Lista točaka

Vidite, kćeri i sinovi moji predragi, prema kakvim nas velikim apostolskim obzorjima vodi razmatranje tih karakterističnih vidova naše duhovnosti, koji su svi nanizani na zajedničku nit Božjega sinovstva.

Morate biti veoma zahvalni Bogu, jer nam je dao ovu duhovnost tako iskreno i jednostavno nadnaravnu, a ujedno tako ljudsku, tako blisku plemenitim zemaljskim poslovima. To je sasvim posebna milost – svjetlo Božje, govorio sam vam – koju smo po njegovu milosrđu primili i koju s poniznom vjernošću moramo prenijeti mnogim drugim dušama.

No imajte na umu da su u nemalo prigoda ova duhovnost i ova asketika stajale i još stoje vašega Oca i neke od vaše braće toga da moraju podnositi nerazumijevanje, da moraju slušati kako se ludošću – pa čak i herezom – naziva ono što je Božji put, a ludima i hereticima oni koji njime idu.

Gospodin dopušta da za djelima Božjim mnogo puta ide nerazumijevanje, pa čak i kleveta i progoni, kao što za svjetlom dolazi tama. Često ih potiču dobri ljudi, veoma zaslijepljeni, koji ne žele znati ni za što osim za svoju rutinu, svoju udobnost ili svoju sebičnost, koji u svome životu bježe od svake komplikacije.

I tako se, čak i u crkvenom okruženju, među tolikim svetim osobama ili – u najmanju ruku – osobama koje ispunjavaju svoju dužnost, nalaze mnoge druge bez revnosti, koje su birokrati Crkve Božje i ostavljaju dojam da im nije stalo do duša. Ni jedni ni drugi ne razumiju duhovne izraze: kad im se o njima govori, čine im se praznima, nisu ih pokušali živjeti.

Katkad sam pomislio da bi, ma kako oskudna bila njihova naobrazba, morali uvidjeti tešku dužnost koja ih mora poticati da se raspitaju, da saslušaju onoga koga optužuju, da prouče njegov nauk: nauk koji optuženi iznosi i plodove koje donosi.

Šutim i šutjet ću dok budem mogao šutjeti: ali jasno osjećam da je obrana duha Djela obrana našega prijateljstva s Bogom, koji nam kaže: ergo iam nos estis hospites et advenae, sed estis cives sanctorum et domestici Dei; više mi niste tuđinci i pridošlice, nego sugrađani svetih i ukućani Božji.

S tom sljepoćom ili s tom komotnošću ne mogu shvatiti da je sloboda – osobna sloboda – najvažnija točka duha Djela Božjega; ne mogu shvatiti da najčešće govorimo ja, preuzimajući odgovornost za svoje čine, a da rijetko kada možemo reći mi, jer ostala naša braća – ostali članovi Djela, bolje rečeno – nemaju obvezu slijediti određeni kriterij koji zastupa neki član Opusa Dei, ni u vremenitim stvarima, ni u teološkima koje Crkva prepušta raspravi ljudi. Utješno je čitati u svetom Evanđelju ono neque enim fratres eius credebant in eum, nitko nije vjerovao u Isusa Krista.

Ima drugih osoba koje nas, želeći da osjetimo težinu iskustva njihovih starih godina, gledaju s predrasudom. Ja, naprotiv, mislim – i vi sa mnom – da staro i novo mogu biti puni životnosti: dijete, mladić, čovjek koji je ušao u zrelost ili u starost mogu biti zdravi, jednako zdravi, tijelom i dušom. A godine ih navode da nam daju savjete – koje ne tražimo – s predrasudom i razboritošću staroga, kad su nam potrebne molitve, razumijevanje i ljubav.

Sve će to proći; u međuvremenu se borimo u svojem unutarnjem životu, u toj asketskoj borbi koja nas ispunja optimizmom i radošću, mirom i nadom. I ponavljajmo one riječi koje su za mene bile strelovita molitva u prvim godinama našega Djela, molitva, ako hoćete, previše naivna, ali to je ona ista za koju nam sveti Ivan kaže da su je učenici uputili Učitelju: nunc scimus quia scis omnia.

Još je i sada izgovaram: Bog zna bolje. Djeco moja, eratis enim aliquando tenebrae, nunc autem lux in Domino: ut filii lucis ambulate; nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu: pođimo naprijed kao djeca svjetlosti.

