Moramo uvijek biti licem okrenuti mnoštvu, jer nema ljudskoga stvorenja koje ne bismo ljubili, kojemu ne bismo nastojali pomoći i koje ne bismo nastojali razumjeti. Svi nas zanimaju, jer svi imaju dušu koju treba spasiti, jer svima možemo, u ime Božje, donijeti poziv da u svijetu traže kršćansko savršenstvo, ponavljajući im: estote ergo vos perfecti, sicut et Pater vester caelestis perfectus est³; budite savršeni, kao što je savršen vaš nebeski Otac.

Krista su slijedili mučenici, ali ne samo oni, pisao je sveti Augustin; i nastavljao slikovitim, ali baroknim stilom: u vrtu Gospodnjem nisu samo ruže mučenika, nego i ljiljani djevica, i bršljan oženjenih, i ljubice udovica. Predragi, neka nitko ne očajava zbog svoga poziva: za sve je umro Krist⁴.

S kolikom je snagom Gospodin dao da odjekne ta istina kada je nadahnuo svoje Djelo! Došli smo reći, s poniznošću onoga tko zna da je grešnik i malen – homo peccator sum⁵, govorimo s Petrom – ali s vjerom onoga tko se dade voditi rukom Božjom, da svetost nije stvar povlaštenih: da Gospodin zove sve nas, da od svih očekuje Ljubav: od svih, gdje god bili; od svih, kakav god bio njihov stalež, njihova struka ili njihov zanat. Jer taj svakodnevni, obični, neugledni život može biti sredstvo svetosti: nije potrebno napustiti vlastiti stalež u svijetu da bi se tražilo Boga, ako Gospodin nekoj duši ne daje redovnički poziv, budući da svi putovi zemlje mogu biti prigoda za susret s Kristom.

Naš je put put na kojem postoje vrlo različiti načini mišljenja o vremenitome – na profesionalnom, znanstvenom, političkom, gospodarskom području itd. – s osobnom slobodom i s pripadajućom, također osobnom odgovornošću, koju nitko ne može pripisati Božjoj Crkvi ni Djelu, i koju svatko zna hrabro i dosljedno nositi. Zato naša različitost za Djelo nije problem: naprotiv, ona je očitovanje dobroga duha, čistoga zajedničkog života, poštovanja zakonite slobode svakoga pojedinca, jer ubi autem Spiritus Domini, ibi libertas⁶; gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.