Pismo br. 1

Svi dani, predraga djeco, moraju biti svjedoci naše revnosti u ispunjavanju božanskoga poslanja koje nam je, po svome milosrđu, povjerio Gospodin. Gospodinovo je srce srce milosrđa, koje se sažalijeva nad ljudima i približava im se. Naše predanje, u službi duša, očitovanje je toga Gospodinova milosrđa, ne samo prema nama, nego prema cijelom čovječanstvu. Jer pozvao nas je da se posvećujemo u svakodnevnom, svagdanjem životu; i da drugima pokazujemo – providentes, non coacte, sed spontanee secundum Deum¹, razborito, bez prisile; spontano, po volji Božjoj – put kojim će se svatko posvetiti u svome staležu, usred svijeta.

Vidje Isus mnoštvo – pripovijeda nam Evanđelje – i sažali mu se². Djeco moja, Gospodin je upro oči i srce u mnoštvo, u sve ljude; i mi također, poput Isusa: to je razlog božanskoga poziva koji smo primili.

Moramo uvijek biti licem okrenuti mnoštvu, jer nema ljudskoga stvorenja koje ne bismo ljubili, kojemu ne bismo nastojali pomoći i koje ne bismo nastojali razumjeti. Svi nas zanimaju, jer svi imaju dušu koju treba spasiti, jer svima možemo, u ime Božje, donijeti poziv da u svijetu traže kršćansko savršenstvo, ponavljajući im: estote ergo vos perfecti, sicut et Pater vester caelestis perfectus est³; budite savršeni, kao što je savršen vaš nebeski Otac.

Krista su slijedili mučenici, ali ne samo oni, pisao je sveti Augustin; i nastavljao slikovitim, ali baroknim stilom: u vrtu Gospodnjem nisu samo ruže mučenika, nego i ljiljani djevica, i bršljan oženjenih, i ljubice udovica. Predragi, neka nitko ne očajava zbog svoga poziva: za sve je umro Krist⁴.

S kolikom je snagom Gospodin dao da odjekne ta istina kada je nadahnuo svoje Djelo! Došli smo reći, s poniznošću onoga tko zna da je grešnik i malen – homo peccator sum⁵, govorimo s Petrom – ali s vjerom onoga tko se dade voditi rukom Božjom, da svetost nije stvar povlaštenih: da Gospodin zove sve nas, da od svih očekuje Ljubav: od svih, gdje god bili; od svih, kakav god bio njihov stalež, njihova struka ili njihov zanat. Jer taj svakodnevni, obični, neugledni život može biti sredstvo svetosti: nije potrebno napustiti vlastiti stalež u svijetu da bi se tražilo Boga, ako Gospodin nekoj duši ne daje redovnički poziv, budući da svi putovi zemlje mogu biti prigoda za susret s Kristom.

Naš je put put na kojem postoje vrlo različiti načini mišljenja o vremenitome – na profesionalnom, znanstvenom, političkom, gospodarskom području itd. – s osobnom slobodom i s pripadajućom, također osobnom odgovornošću, koju nitko ne može pripisati Božjoj Crkvi ni Djelu, i koju svatko zna hrabro i dosljedno nositi. Zato naša različitost za Djelo nije problem: naprotiv, ona je očitovanje dobroga duha, čistoga zajedničkog života, poštovanja zakonite slobode svakoga pojedinca, jer ubi autem Spiritus Domini, ibi libertas⁶; gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.

Htio bih da vam se, dok razmatrate ove stvari u Božjoj prisutnosti, srce ispuni zahvalnošću i, u isto vrijeme, apostolskom revnošću, željom da ljudima donesete vijest o toj Kristovoj ljubavi. Ne zaboravite: prenositi nauk naše je veliko poslanje.

U tome se sastoji veliki apostolat Djela: pokazati tomu mnoštvu koje nas čeka koja je staza što vodi ravno k Bogu. Zato, djeco moja, morate znati da ste pozvani na tu božansku zadaću naviještanja milosrđa Gospodnjih: misericordias Domini in aeternum cantabo⁷, dovijeka ću pjevati milosrđa Gospodnja.

Govorio sam vam, od prvoga dana, da Bog od nas ne očekuje izvanredne, neobične stvari; i da želi da ovaj blagoslovljeni božanski poziv pronosimo po cijelom svijetu te da mnoge pozovete da ga slijede. Ali naš prozelitizam⁸ moramo vršiti s jednostavnošću, primjerom svojega ponašanja: pokazujući da mnogi – ako ne i svi – mogu, s milošću Božjom, pretvoriti običan i svakodnevni život u božanski put, isto onako kako ste vi znali učiniti božanskim svoj život, također svakodnevan i običan.