Pred protivljenjima osjetit ćemo Isusa kako govori Pavlu, a u Pavlu i nama: sufficit tibi gratia mea, nam virtus in infirmitate perficitur; dosta ti je moja milost, jer moja snaga blista i postiže svoju svrhu po tvojim slabostima.

Možete sa sigurnošću, s poniznošću i s jakošću reći onima koji nas ocrnjuju posljednje riječi Tertulijanova Apologetika: tolika je opreka između božanskih i ljudskih djela da nas, kad nas vi osuđujete, Bog oslobađa.

Došavši do ove točke, čini mi se prikladnim da vam konkretno prokomentiram neke od razloga koji mogu objasniti – ne opravdati – držanje stanovitih osoba, koje možda ne nastoje razumjeti naš put ili se pokazuju nesposobnima da ga razumiju. Tako će, makar na pomalo negativan način, postati očitije određene tvrdnje koje definiraju našu duhovnost i našu apostolsku zadaću.

Oni koji su navikli hvaliti ono umjetno, naslađivati se čudnim ili lažnim stvarima i ne obazirati se na ljepotu onih koje su dragocjene i istinske – ljepšim im se čini cvijeće ako nije prirodno: tko nije čuo da se, kao pohvala svježim i mirisnim ružama, kaže: kako su lijepe, kao da su od krpe!? – neće lako moći otkriti u apostolskim djelima ono što je plod, čudesan ali jednostavan, Božje milosti, njegove redovite providnosti te ustrajnog i plemenitog ljudskog rada.

Ako su navikli raditi uz spektakl, uz buku – uz obilje vatrometa – to raspoloženje duha, koje možda traje već više stoljeća, moglo im je oblikovati osobitu savjest, mentalitet koji ih čini nesposobnima vidjeti – ne vjerovati: to je opipljivo – da se drugi ne služe izvještačenim manirama ni tajnovitim došaptavanjima, da postupaju posve jednostavno i prirodno, bezazleno i, stoga, ponizno.

Ako su površni i navikli olako i bezobzirno izobličavati opravdani smisao koji, u određenim specifičnim pozivima, mogu imati elementi vrijedni poštovanja, ali ne i bitni za istinsko traženje kršćanskoga savršenstva – boje i oblici habita, duge i svečane ceremonije, uzice, remeni, raspela preko ramena ili na prsima, medalje na vidljivu mjestu itd.: znakovi u kojima se nerijetko očituje stanoviti klasizam, zbog kojega je Crkva više puta izrazila žaljenje – pridajući im presudnu važnost, te će se osobe, kažem, osjetiti ponukanima da posumnjaju u prisutnost istinskoga puta svetosti, ako primijete potpuni izostanak nekog od tih tradicionalnih elemenata.

A u našem slučaju, djeco moja, nedostaju svi; ne postoji čak ni kratica za ime Djela, niti je smije biti, jednostavno zato što nemamo nikakve veze s redovničkim staležom: mi smo obični građani, jednaki ostalim građanima.

Ako ne znaju što znači potpuna predanost ozbiljnom profesionalnom radu, svjetovnoj znanosti, bit će vrlo daleko od toga da mogu procijeniti domet i širinu apostolskog rada koji Bog traži od članova Djela i način na koji ga oni ostvaruju.

Ako su navikli služiti se Crkvom za ciljeve svoje osobne taštine, zapovijedati bez uzde, gaziti druge, željeti se u sve miješati i svime upravljati, iz načela će biti neprijatelji svakoga rada u kojem se opravdano ograničavaju njihove želje za vladanjem, jer će smatrati da se time ugrožava njihov autoritet, a možda i njihovi ekonomski interesi.

Ne može nas čuditi ni to, djeco moja, koliko god bilo bolno to ustanoviti, da ima onih koji nesvjesno tvore prirodno okruženje tih osoba, na koje sam se upravo osvrnuo, puštajući da ih ponesu opća mjesta – koja treba srušiti, jer ograničavaju i uvjetuju božansko djelovanje i životnost Crkve – i predrasude, koje se rađaju iz zablude, iz nedostatka nauka.

