Lista točaka

10. Gospodin te želi sretna na zemlji. Sretna i onda kad te možda zlostavljaju i sramote. Mnogi dižu galamu: postalo je moderno pljuvati na tebe, koji si «omnium peripsema»⁹, kao na smeće…

To je, sine, teško; vrlo teško. Teško je sve dok se čovjek – napokon – ne približi svetohraništu pa, videći da ga drže za svu prljavštinu svijeta, za jadnoga crva, iskreno ne kaže: Gospodine, ako Ti ne trebaš moju čast, što će ona meni? Do tada dijete Božje ne zna što znači biti sretan: dok ne dođe do te ogoljenosti, do toga predanja, koje je iz ljubavi, ali utemeljeno na boli i pokori.

Ne bih htio da sve što ti govorim, sine moj, prođe kao ljetna oluja: nekoliko krupnih kapi, zatim sunce i, malo poslije, opet suša. Ne, ova voda mora ući u tvoju dušu, u njoj se istaložiti, postati božanska djelotvornost. A to ćeš postići samo ako mene, koji sam tvoj Otac, ne ostaviš da molim sam. Ovih nekoliko časaka razgovora što ih vodimo zajedno, priljubljeni uz svetohranište, ostavit će u tebi plodan trag ako, dok ja govorim, i ti govoriš u svojoj nutrini. Dok ja nastojim razviti zajedničku misao koja će svakome od vas koristiti, ti usporedo izvlačiš druge misli, prisnije, osobne. S jedne strane obuzima te stid, jer nisi znao biti posve Božji čovjek; a s druge strane obuzima te zahvalnost, jer si unatoč svemu izabran božanskim pozivom i znaš da ti nikada neće uzmanjkati milost neba. Bog ti je udijelio dar poziva, izabravši te od vječnosti, i učinio je da ti u ušima odjeknu one riječi koje su meni slatke kao med i saće: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»¹⁰. Njegov si, Gospodinov. Ako ti je iskazao tu milost, udijelit će ti i svu pomoć koja ti je potrebna da budeš vjeran kao njegov sin u Opusu Dei.

S odanošću koju imaš, sine moj, nastojat ćeš svakoga dana biti bolji i bit ćeš živi uzor čovjeka Opusa Dei. Tako želim, tako vjerujem, tako se nadam. Ti ćeš se, nakon što si čuo Oca kako govori o ovome našem duhu kontemplativnih duša, potruditi da to doista i budeš. Zamoli to sada od Isusa: Gospodine, utisni ove istine u moj život, ne samo u glavu, nego u stvarnost onoga što jesam! Ako tako učiniš, sine, jamčim ti da ćeš sebi prištedjeti mnoge žalosti i neugodnosti.

Koliko gluposti, koliko neprilika odmah nestane ako se u molitvi približimo Bogu! Otići razgovarati s Isusom, koji nas pita: što ti je? Muči me…, i odmah, svjetlo. Često uvidimo da poteškoće stvaramo sami sebi. Ti, koji misliš da si iznimno vrijedan, s izvanrednim odlikama, pa se, kad to drugi ne priznaju, osjećaš poniženim, uvrijeđenim… Uteci se odmah molitvi: Gospodine!… I ispravi se; nikad nije kasno ispraviti se, ali ispravi se odmah, sada. Tada ćeš znati što znači biti sretan, makar na krilima još osjećao blato koje se suši, kao ptica koja je pala na zemlju. Mrtvljenjem i pokorom, revnošću da sebi zadaješ neugodnosti kako bi svojoj braći učinio život ugodnijim, to će blato otpasti, i – oprosti mi usporedbu koja mi sada pada na pamet – tvoja će krila biti kao anđeoska, čista, sjajna, i u vis!

Zar ne, sine moj, da već donosiš svoje konkretne odluke? Zar ne da ćeš u bratskom razgovoru i u ispovijedi, proživljenima s nadnaravnim smislom kojemu vas uče, sve jasnije viđati sebe onakva kakav jesi, pred Bogom, s poniznošću? U duhovnom vođenju nikad ne propusti govoriti o svome životu molitve, o tome kako ti ide s prisutnošću Božjom, kakav je tvoj kontemplativni duh.

52. Gledajte: što čini Josip, s Marijom i s Isusom, da bi slijedio zapovijed Očevu, poticaj Duha Svetoga? Predaje mu cijelo svoje biće, stavlja mu u službu svoj radnički život. Josip, koji je stvorenje, hrani Stvoritelja; on, koji je siromašan obrtnik, posvećuje svoj profesionalni rad, nešto što su kršćani stoljećima bili zaboravili, a na što je Opus Dei došao podsjetiti. Daje mu svoj život, predaje mu ljubav svoga srca i nježnost svoje skrbi, pruža mu snagu svojih ruku, daje mu… sve što jest i što može: običan profesionalni rad, svojstven njegovu položaju.

«Beatus vir qui timet Dominum»¹⁴. Blago čovjeku koji se boji Gospodina, blago stvorenju koje ljubi Gospodina i izbjegava ga ražalostiti. To je timor Domini, jedini strah koji ja razumijem i osjećam. «Beatus vir qui timet Dominum; in mandatis eius cupit nimis»¹⁵. Blago duši koja ima ambiciju, želju vršiti božanske zapovijedi. Taj nemir uvijek ostaje. Ako se katkad pojavi kolebanje, jer razum ne vidi jasno, ili jer se naše strasti dižu kao zmije otrovnice, to je trenutak da kažemo: Bože moj, želim ti služiti, hoću ti služiti, gladan sam ljubiti te svom čistoćom srca svoga!

Što će nam onda nedostajati? Ništa! «Gloria et divitiæ erunt in domo eius»¹⁶. Ne tražimo zemaljsku slavu: bit će to nebeska slava. Sva sredstva – a to su bogatstva zemlje – moraju nam služiti da postanemo sveti, i da posvećujemo rad, i da radom posvećujemo druge. A u našem će srcu uvijek biti velik spokoj. «Et iustitia eius», pravda Božja, logika Božja, «manet in sæculum sæculi»¹⁷, ostat će u vijeke vjekova, ako je grijehom ne izbacimo iz svoga života. Ta pravda Božja, ta svetost koju je On stavio u našu dušu, zahtijeva – uvijek s radošću i s mirom – osobnu unutarnju borbu u kojoj nema buke ni halabuke: to je nešto snažnije, nešto posve naše, što se ne gubi osim ako se ne slomimo, osim ako to ne razbijemo kao da je glineni vrč. Da se to popravi, tu su Norme, tu je ispovijed i bratski razgovor s direktorom. I ponovno mir, radost! I opet osjećajmo veću želju da vršimo zapovijedi Gospodnje, veću dobru ambiciju da služimo Bogu i, po Njemu, svim stvorenjima!

67. Ako, kad se spremaš skočiti, skočiš kao kokoš, zar ćeš se prestrašiti? Pogledaj što kaže sveti Petar: «Carissimi, nolite peregrinari in fervore, qui ad tentationem vobis fit, quasi novi aliquid vobis contingat»⁴. Ne čudite se što ne možete skočiti, što ne možete pobijediti: ta ono što je naše jest poraz! Pobjeda pripada milosti Božjoj. I ne zaboravite da je jedno misao, a nešto posve drugo pristanak. Time se izbjegavaju mnoge glavobolje.