Naš način postojanja mora biti prožet prirodnošću, tako da se na nas mogu primijeniti one riječi Svetoga pisma: bijaše u zemlji Usu čovjek po imenu Job, i bio je jednostavan i pravedan, i ljubio je Boga, i klonio se zla⁹. Budući da ova kristalna jednostavnost, za koju se moramo truditi da bude u nama, ne može biti priprostost – bez misterija i tajne, jer nam oni nisu potrebni niti će nam ikada trebati –, imajte na umu ono što se čita u Knjizi Sirahovoj: non communices homini indocto, ne male de progenie tua loquatur¹⁰; ne razgovaraj o svojim osobnim stvarima s neukim čovjekom, da ne bi ružno govorio o tvome rodu.

Nadnaravno poslanje koje smo primili ne vodi nas tomu da se ističemo i odvajamo od drugih; vodi nas tomu da se sjedinimo sa svima, jer smo jednaki ostalim građanima svoje domovine. Mi smo, ponavljam, jednaki drugima – ne, kao drugi – i zajedničke su nam s njima brige građanina, brige profesije ili zanata koji nam je vlastit, ostale zaokupljenosti, sredina, vanjski način odijevanja i djelovanja. Obični smo muškarci ili žene, koji se ni u čemu ne razlikujemo od svojih drugova i kolega, od onih koji žive s nama u našoj sredini i u našem staležu.

Volim govoriti u prispodobama i više sam puta, slijedeći Gospodinov primjer, usporedio to naše poslanje s poslanjem kvasca koji, iznutra u tijestu¹¹, izaziva vrenje sve dok ga ne pretvori u dobar kruh. Uživao sam, za svojih ljetnih boravaka, dok sam bio dječak, gledajući kako se pravi kruh. Tada nisam kanio izvlačiti nadnaravne zaključke: zanimalo me zato što su mi služavke donosile pijetla napravljenog od onoga tijesta. Sada se s radošću sjećam cijele ceremonije: bio je pravi obred dobro pripremiti kvasac – grudu ukisnula tijesta, preostalu od prethodne peke –, koja se dodavala vodi i prosijanom brašnu. Kad bi smjesa bila gotova i umiješena, prekrili bi je pokrivačem i, tako utopljenu, ostavljali da počiva dok se ne bi nadigla do krajnjih granica. Zatim, kad bi je u komadima stavili u peć, izlazio bi onaj dobri kruh, pun rupica, čudesan. Budući da je kvasac bio dobro čuvan i pripremljen, dao se rastopiti – nestati – usred one količine, onoga mnoštva, koje mu je dugovalo kakvoću i važnost.

Neka nam se srce ispuni radošću pri pomisli da budemo upravo to: kvasac koji čini da tijesto uskisne. Naš život nije sebičan: on je borba u prvim redovima, on je uranjanje u bujicu društva, prolazeći neopaženo; i dopiranje do svih srdaca, vršeći u svima njima velik posao njihova pretvaranja u dobar kruh, koji će biti mir – radost i mir – svih obitelji, svih naroda: iustitia, et pax, et gaudium in Spiritu Sancto¹²; pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.

Ali, da bi se bilo kvasac, potreban je jedan uvjet: da prolazite neopaženo. Kvasac ne djeluje ako se ne umiješa u tijesto, ako se s njim ne stopi. Neću se umoriti ponavljajući vam, djeco moja, da se ni u čemu ne smijete razlikovati od drugih; da vaša težnja mora biti ostati ondje gdje smo bili i biti ono što jesmo: obični kršćani, osobe koje žive običnim i jednostavnim životom.

Promatrajući vaše živote, čini se da novu stvarnost zadobivaju riječi napisane u počecima kršćanstva: kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni zemljom, ni govorom, ni običajima. Jer niti stanuju u gradovima koji bi bili isključivo njihovi, niti govore nekim stranim jezikom, niti vode život odvojen od drugih. Uistinu, nauk koji žive nisu oni izmislili, nego, stanujući u grčkim ili barbarskim gradovima, kako je već koga zapala sudbina, i prilagođujući se u odijevanju, hrani i ostalom načinu života običajima i navadama svake zemlje, pokazuju osobit način ponašanja, divljenja vrijedan i, kako svi priznaju, iznenađujuć¹³.

Ali, nadasve, imajmo pred očima Kristov primjer: kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vladavine Heroda, gle, neki mudraci dođoše s Istoka u Jeruzalem, pitajući: gdje je taj koji se rodio, kralj židovski? Mi smo na Istoku vidjeli njegovu zvijezdu i došli smo s nakanom da mu se poklonimo. Kad je to čuo kralj Herod, uznemirio se, a s njime i sav Jeruzalem¹⁴.

