Došavši do ove točke, čini mi se prikladnim da vam konkretno prokomentiram neke od razloga koji mogu objasniti – ne opravdati – držanje stanovitih osoba, koje možda ne nastoje razumjeti naš put ili se pokazuju nesposobnima da ga razumiju. Tako će, makar na pomalo negativan način, postati očitije određene tvrdnje koje definiraju našu duhovnost i našu apostolsku zadaću.

Oni koji su navikli hvaliti ono umjetno, naslađivati se čudnim ili lažnim stvarima i ne obazirati se na ljepotu onih koje su dragocjene i istinske – ljepšim im se čini cvijeće ako nije prirodno: tko nije čuo da se, kao pohvala svježim i mirisnim ružama, kaže: kako su lijepe, kao da su od krpe!? – neće lako moći otkriti u apostolskim djelima ono što je plod, čudesan ali jednostavan, Božje milosti, njegove redovite providnosti te ustrajnog i plemenitog ljudskog rada.

Ako su navikli raditi uz spektakl, uz buku – uz obilje vatrometa – to raspoloženje duha, koje možda traje već više stoljeća, moglo im je oblikovati osobitu savjest, mentalitet koji ih čini nesposobnima vidjeti – ne vjerovati: to je opipljivo – da se drugi ne služe izvještačenim manirama ni tajnovitim došaptavanjima, da postupaju posve jednostavno i prirodno, bezazleno i, stoga, ponizno.