe kastiljske zemlje, a ni onoga moje dobre aragonske zemlje. U ovome sam snu premalo sanjao, jer Ti, Gospodine, uvijek daješ više. Pravo je da iz mojih usta, iz ovih okaljanih usta, moji sinovi u tolikim prigodama čuju riječi koje ih potiču da velikodušno sanjaju kako se ova golema rijeka, fluvium pacis², razlijeva po cijelome svijetu. Sanjajte, i uvijek ćete premalo sanjati.

87. Gospodine, zadovoljan si kad dolazimo k Tebi sa svojom gubom, sa svojom slabošću, sa svojom boli i svojim kajanjem; kad ti pokazujemo svoje rane da nas izliječiš, da ukloniš ružnoću našega života. Blagoslovljen bio!

Učini da sva moja djeca shvate da smo ti dužni davati zadovoljštinu, iako smo načinjeni od suhe ilovače, pa se katkad i slomimo, te bude potrebno da nas drugi pridržavaju. Pomozi nam da budemo vjerni svojim obvezama ljubavi, jer Ti si jakost koja je potrebna našoj mlitavosti, osobito kad se živi usred okrutnosti neprijatelja u boju.

Donosim odluku da ponovno obiđem, na pokorničkom putovanju, u znak zahvaljivanja, pet marijanskih svetišta, kad se Ti udostojiš dati – početi davati – lijek. Znam već da Ti prije svega želiš da se utječemo tvojoj Majci – «Ecce Mater tua!»²⁷ – i Majci našoj. Doći ću u duhu ljubavi i zahvalnosti i zadovoljštine, bez razmetanja.

Učini da budemo strogi prema sebi, a puni razumijevanja prema drugima. Učini da se ne umorimo sijući dobar nauk u srca duša, «opportune et importune»²⁸, u svako doba: svojom mišlju, koja nas vodi da se stavimo u tvoju prisutnost; svojim gorućim željama, svojom pravodobnom riječju, svojim životom tvoje djece.

Učini da u savjest sviju usadimo sjajnu, čudesnu mogućnost da živimo ophodeći se s tobom, bez sentimentalnosti. Ono što nam Ti daješ, tražim li ja to s radošću? Gospodine, blagoslovljen bio! Ako ne želiš, ne daj nam tu utjehu, ali ne smijemo misliti da je loše željeti je. Dobro je to, kao kad nam se prohtije okus nekoga voća, neke hrane. Djeco, dati takav poticaj dio je Božjega načina djelovanja.

Učini da nam ne uzmanjkaju božanske utjehe, a kad Ti hoćeš da budemo bez njih, da shvatimo kako s nama postupaš kao s odraslima: ne daješ nam mlijeko koje se daje novorođenčetu, ni kašicu kojom se hrani dijete kojemu su tek izbili prvi zubi. Udijeli nam spokoj da shvatimo kako nam pružaš krutu hranu, hranu onih koji se već mogu sami snalaziti. Ali molim te da nam se udostojiš dati bar kap meda, jer je trenutak tako mučan za sve.

Molim te po posredovanju svete Marije, uzimajući za zagovornika svoga Oca i Gospodina svetoga Josipa, zazivajući Anđele i sve Svete, duše koje su u tvojoj slavi i uživaju blaženo gledanje, da se zauzmu za nas, kako bi nam ti poslao darove Duha Svetoga.

Molim te također da shvatimo da si Ti taj koji dolaziš u Oltarskom sakramentu i da, kad nestanu prilike, Ti, Bože moj, ne odlaziš: ostaješ! U nama počinje djelovanje Paraklita, a jedna Osoba nikada nije sama: tu su sve Tri, Jedini Bog. Ovo naše tijelo i ova naša duša, ovo jadno stvorenje, ovaj jadni čovjek koji sam ja, neka uvijek zna da je poput Svetohraništa u kojem prebiva Preblaženo Trojstvo.

Kćeri i sinovi moji, recite sa mnom: vjerujem u Boga Oca, vjerujem u Boga Sina, vjerujem u Boga Duha Svetoga, vjerujem u Presveto Trojstvo. I uz pomoć svoje Majke, svete Marije, borit ću se da imam toliko ljubavi da postanem, u ovoj pustinji, velika oaza u kojoj Bog može uživati. «Cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies!»²⁹. Gospodin se ne oglušuje na raskajana i ponizna srca.

