Lista točaka

2. Kad moliš, sine moj – ne mislim sada na onu neprekinutu molitvu koja obuhvaća cijeli dan, nego na ona dva časa koja posvećujemo isključivo ophođenju s Bogom, sabrani i odmaknuti od svega izvanjskoga –, kad počinješ to razmatranje, često – ovisit će o mnogim okolnostima – predočuješ si prizor ili otajstvo koje želiš promatrati; zatim uključuješ razum i odmah tražiš razgovor pun osjećaja ljubavi i boli, zahvalnosti i želje da budeš bolji. Tim putem trebaš doći do molitve mira, u kojoj je Gospodin taj koji govori, a ti moraš slušati što ti Bog kaže. Kako se tada osjete oni unutarnji poticaji i oni prijekori koji ispunjaju dušu žarom!

Da bi molitva bila lakša, dobro je i ono najduhovnije učiniti opipljivim, posegnuti za prispodobom: ta je pouka božanska. Nauk mora do našega razuma i našega srca doprijeti preko osjetila: sada te neće čuditi što vam tako rado govorim o lađama i morima.

Djeco, ukrcali smo se s Kristom u Petrovu lađu, u ovu lađu Crkve, koja se doima krhkom i trošnom, ali koju nijedna oluja ne može potopiti. I u Petrovoj lađi ti i ja moramo polako, polako razmišljati: Gospodine, zašto sam ja došao u ovu lađu?

To pitanje za tebe ima poseban sadržaj od trenutka kad si se ukrcao u lađu, u ovu lađu Opusa Dei, jer ti se tako prohtjelo, što mi se čini najnadnaravnijim od svih razloga. Ljubim te, Gospodine, jer mi se hoće da te ljubim: ovo jadno srce mogao sam predati nekom stvorenju… ali ne! Polažem ga cijelo, mlado, ustreptalo, plemenito, čisto, pred tvoje noge, jer mi se tako hoće!

Zajedno sa srcem dao si Isusu i svoju slobodu, a tvoj je osobni cilj postao nešto sasvim sporedno. Možeš se slobodno kretati unutar lađe, sa slobodom djece Božje⁵ koja su u Istini⁶, vršeći božansku Volju⁷. Ali ne smiješ zaboraviti da uvijek moraš ostati unutar granica lađe. I to jer ti se tako prohtjelo. Ponavljam ono što sam vam govorio jučer ili prekjučer: ako izađeš iz lađe⁸, past ćeš među morske valove, otići ćeš u smrt, utopit ćeš se u oceanu i prestat ćeš biti s Kristom, izgubivši to društvo koje si dragovoljno prihvatio kad ti ga je On ponudio.

Pomisli, sine moj, kako je Bogu, našemu Gospodinu, ugodan tamjan koji izgara njemu u čast. Pomisli kako malo vrijede zemaljske stvari, koje tek što počnu, već i prolaze. Pomisli da smo svi mi ljudi ništa: «Pulvis es, et in pulverem reverteris»⁹; opet ćemo biti kao prah na putu. No izvanredno je to što, unatoč tome, ne živimo za zemlju, ni za svoju čast, nego za čast Božju, za slavu Božju, za službu Bogu. To je ono što nas pokreće!

Stoga, ako ti tvoja oholost šapće: ovdje prolaziš nezapažen, sa svojim izvanrednim talentima…, ovdje nećeš dati sav plod koji bi mogao…, da ćeš propasti, uzalud se istrošiti… Ti, koji si se ukrcao u lađu Djela jer ti se tako prohtjelo, jer te je Bog nedvojbeno pozvao – «nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla»¹⁰ –, moraš odgovoriti na tu milost izgarajući, tako da naša radosna žrtva, naše predanje, postane prinos: žrtva paljenica!

Sine moj, ovom si se prispodobom već uvjerio da, ako želiš imati život, i to život vječni, i vječnu čast; ako želiš vječnu sreću, ne možeš izaći iz lađe i u mnogim se slučajevima moraš odreći svoga osobnog cilja. Ja nemam drugoga cilja osim korporativnoga: poslušnosti.

Kako je lijepo biti poslušan! Ali nastavimo s prispodobom. Već smo u ovoj staroj lađi, koja dvadeset stoljeća plovi i ne tone; u ovoj lađi predanja, posvećenosti služenju Bogu. I u toj lađi, siromašnoj i poniznoj, sjetiš se da ti imaš zrakoplov kojim savršeno znaš upravljati, pa pomisliš: kako daleko mogu stići! Pa idi, idi na nosač zrakoplova, jer ovdje tvoj zrakoplov nije potreban! Neka vam ovo bude posve jasno: naša je ustrajnost plod naše slobode, našega predanja, naše ljubavi, i zahtijeva potpunu posvećenost. U lađi se ne može raditi što nam se prohtije. Ako se sav teret iz njezina potpalublja nagomila na jednome mjestu, lađa tone; napuste li svi mornari svoj konkretni posao, jadna je lađica izgubljena. Potrebna je poslušnost, a osobe i stvari moraju biti ondje gdje je određeno da budu.

Sine moj, uvjeri se, odsad pa zauvijek, uvjeri se da je izaći iz lađe smrt. I da je za ostanak u lađi potrebno podložiti vlastiti sud. Potreban je dubok rad na poniznosti: predati se, izgarati, postati žrtva paljenica.

61. Svatko, u dubini svoje savjesti, nakon što prizna: Gospodine, molim te za oproštenje svojih grijeha, može se obratiti Bogu s potpunim, sinovskim pouzdanjem; s pouzdanjem koje zaslužuje ovaj Otac koji – ne umaram se to ponavljati – ljubi svakoga od nas kao majka svoje dijete… Mnogo više, ne kao; mnogo više nego majka svoje dijete i otac svoga prvorođenca. To je čas da kažemo ovome svemoćnom, premudrom Bogu, Ocu našemu, koji je svakoga od nas ljubio sve do smrti, smrti na križu, da nećemo izgubiti spokoj, makar se stvari naizgled i pogoršavale. Mi, djeco, nastavimo dalje svojim putem, mirni, jer Bog, naš Gospodin, neće dopustiti da razore njegovu Crkvu, neće dati da se u svijetu izgube tragovi njegovih božanskih stopa.