Mnoge gluposti izbjegavamo i tako da dobro spavamo, koliko treba; da jedemo što je potrebno, da se bavimo sportom koliko tko može u svojim godinama, i da se odmaramo. Ali ja bih htio da u svaki tanjur stavite križ; što ne znači da ne jedemo: riječ je o tome da pojedete malo više onoga što vam se ne sviđa, tek malo, pa makar samo jednu žličicu, od onih za kavu; i malo manje onoga što vam se sviđa, uvijek zahvaljujući Bogu.

Nećete se čuditi jer znate da vi i ja – ja barem koliko i vi, a možda i više – imamo fomes peccati, naravnu sklonost svemu što je grešno. Naglašavam da grijeh tijela nije najteži. Ima drugih, većih grijeha, premda, naravno, požudu treba obuzdavati. Vi i ja nećemo se čuditi ako otkrijemo da u svemu – ne samo u putenosti, nego u svemu – imamo naravnu sklonost zlu. Neki se čude, ispune se ohološću i propadaju.

Kad sam, prije toliko godina, ispovijedao ljude u javnoj crkvi, običavao sam postupati kao stari ispovjednici. Nakon što bih saslušao čitave tovare blata, pitao bih: samo to, sine moj? Jer uvjeren sam da će, ako me Bog ispusti iz svoje ruke, bilo koji od onih grešnika izgledati kao patuljak u zlu, usporedim li ga sa sobom, koji se osjećam sposobnim za sve zablude i sve strahote.

Ne plašite se ničega. Predusretnite strahove govoreći jasno unaprijed; a ako ne, onda poslije. To je dobra misao za početak godine.

69. Ali nastavimo sa svetim Pavlom. To htjeti stići zahtijeva sadržaj. Knjiga Mudrosti kaže da je srce bezumnikovo kao razbijena posuda⁵, razdijeljena na dijelove, kojoj je svaki komad odvojen. U nju ne stane Mudrost, jer se prolijeva. Time nam Duh Sveti kaže da ne možemo biti kao razbijena posuda; ne možemo imati volju koja je, kao razbijena posuda, usmjerena ovamo i onamo, na razne strane; nego volju koja teži jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium!»⁶.

Ne brinite se ako je ta volja posuda sa spojnicama. Vrlo su mi drage spojnice, jer ih trebam. A voda ne istječe zato što ima spojnica. Ona posuda, razbijena i ponovno sastavljena, meni se čini čudesnom; čak je i otmjena, vidi se da je nečemu poslužila. Djeco moja, te su spojnice svjedočanstvo da ste se borili, da imate razloga da se ponizite; ali ako se ne razbijete, još bolje.

Ono što svakako morate imati jest dobra raspoloženost. Napisao sam prije mnogo godina da, kad posuda sadrži dobro vino i u nju se ulije dobro vino, dobro vino i ostaje. Isto se događa u vašem srcu: morate imati dobro vino sa svadbe u Kani. Ako je u vašoj duši ocat, pa makar vam ulijevali dobro vino – vino sa svadbe u Kani –, sve će vam se činiti odbojnim, jer će se u vama dobro vino pretvoriti u ocat. Ako loše reagirate, recite to. Jer nije razumno da osoba koja ide liječniku kako bi je dobro pregledao prešuti poteškoće koje ima.

Dakle, naši poslovi, naše želje i naše misli moraju se stjecati u jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium», ponavljam. Već imate razlog za sportsku borbu. Moramo stvari nositi Bogu, ali kao ljudi, ne kao anđeli. Nismo anđeli, pa se nemojte čuditi svojim ograničenjima. Bolje je da budemo ljudi koji mogu zaslužiti i… duhovno skončati: umrijeti. Jer tako ćemo shvatiti da su sve velike stvari koje Gospodin želi učiniti preko naše bijede njegovo djelo. Kao oni učenici koji su se vratili zapanjeni čudesima što su ih činili u Isusovo ime⁷, shvatit ćemo da plod nije naš; da brijest ne može roditi kruške. Plod pripada Bogu Ocu, koji je bio toliko otac i toliko velikodušan da ga je stavio u našu dušu.

Dakle, ne smijemo se čuditi, «quasi novi aliquid vobis contingat»⁸, kao da nam se događa štogod neobično, ako osjetimo da strasti ključaju – logično je da se to događa, nismo kao zid –, ni ako Gospodin, po našim rukama, čini čudesa, što je također uobičajena stvar.

Pogledajte primjer svetoga Ivana Krstitelja, kad šalje svoje učenike da upitaju Gospodina tko je. Isus im odgovara upućujući ih da razmotre sva ona čudesa⁹. Sjećate se toga odlomka; već ga više od četrdeset godina tumačim svojoj djeci da ga razmatraju. Ta čudesa Gospodin i sada čini, po vašim rukama: ljudi koji nisu vidjeli, a sada vide; ljudi koji nisu bili sposobni govoriti, jer su imali nijemoga đavla, pa ga istjeraju i progovore; ljudi nesposobni da se pokrenu, uzeti za sve što nije ljudsko, pa razbiju onu nepomičnost i čine djela kreposti i apostolata. Drugi se čine živima, a mrtvi su, kao Lazar: «Iam fœtet, quatriduanus est enim»¹⁰. Vi ih, božanskom milošću i svjedočanstvom svoga života i svoga nauka, svoje razborite i nerazborite riječi, dovodite Bogu, i oni oživljavaju.

Ni tada se ne možete čuditi: vi ste, naime, Krist, i Krist čini te stvari po vama, kao što ih je činio po prvim učenicima. To je dobro, kćeri i sinovi moji, jer nas utemeljuje u poniznosti, oduzima nam mogućnost oholosti i pomaže nam da imamo dobar nauk. Spoznaja tih čudesa koja Bog izvodi po vašem radu čini vas djelotvornima, potiče vašu odanost i, prema tome, jača vašu ustrajnost.

70. Završit ćemo jednim tekstom Apostola: «Æmulamini autem charismata meliora»¹¹; čeznite za višim darima, neprestano. Djeco moja, vi i ja se želimo dobro vladati, kako je milo Gospodinu. I ako nam katkad stvari pođu malo po zlu, nije važno: borimo se, jer svetost je u borbi.

«Æmulamini charismata meliora»: čeznite za boljim stvarima, Bogu milijima. Ne zadovoljavajte se onim što jeste pred Bogom; molite ga ponizno, po moliteljskoj Svemoći Presvete Djevice, da nam On i Otac pošalju Duha Svetoga, koji od njih izlazi; da nas svojim darovima, osobito darom Mudrosti, osposobi da brzo razlučujemo kako bismo uvijek znali što ide, a što ne ide. Mi, budući da smo viatores, želimo se posvetiti onomu što ide i izbjegavati ono što ne ide.

