U tom svakodnevnom životu, dok idemo zemljom naprijed sa svojim drugovima po struci ili zanatu – kao što kaže kastiljska poslovica svaka ovca sa svojim parom, jer takav je naš život – Bog, naš Otac, daje nam priliku da se vježbamo u svim krepostima, da prakticiramo ljubav, jakost, pravednost, iskrenost, umjerenost, siromaštvo, poniznost, poslušnost… Reći ću vam to riječima svetoga Ivana Zlatoustoga koji je, obraćajući se onima što su sanjali o tome da kreposti prakticiraju u teškim prigodama, na javnome trgu, podsjećao kako sve to možemo vježbati u vlastitoj kući: s prijateljima, sa ženom, s djecom. Počnimo od nečega jednostavnoga: na primjer, od toga da se ne kunemo. Vježbajmo tu duhovnu znanost u vlastitome domu. Uistinu neće nedostajati onih koji će nam dolaziti smetati: sluga vas razdražuje, žena vas izvodi iz takta svojim trenucima zlovolje, dječak vas svojim nestašlucima i prkosom napastuje da provalite u prijetnje i kletve. Pa dobro, ako kod kuće, neprestano podbadani svime time, uspijete ne dati se navesti na kletvu, lako ćete izaći neokrznuti i na javnome trgu¹⁶.

Mogu vam ispričati i jednu drugu jednostavnu i jasnu zgodu. Prije nekoliko godina – prije nego što je Bog ushtio svoje Djelo – poznavao sam jednu već stariju osobu koja je običavala ostavljati odjeću u neredu, razbacanu tu i tamo. Kad bi joj netko na to skrenuo pozornost, znala bi reći: odjeća je za mene, a ne ja za odjeću. Poslije, kad me Bog pozvao u svoje Djelo, sjetivši se onoga događaja, shvatio sam da odjeća, da stvari kojima se služim nisu za mene; ili bolje, da su za mene, radi Boga: da mi omogućuju živjeti siromaštvo, upotrebljavajući ih pažljivo, čineći da što bolje posluže.