Svi dani, predraga djeco, moraju biti svjedoci naše revnosti u ispunjavanju božanskoga poslanja koje nam je, po svome milosrđu, povjerio Gospodin. Gospodinovo je srce srce milosrđa, koje se sažalijeva nad ljudima i približava im se. Naše predanje, u službi duša, očitovanje je toga Gospodinova milosrđa, ne samo prema nama, nego prema cijelom čovječanstvu. Jer pozvao nas je da se posvećujemo u svakodnevnom, svagdanjem životu; i da drugima pokazujemo – providentes, non coacte, sed spontanee secundum Deum¹, razborito, bez prisile; spontano, po volji Božjoj – put kojim će se svatko posvetiti u svome staležu, usred svijeta.

Vidje Isus mnoštvo – pripovijeda nam Evanđelje – i sažali mu se². Djeco moja, Gospodin je upro oči i srce u mnoštvo, u sve ljude; i mi također, poput Isusa: to je razlog božanskoga poziva koji smo primili.