Plaše se, iznenađuju se: nisu znali da je Spasitelj već među njima. Kralj koji prolazi neopaženo; kralj koji je Bog i prolazi neopaženo. Pouka Isusa Krista jest da moramo živjeti među ostalima svojega društvenog položaja, svoje profesije ili zanata, nepoznati, kao jedni od mnogih.

Ne nepoznati po svome radu, ni nepoznati zato što se ne biste isticali svojim talentima; nego nepoznati zato što nema potrebe da znaju kako ste duše predane Bogu. Neka to iskuse, neka osjete da im se pomaže biti čistima i plemenitima, gledajući vaše ponašanje puno poštovanja prema zakonitoj slobodi svih; slušajući s vaših usana nauk, podcrtan vašim dosljednim primjerom; ali neka vaša predanost služenju Bogu prolazi skrivena, neopažena, kao što je neopažen prošao Isusov život u njegovih prvih trideset godina.

Morate živjeti s jednostavnošću – rekao sam vam – i s diskrecijom svoje predanje Gospodinu, puno ljubavi; morate biti na oprezu pred nasrtljivom znatiželjom nekih ljudi te s krajnjom obzirnošću postupati sa svime što se tiče intimnosti vašega apostolskog života.

Premda znam da vam to nije potrebno, jer dobro poznajete duh koji Bog traži da živimo, želim vas upozoriti: diskrecija nije misterij, ni tajnovito šaptanje; ona je, jednostavno, prirodnost. U Djelu nikada nismo imali, niti ćemo imati, ikakvu tajnu, ponavljam: nisu nam potrebne.

Gnušam se tajne. Kad bi koji put netko došao k meni i rekao mi: govorit ću vam u tajnosti, odgovorio bih mu: onda kleknite, jer ja ne volim druge tajne osim one sakramenta pokore. Vi se, ako hoćete, povjeravate prijatelju i čovjeku od časti; ako ne, na koljena i na ispovijed.

Ono što Gospodin od nas traži jest prirodnost: ako smo obični kršćani, duše predane Bogu usred svijeta – u svijetu i od svijeta, ali ne svjetskoga duha –, ne možemo se ponašati drukčije: stvari koje su u drugih čudne, bile bi čudne i u nas. Dobro znate da sam zabranio da naše predanje ima posebna vanjska očitovanja: nema nikakva razloga da nosimo odore ili značke.

Poštujem one koji misle da je, kako bi se bilo dobar kršćanin, potrebno objesiti o vrat tucet škapulara ili medaljica. Gajim veliku pobožnost prema škapularima i medaljicama, ali još veću pobožnost prema tome da se posjeduje nauk, da ljudi steknu duboko poznavanje vjere.

Tako nije potrebno, da bi se pokazalo da je netko kršćanin, kititi se pregrštom znakovlja, jer će se kršćanstvo s jednostavnošću očitovati u životima onih koji poznaju svoju vjeru i bore se da je provedu u djelo, u nastojanju da se dobro vladaju, u radosti s kojom govore o Božjim stvarima, u zanosu s kojim žive ljubav.

Za nas, ne postupati tako značilo bi zaboraviti samu bit našega božanskog poziva, jer tada više ne bismo bili obične osobe: odvojili bismo se od tijesta i prestali bismo biti kvasac. Jedno jedino mora nas razlikovati: to što se ne razlikujemo. Zato smo za neke osobe, sklone privlačenju pozornosti ili izvođenju lakrdija, čudni, jer nismo čudni.

Vaš i moj život moraju biti upravo tako obični: nastojimo dobro činiti – svakoga dana – iste one stvari koje smo dužni živjeti; ostvarujemo u svijetu svoje božansko poslanje ispunjajući malu dužnost svakoga trenutka. Bolje rečeno, trudeći se da je ispunimo, jer katkad nam to neće uspjeti pa ćemo, kad padne noć, u ispitu savjesti morati reći Gospodinu: ne prinosim ti kreposti; danas ti mogu prinijeti samo mane, ali ću, s tvojom milošću, doći do toga da se mognem nazvati pobjednikom.

Naš nadnaravni život, naše pobožanstvenjenje, ne smije nas odvesti u ludost da mislimo kako nemamo pogrešaka: mnogo ćemo puta imati samo nesavršenosti, protiv kojih se borimo s milošću Božjom i zauzetošću svoje volje. Ta borba, ta ustrajnost u nadnaravnoj zadaći da običan život učinimo božanskim, ono je što Gospodin od nas traži, po specifičnom pozivu koji smo od Njega primili.