Čuvajte ove točke razmatranja u glavi i u srcu; učinit će vam mnogo dobra. «Æmulamini charismata meliora!». Više, pred Bogom! Više ljubavi, više duha žrtve! Naše se majke ne žale na požrtvovnost koju su obilato rasipale za nas; a mi se ne možemo tužiti što malo okusimo Križa Gospodinova: jer on više nije stratište, nego pobjedničko prijestolje.

Zazivajte Duha Svetoga i neka vas Bog blagoslovi.

82. U Djelu svi imamo obvezu ljubavi, slobodno prihvaćenu, prema Bogu, našem Gospodinu. Obvezu koja se jača osobnom milošću, svojstvenom staležu svakoga pojedinca, i onom drugom, specifičnom milošću koju Gospodin daje dušama koje poziva u svoj Opus Dei. Kako mi je slatka, poput meda i saća, ona božanska ljubavna izjava: «Ego redemi te, et vocavi te nomine tuo, meus es tu!»⁷; Ja sam te otkupio, imenom sam te zazvao: ti si moj! Ne pripadamo sebi, djeco; njegovi smo, Gospodinovi, jer nam se prohtjelo odgovoriti: «Ecce ego, quia vocasti me!»⁸; evo me, jer si me zvao.

Obveza ljubavi, koja je ujedno i sveza pravednosti. Ne volim govoriti samo o pravednosti kad govorim o Bogu: u njegovoj se prisutnosti utječem njegovu milosrđu, njegovu suosjećanju, kao što se utječem vašoj sinovskoj pobožnosti da molite za mene, jer znate da vam moja molitva ne nedostaje ni u jednom trenutku dana ni noći.

Ali ta obveza ljubavi, kakav joj je sadržaj? Na što nas obvezuje? Na borbu, kćeri i sinovi moji. Na borbu, da bismo u djelo proveli asketska sredstva koja nam Djelo predlaže kako bismo bili sveti; na borbu, da ispunjavamo svoje Norme i običaje; da se trudimo steći i braniti dobar nauk i popraviti vlastito vladanje; da nastojimo živjeti od molitve, od žrtve i od rada, i – ako je moguće – s osmijehom: jer razumijem, djeco, da se katkad nije lako smiješiti.

Oče, reći ćete mi, moramo li se boriti da bismo dali primjer? Da, djeco, ali ne tražeći pljesak na zemlji. Ne pokolebajte se ako naiđete na poruge, klevete, mržnju, prezir. Moramo se boriti – opet govori liturgija dana – «slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju»⁹.

Ne očekujte čestitke ni riječi ohrabrenja u svojoj kršćanskoj borbi. Moramo imati posve jasnu svijest: znamo li da je naša unutarnja borba potrebna da služimo Bogu, Crkvi i dušama? Jesmo li uvjereni da se Gospodin želi poslužiti – u ovim trenucima strašne neodanosti – našim malim naporom da budemo vjerni, kako bi ispunio vjerom, nadom i ljubavlju tisuće duša? Onda, u borbu, kćeri i sinovi moji, pred Bogom i uvijek zadovoljni, ne misleći na ljudske pohvale.

Gospodine, iako se ophodimo s tobom, izdajemo te, ali se vraćamo k Tebi. Bez toga ophođenja, što bi bilo s nama? Kako bismo mogli tražiti tvoju prisnost? Kako bismo bili sposobni žrtvovati se s tobom na Križu, dajući se pribiti iz ljubavi prema tebi, da služimo stvorenjima?

«Bože moj, ostaviti tebe znači ići u smrt; slijediti tebe znači ljubiti; vidjeti tebe znači posjedovati te. Daj mi, Gospodine, čvrstu vjeru, obilnu nadu, neprestanu ljubav. Zazivam tebe, Bože, po kojem pobjeđujemo neprijatelja. Bože, po čijoj milosti nismo posve propali. Bože, ti nas opominješ da bdijemo. Bože, s tvojom milošću izbjegavamo zlo i činimo dobro. Bože, ti nas jačaš da ne podlegnemo nevoljama; Bože, kojemu dugujemo svoju poslušnost i dobro upravljanje»¹⁰.

83. U borbu, djeco, u borbu. Ne činite kao oni koji kažu da nas Potvrda ne čini milites Christi. Možda je to zato što se ne žele boriti, pa su ono što jesu: poraženi, pobijeđeni, ljudi bez vjere, pale duše, kao Sotona. Nisu poslušali savjet Apostolov: «S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa»¹¹.

Kao Kristovi vojnici moramo voditi Božje bitke. In hoc pulcherrimo caritatis bello!¹² Ne preostaje nam drugo nego zdušno prihvatiti ovaj prekrasni rat ljubavi, ako doista želimo postići unutarnji mir i Božji spokoj za Crkvu i za duše.

Želim vas podsjetiti da «nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova… Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate»¹³.

Na zemlji nikada ne možemo imati onaj spokoj komotnih ljudi, koji se zapuštaju jer misle da je budućnost sigurna. Budućnost je svih nas neizvjesna, u tom smislu da možemo izdati našega Gospodina, poziv i vjeru. Moramo donijeti odluku da se uvijek borimo. Posljednjega dana prošle godine napisao sam na jednoj kartici: ovo je naša sudbina na zemlji: boriti se, iz Ljubavi, do posljednjega trenutka. Deo gratias!

Ja ću se nastojati boriti do posljednjega trenutka svoga života; a vi isto tako. Unutarnja borba, ali i izvanjska, suprotstavljajući se kako god mogu razaranju Crkve, propasti duša. «U ratu i na bojnom polju, vojnik koji gleda samo kako da se spasi bijegom, upropašćuje i sebe i druge. Hrabri pak, koji se bori da spasi druge, spašava i samoga sebe».

«Budući da je naša vjera rat, i to najteži od svih ratova, i juriš i bitka, svrstajmo se u bojni red onako kako nam je zapovjedio naš kralj, uvijek spremni proliti svoju krv, skrbeći za spasenje sviju, hrabreći one koji čvrsto stoje i podižući pale. Doista, mnogi naši prijatelji leže na tlu, izranjeni i obliveni krvlju, i nema nikoga tko bi se za njih brinuo: nikoga, ni iz puka, ni među svećenicima, ni iz koje druge skupine; nemaju ni zaštitnika, ni prijatelja, ni brata»¹⁴.

Ako se koji od mojih sinova zapusti i prestane ratovati, ili okrene leđa, neka zna da izdaje sve nas: Isusa Krista, Crkvu, svoju braću u Djelu, sve duše. Nitko nije izdvojen dio; svi smo udovi istoga Mističnoga Tijela, koje je sveta Crkva¹⁵, i – po obvezi ljubavi – također udovi Djela Božjega. Zato, kad se netko ne bi borio, nanio bi tešku štetu svojoj braći, svojoj svetosti i svome apostolskom radu, i bio bi zapreka da se prebrode ovi trenuci kušnje.

84. Kćeri i sinovi moji, svi imamo uspone i padove u duši. Ima trenutaka u kojima nam Gospodin oduzima ljudski zanos: opažamo umor, čini se kao da pesimizam želi uspavati dušu, i osjećamo nešto što nas pokušava zaslijepiti i daje nam vidjeti samo sjene na slici. Tada je čas da govorimo iskreno i da se pustimo voditi za ruku, kao dijete.

