Lista točaka

4. Naš je Opus Dei izrazito laički, ali svećenici su potrebni. Donedavno sam, ljubeći svećeništvo kako ga ljubim, svaki put kad bi se zaredio jedan od vaše braće, trpio¹⁴. Sada me to, naprotiv, jako raduje. Ali mora biti bez prisile, u potpunoj slobodi. Bogu ne smeta ako koji moj sin ne želi biti svećenik. Osim toga, potrebno je mnogo svjetovnjaka, svetih i učenih. Stoga oni koji su pozvani na svećeništvo imaju potpunu slobodu sve do samoga dana, do samoga trenutka ređenja. – Oče, ne. Vrlo dobro, sine moj. Bog te blagoslovio. To me nimalo ne žalosti.

Ipak, potrebno nam je mnogo svećenika koji će rado, kao robovi, služiti svojim sestrama i svojoj braći, i onim tako divnim zvanjima kao što su dijecezanski svećenici. Potrebni su za rad svetoga Rafaela i za rad svetoga Gabrijela, da bi se na sakramentalnom području skrbilo za sve članove Djela, da bi se pomoglo onim velikim vojskama Suradnika, koji će, budu li formirani kako treba, biti mnogo djelotvorniji – a već to jesu – od svih poznatih pobožnih udruga. Ali bez svećenika to nije moguće.

Djelo se širi svijetom na čudesan način. Gospodine, zbunjen sam! Nije lako, ne pamti se slučaj da bi oni koji su započeli raditi u nekom tvome djelu vidjeli, ovdje na zemlji, toliko čudesa koliko ih ja vidim: u širini, u broju, u kakvoći.

Potrebni su nam svećenici za prozelitizam¹⁵. Jer iako velik posao obavljaju svjetovnjaci, dolazi trenutak sakramentalnoga zida, a kad bi se trebalo obraćati klericima koji nemaju našega duha – jedni jer ne bi znali, drugi jer ne bi htjeli –, zapeo bi sav rad.

Svećenici su potrebni i za upravljanje Djelom: malobrojni, jer su mjesne službe u rukama mojih sinova svjetovnjaka, a isto tako i dvije trećine službi u Generalnom savjetu i u regionalnim komisijama; ostali će biti svećenici koji su mnogo radili i koji poznaju sve niti našega rada u cijelome svijetu. Doći će trenutak kad će se vaša braća, koja će započinjati rad na mnogim mjestima, ponovno okupiti i sastaviti one upravljačke skupine koje će, svojom osobnom svetošću i svojim iskustvom, s mnogo poleta držati uzde upravljanja.

Svećenici su potrebni kao oruđa jedinstva. Stoga svećenik mora osobito paziti da oko sebe ne stvara kružoke… Ne valja se vezati za duše! Ja nisam imao nikoga tko bi me tomu naučio – nisam imao Oca kao vi –, sam mi je Gospodin davao do znanja da uvijek izbjegavam ono osobno, još prije nego što sam znao što Bog od mene želi. Ljudima koji su dolazili u moju ispovjedaonicu katkad sam savjetovao: idi drugom svećeniku; danas te neću ispovjediti. Činio sam to da se prozrače, da se ne navežu, da sakramentu ne pristupaju iz naklonosti prema stvorenju, nego iz božanskih, nadnaravnih razloga: iz ljubavi prema Bogu.

5. Sine, nikad ne misli na sebe. Bježi od oholosti koja umišlja da si ono što u mome kraju zovu pisak na gajdama. Kad zaboraviš na sebe, tada dobro radiš. Ne smijemo sebe smatrati središtem, kao da se sve mora vrtjeti oko nas. A najgore je što, ako upadneš u tu manu, nećeš povjerovati kad ti kažu da si ohol; jer dok ponizni misli da je ohol, oholi misli da je ponizan.

