Moramo, dakle, biti antiklerikalci, s antiklerikalizmom zbog kojega još više ljubimo Crkvu i koji je dobar, jer ima drugih antiklerikalizama koji su zli.

Jedan je takav na nasilan način, suadente diabolo, te, iz mržnje prema Bogu, dovodi do toga da se, uz najokrutnija mučenja, zatire sve što se odnosi na vjeru, na svećeništvo; postoji i drugi tip antiklerikalizma, također zao, koji – možda ne prelazeći u nasilje – ignorira ili prezire stvari Božje; i treći, koji se rađa kada se vidi kako se klerici i laici služe Crkvom da bi postigli posve vremenita dobra.

I napokon naš, za koji sam siguran da je ugodan Gospodinu, jer nas potiče da želimo, za Crkvu i za njezine služitelje, svetu slobodu od vremenitih spona; jer čini da nam po samoj naravi omrznu sve vrste zloporaba, niskosti koje upotrebljavaju Kristov Križ za osobnu korist, ili pretvaraju božanski poziv, koji Gospodin daje za služenje, u kockarski automat koji traži samo udobnost ili vlastiti probitak.