Za to postoji povjerljivi, bratski, redoviti razgovor. Za to postoji ispovijed, koju – jer imate dobar duh – obavljate kad god možete kod svećenika Djela¹⁶. Ako nastojite tako reagirati, odmah će se svjetla vratiti na sliku, i shvatit ćemo da su one sjene bile providnosne, jer, da ih nije bilo, oltarnoj slici našega života nedostajalo bi reljefa. «Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega, reci Jahvi: ‘Zaklone moj! Utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam!’ Jer on će te osloboditi od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Svojim će te krilima zaštititi i pod njegova ćeš se krila skloniti: Vjernost je njegova štit i obrana»¹⁷.

Molim Isusa, po zagovoru njegove Blažene Majke, i našega Oca i Gospodina svetoga Josipa – kojega toliko volim –, da me razumijete. Uvijek, a mnogo više u ovim trenucima, bila bi izdaja prestati bdjeti, popustiti, pristati na najmanju nevjernost. Kad ima toliko neodanih ljudi, još smo više obvezni biti vjerni svojim obvezama ljubavi. Neka vam ne smeta ako vam se čini da ste izgubili druge razloge koji su vam prije pomagali da idete naprijed, a sada vam ostaje samo ovaj: odanost Bogu.

Odanost! Vjernost! Čestitost! U velikom i u sitnom, u malome i u mnogome. Htjeti se boriti, iako se katkad čini da ne možemo htjeti. Ako dođe trenutak slabosti, otvorite dušu širom, i pustite da vas blago vode: danas se penjem dvije stube, sutra četiri… Sljedećega dana možda nijednu, jer smo ostali bez snage. Ali hoćemo htjeti. Imamo barem želju imati želje. Djeco, to je već borba.

Onomu tko ne bi bio odlučan ustrajati u svojim obvezama, ostati cjelovit u vjeri i besprijekoran u vladanju, savjetovao bih da prestane s licemjerjem, da ode i da nas ostale ostavi na miru na našem putu. U mome kraju postoji poslovica koja glasi: ili potkivaj, ili makni klupu. Ili obavljati posao svojstven kršćanima, ili ukloniti klupu na kojoj se ne radi.

Naš nadnaravni zadatak jest doista ljubiti Boga, koji nam je zato dao srce i zatražio ga cijelo. Ne možemo biti himbeni: znam da nijedan od mojih sinova to neće biti. Ipak, ustrajem na tome: ako ne razmatrate ono što vam govorim, ako ne nastojite ostati pozorni, izgubit ćete vrijeme i nanijeti mnogo štete Crkvi i Djelu. Gospodin, kćeri i sinovi duše moje, čeka naš odgovor, računajući s tim da smo krhki i skloni svim bijedama. Zato nam On uvijek pomaže: «Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit’ ga jer poznaje ime moje»¹⁸, kaže psalam.

88. U Opusu Dei, kćeri i sinovi moji, svi moramo biti posve zreli ljudi, svatko s vlastitim značajkama, koje Djelo ne samo poštuje, nego i potiče i brani. U duhovnom životu, naprotiv, svi moramo biti kao mala djeca: jednostavni, prozirni. Zato volim ponavljati da sam upravo navršio sedam godina: savjetujem vam da ne prelazite tu dob, jer dijete od osam ili devet godina već je naučilo govoriti vrlo velike lažetine.

Upravo sa svojih sedam godina iskustva želim vas podsjetiti na nešto što ste od mene mnogo puta čuli. Ovaj vaš Otac osjeća se sposobnim za sve pogreške i za sve strahote u koje mogu pasti i najnesretniji ljudi. A i vi, ako barem malo poznajete sami sebe, osjećat ćete se isto tako. Stoga, ako biste ikada imali nesreću posrnuti – i to teško posrnuti, što se neće dogoditi –, nemojte se iznenaditi: ispravite se, progovorite odmah! Ako ste iskreni, Gospodin će vas ispuniti svojom milošću i vratit ćete se u borbu, s više snage, s više radosti, s više ljubavi.

89. Oče, želite li dakle da padnemo ili da pogriješimo? Ne, djeco moja. Kako bih to mogao htjeti! Ali ako ikada, zbog ljudske slabosti, padnete na tlo, nemojte klonuti duhom. Bila bi to reakcija oholosti pomisliti tada: ja ništa ne vrijedim. Naravno da vrijediš! Vrijediš svu Krv Kristovu: «Empti enim estis pretio magno»¹, skupo ste kupljeni. Odmah pristupite sakramentu pokore, iskreno razgovarajte sa svojim bratom i počnite iznova! Bog računa na vas da ostvari svoje Djelo.

Nemojte se žalostiti ako vam, u najdivnijim trenucima vašega života, dođe napast – koju biste možda mogli pobrkati sa željom na koju ste pristali, a ona to nije – najvećih gadosti koje je moguće zamisliti. Utecite se milosrđu Gospodinovu, računajući na zagovor njegove Majke i Majke naše, i sve se sređuje. Poslije se nasmijte: Bog postupa sa mnom kao sa svecem! To nema nikakve važnosti: budite uvjereni da u svakom trenutku može dignuti glavu staro stvorenje koje svi nosimo u sebi. Zadovoljni, i u borbu kao i uvijek! Sada, kad nitko ne želi govoriti o bitkama ni o ratovima, ne preostaje drugo nego podsjetiti na one riječi Svetoga pisma: «Militia est vita hominis super terram»². Vaša će borba, doduše, kćeri i sinovi moji, ako poslušate ove savjete svoga Oca – koji ima mnogo iskustva s ljudskim slabostima: kao svećenik, po godinama i po poznavanju samoga sebe –, obično biti gerila, borba u stvarima bez prevelike važnosti, daleko od glavnih zidina tvrđave.

S vremena na vrijeme naići ćete možda na više nasilja, više snage u oholosti i u stvarima koje vuku prema blatu. Najveća ludost koju tada možete učiniti bila bi šutjeti. «Prešutjet’ sam htio – kaže jedan od Psalama –, al’ kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Danju i noću ruka me tvoja tištala, snaga mi se trošila k’o za ljetnih žega»³. Naprotiv, sve se sređuje ako govorite, ako ispričate svoje poteškoće, pogreške i bijede u onom osobnom, prisnom i bratskom razgovoru koji postoji u Kući, i u ispovijedi. Govorite jasno prije, djeco duše moje, čim primijetite prvi simptom, makar bio vrlo blag, makar se činilo da nema važnosti. Govorite jasno, i imajte na umu da ne činiti tako znači ispunjati se glupim rumenjenjem i prenemaganjem kakve novakinje, kad biste se trebali ponašati hrabro, kao vojnici. Ne mislim samo na slabosti tijela, premda uključujem i njih, ali na njihovu mjestu, na petom ili šestom mjestu. Mislim prije svega na oholost, koja je naš najveći neprijatelj, onaj koji nas tjera da hodamo kao bez glave.

