Sve to, kćeri i sinovi moji, nije nimalo važno. Ako sam želio načiniti digresiju kako bih se osvrnuo na ove poteškoće, to je samo zato što nam njihovo razmatranje pomaže – po kontrastu – bolje ocrtati karakteristične crte našega duha. Uostalom, molite sa sinovskim pouzdanjem u Boga, našega Oca, ispričavajte svakoga i čekajte.

Kada nebo prosudi da je došao čas, učinit će da otvorimo – u organizaciji apostolata u Crkvi – korito kojim mora teći ta silna rijeka koja je Djelo, a koja u sadašnjim okolnostima još nema prikladna mjesta na kojem bi se smjestila: bit će to naporna, mučna i teška zadaća. Trebat će svladati mnoge zapreke, ali Gospodin će nam pomoći, jer je u njegovu Djelu sve njegova Volja.

Molite. Živite sjedinjeni s mojom neprestanom molitvom: Domine, Deus salutis meae: inclina aurem tuam ad precem meam. Recite sa mnom: Gospodine, Bože, Spasitelju naš, usliši našu molitvu. Neka vam nikada ne uzmanjka duboko uvjerenje da će vode proći posred gora: inter medium montium pertransibunt aquae. To su božanske riječi: vode će proći.

U međuvremenu donesite odluku da, kao što sam učinio i ja, provedete u djelo poziv koji sam nedavno primio u Burjasotu, tijekom nekoliko dana propovijedanja skupini sveučilištaraca – neki ste od vas već moja djeca – koji su se pripremali unaprijediti svoj kršćanski život. Nad jednim vratima ponovno sam s užitkom pročitao natpis koji je glasio: svaki putnik neka ide svojim putem. To je ono što mi moramo činiti, truditi se sa sve većim zalaganjem dobro upoznati specifičan put na koji nas je Bog, naš Gospodin, doveo, i vjerno ga slijediti.