Ono što Gospodin od nas traži jest prirodnost: ako smo obični kršćani, duše predane Bogu usred svijeta – u svijetu i od svijeta, ali ne svjetskoga duha –, ne možemo se ponašati drukčije: stvari koje su u drugih čudne, bile bi čudne i u nas. Dobro znate da sam zabranio da naše predanje ima posebna vanjska očitovanja: nema nikakva razloga da nosimo odore ili značke.

Poštujem one koji misle da je, kako bi se bilo dobar kršćanin, potrebno objesiti o vrat tucet škapulara ili medaljica. Gajim veliku pobožnost prema škapularima i medaljicama, ali još veću pobožnost prema tome da se posjeduje nauk, da ljudi steknu duboko poznavanje vjere.

Tako nije potrebno, da bi se pokazalo da je netko kršćanin, kititi se pregrštom znakovlja, jer će se kršćanstvo s jednostavnošću očitovati u životima onih koji poznaju svoju vjeru i bore se da je provedu u djelo, u nastojanju da se dobro vladaju, u radosti s kojom govore o Božjim stvarima, u zanosu s kojim žive ljubav.

Za nas, ne postupati tako značilo bi zaboraviti samu bit našega božanskog poziva, jer tada više ne bismo bili obične osobe: odvojili bismo se od tijesta i prestali bismo biti kvasac. Jedno jedino mora nas razlikovati: to što se ne razlikujemo. Zato smo za neke osobe, sklone privlačenju pozornosti ili izvođenju lakrdija, čudni, jer nismo čudni.