Nemojte se stoga čuditi ako kadgod počinite kakvu glupost. Pokažite udarac, ranu, i pustite da djeluje onaj koji vas liječi, makar boljelo. Tako ćete povratiti zdravlje, ići ćete naprijed, i vaš će se život pretvoriti u veliko dobro za duše.

Naš je Bog tako predobar da, čim se i malo borimo, odgovara preplavljujući nas svojom milošću. Gospodin, sa svojim očinskim srcem – većim od svih naših srdaca zajedno –, svemoguć je i želi nas sve blizu sebe: njegova je radost – njegova je slast biti s djecom čovjekovom⁴ – ispuniti radošću onoga koji mu se približi. A znate li kako se približavamo Bogu? Činima kajanja, koji nas čiste i pomažu nam da budemo čišći.

Moramo se ponašati kao mališan koji zna da mu je lice prljavo i odluči se umiti, da ga majka poslije izljubi. Samo što u slučaju skrušene duše Bog je onaj koji nas čisti, i poslije, i za to vrijeme, poput majke, ne grdi nas, nego nas uzima, pomaže nam, privija nas na svoje grudi, traži nas, čisti nas i daruje nam milost, Život, Duha Svetoga. Ne samo da nam oprašta i tješi nas, ako mu dođemo dobro raspoloženi, nego nas liječi i hrani.

90. Treba se vratiti Bogu, što prije; vratiti se, uvijek se vraćati. Ja se vraćam mnogo puta na dan, a ima tjedana kad se ispovjedim čak dvaput; katkad jedanput, katkad triput, kad god to trebam za svoj spokoj. Nisam ni bogomoljac ni skrupulozan, ali znam što dobro čini mojoj duši.

Sada, na mnogim mjestima, osobe bez pobožnosti i bez nauka savjetuju ljudima da se ne ispovijedaju. Napadaju sveti sakrament pokore na najbrutalniji način. Hoće od toga napraviti komediju: nekoliko riječi, svi zajedno, a zatim odrješenje. Ne, djeco! Ljubite ušnu ispovijed! I ne samo ispovijed teških grijeha, nego i naših lakih grijeha, pa čak i pogrešaka. Sakramenti podjeljuju milost ex opere operato – po vlastitoj snazi sakramenta –, ali i ex opere operantis, prema raspoloženju onoga koji ih prima. Ispovijed, osim što uskrisuje dušu i čisti je od bijeda koje je počinila – mišlju, željom, riječju, djelom –, donosi porast milosti, jača nas, daje nam više oružja da postignemo onu unutarnju, osobnu pobjedu. Ljubite sveti sakrament pokore!

Jeste li vidjeli veličanstvenije očitovanje milosrđa našega Gospodina? Bog Stvoritelj potiče nas da se ispunimo divljenjem i zahvalnošću. Bog Otkupitelj nas gane. Bog koji ostaje u euharistiji, koji je iz ljubavi prema nama postao hrana, ispunja nas žudnjom da na tu ljubav odgovorimo. Bog koji oživljuje i daje nadnaravni smisao svim našim djelima, nastanjen u središtu duše u milosti, neizreciv je… Bog koji oprašta – to je čudo! Oni koji govore protiv sakramenta pokore postavljaju zapreke tomu čudu božanskoga milosrđa. Uvjerio sam se, djeco moja, da mnogi koji nisu poznavali Krista, kad doznaju da mi katolici imamo Boga koji razumije ljudske slabosti i oprašta ih, bivaju iznutra potreseni i traže da im se protumači Isusov nauk.

Kad bi oni koji nastoje da ne zahvaljujemo Gospodinu za ustanovljenje ovoga sakramenta postigli svoj naum, makar i u malom dijelu, uništili bi duhovnost Crkve. Ako me pitate: Oče, govore li nešto novo? – moram vam odgovoriti: ništa, djeco. Đavao se ponavlja iznova i iznova: uvijek su to iste stvari. Đavao je vrlo pametan, jer je bio anđeo i jer je vrlo star, ali je istodobno potpuna budala: nedostaje mu Božja pomoć i ne čini ništa drugo nego uporno tupi jedno te isto. Sve zablude koje sada šire, svi ti načini laganja i izricanja krivovjerja, stari su, vrlo stari, i Crkva ih je tisuću puta osudila.

Oni koji tvrde da ne razumiju potrebu usmene i tajne ispovijedi – nije li to zato što ne žele pokazati otrov koji nose u sebi? Nisu li oni od onih koji idu liječniku, a ne žele mu reći otkad su bolesni, koji su simptomi njihovih bolesti, gdje ih boli…? Luđaci! Tim ljudima treba veterinar, jer su poput životinja, koje ne govore.

Znate li zašto se te stvari događaju u Crkvi? Zato što mnogi ne žive ono što propovijedaju; ili zato što naučavaju neistine, pa se onda ponašaju u skladu s onim što govore. Asketska sredstva i dalje su potrebna da bi se vodio kršćanski život; u tome nije bilo napretka niti će ga ikada biti: «Iesus Christus, heri et hodie, ipse et in sæcula!»⁵, Isus Krist isti je jučer i danas, i takav će biti zauvijek. Cilj se ne može postići ako se ne poslužimo prikladnim sredstvima. A u duhovnom životu sredstva su bila, jesu i bit će uvijek ista: poznavanje kršćanskoga nauka, često primanje sakramenata, molitva, mrtvljenje, život pobožnosti, bijeg od napasti – i od prigoda –, i otvaranje srca da milost Božja uđe do dna te se može zasjeći, spaliti, kauterizirati, očistiti i pročistiti.

91. Uvjeren sam da se u ovim trenucima mnoge duše gube zato što se ne služe sredstvima. Zato tako dobro dolazi ispovijed, koja je, uz to što je sakrament koji je ustanovio Isus Krist, i – čak i psihološki – golem lijek koji pomaže dušama. Mi, osim toga, imamo onaj bratski razgovor s direktorom, koji je nastao spontano, prirodno, kao što izvire vrelo: voda je ondje i ne može a da ne izvire, jer je dio našega života.

Kako je taj Običaj nastao, u prvim godinama? U Djelu nije bilo drugih svećenika osim mene. Nisam htio ispovijedati vašu braću, jer kad bih ih ispovjedio, bio bih vezanih ruku i nogu: više im ne bih mogao ništa napomenuti, osim u sljedećoj ispovijedi. Zato sam ih slao drugamo: ispovjedite se kod koga hoćete, govorio sam im. Bilo im je vrlo teško, jer kad bi se optužili, na primjer, da su zanemarili ispit savjesti, ili za kakvu drugu malu pogrešku, neki bi im svećenici odgovarali osorno ili podrugljivim tonom: pa to nije grijeh! A oni koji su bili dobri svećenici ili redovnici dobra duha – svojega – pitali su ih: a ne biste li vi imali poziv za nas…?

Vaša su mi braća radije pričala stvari jednostavno, jasno, izvan ispovijedi. Pa to je, na kraju krajeva, ono što jedni drugima pričaju prijatelji ili prijateljice kad se okupe, ili oko kavanskoga stola, ili na plesu! Kažu to tako, jasno, čak i pretjerujući.

