Budimo ponizni, tražimo samo slavu Božju: jer naš život predanja, tih i skrovit, mora biti neprestano očitovanje poniznosti. Poniznost je temelj našega života, sredstvo i uvjet djelotvornosti. Oholost i taština mogu prikazati privlačnim poziv lampiona s pučke svečanosti, koji sjaji i njiše se, koji je svima pred očima; ali koji, u stvarnosti, traje samo jednu noć i gasne ne ostavljajući ništa za sobom.

Težite radije za tim da izgarate u kutu, poput onih svjetiljaka koje prate svetohranište u polutami oratorija, djelotvornih u Božjim očima; i, bez razmetanja, pratite i ljude – svoje prijatelje, svoje kolege, svoje rođake, svoju braću! – svojim primjerom, svojim naukom, svojim radom i svojom vedrinom i svojom radošću.

Vita vestra est abscondita cum Christo in Deo²⁴; živite pred licem Božjim, a ne pred licem ljudi. To je bila i uvijek će biti težnja Djela: živjeti bez ljudske slave; i ne zaboravite da bih u prvi mah čak bio volio da Djelo nema ni imena, kako bi njegovu povijest poznavao samo Bog: ali, budući da se gnušamo tajnovitosti i želimo uvijek raditi unutar granica zakona, u svakoj zemlji, nećemo moći a da se ne služimo imenom.

To mora biti i težnja svakoga od vas, djeco moja: prolaziti neopaženo, nasljedovati Krista, koji je trideset godina ostao skriven kao jednostavno drvodjeljin sin²⁵; nasljedovati Mariju koja se, iako je Majka Božja, rado naziva njegovom službenicom: ecce ancilla Domini²⁶.