Promatrajući vaše živote, čini se da novu stvarnost zadobivaju riječi napisane u počecima kršćanstva: kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni zemljom, ni govorom, ni običajima. Jer niti stanuju u gradovima koji bi bili isključivo njihovi, niti govore nekim stranim jezikom, niti vode život odvojen od drugih. Uistinu, nauk koji žive nisu oni izmislili, nego, stanujući u grčkim ili barbarskim gradovima, kako je već koga zapala sudbina, i prilagođujući se u odijevanju, hrani i ostalom načinu života običajima i navadama svake zemlje, pokazuju osobit način ponašanja, divljenja vrijedan i, kako svi priznaju, iznenađujuć¹³.

Ali, nadasve, imajmo pred očima Kristov primjer: kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, za vladavine Heroda, gle, neki mudraci dođoše s Istoka u Jeruzalem, pitajući: gdje je taj koji se rodio, kralj židovski? Mi smo na Istoku vidjeli njegovu zvijezdu i došli smo s nakanom da mu se poklonimo. Kad je to čuo kralj Herod, uznemirio se, a s njime i sav Jeruzalem¹⁴.

Plaše se, iznenađuju se: nisu znali da je Spasitelj već među njima. Kralj koji prolazi neopaženo; kralj koji je Bog i prolazi neopaženo. Pouka Isusa Krista jest da moramo živjeti među ostalima svojega društvenog položaja, svoje profesije ili zanata, nepoznati, kao jedni od mnogih.

Ne nepoznati po svome radu, ni nepoznati zato što se ne biste isticali svojim talentima; nego nepoznati zato što nema potrebe da znaju kako ste duše predane Bogu. Neka to iskuse, neka osjete da im se pomaže biti čistima i plemenitima, gledajući vaše ponašanje puno poštovanja prema zakonitoj slobodi svih; slušajući s vaših usana nauk, podcrtan vašim dosljednim primjerom; ali neka vaša predanost služenju Bogu prolazi skrivena, neopažena, kao što je neopažen prošao Isusov život u njegovih prvih trideset godina.