Te druge osobe, na koje sada mislim, premda su čestite, ne uspijevaju uvidjeti ispravnost i opravdanost obzorja plemenitih težnji, tako otvorena pred njihovim očima, kakvo nudi Djelo; premda su dobre, ne odolijevaju čekićanju jednostranih ili pogrešnih informacija, koje pronose naizgled ugledni ljudi; premda su nesposobne činiti zlo, ne čine dobro, iz straha pred moćnicima; premda su pametne, pa čak i učene, ne zamjećuju djelotvornost služenja Bogu i njegovoj Crkvi koje se odvija u njihovoj prisutnosti, ni teološki nauk koji ga podupire, ni pravnu normu koju ono zahtijeva.

Sve to, kćeri i sinovi moji, nije nimalo važno. Ako sam želio načiniti digresiju kako bih se osvrnuo na ove poteškoće, to je samo zato što nam njihovo razmatranje pomaže – po kontrastu – bolje ocrtati karakteristične crte našega duha. Uostalom, molite sa sinovskim pouzdanjem u Boga, našega Oca, ispričavajte svakoga i čekajte.

Kada nebo prosudi da je došao čas, učinit će da otvorimo – u organizaciji apostolata u Crkvi – korito kojim mora teći ta silna rijeka koja je Djelo, a koja u sadašnjim okolnostima još nema prikladna mjesta na kojem bi se smjestila: bit će to naporna, mučna i teška zadaća. Trebat će svladati mnoge zapreke, ali Gospodin će nam pomoći, jer je u njegovu Djelu sve njegova Volja.

Molite. Živite sjedinjeni s mojom neprestanom molitvom: Domine, Deus salutis meae: inclina aurem tuam ad precem meam. Recite sa mnom: Gospodine, Bože, Spasitelju naš, usliši našu molitvu. Neka vam nikada ne uzmanjka duboko uvjerenje da će vode proći posred gora: inter medium montium pertransibunt aquae. To su božanske riječi: vode će proći.

U međuvremenu donesite odluku da, kao što sam učinio i ja, provedete u djelo poziv koji sam nedavno primio u Burjasotu, tijekom nekoliko dana propovijedanja skupini sveučilištaraca – neki ste od vas već moja djeca – koji su se pripremali unaprijediti svoj kršćanski život. Nad jednim vratima ponovno sam s užitkom pročitao natpis koji je glasio: svaki putnik neka ide svojim putem. To je ono što mi moramo činiti, truditi se sa sve većim zalaganjem dobro upoznati specifičan put na koji nas je Bog, naš Gospodin, doveo, i vjerno ga slijediti.

Neka vas ipak ne čudi ako naiđete na ljude koji ambicijom smatraju vašu revnost da radite za Boga na svim položajima u društvu – na onima koji vam pripadaju, po vašem zvanju ili zanimanju, ili po tome što ste građani – ili koji na vaše služenje reagiraju kao da su uvrijeđeni.

Ne zamarajte se – reći ću vam to bezazlenom metaforom, koja se nije svidjela nekima koji, po svemu sudeći, laju – gubeći vrijeme na bacanje kamenja na pse koji putem laju na vas, i, bez razmetanja i spektakla, nastavite sebi određivati ciljeve, plemenita sredstva, konkretne svrhe koje će vam pomoći da idete naprijed, s ljudskom i nadnaravnom čvrstoćom, kako biste pred Kristove noge položili sve zemaljske djelatnosti.

Neka vas ne brine što će drugi reći: radite, ne gledajući susjeda ispod oka – kao što mnogi čine – jer je suprotno nešto loše što nikomu ne koristi. Pazite samo na to je li Bog zadovoljan i radujte se ako ustanovite da su i drugi učinili isto toliko.

Kćeri i sinovi moji, radujte se i onda kada vas težina rada možda podsjeti na to da služite, jer služiti iz Ljubavi nešto je divno, što dušu ispunja mirom, premda ne manjka gorčine. Ponosom svoga života smatram – smatrajte to i vi – to što sam sluga svima.

Želim služiti Bogu i, iz ljubavi prema Bogu, s ljubavlju služiti svim stvorenjima na zemlji, bez razlikovanja jezika, rasa, naroda ili vjerovanja; ne čineći nijednu od onih razlika koje ljudi, s više ili manje himbe, ističu u životu društva.