Gledam vas, djeco… Kakve li radosti kad dođe trenutak da svoju braću poučiš kako djeca Božja u njegovu Opusu Dei moraju biti kontemplativci, kontemplativne duše usred svijeta! Morate održavati neprekidan život molitve, od jutra do noći i od noći do jutra. Od noći do jutra, Oče? Da, sine, i dok spavaš.

Ti se diviš, kao i ja, tihom životu onih ljudi koji se zatvaraju u stari samostan, skriveni u svojim ćelijama; životu rada i molitve. Kad god posjetim kartuzijance, izlazim odande izgrađen i pun ljubavi prema njima. Razumijem njihov poziv, njihovu odvojenost od svijeta, i radujem se zbog njih, ali… ondje unutra osjećam veliku tugu. Čim se vratim na ulicu, kažem sebi: moja ćelija, ovo je moja ćelija! Naš je život jednako kontemplativan kao i njihov. Bog nam daje sredstva da naša ćelija – naše utočište – bude usred stvari ovoga svijeta, u nutrini našega srca. I provodimo dan – ako smo stekli formaciju koja nam je svojstvena – u neprekidnom razgovoru s Bogom.

Krist, Marija, Crkva: tri ljubavi koje ispunjaju život. Marija, tvoja Majka – umalo ti se otelo: mama; ništa zato, reci joj i to –, sa svetim Josipom i tvojim Anđelom čuvarom.

Poučit ćeš svoju braću da moraju biti kontemplativni i smireni. Makar se cijeli svijet srušio, makar se sve izgubilo, makar sve popucalo…, mi ne. Ako smo vjerni, imat ćemo jakost onoga koji je ponizan, jer živi poistovjećen s Kristom. Djeco, mi smo ono trajno; ostalo je prolazno. Ništa strašno!

Oče, a ako me ustrijele? Sveta stvar! Nije to naš put, ali prihvatili bismo milost mučeništva kao znak Božje nježnosti: ne prema nama, nego prema našoj obitelji Opusa Dei, da nas ni zbog toga ne bi svladala oholost. Neće nam nedostajati te nježnosti…, ali rijetko, jer to nije naš put.

10. Gospodin te želi sretna na zemlji. Sretna i onda kad te možda zlostavljaju i sramote. Mnogi dižu galamu: postalo je moderno pljuvati na tebe, koji si «omnium peripsema»⁹, kao na smeće…

To je, sine, teško; vrlo teško. Teško je sve dok se čovjek – napokon – ne približi svetohraništu pa, videći da ga drže za svu prljavštinu svijeta, za jadnoga crva, iskreno ne kaže: Gospodine, ako Ti ne trebaš moju čast, što će ona meni? Do tada dijete Božje ne zna što znači biti sretan: dok ne dođe do te ogoljenosti, do toga predanja, koje je iz ljubavi, ali utemeljeno na boli i pokori.

Ne bih htio da sve što ti govorim, sine moj, prođe kao ljetna oluja: nekoliko krupnih kapi, zatim sunce i, malo poslije, opet suša. Ne, ova voda mora ući u tvoju dušu, u njoj se istaložiti, postati božanska djelotvornost. A to ćeš postići samo ako mene, koji sam tvoj Otac, ne ostaviš da molim sam. Ovih nekoliko časaka razgovora što ih vodimo zajedno, priljubljeni uz svetohranište, ostavit će u tebi plodan trag ako, dok ja govorim, i ti govoriš u svojoj nutrini. Dok ja nastojim razviti zajedničku misao koja će svakome od vas koristiti, ti usporedo izvlačiš druge misli, prisnije, osobne. S jedne strane obuzima te stid, jer nisi znao biti posve Božji čovjek; a s druge strane obuzima te zahvalnost, jer si unatoč svemu izabran božanskim pozivom i znaš da ti nikada neće uzmanjkati milost neba. Bog ti je udijelio dar poziva, izabravši te od vječnosti, i učinio je da ti u ušima odjeknu one riječi koje su meni slatke kao med i saće: «Redemi te, et vocavi te nomine tuo: meus es tu!»¹⁰. Njegov si, Gospodinov. Ako ti je iskazao tu milost, udijelit će ti i svu pomoć koja ti je potrebna da budeš vjeran kao njegov sin u Opusu Dei.

