Ako su površni i navikli olako i bezobzirno izobličavati opravdani smisao koji, u određenim specifičnim pozivima, mogu imati elementi vrijedni poštovanja, ali ne i bitni za istinsko traženje kršćanskoga savršenstva – boje i oblici habita, duge i svečane ceremonije, uzice, remeni, raspela preko ramena ili na prsima, medalje na vidljivu mjestu itd.: znakovi u kojima se nerijetko očituje stanoviti klasizam, zbog kojega je Crkva više puta izrazila žaljenje – pridajući im presudnu važnost, te će se osobe, kažem, osjetiti ponukanima da posumnjaju u prisutnost istinskoga puta svetosti, ako primijete potpuni izostanak nekog od tih tradicionalnih elemenata.

A u našem slučaju, djeco moja, nedostaju svi; ne postoji čak ni kratica za ime Djela, niti je smije biti, jednostavno zato što nemamo nikakve veze s redovničkim staležom: mi smo obični građani, jednaki ostalim građanima.

Ako ne znaju što znači potpuna predanost ozbiljnom profesionalnom radu, svjetovnoj znanosti, bit će vrlo daleko od toga da mogu procijeniti domet i širinu apostolskog rada koji Bog traži od članova Djela i način na koji ga oni ostvaruju.

Ako su navikli služiti se Crkvom za ciljeve svoje osobne taštine, zapovijedati bez uzde, gaziti druge, željeti se u sve miješati i svime upravljati, iz načela će biti neprijatelji svakoga rada u kojem se opravdano ograničavaju njihove želje za vladanjem, jer će smatrati da se time ugrožava njihov autoritet, a možda i njihovi ekonomski interesi.