Sada, na našu nesreću i nesreću cijeloga kršćanstva, svjedoci smo đavolskoga pokušaja da se Crkva razgradi, da joj se oduzmu tolika očitovanja njezine božanske ljepote, izravno napadajući vjeru, moral, stegu i bogoštovlje, i to bestidno, čak i u najvažnijim stvarima. To je paklena graja koja hoće zamutiti temeljne pojmove katoličke vjere. Ali ništa neće moći, Gospodine, ni protiv tvoje Crkve ni protiv tvoga Djela. Siguran sam.

Još jednom, ne izričući to naglas, molim te da primijeniš ovaj lijek i onaj drugi. Ti si nam, Gospodine, dao razum da njime rasuđujemo i da ti bolje služimo. Dužni smo sa svoje strane učiniti sve što je moguće: upornost, tvrdoglavost, ustrajnost u svojoj molitvi, sjećajući se onih riječi koje si nam Ti uputio: «Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!»⁴.

75. Djeco moja, nastavio bih da je ovo razmatranje; ali za trenutak druženja čini mi se da je već dosta. Imate dovoljno građe da svaki za sebe provedete čas kontemplativne molitve: da živite s Isusom, Marijom i Josipom u onome domu i u onoj radionici u Nazaretu; da promatrate smrt svetoga Patrijarha, uz kojega su, prema predaji, bili Isus i Marija; da mu kažete da ga jako volimo, da nas ne ostavi bez zaštite.

Kad bi u nebu moglo biti žalosti, sveti Josip bio bi u ovim vremenima vrlo žalostan, gledajući kako se Crkva raspada kao da je truplo. Ali Crkva nije truplo! Ljudi će proći, vremena će se promijeniti i prestat će se izgovarati bogohulstva i hereze. Sada se šire bez ikakve zapreke, jer nema pastira koji bi pokazali gdje je vuk. Opasno je naviještati istinu, jer onoga tko to čini progone i kleveću. Nekažnjeni ostaju samo oni koji šire hereze i opačine, teorijske i praktične zablude sramotnoga ćudoređa.

Najveći su neprijatelji unutra i gore: ne dajte se prevariti. Kad uzmete knjigu vjerske tematike, neka vam ruka izgori ako niste sigurni da ima ispravan kriterij. Van s njom! To je vrlo djelatan otrov: bacite je kao da je pornografska knjiga, i još žešće, jer se pornografija vidi, a ovo se uvlači kao osmozom.

Zazivajte sa mnom svetoga Josipa, svim srcem, da nam od Preblaženoga Trojstva i od svete Marije, svoje Zaručnice, naše Majke, izmoli da se skrati vrijeme kušnje. I premda su iz Litanija svih svetih uklonili ovaj zaziv, želim vas pozvati da molite sa mnom: «Ut inimicos Sanctæ Ecclesiæ humiliare digneris, te rogamus audi nos!»².

79. Djeco moja, hoćete li zajedno sa mnom reći Gospodinu neka ne gleda na moju malenost i moju bijedu, nego na vjeru koju mi je dao? Ja nikada nisam sumnjao! I to je također tvoje, Gospodine, jer je ljudima svojstveno kolebati se.

Četrdeset i četiri godine! Djeco moja, sjećam se sada one sličice s likom svetoga Josipa Kalasancija, koju sam dao postaviti uz svoju postelju. Vidim Sveca kako dolazi u Rim; vidim ga kako ostaje ovdje, zlostavljan. U tome nalazim sličnost sa sobom. Vidim ga kao Sveca – a u tome ne nalazim sličnost –, i tako sve do časne starosti.

Budite vjerni, djeco duše moje, budite vjerni! Vi ste nastavak. Kao u štafetnim utrkama, doći će trenutak – kad Bog hoće, gdje Bog hoće, kako Bog hoće – u kojem ćete vi morati nastaviti dalje, trčeći, i dodavati štafetnu palicu jedni drugima, jer ja više neću moći. Nastojat ćete da se ne izgubi dobri duh koji sam primio od Gospodina, da netaknute ostanu tako osebujne i konkretne značajke našega poziva. Prenijet ćete ovaj naš način življenja, ljudski i božanski, sljedećem naraštaju, a on idućem, i onome poslije njega.

Gospodine, molim te toliko toga za svoje sinove i za svoje kćeri… Molim te za njihovu ustrajnost, za njihovu vjernost, za njihovu odanost! Bit ćemo vjerni ako budemo odani. Prijeđi, Gospodine, preko naših padova; neka se nitko ne osjeća sigurnim ako se ne bori, jer gdje se najmanje nadaš, tu zec iskoči, kako kaže poslovica. A sve su poslovice pune mudrosti.

Razumijevajte jedni druge, ispričavajte jedni druge, volite se, znajte da ste uvijek u rukama Božjim, praćeni njegovom dobrotom, pod okriljem svete Marije, pod zaštitom svetoga Josipa i čuvani od Anđela čuvara. Nikada se ne osjećajte osamljenima, uvijek u društvu, i uvijek ćete biti čvrsti: nogama na zemlji, a srcem tamo gore, da biste znali slijediti ono dobro.

Tako ćemo uvijek naučavati nauk bez zablude, sada kad ima tolikih koji to ne čine. Gospodine, ljubimo Crkvu jer si Ti njezina Glava; ljubimo Papu, jer on treba predstavljati Tebe. Trpimo s Crkvom – usporedba je od ovoga ljeta – kao što je trpio Narod Izraelov u onim godinama boravka u pustinji. Zašto tolike godine, Gospodine? Možda da bismo Ti bili sličniji, da bismo imali više razumijevanja i da bismo se više ispunili tvojom ljubavlju.

Betlehem je napuštenost; Nazaret rad; apostolat javni život. Glad i žeđ. Razumijevanje, kad se ophodi s grješnicima. A na Križu, svećeničkom kretnjom, širi ruke da bismo svi stali na drvo. Nije moguće ljubiti cijelo čovječanstvo – mi volimo sve duše i ne odbacujemo nikoga – osim s Križa.

Vidi se da nam Gospodin želi dati veliko srce… Gledajte kako nam pomaže, kako se brine za nas, kako je jasno da smo njegov pusillus grex³, kakvu nam jakost daje da usmjeravamo i ispravljamo smjer, kako nas potiče da tu i tamo bacimo kamen koji će spriječiti raspršivanje, kako nam pomaže u pobožnosti onim zviždukom punim ljubavi.