S odanošću koju imaš, sine moj, nastojat ćeš svakoga dana biti bolji i bit ćeš živi uzor čovjeka Opusa Dei. Tako želim, tako vjerujem, tako se nadam. Ti ćeš se, nakon što si čuo Oca kako govori o ovome našem duhu kontemplativnih duša, potruditi da to doista i budeš. Zamoli to sada od Isusa: Gospodine, utisni ove istine u moj život, ne samo u glavu, nego u stvarnost onoga što jesam! Ako tako učiniš, sine, jamčim ti da ćeš sebi prištedjeti mnoge žalosti i neugodnosti.

Koliko gluposti, koliko neprilika odmah nestane ako se u molitvi približimo Bogu! Otići razgovarati s Isusom, koji nas pita: što ti je? Muči me…, i odmah, svjetlo. Često uvidimo da poteškoće stvaramo sami sebi. Ti, koji misliš da si iznimno vrijedan, s izvanrednim odlikama, pa se, kad to drugi ne priznaju, osjećaš poniženim, uvrijeđenim… Uteci se odmah molitvi: Gospodine!… I ispravi se; nikad nije kasno ispraviti se, ali ispravi se odmah, sada. Tada ćeš znati što znači biti sretan, makar na krilima još osjećao blato koje se suši, kao ptica koja je pala na zemlju. Mrtvljenjem i pokorom, revnošću da sebi zadaješ neugodnosti kako bi svojoj braći učinio život ugodnijim, to će blato otpasti, i – oprosti mi usporedbu koja mi sada pada na pamet – tvoja će krila biti kao anđeoska, čista, sjajna, i u vis!

Zar ne, sine moj, da već donosiš svoje konkretne odluke? Zar ne da ćeš u bratskom razgovoru i u ispovijedi, proživljenima s nadnaravnim smislom kojemu vas uče, sve jasnije viđati sebe onakva kakav jesi, pred Bogom, s poniznošću? U duhovnom vođenju nikad ne propusti govoriti o svome životu molitve, o tome kako ti ide s prisutnošću Božjom, kakav je tvoj kontemplativni duh.

14. Nastavimo sada, djeco, s dva teksta iz Svetoga pisma: jedan iz svetoga Luke, drugi iz svetoga Ivana. Gospodin je svoje prve učenike našao među lađama i mrežama, i često je rad s dušama uspoređivao s ribarskim poslom.

Sjećaš li se onoga čudesnog ribolova, kad su se mreže razdirale?³. Katkad se i u apostolskom radu mreža razdire zbog naše nesavršenosti, pa ulov, čak i kad je obilan, nije onoliko bogat koliko bi mogao biti.

Na taj apostolski ribolov, otvoren svim dušama, mogli bismo primijeniti onaj tekst svetoga Mateja koji govori o tome kako «mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe»⁴, svake veličine i kakvoće, jer u nju stane sve što pliva u morskim vodama. Ta se mreža ne razdire, sine moj, jer u ribolov nismo krenuli ni ti ni ja, nego naša dobra Majka, Djelo.

Ali nisam ti sada htio govoriti o tom ribolovu, ni o toj golemoj mreži. Želim da radije razmotriš onaj ribolov o kojem, u XXI. poglavlju, pripovijeda sveti Ivan: kad je Šimun Petar izvukao na obalu i položio pred Isusove noge mrežu «punu velikih riba, sto pedeset i tri»⁵. U tu mrežu velikih, odabranih riba stavio te je Krist uzvišenom milošću poziva. Možda ga je pogled njegove Majke ganuo toliko da ti je, neokaljanom rukom Presvete Djevice, udijelio taj veličanstveni dar.