Barem s istom jednostavnošću morate govoriti i vi u tom bratskom razgovoru. Djelo je Majka koja svoju djecu ostavlja posve slobodnom; zato mi, njezina djeca, osjećamo potrebu biti odani. Ako to tko dosad nije učinio, savjetujem mu da otvori srce i izbaci ono: krastaču koju smo svi imali u sebi, možda prije nego što smo došli u Opus Dei. Svoj svojoj djeci savjetujem: izbacite van tu debelu i ružnu krastaču. I vidjet ćete kakav mir, kakav spokoj, kakvo dobro i kakva radost. Gospodin će vam za ostatak vašega života dati mnogo više milosti da budete odani svomu pozivu, Crkvi, Rimskomu prvosvećeniku, kojega toliko ljubimo, tko god on bio. Naprotiv, onaj koji bi pokušao sakriti neku bijedu, veliku ili malu, bio bi žarište zaraze, za sebe i za druge duše. Bara su mane koje se skrivaju, a i dobre stvari koje se ne pokazuju: čak i mirna bistra voda, ako ne teče, trune. Otvorite srce jasno, kratko, bez kompliciranja.

95. Osobna svetost: to je ono važno, kćeri i sinovi moji, ono jedino potrebno⁶. Mudrost je u tome da Boga poznajemo i da ga ljubimo. I podsjetit ću vas sa svetim Pavlom – kako vas to nikada ne bi zateklo nespremne – da to blago nosimo u glinenim posudama: «Habemus autem thesaurum istum in vasis fictilibus»⁷. Posuda tako krhka da se lako može razbiti, «ut sublimitas sit virtutis Dei et non ex nobis»⁸, kako bi se priznalo da sva ta ljepota i ta moć pripadaju Bogu, a ne nama. Kaže i Sveto pismo: «Srce je bezumnikovo kao vrč razbijen koji ne drži nikakve spoznaje»⁹. Time nas Duh Sveti uči da ne možemo biti kao djeca ili kao luđaci. Moramo biti jaki, djeca Božja; u svome radu i u profesionalnom poslu bit ćemo u neprestanoj prisutnosti Božjoj, koja će nas navesti da živimo savršenstvo u malim stvarima. Moramo posudu očuvati cijelu, da se ne prolije taj božanski napitak.

Posuda se ne razbija ako sve usmjerimo prema Bogu, pa i svoje strasti. Strasti same po sebi nisu ni dobre ni zle: o svakoj osobi ovisi hoće li ih obuzdati, i tada su dobre, pa makar samo zbog toga negativnoga razloga: «Quia virtus in infirmitate perficitur»¹⁰. Jer ako, osjećajući tu moralnu bolest, pobijedimo i zadobijemo zdravlje, stječemo bliskije ophođenje s Bogom, više svetosti.

Kad netko od vas ili ja govorimo o unutarnjem životu, o ophođenju s Bogom, mnoge nas osobe, mnoge – čak i one koje bi trebale duše poticati da krenu tim unutarnjim putem – gledaju kao da smo luđaci ili komedijanti, jer nikako ne vjeruju da se može postići to prisno ophođenje s Gospodinom. Žalosno je što vam to moram reći, ali istina je.

Vi savršeno dobro znate da se može, da se to prijateljstvo može i mora imati; da je ono potreba naše duše. Ako nemate to ophođenje s Bogom, nećete biti djelotvorni niti ćete moći učiniti onu veliku uslugu Crkvi, svojoj braći, svim dušama, koju Gospodin i Djelo očekuju.

Molite se ovim riječima koje vam govorim. Zađite u svoje srce, sa svjetlom koje vam daje Duh Sveti, da uklonite sve ono što bi moglo razbiti posudu, sve što bi vam moglo oteti jedinstvo života. Morate biti osobe – uvijek vas na to podsjećam – koje se ne čude kad osjete da u sebi nose zvijer.

98. Budite čestite osobe zato što se borite, nastojeći pomiriti onu dvojicu braće koju svi nosimo u sebi: razum, s milošću Božjom, i sjetilnost. Dvojica braće koja su s nama otkad se rodimo i koja će nas pratiti tijekom cijeloga našega života. Treba postići da žive zajedno, premda se jedan protivi drugomu, nastojeći da viši brat, um, povuče za sobom nižega, osjetila. Naša duša, po nalogu vjere i razuma i s pomoću milosti Božje, teži za boljim darovima, za Rajem, za vječnom srećom. I onamo moramo povesti i svoga maloga brata, sjetilnost, da uživa Boga u nebu.

Neka to jedinstvo života bude plod Gospodinove dobrote prema svakome i prema cijelome Djelu, a i učinak vaše osobne borbe. Nikada nije prikladnije nego sada podsjetiti da je mir posljedica rata: onoga čudesnoga rata protiv nas samih, protiv naših zlih sklonosti. Rata koji je rat za mir, jer traži mir.

Gubimo spokoj kad naš život ne vodi razum s božanskom milošću, nego niže sile. Ne plašite se ako otkrijete da ste čudovišni, skloni počiniti sve grozote! S Gospodinovom pomoću ići ćemo do kraja, sigurni, s onim mirom – ponavljam – koji je posljedica pobjede. Trijumf koji nije naš, jer Bog je onaj koji pobjeđuje u nama ako mu ne stvaramo poteškoće, ako se potrudimo pružiti svoju ruku ruci koja nam se pruža s neba.

Djeco moja, jedinstvo života. Borba. Neka se ona posuda, o kojoj sam vam prije govorio, ne razbije. Neka srce bude cijelo i neka bude za Boga. Neka se ne zaustavljamo na bijedama osobnoga ponosa. Neka se uistinu predamo, neka idemo naprijed. Kao što onaj koji pješači prema nekom gradu nastoji ustrajati, pa korak za korakom uspije prijeći cijeli put. Pomoć našega Oca Boga neće nam uzmanjkati.

Najveća radost moga života jest znati da se borite i da ste odani. Ne smeta mi previše kad doznam da ste – na onim točkama koje su daleko od glavnoga bedema – pali na nos. Znam da ustajete i iznova počinjete s još više zalaganja. Možda ćemo izgubiti pokoju bitku, ali ćemo dobiti rat. A ako smo iskreni, ne gube se ni izgubljene bitke. Naprotiv, svaka nova spojnica na našoj glini kao da je odlikovanje. Zato moramo imati poniznosti da ih ne skrivamo: keramičke posude popravljene spojnicama imaju, u Božjim očima i u mojima, više draži nego nove.

99. Znate li što ja obično činim? Ono što i dobar general: bitku vodim u prethodnici, daleko od tvrđave, na malim bojišnicama tu i tamo. S velikom pobožnošću primam blagoslov drugih svećenika i od tih blagoslova gradim kao neki bedem koji me štiti.

I ja se moram boriti, i nastojim to činiti ondje gdje mi odgovara: daleko, u stvarima koje same po sebi nemaju prevelike važnosti, koje ne bi bile čak ni propust ako se ne izvrše. Svatko mora voditi svoju osobnu bitku na bojišnici koja mu pripada, ali sa svetom prepredenošću.

