Poučavati – ponavljam vam – jest profesija, laička i svjetovna djelatnost. Stoga je ono što mi trebamo činiti nešto vrlo različito od hvalevrijednog rada što su ga već stoljećima razvijali i što ga razvijaju redovi i redovničke kongregacije – uključujući one koje su nastale s posebnim ciljem obavljanja apostolata na području obrazovanja – jer je njihovo djelovanje crkvena zadaća, čak i kad je u mnogim slučajevima usmjerena na svjetovne znanosti¹⁹. Redovnici se poglavito predaju proučavanju nauka usmjerenoga k pobožnosti, tvrdi Anđeoski naučitelj. Ostala proučavanja nisu svojstvena redovnicima, čiji je život usmjeren na božanske službe, nego samo ukoliko su povezana s teologijom²⁰.

Ti redovnici svojom nastavničkom djelatnošću nikada ne namjeravaju obavljati profesiju, niti u pravom smislu imaju – u obrazovanju – funkciju koju bi trebali ispunjavati u građanskom poretku. Ako su to toliko puta i činili, preko onoga što je zahtijevao njihov redovnički poziv – s mnogo ploda za Crkvu i za samo građansko društvo – bilo je to uglavnom zato da ispune gotovo potpunu prazninu, kao u srednjem vijeku, ili da podignu branu dekristijanizaciji kulture, kao u novom vijeku pa i u naše vrijeme. To jest, morali su na neki način nadomjestiti odsutnost vjernika kršćana koji bi se profesionalno, stručno i s dobrom vjerskom formacijom bavili tim tako osjetljivim i dalekosežnim vidom života društva: i tako ne obavljaju građansku profesiju – posao – nego zaslužan redovnički apostolat.