Ova me razmišljanja vode kao za ruku da vam, naposljetku, progovorim o nečem drugom što prožima svu našu apostolsku službu: budući da ljubimo Crkvu, gajimo veliku ljubav i prema biskupima, koje je Duh Sveti postavio da pasu Crkvu Božju.

Radimo u njihovim biskupijama, u istome smjeru kao i preuzvišeni ordinariji, i u biskupijama ostaje plod naše zadaće; nastojimo, kao građani, svojim osobitim načinom rada podupirati želje koje očituju, jer za išta drugo ne bismo imali milosti Boga, našega Gospodina.

U tome duhu, naša je poslušnost potpuna: neka dadu apostolske smjernice, i radit ćemo učinkovito i tiho. A ako preuzvišeni ordinarij ne treba ništa posebno naznačiti, radit ćemo također u službi biskupije, nastojeći ostvariti ciljeve svojstvene Opusu Dei.

Zato su biskupi – praktički svi – zadovoljni i veoma zahvalni na dobru koje činite u njihovim biskupijama. Imajte, međutim, na umu da nije logično da samo oni budu zadovoljni nama, nego da i mi budemo zadovoljni njima – znam da razumijete ovaj izraz, koji ne podrazumijeva nedostatak poštovanja – budući da svojim laičkim radom pridonosimo služenju biskupiji i poboljšanju duhovnoga života vjernika, ne stojeći biskupiju ni jednoga centa, ne zahtijevajući ničiju pomoć: jednom riječju, iz ljubavi, iz ljubavi prema Crkvi, našoj Majci, i prema dušama, činimo ono što je ordinarij dužan činiti iz pravednosti, snagom biskupskoga posvećenja i poslanja koje mu je povjereno u biskupiji.