Htio sam vam, predraga djeco, opisati neke crte našega načina posvećivanja običnoga života, pretvarajući ga u sredstvo i priliku vlastite i tuđe svetosti. Postići ćemo taj cilj ako imamo na umu ovaj uvjet: da pazimo na važnost malih stvari.

Dobro je prisjetiti se priče o onome liku²⁰ što ga je zamislio jedan francuski pisac, a koji je htio loviti lavove po hodnicima svoje kuće i, naravno, nije ih nalazio. Naš je život običan i svakodnevan: htjeti služiti Gospodinu velikim stvarima bilo bi kao pokušavati ići u lov na lavove po hodnicima. Kao i lovac iz priče, ostali bismo praznih ruku: velike se stvari obično pojavljuju samo u mašti, rijetko u stvarnosti.

Naprotiv, tijekom života, ako nas pokreće Ljubav, koliko ćemo pojedinosti naći za koje se možemo pobrinuti, koliko prilika da učinimo malu uslugu, koliku ćemo protivštinu – beznačajnu – znati učiniti vrijednom. Male stvari koje stoje truda i koje se prinose za konkretnu nakanu: Crkvu, Papu, tvoju braću, sve duše.

Djeco moja, ponavljam vam još jednom: promašili bismo put kad bismo prezirali male stvari. Na ovome svijetu sve što je veliko zbroj je malih stvari. Pazite na ono malo, budite u pojedinostima. To nije opsjednutost, nije manija: to je nježnost, djevičanska ljubav, nadnaravni smisao u svakom trenutku, i ljubav. Budite uvijek vjerni u malim stvarima iz Ljubavi, s ispravnom nakanom, ne očekujući na zemlji ni osmijeh, ni pogled zahvalnosti.