Hvala ti, Gospodine, jer bez istinske ljubavi predanje ne bi imalo smisla. Neka uvijek živimo s dušom punom Krista, i tako će naše srce znati prihvatiti, očišćene, sve zemaljske stvari. Tako će iz ovoga srca, koje će odražavati tvoje preljubljeno i milosrdno, izići svjetlo, izići sol, izići plamenovi koji će sve spaliti.

Utecimo se svetoj Mariji, Kraljici Opusa Dei. Sjetite se da, srećom, ova Majka ne umire. Ona poznaje našu malenost, i za Nju smo uvijek mala djeca, kojoj ima mjesta za počinak u njezinu krilu.

80. Kćeri i sinovi moji, ovaj vaš Otac želi vam ponovno otvoriti svoje srce: moramo nastaviti moliti, s pouzdanjem, koje je prvi uvjet dobre molitve, sigurni da nas Gospodin sluša. Gledajte, sam nam Bog sada kaže, na početku ove korizme: «Invocabit me, et ego exaudiam eum: eripiam eum, et glorificabo eum»¹. Zazvat ćete me i ja ću vas uslišiti; spasit ću vas i proslaviti.

Ali moramo moliti sa žarkom željom za zadovoljštinom. Mnogo je toga što treba okajati, izvan Crkve Božje i unutar nje. Potražite koju riječ, sastavite si osobnu strelovitu molitvu i ponavljajte je mnogo puta na dan, moleći Gospodina za oproštenje: najprije za našu osobnu mlitavost, a zatim za tolika zlodjela koja se čine protiv njegova Svetoga Imena, protiv njegovih sakramenata, protiv njegova nauka. «Poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice zasja nad svetištem tvojim opustošenim – zbog tebe, Gospode! Prikloni uho svoje, Bože moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove imenom! Jer mi te ne molimo

zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih»².

81. Molite oproštenje, djeco, za ovu pomutnju, za ove gadosti koje se omogućuju unutar Crkve i odozgo, kvareći duše gotovo od djetinjstva. Ako ne bude tako, ako ne pođemo ovim putem pokore i zadovoljštine, nećemo ništa postići.

Da nas je malo za toliko mnoštvo? Da smo puni bijeda i slabosti? Da ljudski ne možemo ništa? Razmatrajte sa mnom one riječi svetoga Pavla: «Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom»³.

Unatoč našim bijedama i našim pogreškama, Gospodin nas je izabrao da budemo njegova oruđa, u ovim tako teškim trenucima povijesti Crkve. Djeco, ne možemo se zaklanjati iza osobne malenosti, ne smijemo zakopati primljeni talent⁴, ne možemo se oglušiti na uvrede koje se nanose Bogu i na zlo koje se čini dušama. «Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti»⁵.

Svatko u svome staležu, a svi s istim pozivom, potvrdno smo odgovorili na božanski poziv, da služimo Bogu i Crkvi, i da spašavamo duše. Stoga imamo više dužnosti i više prava nego drugi da budemo na oprezu; imamo veću odgovornost da živimo s jakošću; a imamo i više milosti.

Jeste li vidjeli kako su aktualne riječi poslanice prve korizmene nedjelje? «Opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji»⁶.

83. U borbu, djeco, u borbu. Ne činite kao oni koji kažu da nas Potvrda ne čini milites Christi. Možda je to zato što se ne žele boriti, pa su ono što jesu: poraženi, pobijeđeni, ljudi bez vjere, pale duše, kao Sotona. Nisu poslušali savjet Apostolov: «S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa»¹¹.

Kao Kristovi vojnici moramo voditi Božje bitke. In hoc pulcherrimo caritatis bello!¹² Ne preostaje nam drugo nego zdušno prihvatiti ovaj prekrasni rat ljubavi, ako doista želimo postići unutarnji mir i Božji spokoj za Crkvu i za duše.

Želim vas podsjetiti da «nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova… Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate»¹³.

Na zemlji nikada ne možemo imati onaj spokoj komotnih ljudi, koji se zapuštaju jer misle da je budućnost sigurna. Budućnost je svih nas neizvjesna, u tom smislu da možemo izdati našega Gospodina, poziv i vjeru. Moramo donijeti odluku da se uvijek borimo. Posljednjega dana prošle godine napisao sam na jednoj kartici: ovo je naša sudbina na zemlji: boriti se, iz Ljubavi, do posljednjega trenutka. Deo gratias!

Ja ću se nastojati boriti do posljednjega trenutka svoga života; a vi isto tako. Unutarnja borba, ali i izvanjska, suprotstavljajući se kako god mogu razaranju Crkve, propasti duša. «U ratu i na bojnom polju, vojnik koji gleda samo kako da se spasi bijegom, upropašćuje i sebe i druge. Hrabri pak, koji se bori da spasi druge, spašava i samoga sebe».

«Budući da je naša vjera rat, i to najteži od svih ratova, i juriš i bitka, svrstajmo se u bojni red onako kako nam je zapovjedio naš kralj, uvijek spremni proliti svoju krv, skrbeći za spasenje sviju, hrabreći one koji čvrsto stoje i podižući pale. Doista, mnogi naši prijatelji leže na tlu, izranjeni i obliveni krvlju, i nema nikoga tko bi se za njih brinuo: nikoga, ni iz puka, ni među svećenicima, ni iz koje druge skupine; nemaju ni zaštitnika, ni prijatelja, ni brata»¹⁴.

Ako se koji od mojih sinova zapusti i prestane ratovati, ili okrene leđa, neka zna da izdaje sve nas: Isusa Krista, Crkvu, svoju braću u Djelu, sve duše. Nitko nije izdvojen dio; svi smo udovi istoga Mističnoga Tijela, koje je sveta Crkva¹⁵, i – po obvezi ljubavi – također udovi Djela Božjega. Zato, kad se netko ne bi borio, nanio bi tešku štetu svojoj braći, svojoj svetosti i svome apostolskom radu, i bio bi zapreka da se prebrode ovi trenuci kušnje.

85. Što ćete učiniti kad vidite – jer to se primjećuje – da neki vaš brat popušta i ne bori se? Pa prihvatite ga, pomozite mu! Ako primijetite da mu je teško moliti krunicu, zašto ga ne biste pozvali da moli s vama? Ako mu je teško s točnošću: čuj, još je pet minuta do molitve ili do druženja. Čemu služi bratska opomena? Čemu služi osobni razgovor koji imamo u Kući? Bilo da ga izbjegavaju, bilo da ga pretjerano produljuju – oprez.

