Katkad se primjenjuju srednjovjekovni postupci, s nečovječnim tajnama koje ne dopuštaju da se itko brani; koje optuženika prisiljavaju da udara u tami, da se muči tjeskobom jer ne zna od koga dolazi optužba ni za što ga optužuju; a, ako pita, ni tada mu ne odgovaraju.

Često mu se pripisuju stvari za koje ne zna – kad bi za njih znao, lako bi ih mogao pobiti – a jedina utjeha koja mu preostaje jest prikazati svoje patnje Bogu i pomisliti da se nešto slično dogodilo Isusu: nemo tamen palam loquebatur de illo propter metum Iudaeorum, nitko nije javno govorio o Njemu, zbog straha od Židova.

Nije da je taj sustav naprosto star: on je nepravedan, makar se sastavio jedan izvještaj ili mnogo izvještaja, ili čak proveo postupak, ako dotična osoba ili njezini branitelji ne mogu doznati razloge optužbe: jer se tužitelj toliko puta povodi za osobnom strašću, posve stranom pravednosti.

Zato u takvim žalosnim slučajevima obično više žalim tužitelje i one koji sude nego one koji se pojavljuju kao optuženici: prvi stavljaju dušu na kocku; drugima se mogu reći riječi Prve poslanice svetog Petra: si quid patimini propter iustitiam, beati; ako trpite zbog pravednosti, blaženi ste.