95. Osobna svetost: to je ono važno, kćeri i sinovi moji, ono jedino potrebno⁶. Mudrost je u tome da Boga poznajemo i da ga ljubimo. I podsjetit ću vas sa svetim Pavlom – kako vas to nikada ne bi zateklo nespremne – da to blago nosimo u glinenim posudama: «Habemus autem thesaurum istum in vasis fictilibus»⁷. Posuda tako krhka da se lako može razbiti, «ut sublimitas sit virtutis Dei et non ex nobis»⁸, kako bi se priznalo da sva ta ljepota i ta moć pripadaju Bogu, a ne nama. Kaže i Sveto pismo: «Srce je bezumnikovo kao vrč razbijen koji ne drži nikakve spoznaje»⁹. Time nas Duh Sveti uči da ne možemo biti kao djeca ili kao luđaci. Moramo biti jaki, djeca Božja; u svome radu i u profesionalnom poslu bit ćemo u neprestanoj prisutnosti Božjoj, koja će nas navesti da živimo savršenstvo u malim stvarima. Moramo posudu očuvati cijelu, da se ne prolije taj božanski napitak.

Posuda se ne razbija ako sve usmjerimo prema Bogu, pa i svoje strasti. Strasti same po sebi nisu ni dobre ni zle: o svakoj osobi ovisi hoće li ih obuzdati, i tada su dobre, pa makar samo zbog toga negativnoga razloga: «Quia virtus in infirmitate perficitur»¹⁰. Jer ako, osjećajući tu moralnu bolest, pobijedimo i zadobijemo zdravlje, stječemo bliskije ophođenje s Bogom, više svetosti.

Kad netko od vas ili ja govorimo o unutarnjem životu, o ophođenju s Bogom, mnoge nas osobe, mnoge – čak i one koje bi trebale duše poticati da krenu tim unutarnjim putem – gledaju kao da smo luđaci ili komedijanti, jer nikako ne vjeruju da se može postići to prisno ophođenje s Gospodinom. Žalosno je što vam to moram reći, ali istina je.

Vi savršeno dobro znate da se može, da se to prijateljstvo može i mora imati; da je ono potreba naše duše. Ako nemate to ophođenje s Bogom, nećete biti djelotvorni niti ćete moći učiniti onu veliku uslugu Crkvi, svojoj braći, svim dušama, koju Gospodin i Djelo očekuju.

Molite se ovim riječima koje vam govorim. Zađite u svoje srce, sa svjetlom koje vam daje Duh Sveti, da uklonite sve ono što bi moglo razbiti posudu, sve što bi vam moglo oteti jedinstvo života. Morate biti osobe – uvijek vas na to podsjećam – koje se ne čude kad osjete da u sebi nose zvijer.

121. U tome prekrasnom svetohraništu koje su s toliko ljubavi izradila moja djeca, i koje smo ovdje postavili kad nismo imali novca ni za jelo; u tome svojevrsnom razmetanju raskošju – koje mi se čini bijedom, i doista to jest – da bismo čuvali Tebe, ondje sam dao staviti dvije-tri pojedinosti. Najzanimljivija je ona rečenica koja stoji iznad vratašca: «Consummati in unum!»⁴. Jer to je kao da smo svi ovdje, priljubljeni uz Tebe, ne ostavljajući te ni danju ni noću, u pjesmi zahvaljivanja i – zašto ne? – molbe za oproštenje. Mislim da se ljutiš što to govorim. Ti si nam uvijek opraštao; uvijek si spreman oprostiti zablude, pogreške, plod sjetilnosti ili oholosti.

Consummati in unum! Da dajemo zadovoljštinu…, da ti ugađamo…, da zahvaljujemo, što je glavna obveza. To nije obveza ovoga trenutka, današnjega dana, vremena koje se sutra navršava; ne. To je trajna dužnost, očitovanje nadnaravnoga života, ujedno ljudski i božanski način da uzvratimo na tvoju Ljubav, koja je božanska i ljudska.

