Stanari pak moraju znati da se – njihovim primanjem – sklapa dogovor između rezidencije i njih, te da tako preuzimaju točno određene obveze, koje odgovaraju pravima što ih stječu. Rezidencija im nudi sredstva formacije – kulturne, ljudske i vjerske – obiteljsko i studijsko ozračje, radosno i vedro; te dostojne uvjete smještaja, prehrane, posluživanja itd. A oni se obvezuju poštovati pravila kućnoga reda, koja su doista malenkost i nimalo ne umanjuju njihovu slobodu: naprotiv, ona su upravo očitovanje njezina ispravnog vršenja, za onoga tko ima dovoljno ljudske zrelosti.

Morate nastojati da svi stanari od početka djelatno pridonose dobrom funkcioniranju rada: da se osjećaju kao kod svoje kuće, s odgovornošću, ne miješajući se u upravljanje koje pripada samo vodstvu rezidencije i ne pokušavajući mijenjati duh koji je nadahnjuje. Neka se nauče vršiti dobra djela, kako bi pomogli u prešnim potrebama, i neka ne budu neplodni ljudi⁴³.

U naše rezidencije nitko ne dolazi prisiljen, nego slobodno. A tko dolazi, zna da imamo određen duh i kršćanski način života. Nitko ne može zahtijevati, u ime lažnoga pojma slobode, da se život u rezidenciji prilagodi prohtjevima nekoga tko bi se htio, unutar naše kuće, ponašati na način koji ne bi bio plemenit i dostojan. Ako se neki student ne osjeća dobro u ozračju rezidencije, trebat će mu savjetovati da ode na drugo mjesto, a istodobno ga uvjeriti da će uvijek moći računati na naše prijateljstvo i na našu pomoć.

Mi poštujemo slobodu svih – uključujući i slobodu onoga tko se ne uklapa u naš plan rada – i pravedno je da stanari poštuju našu slobodu da uredimo stvari kako nam se čini najbolje: potrebno je da svi živimo kao slobodni, a ne kao oni kojima je sloboda plašt zloće, nego kao sluge Božje⁴⁴.