Naš put nije put mučenika – dođe li mučeništvo, primit ćemo ga kao blago –, nego put priznavalaca vjere: priznavati svoju vjeru, očitovati svoju vjeru u svakodnevnom životu. Jer članovi¹⁵ Djela žive svakodnevnim životom, istim životom kao njihovi drugovi po sredini i profesiji. Ali u običnom radu moramo uvijek očitovati uređenu ljubav, želju i stvarnost da svoju zadaću iz ljubavi učinimo savršenom; suživot sa svima, kako bismo ih opportune et importune, s Gospodinovom pomoću i s ljudskom otmjenošću, privodili kršćanskom životu, pa i kršćanskom savršenstvu u svijetu; nenavezanost na zemaljske stvari, osobno siromaštvo ljubljeno i življeno.

Moramo imati pred očima posvetiteljsku važnost rada i osjećati potrebu da razumijemo sve kako bismo svima služili, znajući da smo djeca našega Oca koji je na nebesima, i sjedinjujući – na način koji na koncu postaje sunaravan – kontemplativni život s aktivnim: jer tako zahtijeva duh Djela i tako to milost Božja olakšava onima koji mu velikodušno služe u ovom božanskom pozivu.

Morate približavati duše Bogu prikladnom riječju, koja budi obzore apostolata; diskretnim savjetom, koji pomaže da se problem sagleda kršćanski; ljubaznim razgovorom, koji uči živjeti ljubav: apostolatom koji sam koji put nazvao apostolatom prijateljstva i povjerenja.

Ali privlačiti morate ponajprije primjerom cjelovitosti svojih života, potvrdom – poniznom i odvažnom u isti mah – da živite kršćanski među sebi jednakima, na običan, ali dosljedan način; očitujući, u našim djelima, našu vjeru: to će, s Božjom pomoću, biti razlog naše učinkovitosti.

Ne bojte se svijeta: mi smo od svijeta i, sjedinjeni s Bogom, ako živimo svoj duh, ništa nam ne može nauditi. Možda će, u nekim prilikama, među ljudima udaljenima od Boga, naše kršćansko ponašanje zasmetati: morat ćete imati hrabrosti, oslonjeni na božansku svemogućnost, da budete vjerni.

Molim za svoju djecu jakost duha koja će ih učiniti sposobnima da sa sobom nose vlastito ozračje; jer dijete Božje, u njegovu Djelu, mora biti poput užarena ugljena, koji pali vatru gdje god se nalazi, ili barem podiže duhovnu temperaturu onih koji ga okružuju, povlačeći ih da žive intenzivnim kršćanskim životom.

Naprotiv, dođe li vam kada napast da činite čudne i izvanredne stvari, pobijedite je: jer za nas je takav način djelovanja pogreška, stranputica. Reći ću to primjerom koji će vas vjerojatno zabaviti. Zamislite da odete u hotel i naručite oslića. Prođe nekoliko minuta i konobar vam donese tanjur: pogledavši ga, s iznenađenjem primijetite da to nije oslić, nego zmija. Možda bi jedan od onih velikih čudotvoraca, kojima se divim i čiji je život pun čudesa, reagirao tako da udijeli blagoslov i pretvori gmaza u dobro pripravljena oslića. Taj stav zaslužuje sve moje poštovanje, ali nije naš.

Naše je pozvati konobara i jasno mu reći: ovo je gadost, odnesite to i donesite mi ono što sam naručio. Ili također, ako postoje razlozi koji to savjetuju, možemo učiniti čin mrtvljenja i pojesti zmiju, znajući da je zmija, prikazujući to Bogu. Zapravo bi postojao i treći stav: pozvati konobara i opaliti mu par pljusaka; ali ni to nije naše rješenje, jer bi to bila povreda ljubavi.

Djeco moja, naše izvanredno jest ono obično: ono obično učinjeno savršeno. Uvijek se smiješiti, prelazeći preko – i to s ljudskom elegancijom – stvari koje smetaju, koje dodijavaju: biti velikodušni bez mjere. Jednom riječju, učiniti od našega svakodnevnog života neprekidnu molitvu.

Drugi imaju drukčiji duh, onaj koji bismo mogli nazvati duhom velikog čudotvorca: čini mi se dobrim, divim mu se, ali ga nikada neću nasljedovati. Naš je duh duh redovite providnosti. Veće je čudo to što se svakoga dana ispunjavaju zakoni koji upravljaju prirodom, nego to što se katkad dogodi iznimka. Ne budite skloni čudesarijama: čudo Djela sastoji se u tome da se od male proze svakoga dana znaju načiniti jedanaesterci, junački stih.