A ispovijed? Nikada je ne izostavljajte, u dane koji su vam određeni i kad god vam zatreba, kćeri i sinovi moji. Slobodni ste ispovjediti se komu hoćete, ali bila bi ludost staviti se u druge ruke, koje se možda stide što su pomazane. Ne možete se u njih pouzdati!

Sva su ta duhovna sredstva, olakšana nježnošću koju gajimo jedni prema drugima, tu da nam pomognu ponovno početi, da se iznova vratimo potražiti utočište u Božjoj prisutnosti – pobožnošću, malim mrtvljenjima, brigom za druge. To je ono što nas čini jakima, smirenima i pobjednicima.

Sada više nego ikad moramo biti ujedinjeni u molitvi i u brizi, da zaustavimo i pročistimo ove mutne vode koje se izlijevaju na Crkvu Božju. «Possumus!»¹⁹. Možemo dobiti ovu bitku, iako su poteškoće velike. Bog računa s nama. «Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere – dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša – stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista»²⁰.

Stanje je ozbiljno, kćeri i sinovi moji. Cijela je bojišnica ugrožena; neka se ne probije zbog jednoga od nas. Zlo – ne prestajem vas upozoravati – dolazi iznutra i s vrlo visoka. Postoji prava trulež i katkad se čini kao da je Mistično Tijelo Kristovo leš u raspadanju, koji zaudara. Kolika uvreda Bogu! Mi, koji smo tako krhki, pa i krhkiji od drugih, ali koji – već sam to rekao – imamo obvezu Ljubavi, moramo sada svome postojanju dati smisao zadovoljštine. Cor Iesu Sacratissimum et Misericors, dona nobis pacem!²¹

Djeco, vi imate veliko i mlado srce, gorljivo srce, ne osjećate li potrebu davati zadovoljštinu? Vodite dušu tim putem: putem hvale Bogu, pri čemu svatko gleda kako mu valja biti čvrsto ustrajan; i putem zadovoljštine, unošenja ljubavi onamo gdje je nastala praznina zbog nevjernosti drugih kršćana.

86.De profundis… «Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijehâ budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?»²². Molimo Boga da se zaustavi ovo krvarenje u njegovoj Crkvi, da se vode vrate u svoje korito. Recite mu neka ne gleda na ludosti ljudi, i neka pokaže svoju blagost i svoju moć.

Ne može nas pobijediti žalost. Optimisti smo, i zato što je duh Opusa Dei duh optimizma. Ali nismo u oblacima: u stvarnosti smo, a stvarnost je gorka.

Sve te izdaje Osobe, nauka i Sakramenata Kristovih, a i njegove Prečiste Majke… izgledaju kao osveta: osveta bijednoga duha, protiv ljubavi Božje, protiv njegove velikodušne ljubavi, protiv onoga predanja Isusa Krista: onoga Boga koji je sam sebe oplijenio, postavši čovjekom; koji je dopustio da ga željezom prikuju na drvo, iako mu nisu trebali čavli, jer mu je bila dovoljna – da ostane pribijen i da visi na Križu – ljubav koju je gajio prema nama; i koji je ostao među nama u Oltarskom sakramentu.

Svjetlo tamom, tako smo mu uzvratili. Velikodušnost sebičnostima, tako smo mu uzvratili. Ljubav hladnoćom i prezirom, tako smo mu uzvratili. Kćeri i sinovi moji, neka vas ne bude stid spoznati našu stalnu bijedu. Ali molimo za oproštenje: «Smiluj se, Jahve, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi narod⻲³.

Svakoga dana sve više uviđam te stvarnosti, i svakoga dana sve više tražim prisnost s Bogom, u zadovoljštini i u naknadi za uvrede. Stavimo preda nj broj duša koje se gube, a koje se ne bi trebale izgubiti da ih nisu izložili prigodi; duša koje su napustile vjeru, jer se danas nekažnjeno može širiti svakovrsna laž i hereza; duša koje su sablažnjene tolikim otpadništvom i tolikom zloćom; duša koje su lišene pomoći Sakramenata i dobroga nauka.

Među posjetiteljima koje primam mnogi se žale, osjećaju tragediju i nemogućnost da se zlo popravi ljudskim sredstvima. Svima kažem: moli, moli, moli, i čini pokoru. Ne mogu savjetovati neposluh, ali mogu savjetovati pasivni otpor: ne surađivati s onima koji razaraju, stvarati im poteškoće, osobno se braniti. A još bolje onaj aktivni otpor: njegovati unutarnji život, izvor zadovoljštine, vapaja.

Ti si, Gospodine, rekao da vapijemo: «Clama, ne cesses!»²⁴. U cijelome svijetu ispunjavamo tvoje želje, moleći te za oproštenje, jer si nam Ti usred naših bijeda dao vjeru i ljubav. «Oči svoje uzdižem k tebi koji u nebesima prebivaš. Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice tako su oči naše uprte u Jahvu, Boga našega, dok nam se ne smiluje»²⁵.

Po zagovoru svete Marije i svetoga Patrijarha, svetoga Josipa, molite Gospodina da nam poveća duh zadovoljštine; da osjećamo bol zbog svojih grijeha, da se znamo utjecati sakramentu pokore. Djeco, slušajte svoga Oca: nema boljega čina kajanja i zadovoljštine od dobre ispovijedi. Ondje primamo jakost koja nam je potrebna za borbu, unatoč našim jadnim glinenim nogama. «Non est opus valentibus medicus, sed male habentibus»²⁶, jer ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima.

90. Treba se vratiti Bogu, što prije; vratiti se, uvijek se vraćati. Ja se vraćam mnogo puta na dan, a ima tjedana kad se ispovjedim čak dvaput; katkad jedanput, katkad triput, kad god to trebam za svoj spokoj. Nisam ni bogomoljac ni skrupulozan, ali znam što dobro čini mojoj duši.

Sada, na mnogim mjestima, osobe bez pobožnosti i bez nauka savjetuju ljudima da se ne ispovijedaju. Napadaju sveti sakrament pokore na najbrutalniji način. Hoće od toga napraviti komediju: nekoliko riječi, svi zajedno, a zatim odrješenje. Ne, djeco! Ljubite ušnu ispovijed! I ne samo ispovijed teških grijeha, nego i naših lakih grijeha, pa čak i pogrešaka. Sakramenti podjeljuju milost ex opere operato – po vlastitoj snazi sakramenta –, ali i ex opere operantis, prema raspoloženju onoga koji ih prima. Ispovijed, osim što uskrisuje dušu i čisti je od bijeda koje je počinila – mišlju, željom, riječju, djelom –, donosi porast milosti, jača nas, daje nam više oružja da postignemo onu unutarnju, osobnu pobjedu. Ljubite sveti sakrament pokore!