Veliko je i lijepo poslanje služenja. Zato ovaj dobri duh – veliko gospodstvo – koji se savršeno slaže s ljubavlju koju gajimo prema slobodi, mora prožimati sav rad mojih kćeri i mojih sinova u Opusu Dei. I želim da on bude i najvažnija značajka moga ubogog života svećenika i vašeg Oca: uvijek biti sluga i znati da to jesam, a osobito u vremenima – kojih neće nedostajati – u kojima mnogi bježe od poniznosti služenja bližnjemu.

Pa ipak, u današnjem svijetu, s tim spletkama i tim metežima – s tom himbom, rekao sam vam ranije – ima mnogo ljudi koji se, kada čuju da se govori o služenju, uplaše: jer su puni oholosti i ne uviđaju da u svijetu služimo jedni drugima; nema nikoga na zemlji tko, na neki način, ne bi morao služiti drugima, jer ovisimo o onima koji žive u našoj zemlji, o onima koji su blizu i o onima koji su daleko, o onima koji prebivaju u drugim zemljama: o svima.

Služimo drugima, htjeli to ili ne htjeli, a mi to moramo činiti drage volje, s radošću koju je Gospodin stavio u naš duh: servite Domino in laetitia, služite Gospodinu radosno.

Neće vam nedostajati poteškoća, jer je onaj tko je nastojao učiniti nešto dobro uvijek nailazio na zapreke, a kada je riječ o služenju Crkvi, usudio bih se reći da su te zapreke posve redovita pojava.

Ponekad iznenađuje što ih postavljaju upravo neki koji se smatraju katolicima ili se takvima proglašavaju, no – promotre li se stvari izbliza – često se vidi da protivljenje dobrih i nije toliko dobrih, jer su to obično isti oni koji, možda prikrivenije, napadaju druge članove Crkve ili one koji njome upravljaju.

Taktika koju običavaju slijediti dvostruka je: s jedne strane, nastoje sakriti ili ne priznati služenje onih kojima podmeću nogu, kako se ne bi činilo da napadaju upravo Crkvu; a s druge strane, to nečasno postupanje prikrivaju pseudoapostolskim krinkama, pod izlikom da pod istu zastavu okupe uza se one koji su, iz mržnje prema Crkvi, spremni im se pridružiti u zboru, kako bi uništili stvorenja koja – u krilu Crkve – sam Bog već prema vremenima podiže, na svoju slavu i u svoju službu.

Kada sam, tijekom svih ovih godina, propovijedao kleru diljem cijele Španjolske, običavao sam svećenicima govoriti da postoje tri vrste svećenika: oni koji nikomu ne čine zla, ali ne čine ni previše dobra, jer su se pretvorili u birokrate religije; nemirnici koji se neprestano kreću, dižući veliku strku, praveći buku; i oni istinski revni koji se, puni svetoga oduševljenja, ne zaustavljaju ni pred kakvom žrtvom, samo da duše približe Bogu.

One koji pripadaju prvim dvama krugovima obično nitko ne napada; samo su oni iz treće skupine – upravo zbog svoga žara u služenju Crkvi – izloženi kritikama i ogovaranjima. Pred njihovim požrtvovnim radom ne izostaju čak ni đavolska savezništva koja – makar i imala opravdan razlog, a obično ga nemaju – nadilaze osjećaj pravednosti i upadaju u nešto što nalikuje neobjašnjivoj žeđi za osvetom: javno se viđaju, ruku pod ruku, crkveni ljudi i svjetovne ličnosti, dobro poznate po svojim neprestanim napadima na katoličku vjeru.

Bolno je, osim toga, što takav način postupanja prema onima koji žele biti vjerni nailazi na povjerenje među osobama koje bi se trebale odlikovati jasnim rasuđivanjem. Žalosno je to ustanoviti, iz dva razloga: jer se, slušajući ta naklapanja i poklanjajući im vjeru, prelazi preko nepravde i nepravičnosti koje se čine; i jer jadne duše koje su meta tih spletki obično nemaju načina obraniti se ni dokazati istinu: većina je kleveta anonimna i nema pravnoga sredstva kojemu bi se moglo pribjeći.

Mnogo puta ti jadnici vide kako se na njih istresa hrpa smeća, ex informata conscientia, i nažalost je savjest – koja prima svete stvari – katkad rastezljiva te se puni i strahovito zlim stvarima.

