Velika je pogreška, možda plod iskrivljena mentaliteta nekih, htjeti da obrazovanje bude isključiva zadaća redovnika. Kao što je pogreška i misliti da je ono isključivo pravo države: prvo, jer to teško povređuje pravo roditelja i Crkve²¹; a osim toga, jer je obrazovanje područje, kao i mnoga druga u društvenom životu, na kojem građani imaju pravo slobodno obavljati svoju djelatnost, ako to žele i uz dužna jamstva radi općega dobra.

S druge strane, kao posljedica antikatoličkog pokreta svjetskih razmjera, premda različitog u svojim oblicima, posljednjih su stoljeća redovnici sve više udaljavani s područja odgoja; a to čini još hitnijom i potrebnijom formaciju dobrih kršćanskih profesionalaca koji će se posvetiti nastavi.

Ipak, to je samo okolnostima uvjetovan i prolazan razlog: jer mi ne zamjenjujemo redovnike – kao što sam već rekao, dogodilo se upravo suprotno – ne smijemo ih niti ih možemo zamijeniti u njihovim nastavničkim djelatnostima. Njihov je rad u osnovi crkvenoga značaja, ako ne i zamjenski; a naša je zadaća u obrazovanju posao bitno profesionalan i svjetovan.

Čak i kad ne bi postojao taj posebni razlog koji sam naznačio – štoviše: čak i kad redovnici, kao što bi bilo poželjno, ne bi nailazili ni na kakvu zapreku u ispunjavanju svojega poslanja, na koje mi gledamo s radošću i ljubavlju – uvijek bi bilo potrebno promicati formaciju dobrih kršćanskih učitelja i profesora, koji će taj profesionalni posao obavljati kao građani.