Djeco moja, gledajte: svi smo u jednoj te istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, sa svojim čudesnim mjerilom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo, djeco moja? Zar si ti to zaslužio?

Ovo je trenutak da ponovno kažeš: pustit ću da me stave u lađu, pustit ću da me režu, paraju, lome, poliraju, jedu! Predajem se! Reci mu to iskreno! Jer poslije se pokaže da katkad, zbog svoje oholosti, kad ti se dade neka uputa koja služi tvojoj svetosti, izgledaš kao da se buniš: jer više cijeniš vlastiti sud – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – nego sud direktora; jer ti smeta dobronamjerna primjedba tvoje braće kad ti upućuju bratsku opomenu…

Predaj se, daruj se! Ali reci Isusu Kristu: imam to iskustvo oholosti! Gospodine, učini me poniznim! A On će ti odgovoriti: pa, da bi bio ponizan, ophodi se sa mnom, i tako ćeš upoznati i mene i sebe. Obdržavaj mi te Norme koje sam ti Ja, po tvome utemeljitelju, dao. Obdržavaj mi te Norme. Budi vjeran svome unutarnjem životu, budi duša molitve, budi duša žrtve. I usprkos svim nevoljama, kojih u ovom životu ne manjka, učinit ću te sretnim.

Sine moj, nastavi sa svojom posve osobnom molitvom, kojoj ne treba zvuk riječi. I razgovaraj s Gospodinom tako, licem u lice, ti i On nasamo. Suprotno je vrlo komotno. U anonimnosti se ljudi usude na tisuću stvari koje se nasamo ne bi usudili učiniti. Onaj bojažljivi, kukavni čovjek, kad se nađe usred mnoštva, ne ustručava se zgrabiti šaku blata i baciti je. Ja želim da se ti, sine moj, u samoći svoga srca – koja je samoća u dobrom društvu – suočiš s Bogom, svojim Ocem, i kažeš mu: predajem se!

Budi smion, budi hrabar, budi odvažan! Nastavi sa svojom osobnom molitvom i obveži se: Gospodine, dosta je! Nema više odgađanja, nema više stvaranja poteškoća, nema više opiranja tvojoj milosti; želim biti onaj dobri kvasac koji će ukvasati sve tijesto.

15. Želiš li da se sada nastavimo prisjećati ovih odlomaka Svetoga pisma, da promatramo apostole među mrežama i lađama, da dijelimo njihov trud, da slušamo božanski nauk s usana samoga Krista?

«Reče Šimunu: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Odgovori Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo»⁶. Tim riječima apostoli priznaju svoju nemoć: za cijelu noć rada nisu uspjeli uloviti ni jednu jedinu ribu. Tako i ti, tako i ja, jadni ljudi, oholi. Kad hoćemo raditi sami, po svojoj volji, vođeni vlastitim sudom, plod koji ubiremo zove se neplodnost.

No, poslušajmo Petra do kraja: «Ali na tvoju riječ bacit ću mreže»⁷. I tada se more pokaže puno, puno, pa moraju doći druge lađe da pomognu, da pokupe onoliko mnoštvo riba! Vidiš li? Ako priznaš svoju ništavnost i svoju nedjelotvornost; ako se, umjesto da se pouzdaješ u vlastiti sud, pustiš voditi, ne samo da ćeš se ispuniti čudesnim plodovima, nego će, povrh toga, od tvoga obilja i drugi imati obilje. Koliko dobra i koliko zla možeš učiniti! Dobra, ako si ponizan i znaš se predati s radošću i u duhu žrtve; dobra za sebe i za svoju braću, za Crkvu, za ovu dobru Majku, Djelo. A koliko zla, ako se povodiš za svojom ohološću. Morat ćeš reći: «Nihil cepimus!»⁸, ništa nisam uspio postići! – u noći, u potpunoj tami.

