Nadnaravnom je jakošću Crkva nerijetko morala zahtijevati poštovanje svojega neotuđivog prava da poučava sve što je potrebno za ispunjenje svoje svrhe. U vlastitom predmetu svojega odgojnog poslanja, to jest u vjeri i u odgoju ćudoređa, sâm je Bog Crkvu učinio dionicom božanskoga učiteljstva…, i ona u sebi nosi ukorijenjeno nepovredivo pravo na slobodu poučavanja⁵; za spasenje duša, za širenje Kraljevstva Božjega, da se sve obnovi u Kristu⁶.

Vlastito i izravno poslanje crkvene hijerarhije jest poučavanje svega što se odnosi na naš posljednji cilj. No budući da tom cilju ne može biti posve strano ništa što pridonosi dobru ljudi i građanskoga društva, hijerarhijska je Crkva, ispunjavajući svoje poslanje, dala osjetiti svoj blagotvorni utjecaj u najrazličitijim područjima života i ljudske kulture. A ujedno svi koji ispravno rade u tim područjima vremenitoga djelovanja na neki način pridonose ili mogu pridonijeti posvetiteljskom i otkupiteljskom poslanju Crkve.

Stoga svi kršćani, bez iznimke, moraju osjećati apostolsku odgovornost u obavljanju svojega profesionalnog rada, kakav god on bio: jer ako su te djelatnosti prepuštene slobodnoj inicijativi ljudi, to ne znači da su lišene sposobnosti da na neki način surađuju u djelu Otkupljenja. Što je duša u tijelu, to su kršćani u svijetu. Duša je raširena po svim udovima tijela: a kršćani po gradovima svijeta. Duša doduše prebiva u tijelu, ali ne potječe od tijela: tako kršćani žive u svijetu, ali nisu od svijeta⁷.