Posve je, dakle, jasan naš put: male stvari. Naš se život, premda smo čvrsti i snažni muževi, može usporediti sa životom maloga djeteta – vidjeli ste to toliko puta – koje vode u šetnju poljem, i ono ubere cvjetić, i još jedan, i još jedan. Malo i ponizno cvijeće, koje odraslima prolazi neopaženo, ali koje ono – jer je dijete – vidi, i skuplja ga dok ne načini kiticu, da je daruje svojoj majci, koja ga gleda pogledom ljubavi.

Djeca smo pred Bogom, i ako tako promatramo svoj obični život, naizgled uvijek isti, vidjet ćemo da sati naših dana oživljuju, da su puni čudesa, međusobno različitih i svih redom lijepih. Dovoljno je ne zatvarati oči pred božanskim svjetlom, jer nam Gospodin neprestano govori u tisuću malih pojedinosti svakoga dana.

U tom svakodnevnom životu, dok idemo zemljom naprijed sa svojim drugovima po struci ili zanatu – kao što kaže kastiljska poslovica svaka ovca sa svojim parom, jer takav je naš život – Bog, naš Otac, daje nam priliku da se vježbamo u svim krepostima, da prakticiramo ljubav, jakost, pravednost, iskrenost, umjerenost, siromaštvo, poniznost, poslušnost… Reći ću vam to riječima svetoga Ivana Zlatoustoga koji je, obraćajući se onima što su sanjali o tome da kreposti prakticiraju u teškim prigodama, na javnome trgu, podsjećao kako sve to možemo vježbati u vlastitoj kući: s prijateljima, sa ženom, s djecom. Počnimo od nečega jednostavnoga: na primjer, od toga da se ne kunemo. Vježbajmo tu duhovnu znanost u vlastitome domu. Uistinu neće nedostajati onih koji će nam dolaziti smetati: sluga vas razdražuje, žena vas izvodi iz takta svojim trenucima zlovolje, dječak vas svojim nestašlucima i prkosom napastuje da provalite u prijetnje i kletve. Pa dobro, ako kod kuće, neprestano podbadani svime time, uspijete ne dati se navesti na kletvu, lako ćete izaći neokrznuti i na javnome trgu¹⁶.

Mogu vam ispričati i jednu drugu jednostavnu i jasnu zgodu. Prije nekoliko godina – prije nego što je Bog ushtio svoje Djelo – poznavao sam jednu već stariju osobu koja je običavala ostavljati odjeću u neredu, razbacanu tu i tamo. Kad bi joj netko na to skrenuo pozornost, znala bi reći: odjeća je za mene, a ne ja za odjeću. Poslije, kad me Bog pozvao u svoje Djelo, sjetivši se onoga događaja, shvatio sam da odjeća, da stvari kojima se služim nisu za mene; ili bolje, da su za mene, radi Boga: da mi omogućuju živjeti siromaštvo, upotrebljavajući ih pažljivo, čineći da što bolje posluže.

Gospodin nas je pozvao u svoje Djelo da budemo sveti; a nećemo biti sveti ako se ne sjedinimo s Kristom na Križu: nema svetosti bez križa, bez mrtvljenja. Mrtvljenje ćemo najlakše naći u običnim i svakodnevnim stvarima: u intenzivnom, postojanom i urednom radu; znajući da je najbolji duh žrtve ustrajnost da se započeti posao savršeno dovrši; u točnosti, ispunjavajući dan herojskim minutama; u brizi za stvari koje imamo i kojima se služimo; u revnosti služenja, koja nas potiče da točno ispunjavamo i najmanje dužnosti; i u pojedinostima ljubavi, kako bismo svima omilili put svetosti u svijetu: osmijeh katkad može biti najbolji znak našega duha pokore.

Naprotiv, djeco moja, nema duha pokore onaj tko nekoliko dana čini velike žrtve, a sljedećih se dana prestaje mrtviti. Duh pokore ima onaj tko se zna svladavati svaki dan, prinoseći Gospodinu, bez predstave, tisuću malih stvari. To je požrtvovna ljubav koju Bog od nas očekuje.

Znamo također da napasti kojih se treba bojati nisu toliko velike bitke, nego prije male lisice što oštećuju vinograd¹⁷, jer tko ne pazi na maleno, past će u bijedu¹⁸. Samo ćemo tako postići da se ovo raspadljivo tijelo obuče u neraspadljivost i da se ovo smrtno tijelo obuče u besmrtnost¹⁹.