Jeste li vidjeli veličanstvenije očitovanje milosrđa našega Gospodina? Bog Stvoritelj potiče nas da se ispunimo divljenjem i zahvalnošću. Bog Otkupitelj nas gane. Bog koji ostaje u euharistiji, koji je iz ljubavi prema nama postao hrana, ispunja nas žudnjom da na tu ljubav odgovorimo. Bog koji oživljuje i daje nadnaravni smisao svim našim djelima, nastanjen u središtu duše u milosti, neizreciv je… Bog koji oprašta – to je čudo! Oni koji govore protiv sakramenta pokore postavljaju zapreke tomu čudu božanskoga milosrđa. Uvjerio sam se, djeco moja, da mnogi koji nisu poznavali Krista, kad doznaju da mi katolici imamo Boga koji razumije ljudske slabosti i oprašta ih, bivaju iznutra potreseni i traže da im se protumači Isusov nauk.

Kad bi oni koji nastoje da ne zahvaljujemo Gospodinu za ustanovljenje ovoga sakramenta postigli svoj naum, makar i u malom dijelu, uništili bi duhovnost Crkve. Ako me pitate: Oče, govore li nešto novo? – moram vam odgovoriti: ništa, djeco. Đavao se ponavlja iznova i iznova: uvijek su to iste stvari. Đavao je vrlo pametan, jer je bio anđeo i jer je vrlo star, ali je istodobno potpuna budala: nedostaje mu Božja pomoć i ne čini ništa drugo nego uporno tupi jedno te isto. Sve zablude koje sada šire, svi ti načini laganja i izricanja krivovjerja, stari su, vrlo stari, i Crkva ih je tisuću puta osudila.

Oni koji tvrde da ne razumiju potrebu usmene i tajne ispovijedi – nije li to zato što ne žele pokazati otrov koji nose u sebi? Nisu li oni od onih koji idu liječniku, a ne žele mu reći otkad su bolesni, koji su simptomi njihovih bolesti, gdje ih boli…? Luđaci! Tim ljudima treba veterinar, jer su poput životinja, koje ne govore.

Znate li zašto se te stvari događaju u Crkvi? Zato što mnogi ne žive ono što propovijedaju; ili zato što naučavaju neistine, pa se onda ponašaju u skladu s onim što govore. Asketska sredstva i dalje su potrebna da bi se vodio kršćanski život; u tome nije bilo napretka niti će ga ikada biti: «Iesus Christus, heri et hodie, ipse et in sæcula!»⁵, Isus Krist isti je jučer i danas, i takav će biti zauvijek. Cilj se ne može postići ako se ne poslužimo prikladnim sredstvima. A u duhovnom životu sredstva su bila, jesu i bit će uvijek ista: poznavanje kršćanskoga nauka, često primanje sakramenata, molitva, mrtvljenje, život pobožnosti, bijeg od napasti – i od prigoda –, i otvaranje srca da milost Božja uđe do dna te se može zasjeći, spaliti, kauterizirati, očistiti i pročistiti.

101. Pa ipak, kćeri i sinovi moji, jako nas boli gledati kako se unutar Crkve promiču strašne kampanje protiv pravde, koje nužno zaoštravaju nemir u društvu, jer nema mira u savjestima. Duše se obmanjuju. Govori im se o oslobođenju koje nije Kristovo. Isusov nauk, njegov Govor na gori, ona blaženstva koja su poema božanske ljubavi, zanemaruju se. Traži se samo zemaljska sreća, koju na ovom svijetu nije moguće postići.

Duša je, djeco, stvorena za vječnost. Ovdje smo samo u prolazu. Ne zavaravajte se: bol će biti nerazdvojni suputnik na putu. Tko se bude upinjao jedino da ne trpi, doživjet će neuspjeh; i možda neće postići drugo nego da zaoštri vlastitu i tuđu gorčinu. Nikomu nije drago da ljudi trpe, i dužnost je ljubavi truditi se koliko je moguće da se olakšaju nevolje bližnjega. Ali kršćanin mora imati i smjelosti ustvrditi da je bol izvor blagoslova, dobra, jakosti; da je dokaz ljubavi Božje; da je oganj koji nas čisti i pripravlja za vječnu sreću. Nije li to znak koji nam je Anđeo pokazao da bismo našli Isusa? «I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama»³.

Kad se trpljenje prihvaća kao što ga je Gospodin prihvatio u Betlehemu i na Križu, i kad se shvati da je ono očitovanje Božje dobrote, njegove spasiteljske i suverene Volje, onda ono i nije križ, ili je u svakom slučaju Križ Kristov, koji nije težak jer ga nosi On sam. «Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan»⁴. Ali danas se te riječi zaboravljaju, i «često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova»⁵, organizirajući užasne kampanje protiv njegove Osobe, njegova nauka i njegovih sakramenata. Mnogi su oni koji žele promijeniti razlog postojanja Crkve, svodeći je na ustanovu s vremenitim ciljevima, antropocentričnu, s čovjekom kao oholim vrhuncem svih stvari.

Božić nas podsjeća da je Gospodin početak i svršetak i središte stvorenja: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog»⁶. Krist je, kćeri i sinovi moji, onaj koji privlači sva stvorenja: «Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa»⁷. A utjelovivši se i došavši nastaniti se među nama⁸, pokazao nam je da nismo na svijetu zato da tražimo vremenitu, prolaznu sreću. Tu smo da postignemo vječno blaženstvo, idući njegovim stopama. A to ćemo postići samo učeći od Njega.

Crkva je uvijek bila teocentrična. Njezino je poslanje postići da sve stvoreno teži k Bogu kao svrsi, po Isusu Kristu, koji je «Glava Tijela, Crkve…, da u svemu bude Prvak. Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima»⁹. Ustoličimo ga, ne samo u svome srcu i u svojim djelima, nego – željom i apostolskim radom – na najviše mjesto u svim ljudskim djelatnostima.