Dok budemo u sigurnosti cjelovite Kristove vjere i dok se budemo borili, Gospodin će nam obilno davati svoju milost i nastavit će nas blagoslivljati: patnjama – kojih uvijek mora biti, ali ih ne preuveličavajte, jer su obično malene –, brojnim zvanjima po cijelome svijetu i procvatom apostolskih djela i pothvata koji zahtijevaju mnogo rada i mnogo duha žrtve. Da i ne spominjem ono najljepše u našoj zadaći, a to je ono što čine – svatko na svoju ruku, spontano – moji sinovi i moje kćeri, svatko ondje gdje se nalazi. Jer djeca Božja u svome Opusu Dei svjetlo su i oganj, a mnogo puta i buktinja. Oni su nešto što žeže, oni su kvasac od kojega uskisne sve oko njih.

Nemojmo se ispuniti ponosom ni bahatošću, premda je razlika prema drugim jadnim ljudima tako očita. Zahvaljujmo Gospodinu za sve, znajući da ništa od toga nije naše. Bog nam to daje jer tako hoće, i šalje nam i svoju milost: jasan sjaj, da se borimo. Tako da usred svojih bijeda, nesavršenosti i osobnih pogrešaka ne skrenemo s puta, da nikada ne razbijemo posudu koju je Duh Sveti u svome milosrđu htio napuniti mudrošću i dobrom.

Na kraju, želim da vam ovo ostane dobro urezano: velika pobožnost prema Duhu Svetomu, koji je «duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg»¹². I, s tom pobožnošću, uvjerenje da ćemo – budemo li podatni – biti njegova oruđa. Ne podatnošću nečega neživoga, nego podatnošću glave i razuma, koji zna obuzdati svoju sestru sjetilnost da je stavi u službu Božju. Tako će ova naša dva brata imati istu baštinu: biti djeca Božja već na zemlji i uživati Ljubav u nebu. Naše srce nikada neće biti razbijena posuda, a božanski napitak Mudrosti uvijek će nas opijati u našem životu: «Jer svjetlost ustupa mjesto noći, dok zloća nema moći protiv mudrosti»¹³.

112. Kćeri i sinovi moji, želim da budete vrlo sretni, radosni u nadi²⁰. Jer znamo da će se Gospodin na kraju smilovati svojoj Crkvi. Ali ako se ovo stanje oduži, morat ćemo često posezati za onim lijekom oproštenja koji sam vam upravo dao; lijekom koji nije moj, jer oprostiti je nešto posve nadnaravno, božanski dar. Ljudi ne znaju biti milostivi. Mi opraštamo u onoj mjeri u kojoj sudjelujemo u životu Božjem, po unutarnjem životu, po pozivu, po božanskom pozivu, na koji nastojimo odgovarati koliko je god moguće.

Pred tako strašnim stvarima koje se događaju, što moramo činiti? Ljutiti se? Rastužiti se? Treba moliti, djeco. «Oportet semper orare et non deficere»²¹; treba moliti neprestano, bez sustajanja. I onda kad smo zabrljali,²² da nam Gospodin udijeli svoju milost i da se vratimo na dobar put. Ono što nikada ne smijemo učiniti jest napustiti borbu ili svoje mjesto zato što smo zabrljali ili što bismo mogli zabrljati. Htio bih vam dati jakost, koja u konačnici izvire iz poniznosti, iz spoznaje da smo načinjeni – reći ću vam to slikovitom rečenicom kao i uvijek – od zemaljske gline; ili, da to još više naglasim, od vrlo krhka tijesta: od gline za zemljane vrčeve.

Ako nastojite imati ono božansko i ljudsko ophođenje, o kojem sam vam prije govorio, sa zemaljskim trojstvom i s nebeskim Trojstvom, čak i ako kadgod učinite kakvu glupost, i to veliku, znat ćete iskreno, odano naći lijek. Možda će poslije trebati pričekati da se osuši blato koje se zalijepilo za krila, i poslužiti se sredstvima – kljun, kao ptice – dok perje ponovno ne bude posve čisto. I odmah zatim, s iskustvom koje nas čini odlučnijima, poniznijima, ponovno se uzlijeće s još više radosti.

Stoga, djeco duše moje: u borbu, i budite zadovoljni! «Servite Domino in lætitia!»²³, ponovno vas usrdno molim. Zarazite druge ovom ludošću, molite za cijeli svijet, nastavite s ovom sjetvom mira i radosti, uzajamne ljubavi, jer nikomu ne želimo zlo. Znate da je spremnost na praštanje dio duha Opusa Dei. I podsjetio sam vas da, praštajući, pokazujemo i to da imamo duh Božji, jer milostivost je – ponavljam – očitovanje božanstva. Sudjelujući u Gospodinovoj milosti, opraštamo svima i ljubimo ih. Ali imamo i jezik, i moramo govoriti i pisati, kad to traži čast Boga i njegove Crkve, dobro duša.

Iterum dico, gaudete! Ponovno vam naglašavam: budite zadovoljni i smireni, iako je slika koju pruža svijet, a osobito Crkva, puna sjena i bijeda. Postupajte ispravno u mislima i u vladanju; izvršavajte doslovno upute koje vam Djelo majčinski daje, misleći samo na vašu vremenitu i vječnu sreću; budite ponizni i iskreni; započnite iznova s novim poletom ako se kadgod spotaknete. Tada će radost biti plod – najljepši – vašega života djece Božje, čak i usred najvećih protivština. Jer unutarnja radost, plod Križa, kršćanski je dar, a osobito dar djece Božje u Opusu Dei.

«Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga»²⁴.

113. Svijet je vrlo uzburkan, a Crkva također. Možda je svijet takav kakav jest zato što je Crkva u takvu stanju… Želio bih da u središtu vašega srca bude onaj krik sirotoga slijepca iz Evanđelja¹, kako bi učinio da stvari ovoga svijeta vidimo sa sigurnošću, s jasnoćom. Za to ne trebate ništa drugo nego biti poslušni u ono malo što vam se zapovijeda, slijedeći upute koje vam daju direktori.

Govorite često Gospodinu, tražeći njegovu prisutnost: Domine, ut videam! Gospodine, da progledam! Ut videamus!: da jasno vidimo stvari u ovoj svojevrsnoj revoluciji, koja to nije: to je nešto sotonsko… Volimo svakoga dana sve više Crkvu, Rimskoga prvosvećenika – kako je lijep taj naslov, Rimski prvosvećenik! –, i ljubimo svakoga dana sve više sve ono što nas je Krist Isus naučio u godinama svojega zemaljskog hodočašća.

Imajte veliku ljubav prema Preblaženomu Trojstvu. Gajite stalnu privrženost Majci Božjoj, zazivajući je često. Samo ćemo tako ići dobrim putem. Ne odvajajte Josipa od Isusa i Marije, jer ih je Gospodin sjedinio na čudesan način. A zatim, svatko na svoju dužnost, svatko na svoj posao, koji je molitva. Svaki je trenutak molitva. Rad, ako ga obavljamo s dužnim redom, ne odvraća nas od misli na Boga: jača nam želju da sve činimo za Njega, da živimo za Njega, s Njime, u Njemu.