I učio sam vas da nas naš nadnaravni način postupanja mora voditi tome da borbu smjestimo u male pojedinosti – red u radu, točnost u planu života, vjernost dužnostima staleža ili zvanja, koje se javljaju u svakom trenutku – tako da se tu, u našim dječjim bitkama, neprijatelj umori i istroši.

Ako je naša borba u malim stvarima, iz njih moramo uzimati priliku za svoj razgovor s Bogom. Moguće je da ima onih koji, poput snažnih ljudi kojima je dovoljan samo jedan veliki obrok na dan, održavaju unutarnju napetost zahvaljujući dugom vremenu molitve; mi smo djeca kojoj je, da bi se održala, potrebno mnogo malih obroka: uvijek imamo potrebu za novom hranom.

Svakoga dana mora postojati neko vrijeme posebno posvećeno ophođenju s Bogom, ali ne zaboravljajući da naša molitva mora biti postojana, poput kucanja srca: strelovite molitve, čini ljubavi, zahvaljivanja, čini zadovoljštine, duhovne pričesti. Hodajući ulicom, zatvarajući ili otvarajući vrata, ugledavši u daljini zvonik crkve, započinjući svoje poslove, obavljajući ih i dovršavajući ih, sve upravljamo Gospodinu. Dužni smo od svojega običnog života učiniti neprekidnu molitvu, jer smo kontemplativne duše usred svih putova svijeta.

Htio sam vam, predraga djeco, opisati neke crte našega načina posvećivanja običnoga života, pretvarajući ga u sredstvo i priliku vlastite i tuđe svetosti. Postići ćemo taj cilj ako imamo na umu ovaj uvjet: da pazimo na važnost malih stvari.

Dobro je prisjetiti se priče o onome liku²⁰ što ga je zamislio jedan francuski pisac, a koji je htio loviti lavove po hodnicima svoje kuće i, naravno, nije ih nalazio. Naš je život običan i svakodnevan: htjeti služiti Gospodinu velikim stvarima bilo bi kao pokušavati ići u lov na lavove po hodnicima. Kao i lovac iz priče, ostali bismo praznih ruku: velike se stvari obično pojavljuju samo u mašti, rijetko u stvarnosti.

Naprotiv, tijekom života, ako nas pokreće Ljubav, koliko ćemo pojedinosti naći za koje se možemo pobrinuti, koliko prilika da učinimo malu uslugu, koliku ćemo protivštinu – beznačajnu – znati učiniti vrijednom. Male stvari koje stoje truda i koje se prinose za konkretnu nakanu: Crkvu, Papu, tvoju braću, sve duše.

Djeco moja, ponavljam vam još jednom: promašili bismo put kad bismo prezirali male stvari. Na ovome svijetu sve što je veliko zbroj je malih stvari. Pazite na ono malo, budite u pojedinostima. To nije opsjednutost, nije manija: to je nježnost, djevičanska ljubav, nadnaravni smisao u svakom trenutku, i ljubav. Budite uvijek vjerni u malim stvarima iz Ljubavi, s ispravnom nakanom, ne očekujući na zemlji ni osmijeh, ni pogled zahvalnosti.

Budete li tako živjeli, učinit ćete od svojega života plodan apostolat i zaslužit ćete na kraju puta Isusovu pohvalu: quia super pauca fuisti fidelis, super multa te constituam: intra in gaudium domini tui²¹; budući da si bio vjeran u malome, u malim stvarima, predat ću ti mnogo: uđi u radost svoga Gospodina.

Naš je život jednostavan, običan, ali ako ga živite u skladu sa zahtjevima našega duha, bit će ujedno i herojski. Svetost nikada nije osrednja stvar, i Gospodin nas nije pozvao da hod prema Njemu učinimo lakšim, manje herojskim. Pozvao nas je da podsjećamo sve kako u bilo kojem staležu i položaju, usred plemenitih zemaljskih nastojanja, mogu biti sveti: da je svetost dostižna stvar. I ujedno, da naviještamo kako je cilj vrlo visok: budite savršeni, kao što je savršen vaš nebeski Otac²². Naš je život herojstvo ustrajnosti u običnome, u onome svakodnevnom.

Uobičajeni život nije nešto bez vrijednosti. Ako se raditi svaki dan iste stvari može činiti dosadnim, plošnim, bez draži, to je zato što nedostaje ljubavi. Kad ima ljubavi, svaki novi dan ima drugu boju, drugi treptaj, drugi sklad. Činite sve iz Ljubavi. Ne umorimo se ljubiti našega Boga: moramo iskoristiti sve sekunde svojega jadnog života da služimo svim stvorenjima, iz ljubavi prema našem Gospodinu, jer vrijeme smrtnoga života uvijek je premalo za ljubav, kratko je poput vjetra koji prolazi²³.

