Naprotiv, dođe li vam kada napast da činite čudne i izvanredne stvari, pobijedite je: jer za nas je takav način djelovanja pogreška, stranputica. Reći ću to primjerom koji će vas vjerojatno zabaviti. Zamislite da odete u hotel i naručite oslića. Prođe nekoliko minuta i konobar vam donese tanjur: pogledavši ga, s iznenađenjem primijetite da to nije oslić, nego zmija. Možda bi jedan od onih velikih čudotvoraca, kojima se divim i čiji je život pun čudesa, reagirao tako da udijeli blagoslov i pretvori gmaza u dobro pripravljena oslića. Taj stav zaslužuje sve moje poštovanje, ali nije naš.

Naše je pozvati konobara i jasno mu reći: ovo je gadost, odnesite to i donesite mi ono što sam naručio. Ili također, ako postoje razlozi koji to savjetuju, možemo učiniti čin mrtvljenja i pojesti zmiju, znajući da je zmija, prikazujući to Bogu. Zapravo bi postojao i treći stav: pozvati konobara i opaliti mu par pljusaka; ali ni to nije naše rješenje, jer bi to bila povreda ljubavi.

Djeco moja, naše izvanredno jest ono obično: ono obično učinjeno savršeno. Uvijek se smiješiti, prelazeći preko – i to s ljudskom elegancijom – stvari koje smetaju, koje dodijavaju: biti velikodušni bez mjere. Jednom riječju, učiniti od našega svakodnevnog života neprekidnu molitvu.

Drugi imaju drukčiji duh, onaj koji bismo mogli nazvati duhom velikog čudotvorca: čini mi se dobrim, divim mu se, ali ga nikada neću nasljedovati. Naš je duh duh redovite providnosti. Veće je čudo to što se svakoga dana ispunjavaju zakoni koji upravljaju prirodom, nego to što se katkad dogodi iznimka. Ne budite skloni čudesarijama: čudo Djela sastoji se u tome da se od male proze svakoga dana znaju načiniti jedanaesterci, junački stih.