Sine moj: ti si sada možda mlad. Zato ja imam više toga zbog čega moram Gospodina moliti za oproštenje, premda ćeš i ti imati svoje zakutke, svoje neuspjehe, svoja iskustva… Reci Isusu da želiš biti «kao ilovača u ruci lončarovoj»⁹, kako bi podatno, bez opiranja, primio onu formaciju koju ti Djelo majčinski daje.

Vidim tvoju dobru volju, vidim da si pun želje da postaneš svet, ali želim te podsjetiti da, kako bismo bili sveti, moramo biti duše pune nauka, osobe koje su znale posvetiti potrebno vrijeme, na pravim mjestima, kako bi u svoju glavu i u svoje srce, u sav svoj život, unijele ovu popudbinu kojom će se služiti da i dalje budu, s Kristom i s prvom Dvanaestoricom, ribari duša.

Sjećajući se bijede od koje smo sazdani, imajući na umu tolike neuspjehe zbog naše oholosti; pred veličanstvom toga Boga, Krista ribara, moramo reći isto što i sveti Petar: «Grešan sam čovjek, Gospodine»¹⁰. I tada će Isus Krist, sada tebi i meni, kao nekoć Šimunu Petru, ponoviti ono što nam je rekao tako davno: «Odsada ćeš loviti ljude»¹¹, po božanskom nalogu, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

U ovome moru svijeta ima toliko duša, toliko, u uzburkanim vodama. Ali poslušaj ove Jeremijine riječi: «Evo – riječ je Jahvina – poslat ću mnogo ribara – vas i mene – koji će ih uloviti»¹², s revnošću za spasenje svih duša, s božanskom brigom.

Vi, ti, sine moj: hoćeš li Isusov rad ometati ili olakšavati? Igraš li se svojom srećom ili želiš biti vjeran i slijediti Gospodinovu volju, i djelotvorno ploviti svim morima kao ribar ljudi s božanskim poslanjem? Hajde, sine moj, u ribolov!

Završit ću istim riječima kojima sam počeo: ti si kvasac koji ukvasa sve tijesto. Pusti da te pripreme, i ne zaboravi da ćeš s milošću svoga poziva i svojim predanjem, koje je odgovor na tu milost, pod plaštem naše Majke svete Marije, koja te uvijek znala dobro štititi među valovima, pod plaštem i zaštitom naše nebeske Majke, ti, mali kvas, mali kvasac, znati učiniti da se ukvasa sve tijesto ljudskoga roda, i da će i tebe mučiti one žudnje koje su mene tjerale da napišem: omnes – svi: da se ni jedna jedina duša ne izgubi! –, omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

16. Nakon ove pripravne molitve, koja je čin vjere, koja je čin ljubavi prema Bogu, čin kajanja, čin nade – ‘čvrsto vjerujem da si ovdje, da me vidiš, da me čuješ; klanjam ti se s dubokim poštovanjem, molim te oproštenje za svoje grijehe’ –, koja je zahvaljivanje, koja je čin pobožnosti prema Majci Božjoj… Nakon ove pripravne molitve, koja je već misaona molitva, upustit ćemo se, kao svakoga jutra, kao svake večeri, u razmatranje kako bismo postali bolji.

Djeco moja: danas, kad nova liturgijska godina počinje vremenom punim ljubavi prema Otkupitelju, dobar je dan da iznova počnemo. Iznova početi? Da, iznova početi. Ja – pretpostavljam da i ti – iznova počinjem svakoga dana, svakoga sata; svaki put kad pobudim čin kajanja, iznova počinjem.