Netko možda može zamisliti da u običnom životu ima malo toga što bi se moglo prinijeti Bogu: sitnice, tričarije. Malo dijete, želeći ugoditi svome ocu, nudi mu ono što ima: olovnog vojničića bez glave, kalem bez konca, nekoliko kamenčića, dva gumba: sve vrijedno što ima u svojim džepovima, svoja blaga. A otac ne gleda na djetinjastost dara: zahvaljuje na njemu i privija sina na svoje srce, s neizmjernom nježnošću. Postupajmo tako s Bogom, pa te djetinjarije – te sitnice – postaju velike stvari, jer je velika ljubav: to je ono naše, činiti herojskima iz Ljubavi male pojedinosti svakoga dana, svakoga trenutka.

Budimo ponizni, tražimo samo slavu Božju: jer naš život predanja, tih i skrovit, mora biti neprestano očitovanje poniznosti. Poniznost je temelj našega života, sredstvo i uvjet djelotvornosti. Oholost i taština mogu prikazati privlačnim poziv lampiona s pučke svečanosti, koji sjaji i njiše se, koji je svima pred očima; ali koji, u stvarnosti, traje samo jednu noć i gasne ne ostavljajući ništa za sobom.

Težite radije za tim da izgarate u kutu, poput onih svjetiljaka koje prate svetohranište u polutami oratorija, djelotvornih u Božjim očima; i, bez razmetanja, pratite i ljude – svoje prijatelje, svoje kolege, svoje rođake, svoju braću! – svojim primjerom, svojim naukom, svojim radom i svojom vedrinom i svojom radošću.

Vita vestra est abscondita cum Christo in Deo²⁴; živite pred licem Božjim, a ne pred licem ljudi. To je bila i uvijek će biti težnja Djela: živjeti bez ljudske slave; i ne zaboravite da bih u prvi mah čak bio volio da Djelo nema ni imena, kako bi njegovu povijest poznavao samo Bog: ali, budući da se gnušamo tajnovitosti i želimo uvijek raditi unutar granica zakona, u svakoj zemlji, nećemo moći a da se ne služimo imenom.

To mora biti i težnja svakoga od vas, djeco moja: prolaziti neopaženo, nasljedovati Krista, koji je trideset godina ostao skriven kao jednostavno drvodjeljin sin²⁵; nasljedovati Mariju koja se, iako je Majka Božja, rado naziva njegovom službenicom: ecce ancilla Domini²⁶.

Gospodin nas želi ponizne: ta poniznost ne znači da ne trebate stići onamo kamo morate stići na profesionalnom polju, u svakodnevnom radu i, dakako, u duhovnom životu. Treba stići, ali ne tražeći sami sebe, s ispravnom nakanom. Ne živimo za zemlju, ni za svoju čast, nego za čast Božju, za slavu Božju, za službu Božju: samo nas to pokreće.

Bog se htio poslužiti vama, vašom borbom za postizanje svetosti pa čak i vašim ljudskim talentima. Sjećajte se uvijek Kristove zapovijedi: neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima²⁷. Njemu sva slava, sva čast: soli Deo honor et gloria in saecula saeculorum²⁸, samo Bogu moramo dati čast i slavu, u vijeke bez kraja.

Ne prestajte razmatrati Apostolove riječi: dakle, tko je Apolon? Tko je Pavao? Samo poslužitelji onoga u koga ste povjerovali, i svaki prema daru koji mu je Gospodin dodijelio. Ja sam zasadio, Apolon je zalio, ali Bog je taj koji je dao rasti. I tako niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti²⁹.

Ne zaboravite da je znak božanske naklonosti prolaziti skriveno. Mene zanosi onaj evanđeoski tekst u kojem nam sveti Ivan, opisujući skupinu učenika, kaže: bijahu zajedno Šimun Petar i Toma zvani Blizanac, i Natanael iz Kane Galilejske, i sinovi Zebedejevi, i druga dva učenika³⁰. Gajim veliku simpatiju prema toj dvojici, kojima se ne zna ni ime, jer prolaze neopaženo. Veliku mi radost daje pomisao da se čitav život može živjeti na taj način: biti apostol, skrivati se i nestati. Iako to katkad teško pada, vrlo je lijepo nestati: Illum oportet crescere, me autem minui³¹.

