Suprotno antiklerikalizmu o kojem vam govorim jest htjeti se okoristiti svojstvom katolika kako bi se nametnuo osobni kriterij u onome što je stvar mišljenja; ili kako bi se od drugih katolika zahtijevalo besplatno obavljanje određenih profesionalnih poslova, ne uzvraćajući im novčano ono što je pravedno i razumno, jer to je njihov posao i sredstvo od kojega žive i uzdržavaju se. Uz otegotnu okolnost, povrh toga, da bi se te usluge, kada bi se tražile od drugih osoba, možda ravnodušnih ili neprijateljskih prema Crkvi, plaćale kako dolikuje, a možda čak i izdajama Crkve.

Kada u političkom životu bilo koje zemlje vidim laike koji sebi prisvajaju zastupanje biskupske hijerarhije, kompromitirajući je u vremenitim stvarima, jer oni – laici, koji se razmetljivo nazivaju katolicima – nisu sposobni, ili se ne čine sposobnima, preuzeti na sebe osobnu odgovornost koja im pripada kao građanima; i lijepe se uz Crkvu kao bršljan uza zid, čineći najprije da zid iščezne pod njihovim lišćem, a potom ga razarajući korijenjem koje traži sok u pukotinama plemenitih klesanaca, obično šutim i molim. Uvijek mi, međutim, u sjećanje dolazi onaj odlomak svetog Luke, i čini mi se da čujem glas Isusa, našega Gospodina, kako im govori: pisano je: moj je dom dom molitve; a vi od njega načiniste pećinu razbojničku.