103. «Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin»¹⁵. Stigli smo, djeco, u dobar čas, jer je ova noć – ova sadašnja – vrlo zla za duše. Noć u kojoj velika svjetlila, koja bi trebala zračiti svjetlom, šire tamu; oni koji bi trebali biti sol, da spriječe raspadanje svijeta, bljutavi su i, katkad, javno pokvareni.

Nije moguće razmišljati o tim nevoljama a da nam ne bude teško. Ali siguran sam, kćeri i sinovi duše moje, da ćemo s Božjom pomoću znati izvući obilnu korist i plodan mir. Jer ćemo ustrajati u molitvi i pokori. Jer ćemo učvrstiti sigurnost da će se sve urediti. Jer ćemo hraniti odluku da vjerno odgovaramo na milost, s podatnošću dobrih oruđa. Jer ćemo od ovoga Božića naučiti da se ne udaljujemo od puta koji nam Gospodin zacrtava u Betlehemu: puta istinske poniznosti, bez karikature. Biti ponizan ne znači hodati prljav ni zapušten; ni pokazivati se ravnodušnim prema svemu što se događa oko nas, u neprestanom odricanju od prava. Još manje znači razglašavati gluposti protiv samoga sebe. Ne može biti poniznosti gdje ima glume i licemjerja, jer poniznost je istina.

Bez našega pristanka, bez naše volje, Bog, naš Gospodin, unatoč svojoj bezgraničnoj dobroti, neće nas moći ni posvetiti ni spasiti. Štoviše: bez Njega nećemo ni mi učiniti ništa korisno. Kao što se tvrdi da jedno polje rađa ovo, a one zemlje ono; tako se za jednu dušu može reći da je sveta, a za drugu da je učinila tolika dobra djela. Premda uistinu «nitko nije dobar, doli Bog jedini»¹⁶: On je onaj koji čini polje plodnim, koji sjemenu daje mogućnost da se umnoži, a kolcu, koji se čini suhim, daje moć da pusti korijenje. On je onaj koji je svojom milošću blagoslovio ljudsku narav, omogućivši joj tako da se može vladati kršćanski, živjeti tako da budemo sretni dok se borimo u iščekivanju budućega života, koji je sreća i ljubav zauvijek. Poniznost je, djeco, znati da «niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti»¹⁷.

Što nas uči Gospodin svega, gospodar svemira? U ove dane Božića, božićne pjesme svih zemalja, imale one dugu kršćansku predaju ili ne, pjevaju Kralju kraljeva koji je već došao. A kakva su očitovanja njegova kraljevskoga dostojanstva? Jasle! Nema ni onih pojedinosti kojima, s toliko ljubavi, okružujemo Dijete Isusa u našim oratorijima. U Betlehemu naš Stvoritelj oskudijeva u svemu: tolika je njegova poniznost!

Kao što se jela začinjaju solju da ne bi bila bljutava, tako u svoj život moramo uvijek stavljati poniznost. Kćeri i sinovi moji – usporedba nije moja: duhovni je pisci rabe već više od četiri stoljeća –, nemojte činiti kao one kokoši koje, čim snesu jedno jedino jaje, kokodakanjem zaglušuju cijelu kuću. Treba raditi, treba obavljati posao, umni ili fizički, a uvijek apostolski, s velikim nakanama i velikim željama – koje Gospodin pretvara u stvarnost – da služimo Bogu i prođemo nezapaženi.

Djeco, tako od Isusa, našega Učitelja, učimo promatrati ga tek rođena u naručju njegove Majke, pod zaštitničkim pogledom Josipovim. Muž tako Božji da ga je Gospodin izabrao da mu na zemlji bude otac. Svojim pogledom, svojim radom, svojim rukama, svojim naporom, svojim ljudskim sredstvima, brani život Novorođenoga.

Vi i ja, u ovim trenucima kad Isusa Krista iznova toliko puta razapinju, u ovim okolnostima u kojima se čini da stari kršćanski narodi gube vjeru, od vrha do dna, kako neki kažu; vi i ja moramo uložiti mnogo truda da nalikujemo Josipu u njegovoj poniznosti, a i u njegovoj djelotvornosti. Ne ispunjava li vas radošću pomisao da možemo takoreći štititi našega Gospodina, našega Boga?

109. «Po otajstvu Utjelovljenja Riječi, očima naše duše zasjalo je novo svjetlo tvoga sjaja: da bismo, gledajući Boga vidljivo, po Njemu bili poneseni ljubavlju prema nevidljivim stvarima»⁷. Neka ga svi promatramo s ljubavlju. U mome kraju katkad se kaže: gle kako ga promatra! A riječ je o majci koja drži sina u naručju, o zaručniku koji gleda svoju zaručnicu, o ženi koja bdije uz muža; o plemenitoj i čistoj ljudskoj privrženosti. Pa promatrajmo ga tako; ponovno proživljavajući dolazak Spasitelja. A počet ćemo od njegove Majke, vazda Djevice, prečiste, osjećajući potrebu da je hvalimo i da joj ponavljamo da je volimo, jer nikad se kao sada nije proširilo toliko besmislica i toliko grozota protiv Majke Božje, i to od onih koji bi je trebali braniti i blagoslivljati.

Crkva je čista, neokaljana, bez ljage; ona je Zaručnica Kristova. Ali ima ih koji, u njezino ime, sablažnjavaju puk; i prevarili su mnoge koji bi, u drugim okolnostima, bili vjerni. To nezaštićeno Dijete ovija vam ruke oko vrata, da ga privinete na srce i da mu prinesete čvrstu odluku da ćete davati zadovoljštinu, sa spokojem, s jakošću, s radošću.

Nisam vam to skrivao. U ovih posljednjih deset godina napadaju se, jedan po jedan, svi sakramenti. Na osobit način sakrament pokore. Na još zlobniji način Presveti Oltarski sakrament, misna Žrtva. Srce svakoga od vas mora zatreperiti i, s tim uzburkanjem krvi, davati zadovoljštinu Gospodinu, kao što biste znali tješiti svoju majku, osobu koju nježno volite. «Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu»⁸.

Počevši hvaliti svetu Mariju i davati joj zadovoljštinu, odmah ćemo i Patrijarhu svetomu Josipu očitovati koliko ga ljubimo. Ja ga zovem svojim Ocem i Gospodinom, i volim ga mnogo, mnogo. I vi ga morate mnogo ljubiti; inače ne biste bili moja dobra djeca. Bio je mlad čovjek, prečist, pun čvrstoće, kojega je sam Bog izabrao za svojega čuvara i čuvara svoje Majke.