Djeco moja, imamo mnogo posla u svijetu: Gospodin nam je dao božansko poslanje. Od prvoga dana pozivao sam vas da zahvaljujete za ovaj znak suverene naklonosti, za ovaj božanski poziv u službu svih ljudi: Bog od nas traži da apostolska revnost ispuni naša srca, da zaboravimo sami sebe, kako bismo se – s radosnom žrtvom – brinuli za čitavo čovječanstvo. Većina onih koji imaju osobne probleme ima ih zbog sebičnosti kojom misle na same sebe. Davati se, davati se, davati se! Davati se drugima, služiti drugima iz ljubavi prema Bogu: to je put.

Moramo ispuniti svijet svjetlošću, jer naše služenje mora biti služenje s radošću. Gdje god se nađe dijete Božje u njegovu Djelu, neka ne uzmanjka toga dobrog raspoloženja, koje je plod unutarnjega mira. Unutarnjega mira, i predanja: davanje sebe u službu drugima toliko je djelotvorno da ga Bog nagrađuje poniznošću punom duhovne radosti.

Ništa ne može pružiti veće zadovoljstvo nego dovesti tolike duše k svjetlu i toplini Kristovoj. Osobe koje nitko nije naučio cijeniti vlastiti svakodnevni život, kojima se ono obično čini ispraznim i besmislenim, koje ne uspijevaju shvatiti i zadiviti se pred tom velikom istinom: Isus Krist pobrinuo se za nas, čak i za najmanje, čak i za najneznatnije. Svim ljudima morate reći: i vas traži Krist, kao što je tražio prvu dvanaestoricu, kao što je tražio ženu Samarijanku, kao što je tražio Zakeja; kao uzetoga: surge et ambula³², ustani jer te Gospodin čeka; kao sina udovice iz Naina: tibi dico, surge!³³, tebi govorim, ustani iz svoje udobnosti, iz svoje lijenosti, iz svoje smrti.

Nekima Bog upućuje drugi poziv – koji ja ljubim i štujem, premda nije moj ni vaš – i poziva ih da iziđu iz svijeta; ali veliku većinu kršćana želi na mjestu gdje su bili, na njihovu mjestu, u njihovoj sredini, u njihovu zanimanju, da i dalje budu obični ljudi, a ujedno svjetlost svijeta, sol zemlje³⁴.

Djeco moja, vjeru. Razmotrite što sveti Pavao piše Korinćanima: modicum fermentum totam massam corrumpit³⁵, malo kvasca sve tijesto ukvasa. Ostanite sjedinjeni u ljubavi Božjoj, u pouzdanom ophođenju s Isusom, u sinovskoj pobožnosti prema Presvetoj Mariji. Ako budete vjerni, kao plod vašega tihog i poniznog predanja, Gospodin će – vašim rukama – činiti čudesa. Ponovno će se živjeti onaj odlomak svetoga Luke: vratiše se sedamdeset i dvojica učenika puni radosti, govoreći: Gospodine, i sami nam se zlodusi pokoravaju snagom tvojega imena³⁶.

Djeco moja: date, et dabitur vobis: mensuram bonam, et confertam, et coagitatam, et supereffluentem dabunt in sinum vestrum³⁷; dajite i dat će vam se dobra mjera, nabijena i dobro natresena, sve dok se ne prelije. Dajte mnogo i imat ćete mnogo: razumijevajte, i na koncu ćemo biti shvaćeni; ljubite sve, i na koncu će nas svi ljubiti.

Slušajte uvijek u svome srcu onaj Gospodinov vapaj koji je potresao tolike duše, i moju: ignem veni mittere in terram, et quid volo nisi ut accendatur?³⁸; došao sam baciti oganj na zemlju, i što hoću nego da se razgori? Zapaljeni tim božanskim ognjem, vi i ja, vidjet ćemo kako se naš život pročišćava: kako učimo boriti se protiv svojih pogrešaka, stjecati kršćansko savršenstvo, ono dobro pobožanstvenjenje.

Samo tako, s Ljubavlju – Kristovom ljubavlju – i s poniznošću poznavanja samoga sebe, moći ćemo imati glasa da kažemo našemu Gospodinu, non verbo neque lingua, sed opere et veritate³⁹ – ne jezikom, nego djelima i uistinu – da želimo slijediti njegove stope; samo tako znat ćemo odgovoriti na Božji poziv krikom istinskoga predanja, uzvraćanja božanskoj milosti: ecce ego, quia vocasti me!⁴⁰; evo me, jer si me zvao!

Blagoslivlja vas s ljubavlju vaš Otac.

Madrid, 24. ožujka 1930.