Sancta Maria, Spes nostra, Sedes sapientiæ! Daj nam mudrost s neba, da se vladamo onako kako je ugodno očima tvoga Sina, i Oca, i Duha Svetoga, jedinoga Boga koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Sveti Josipe, kojega ne mogu odvojiti od Isusa i Marije; sveti Josipe, prema kojemu sam uvijek gajio pobožnost, ali shvaćam da te moram svakoga dana više ljubiti i razglašavati to na sve četiri strane svijeta, jer to je način na koji se među ljudima očituje ljubav – govoreći: volim te! Sveti Josipe, Oče i Gospodine naš: na koliko su ti mjesta zacijelo već u ovaj čas, zazivajući te, izrekli tu istu rečenicu, te iste riječi! Sveti Josipe, naš Oče i Gospodine, zagovaraj nas.

Kršćanski život na ovoj poganiziranoj zemlji, na ovoj pomahnitaloj zemlji, u ovoj Crkvi koja ne izgleda kao tvoja Crkva, jer posvuda kao da su poludjeli – ne slušaju, ostavljaju dojam da se ne zanimaju za Tebe; ne samo da te ne ljube, nego da te i ne poznaju, da te zaboravljaju –; taj život koji, ako je ljudski – ponavljam –, za nas mora biti i božanski, bit će božanski ako se mnogo ophodimo s tobom. A ophodili bismo se s tobom i kad bismo morali dugo čekati po predsobljima, i kad bismo morali tražiti mnoge audijencije. Ali ne treba tražiti nijednu! Tako si svemoguć, i u svome milosrđu, da se, premda si Gospodar gospodarâ i Kralj onih koji vladaju, ponizuješ dotle da čekaš kao siromašak koji se naslanja na dovratak naših vrata. Ne čekamo mi – Ti neprestano čekaš nas.

Čekaš nas u nebu, u Raju. Čekaš nas u svetoj Hostiji. Čekaš nas u molitvi. I tako si dobar da, kad si ondje skriven iz Ljubavi, sakriven u sakramentalnim prilikama – a ja u to čvrsto vjerujem –, budući da si ondje stvarno, istinski i bitno prisutan, sa svojim Tijelom i svojom Krvlju, sa svojom Dušom i svojim Božanstvom, ondje je i Preblaženo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Osim toga, po prebivanju Paraklita u nama, Bog se nalazi u središtu naših duša, tražeći nas. Na neki se način svakoga dana ponavlja betlehemski prizor. I moguće je da smo – ne ustima, nego djelima – rekli: «Non est locus in diversorio»⁵, nema za Tebe svratišta u mome srcu. Jao, Gospodine, oprosti mi!

Klanjam se Ocu, Sinu, Duhu Svetomu, jedinomu Bogu. Ja ne shvaćam to čudo Trojstva; ali Ti si u moju dušu stavio čežnje, glad za vjerovanjem. Vjerujem! Želim vjerovati kao nitko drugi. Nadam se! Želim se nadati kao nitko drugi. Ljubim! Želim ljubiti kao nitko drugi.

Ti si onaj koji jesi: Vrhovna dobrota. Ja sam onaj koji jesam: posljednja prljava krpa ovoga trulog svijeta. Pa ipak, gledaš me…, i tražiš me…, i ljubiš me. Gospodine: neka te moja djeca gledaju, i traže, i ljube. Gospodine: neka te ja tražim, neka te gledam, neka te ljubim.

Gledati znači upraviti oči duše u Tebe, s čežnjom da te shvatim, u mjeri u kojoj te – uz tvoju milost – ljudski razum može spoznati. Zadovoljavam se tom sitnicom. I kad vidim da tako malo razumijem od tvojih veličina, od tvoje dobrote, od tvoje mudrosti, od tvoje moći, od tvoje ljepote…, kad vidim da tako malo razumijem, ne žalostim se. Radujem se što si tako velik da ne staneš u moje jadno srce, u moju bijednu glavu. Bože moj! Bože moj!… ako ti ne znam reći ništa drugo, to je već dosta. Bože moj! Sva ta veličina, sva ta moć, sva ta ljepota…, moja! A ja…, njegov!