Ne može se suditi a da se ne sasluša optuženoga, samo na temelju prikupljenih priča se, jer kada bismo zaboravili to elementarno pravilo razboritosti, nitko ne bi ostao na nogama u Crkvi Božjoj. Na taj način ti tužitelji neće biti prijatelji Boga, koji je rekao: vos amici mei estis, si feceritis quae ego praecipio vobis; vi ste prijatelji moji ako činite što vam ja zapovijedam, ako postupate ispravno.

Katkad se primjenjuju srednjovjekovni postupci, s nečovječnim tajnama koje ne dopuštaju da se itko brani; koje optuženika prisiljavaju da udara u tami, da se muči tjeskobom jer ne zna od koga dolazi optužba ni za što ga optužuju; a, ako pita, ni tada mu ne odgovaraju.

Često mu se pripisuju stvari za koje ne zna – kad bi za njih znao, lako bi ih mogao pobiti – a jedina utjeha koja mu preostaje jest prikazati svoje patnje Bogu i pomisliti da se nešto slično dogodilo Isusu: nemo tamen palam loquebatur de illo propter metum Iudaeorum, nitko nije javno govorio o Njemu, zbog straha od Židova.

Nije da je taj sustav naprosto star: on je nepravedan, makar se sastavio jedan izvještaj ili mnogo izvještaja, ili čak proveo postupak, ako dotična osoba ili njezini branitelji ne mogu doznati razloge optužbe: jer se tužitelj toliko puta povodi za osobnom strašću, posve stranom pravednosti.

Zato u takvim žalosnim slučajevima obično više žalim tužitelje i one koji sude nego one koji se pojavljuju kao optuženici: prvi stavljaju dušu na kocku; drugima se mogu reći riječi Prve poslanice svetog Petra: si quid patimini propter iustitiam, beati; ako trpite zbog pravednosti, blaženi ste.

Iskreno mislim da, ako je netko optužen, upravo njega treba najprije upitati, jer on poznaje teoriju i praksu onoga što čini, i moći će razjasniti točke koje mu se iznesu. Katkad se, međutim, stječe dojam da se pogreška brka s onim koji je pogriješio, i ne manjka onih koji misle da je ponekomu uistinu stalo do toga da osudi onoga koji je pogriješio, a da i ne pokuša ispraviti zabludu: između ostaloga, zato što zabluda ne postoji.

Čak su se i farizeji – et qui missi fuerant erant ex pharisaeis – ponijeli plemenitije, upitavši izravno Krstitelja: tu, quis es?, tko si ti? I to premda ih je jednom Ivan, videns autem multos pharisaeorum, vidjevši skupinu farizeja, oštro prekorio nazvavši ih leglom gujinjim.

Predrage kćeri i sinovi, i po tome se vidi da je Djelo Božje, jer je – kao i one prve kršćane – i nas zapalo trpjeti istu sudbinu, zbog nerazumijevanja i ljubomore lažne braće, koja su otišla tako daleko da s nama postupaju kao s krivovjercima. Lažu, iz zavisti, i nažalost zaboravljaju da će, kada se odluče govoriti istinu, biti – tek tada – plodni u Kristu: veritas liberabit vos, istina će ih osloboditi.

Istina je da nas je zapalo trpjeti – a nema naznaka da će nas zasad pustiti da mirno radimo – ali nemojte propustiti razjasniti onima koji vam kažu, kao da nas sažalijevaju, koliko li neprijatelja imate!: da, i koliko li prijatelja! Jer to je stvarnost, i svakoga će dana biti sve više onih koji nas razumiju i vole.

Sada nas Gospodin, iz ljubavi prema svojem Djelu, čini protagonistima prispodobe o trsu i lozama; dopušta protivljenje, ut fructum plus afferat, da bismo donijeli još više roda. U očima ljudi to je možda neshvatljivo – moglo bi se reći: ja to ne razumijem…, a gospodin korehidor to također ne razumije – ali u Božjim su naumima providonosne te osobe koje su, razbijajući si glavu, stale tražiti dlaku u jajetu, kad je – da bi se razumjelo Djelo – dovoljno biti katolik ispravne nakane i barem minimalno poznavati pastoralno djelovanje, teologiju i pravo.