Reći ću vam ono što vam uvijek govorim, jer istina ima samo jedan put: Bog je u našim srcima. Uzeo je u posjed našu dušu u milosti, i ondje ga možemo tražiti; ne samo u svetohraništu, gdje znamo da se nalazi – pobudimo izričit čin vjere – uistinu, sa svojim Tijelom, sa svojom Krvlju, sa svojom Dušom i sa svojim Božanstvom, Sin Marijin, onaj koji je radio u Nazaretu i rodio se u Betlehemu, onaj koji je umro na Kalvariji, onaj koji je uskrsnuo; onaj koji je došao na zemlju i toliko trpio iz ljubavi prema nama. Zar vam to ništa ne govori, djeco moja? Ljubav! Naš život mora biti život Ljubavi; naš prosvjed mora biti ljubiti, odgovarati činom ljubavi na sve što je neljubav, nedostatak ljubavi.

Gospodin gura Djelo naprijed. Toliko zvanja u cijelome svijetu! Nadam se ove godine mnogim zvanjima u Italiji, kao i posvuda, ali to dobrim dijelom ovisi o vama i o meni, o tome da živimo životom vjere, da neprestano budemo u ophođenju – upravo sam to rekao – s Isusom, Marijom i Josipom.

Djeco moja, čini vam se da sam ozbiljan, ali nije tako. Samo sam malčice umoran.

Neka svatko kaže, za sebe i za druge: Domine, ut videam! Gospodine, da progledam; daj da progledam očima svoje duše, očima vjere, očima poslušnosti, čistoćom svoga života. Da vidim svojim razumom, kako bih branio Gospodina na svim područjima svijeta, jer se na svima njima diže pobuna da se Krista istjera, čak i iz njegove kuće.

Đavao postoji i mnogo radi. Đavao osobito nastoji razoriti Crkvu i ukrasti naše duše, odvratiti nas od našega božanskog puta, puta kršćana koji žele živjeti kao kršćani. Vi i ja se moramo boriti, djeco, svakoga dana. Do posljednjega dana svoga života morat ćemo se boriti! Tko to ne bude činio, ne samo da će u dubini svoje duše osjećati krik koji ga podsjeća da je kukavica – Domine, ut videam!, ut videamus!, ut videant!; ja molim za sve, činite i vi isto –, nego će i shvatiti da će postati nesretan i da će unesrećiti druge. Dužan je svima slati pomoć svojega dobrog duha; a ako ima loš duh, slat će nam pokvarenu krv, krv koja ne bi smjela doprijeti do nas.

Oče, jeste li plakali? Malo, jer svi ljudi katkad plaču. Nisam plačljivac, ali katkad, da. Ne stidite se plakati: samo životinje ne plaču. Ne stidite se voljeti: moramo se voljeti svim svojim srcem, stavljajući među nas Srce Kristovo i Preslatko Srce Svete Marije. I tako nema straha. Volite se, ophodite se jedni s drugima srdačno. Neka nitko ne ostane osamljen!

Djeco moja, ljubite sve. Mi nikome ne želimo zlo; ali ono što je istina, i što je bilo istina jučer, i što je bilo istina prije dvadeset stoljeća, istina je i sada! Ono što je bilo lažno ne može se pretvoriti u istinu. Ono što je bilo porok nije krepost. Ja ne mogu reći suprotno. I dalje je porok!

Djeco moja, unatoč ovom uvodu, moram vam ponoviti: budite radosni. Otac je vrlo zadovoljan i želi da njegove kćeri i njegovi sinovi po cijelome svijetu budu vrlo zadovoljni. Inzistiram: zazivajte u svome srcu, u stalnom ophođenju, to zemaljsko trojstvo, Isusa, Mariju i Josipa, da budemo blizu njih troje i da možemo pobijediti sve stvari ovoga svijeta i sve Sotonine prijevare. Na taj će način svatko od nas pomoći svima koji pripadaju ovoj velikoj obitelji Opusa Dei, a to je obitelj koja radi. Tko ne radi, neka shvati da se ne ponaša dobro… Rad koji nije samo ljudski – ljudi smo, to mora biti ljudski rad –, nego i nadnaravan, jer nam nikada ne nedostaje prisutnost Božja, ophođenje s Bogom, razgovor s Bogom. Sa svetim Pavlom reći ćemo da je naš razgovor na nebesima.

Dakle, djeco moja, Otac je zadovoljan. Otac ima srce i zahvaljuje Bogu, našemu Gospodinu, što mu ga je darovao. Tako vas mogu voljeti, i volim vas – znajte to – svim srcem. Svi sjedinjeni recimo tu strelovitu molitvu: Domine, ut videam!, da svatko progleda. Ut videamus!, da se sjetimo moliti da drugi progledaju. Ut videant!, da molimo to božansko svjetlo za sve duše bez iznimke.

120. Nakon pedeset godina ja sam kao dijete koje tepa. Počinjem, iznova počinjem, kao svakoga dana. I tako do kraja dana koji mi preostaju: uvijek iznova počinjući. Gospodin tako hoće, da ni u kome od nas ne bude razloga za oholost, ni za glupu taštinu. Moramo biti usmjereni na Njega, na njegove usne: s pozornim uhom, s napetom voljom, spremnom slijediti božanska nadahnuća.

Pogled unatrag… Neizmjeran vidik: toliko boli, toliko radosti. A sada, sve same radosti, sve same radosti… Jer imamo iskustvo da je bol udaranje čekićem kojim umjetnik od svakoga od nas, od te bezoblične mase što jesmo, želi načiniti raspelo, Krista, onoga alter Christus koji moramo biti.

Gospodine, hvala ti za sve. Mnogo ti hvala! Zahvaljivao sam ti; redovito sam ti zahvaljivao. Prije nego što sam počeo ponavljati onaj liturgijski poklik – gratias tibi, Deus, gratias tibi! –, govorio sam ti to srcem. A sada su to mnoga usta, mnoge grudi, što ti jednoglasno ponavljaju isto: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Jer nemamo razloga ni za što drugo doli za zahvaljivanje. Ne smijemo se uzrujavati ni zbog čega; ne smijemo se brinuti ni zbog čega; ne smijemo izgubiti spokoj ni zbog čega na svijetu. Govorim to ovih dana svima koji dolaze iz Portugala²: smireni, smireni! I jesu. Podari spokoj mojoj djeci. Neka ga ne izgube ni kad počine krupnu pogrešku. Ako shvate da su je počinili, to je već milost, svjetlo s neba.

Gratias tibi, Deus, gratias tibi! Život svakoga od nas mora biti pjesma zahvaljivanja. Jer, kako je nastao Opus Dei? Načinio si ga Ti, Gospodine, sa šačicom vjetrogonja… «Stulta mundi, infirma mundi, et ea quæ non sunt»³. Sav se nauk svetoga Pavla ispunio: potražio si posve nelogična sredstva, nimalo prikladna, i proširio si rad po cijelome svijetu. Zahvaljuju ti u cijeloj Europi, i ponegdje u Aziji i Africi, i u cijeloj Americi, i u Oceaniji. Posvuda ti zahvaljuju.