Kada sam, tijekom svih ovih godina, propovijedao kleru diljem cijele Španjolske, običavao sam svećenicima govoriti da postoje tri vrste svećenika: oni koji nikomu ne čine zla, ali ne čine ni previše dobra, jer su se pretvorili u birokrate religije; nemirnici koji se neprestano kreću, dižući veliku strku, praveći buku; i oni istinski revni koji se, puni svetoga oduševljenja, ne zaustavljaju ni pred kakvom žrtvom, samo da duše približe Bogu.

One koji pripadaju prvim dvama krugovima obično nitko ne napada; samo su oni iz treće skupine – upravo zbog svoga žara u služenju Crkvi – izloženi kritikama i ogovaranjima. Pred njihovim požrtvovnim radom ne izostaju čak ni đavolska savezništva koja – makar i imala opravdan razlog, a obično ga nemaju – nadilaze osjećaj pravednosti i upadaju u nešto što nalikuje neobjašnjivoj žeđi za osvetom: javno se viđaju, ruku pod ruku, crkveni ljudi i svjetovne ličnosti, dobro poznate po svojim neprestanim napadima na katoličku vjeru.