Tako ulazimo u betlehemsku Štalicu: s Josipom, s Marijom, s Isusom. «Igrat će srce i širit’ se»⁹. U prisnosti toga obiteljskog ophođenja obraćam se svetomu Josipu i hvatam se za njegovu moćnu, snažnu, radničku ruku. On ima privlačnost onoga što je čisto, što je ispravno, što je – premda vrlo ljudsko – pobožanstvenjeno. Držeći se za njegovu ruku, molim ga da me odvede k svojoj Presvetoj Zaručnici, bez ljage, svetoj Mariji. Jer ona je moja Majka, i imam pravo. I to je to. Zatim me njih dvoje vode k Isusu.

Kćeri i sinovi moji, sve to nije nikakva komedija. To je ono što toliko puta činimo u životu, kad se počnemo družiti s nekom obitelji. To je ljudski način, uzdignut na božansku razinu, da se upozna nazaretski dom i uđe u njega.

113. Svijet je vrlo uzburkan, a Crkva također. Možda je svijet takav kakav jest zato što je Crkva u takvu stanju… Želio bih da u središtu vašega srca bude onaj krik sirotoga slijepca iz Evanđelja¹, kako bi učinio da stvari ovoga svijeta vidimo sa sigurnošću, s jasnoćom. Za to ne trebate ništa drugo nego biti poslušni u ono malo što vam se zapovijeda, slijedeći upute koje vam daju direktori.

Govorite često Gospodinu, tražeći njegovu prisutnost: Domine, ut videam! Gospodine, da progledam! Ut videamus!: da jasno vidimo stvari u ovoj svojevrsnoj revoluciji, koja to nije: to je nešto sotonsko… Volimo svakoga dana sve više Crkvu, Rimskoga prvosvećenika – kako je lijep taj naslov, Rimski prvosvećenik! –, i ljubimo svakoga dana sve više sve ono što nas je Krist Isus naučio u godinama svojega zemaljskog hodočašća.

Imajte veliku ljubav prema Preblaženomu Trojstvu. Gajite stalnu privrženost Majci Božjoj, zazivajući je često. Samo ćemo tako ići dobrim putem. Ne odvajajte Josipa od Isusa i Marije, jer ih je Gospodin sjedinio na čudesan način. A zatim, svatko na svoju dužnost, svatko na svoj posao, koji je molitva. Svaki je trenutak molitva. Rad, ako ga obavljamo s dužnim redom, ne odvraća nas od misli na Boga: jača nam želju da sve činimo za Njega, da živimo za Njega, s Njime, u Njemu.

Reći ću vam ono što vam uvijek govorim, jer istina ima samo jedan put: Bog je u našim srcima. Uzeo je u posjed našu dušu u milosti, i ondje ga možemo tražiti; ne samo u svetohraništu, gdje znamo da se nalazi – pobudimo izričit čin vjere – uistinu, sa svojim Tijelom, sa svojom Krvlju, sa svojom Dušom i sa svojim Božanstvom, Sin Marijin, onaj koji je radio u Nazaretu i rodio se u Betlehemu, onaj koji je umro na Kalvariji, onaj koji je uskrsnuo; onaj koji je došao na zemlju i toliko trpio iz ljubavi prema nama. Zar vam to ništa ne govori, djeco moja? Ljubav! Naš život mora biti život Ljubavi; naš prosvjed mora biti ljubiti, odgovarati činom ljubavi na sve što je neljubav, nedostatak ljubavi.

Gospodin gura Djelo naprijed. Toliko zvanja u cijelome svijetu! Nadam se ove godine mnogim zvanjima u Italiji, kao i posvuda, ali to dobrim dijelom ovisi o vama i o meni, o tome da živimo životom vjere, da neprestano budemo u ophođenju – upravo sam to rekao – s Isusom, Marijom i Josipom.

Djeco moja, čini vam se da sam ozbiljan, ali nije tako. Samo sam malčice umoran.

Neka svatko kaže, za sebe i za druge: Domine, ut videam! Gospodine, da progledam; daj da progledam očima svoje duše, očima vjere, očima poslušnosti, čistoćom svoga života. Da vidim svojim razumom, kako bih branio Gospodina na svim područjima svijeta, jer se na svima njima diže pobuna da se Krista istjera, čak i iz njegove kuće.

Đavao postoji i mnogo radi. Đavao osobito nastoji razoriti Crkvu i ukrasti naše duše, odvratiti nas od našega božanskog puta, puta kršćana koji žele živjeti kao kršćani. Vi i ja se moramo boriti, djeco, svakoga dana. Do posljednjega dana svoga života morat ćemo se boriti! Tko to ne bude činio, ne samo da će u dubini svoje duše osjećati krik koji ga podsjeća da je kukavica – Domine, ut videam!, ut videamus!, ut videant!; ja molim za sve, činite i vi isto –, nego će i shvatiti da će postati nesretan i da će unesrećiti druge. Dužan je svima slati pomoć svojega dobrog duha; a ako ima loš duh, slat će nam pokvarenu krv, krv koja ne bi smjela doprijeti do nas.

Oče, jeste li plakali? Malo, jer svi ljudi katkad plaču. Nisam plačljivac, ali katkad, da. Ne stidite se plakati: samo životinje ne plaču. Ne stidite se voljeti: moramo se voljeti svim svojim srcem, stavljajući među nas Srce Kristovo i Preslatko Srce Svete Marije. I tako nema straha. Volite se, ophodite se jedni s drugima srdačno. Neka nitko ne ostane osamljen!

Djeco moja, ljubite sve. Mi nikome ne želimo zlo; ali ono što je istina, i što je bilo istina jučer, i što je bilo istina prije dvadeset stoljeća, istina je i sada! Ono što je bilo lažno ne može se pretvoriti u istinu. Ono što je bilo porok nije krepost. Ja ne mogu reći suprotno. I dalje je porok!

