Druga je značajka našega služenja Crkvi odsutnost razmetanja i promidžbe, osobna i kolektivna poniznost kojom nastojimo raditi. Od početka Djela govorio sam vam da nam nije potrebna nikakva tajna i da naša diskretna suzdržanost glede stvari koje pripadaju intimnosti savjesti svakoga pojedinca, premda je tada bila potrebnija, treba biti nešto što ćemo uvijek živjeti s prirodnošću.

No – naglašavam – bez tajni i tajnovitosti, koje nam nisu potrebne niti nam se sviđaju. Aragonac sam i, čak i u onome ljudskome svoga karaktera, ljubim iskrenost: osjećam instinktivnu odbojnost prema svemu što je prikrivanje.

Ima, međutim, ljudi koji ostavljaju dojam kao da žive na balkonu, koji se hrane onim što će drugi reći i statistikama, i kojima je, čini se, pretvaranje zlatno pravilo postojanja. Ni s takvim nas se mentalitetom ne može razumjeti.

Bolesna znatiželja koja navodi na istraživanje tuđega privatnog života, na doznavanje stvari koje ne smiju izaći iz prostora savjesti, i koja toliko puta ne služi ničemu drugom nego tomu da ubije poziv i nanese štetu Crkvi, nesposobna je shvatiti duboki kršćanski smisao našega načina rada.

To su osobe koje o svemu vode statistike – osim o novcu kojim raspolažu – i čini se da ne primjećuju da postoje duhovne stvari, većina onih koje su važne, koje se ne mogu svesti na brojke.

Zasigurno ne prezirem statistike, koje smatram potrebnima, ali mislim – to jasno vidim – da im se ne smije davati publicitet koji im se katkad pridaje. I ne oslanjam se samo na sjećanje na nedavno iskustvo proživljeno u Španjolskoj, tijekom vjerskoga progona za komunističke vladavine, nego i na ono što mi je poznato iz drugih zemalja.