Djeco moja, unatoč ovom uvodu, moram vam ponoviti: budite radosni. Otac je vrlo zadovoljan i želi da njegove kćeri i njegovi sinovi po cijelome svijetu budu vrlo zadovoljni. Inzistiram: zazivajte u svome srcu, u stalnom ophođenju, to zemaljsko trojstvo, Isusa, Mariju i Josipa, da budemo blizu njih troje i da možemo pobijediti sve stvari ovoga svijeta i sve Sotonine prijevare. Na taj će način svatko od nas pomoći svima koji pripadaju ovoj velikoj obitelji Opusa Dei, a to je obitelj koja radi. Tko ne radi, neka shvati da se ne ponaša dobro… Rad koji nije samo ljudski – ljudi smo, to mora biti ljudski rad –, nego i nadnaravan, jer nam nikada ne nedostaje prisutnost Božja, ophođenje s Bogom, razgovor s Bogom. Sa svetim Pavlom reći ćemo da je naš razgovor na nebesima.

Dakle, djeco moja, Otac je zadovoljan. Otac ima srce i zahvaljuje Bogu, našemu Gospodinu, što mu ga je darovao. Tako vas mogu voljeti, i volim vas – znajte to – svim srcem. Svi sjedinjeni recimo tu strelovitu molitvu: Domine, ut videam!, da svatko progleda. Ut videamus!, da se sjetimo moliti da drugi progledaju. Ut videant!, da molimo to božansko svjetlo za sve duše bez iznimke.

121. U tome prekrasnom svetohraništu koje su s toliko ljubavi izradila moja djeca, i koje smo ovdje postavili kad nismo imali novca ni za jelo; u tome svojevrsnom razmetanju raskošju – koje mi se čini bijedom, i doista to jest – da bismo čuvali Tebe, ondje sam dao staviti dvije-tri pojedinosti. Najzanimljivija je ona rečenica koja stoji iznad vratašca: «Consummati in unum!»⁴. Jer to je kao da smo svi ovdje, priljubljeni uz Tebe, ne ostavljajući te ni danju ni noću, u pjesmi zahvaljivanja i – zašto ne? – molbe za oproštenje. Mislim da se ljutiš što to govorim. Ti si nam uvijek opraštao; uvijek si spreman oprostiti zablude, pogreške, plod sjetilnosti ili oholosti.

Consummati in unum! Da dajemo zadovoljštinu…, da ti ugađamo…, da zahvaljujemo, što je glavna obveza. To nije obveza ovoga trenutka, današnjega dana, vremena koje se sutra navršava; ne. To je trajna dužnost, očitovanje nadnaravnoga života, ujedno ljudski i božanski način da uzvratimo na tvoju Ljubav, koja je božanska i ljudska.

Sancta Maria, Spes nostra, Sedes sapientiæ! Daj nam mudrost s neba, da se vladamo onako kako je ugodno očima tvoga Sina, i Oca, i Duha Svetoga, jedinoga Boga koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Sveti Josipe, kojega ne mogu odvojiti od Isusa i Marije; sveti Josipe, prema kojemu sam uvijek gajio pobožnost, ali shvaćam da te moram svakoga dana više ljubiti i razglašavati to na sve četiri strane svijeta, jer to je način na koji se među ljudima očituje ljubav – govoreći: volim te! Sveti Josipe, Oče i Gospodine naš: na koliko su ti mjesta zacijelo već u ovaj čas, zazivajući te, izrekli tu istu rečenicu, te iste riječi! Sveti Josipe, naš Oče i Gospodine, zagovaraj nas.

Kršćanski život na ovoj poganiziranoj zemlji, na ovoj pomahnitaloj zemlji, u ovoj Crkvi koja ne izgleda kao tvoja Crkva, jer posvuda kao da su poludjeli – ne slušaju, ostavljaju dojam da se ne zanimaju za Tebe; ne samo da te ne ljube, nego da te i ne poznaju, da te zaboravljaju –; taj život koji, ako je ljudski – ponavljam –, za nas mora biti i božanski, bit će božanski ako se mnogo ophodimo s tobom. A ophodili bismo se s tobom i kad bismo morali dugo čekati po predsobljima, i kad bismo morali tražiti mnoge audijencije. Ali ne treba tražiti nijednu! Tako si svemoguć, i u svome milosrđu, da se, premda si Gospodar gospodarâ i Kralj onih koji vladaju, ponizuješ dotle da čekaš kao siromašak koji se naslanja na dovratak naših vrata. Ne čekamo mi – Ti neprestano čekaš nas.

Čekaš nas u nebu, u Raju. Čekaš nas u svetoj Hostiji. Čekaš nas u molitvi. I tako si dobar da, kad si ondje skriven iz Ljubavi, sakriven u sakramentalnim prilikama – a ja u to čvrsto vjerujem –, budući da si ondje stvarno, istinski i bitno prisutan, sa svojim Tijelom i svojom Krvlju, sa svojom Dušom i svojim Božanstvom, ondje je i Preblaženo Trojstvo: Otac, Sin i Duh Sveti. Osim toga, po prebivanju Paraklita u nama, Bog se nalazi u središtu naših duša, tražeći nas. Na neki se način svakoga dana ponavlja betlehemski prizor. I moguće je da smo – ne ustima, nego djelima – rekli: «Non est locus in diversorio»⁵, nema za Tebe svratišta u mome srcu. Jao, Gospodine, oprosti mi!

Klanjam se Ocu, Sinu, Duhu Svetomu, jedinomu Bogu. Ja ne shvaćam to čudo Trojstva; ali Ti si u moju dušu stavio čežnje, glad za vjerovanjem. Vjerujem! Želim vjerovati kao nitko drugi. Nadam se! Želim se nadati kao nitko drugi. Ljubim! Želim ljubiti kao nitko drugi.

Ti si onaj koji jesi: Vrhovna dobrota. Ja sam onaj koji jesam: posljednja prljava krpa ovoga trulog svijeta. Pa ipak, gledaš me…, i tražiš me…, i ljubiš me. Gospodine: neka te moja djeca gledaju, i traže, i ljube. Gospodine: neka te ja tražim, neka te gledam, neka te ljubim.

Gledati znači upraviti oči duše u Tebe, s čežnjom da te shvatim, u mjeri u kojoj te – uz tvoju milost – ljudski razum može spoznati. Zadovoljavam se tom sitnicom. I kad vidim da tako malo razumijem od tvojih veličina, od tvoje dobrote, od tvoje mudrosti, od tvoje moći, od tvoje ljepote…, kad vidim da tako malo razumijem, ne žalostim se. Radujem se što si tako velik da ne staneš u moje jadno srce, u moju bijednu glavu. Bože moj! Bože moj!… ako ti ne znam reći ništa drugo, to je već dosta. Bože moj! Sva ta veličina, sva ta moć, sva ta ljepota…, moja! A ja…, njegov!