«Ad te Domine levavi animam meam: Deus meus, in te confido, non erubescam»¹; k Tebi, Gospodine, uzdigoh dušu svoju: Bože moj, u Tebe se uzdam; neka se ne postidim. Nije li upravo to pouzdanje u Gospodina snaga Opusa Dei? Tijekom mnogih godina takva je bila naša molitva, u času nerazumijevanja, gotovo brutalnoga nerazumijevanja: «Non erubescam!» Ali nismo samo mi neshvaćeni. Nerazumijevanje trpe sve osobe, fizičke i pravne. Nema nikoga na svijetu tko ne bi rekao, s razlogom ili bez njega, da je neshvaćen: da ga ne razumije rođak, ni prijatelj, ni susjed, ni kolega… Ali ako ima ispravnu nakanu, odmah će reći: «Ad te levavi animam meam». I nastavit će s psalmistom: «Etenim universi, qui te exspectant, non confundentur»², jer svi koji se u Tebe uzdaju postidjet se neće.

«In te confido»… Više nije riječ o nerazumijevanju, nego o ljudima koji mrze, o zloj nakani nekih. Prije više godina u to nisam vjerovao, sada vjerujem: «Neque irrideant me inimici mei»³. Sine moj, sine duše moje, zahvali Gospodinu što je psalmistu u usta stavio ove riječi, koje nas ispunjaju najčvršće utemeljenom snagom. I pomisli na one trenutke kad si bio uznemiren, kad si izgubio mir jer se nisi znao uteći ovomu Gospodinu – Deus tuus, Bog tvoj – i pouzdati se u Njega: neće ti se rugati takvi ljudi.

A zatim, ondje, u toj unutarnjoj borbi duše, i u onoj drugoj, za slavu Božju, za ostvarivanje djelotvornih apostolata u službi Bogu i dušama, Crkvi. U tim borbama: vjere i pouzdanja! ‘Ali, Oče – reći ćeš mi –, a moji grijesi?’ A ja ću ti odgovoriti: a moji? «Ne respicias peccata nostra, sed fidem»⁴. I sjetit ćemo se drugih riječi Pisma: «Quia tu es, Deus, fortitudo mea»⁵: više se ne bojim, jer Ti, Gospodine, gledaš moju vjeru više nego moje bijede, i Ti si moja snaga; jer ovi moji sinovi – prikazujem vas Bogu, sve vas – također su moja snaga. Jaki, odlučni, sigurni, smireni, pobjedonosni!

Ali ponizni, ponizni. Jer vrlo dobro poznajemo glinu od koje smo načinjeni, i zamjećujemo barem mrvicu svoje oholosti, i mrvicu svoje sjetilnosti… A ne znamo sve. Otkrijmo što smeta našoj vjeri, našoj nadi i našoj ljubavi! I imat ćemo spokoj. Naslutit ćemo, jednom riječju, da smo više djeca Božja, i bit ćemo kadri krenuti naprijed u ovoj novoj godini. Osjećat ćemo se djecom Oca, Sina, Duha Svetoga.

Gospodin nam je doista pokazao put u nebo, i kao što je Proroku dao onaj kruh pečen pod pepelom⁶, tako ga je dao i nama, da nastavimo putem. Putem koji može biti put sveta čovjeka, ili mlaka čovjeka, ili – ne želim na to ni pomisliti – zla čovjeka. «Vias tuas, Domine, demonstra mihi; et semitas tuas edoce me»⁷: pokaži mi, Gospodine, svoje putove i nauči me svojim stazama. Gospodin nam je pokazao put svetosti. Hoćeš li malo razmisliti o svemu tome?

25. Ali prijeđimo na prvu točku našega razmatranja. Otkako si se Ti, Gospodine, počeo očitovati mojoj duši, u petnaestoj ili šesnaestoj godini; otkako sam u šesnaestoj ili sedamnaestoj već na neki način znao da me tražiš, osjećajući prve poticaje tvoje Ljubavi, prošlo je mnogo godina… Nakon što sam ja postavljao tolike zapreke, iz komotnosti i iz kukavičluka – to sam mnogo puta rekao i molio sam svoju djecu za oproštenje –, Djelo je izbilo u svijet, onoga 2. listopada 1928.

Vi ćete mi pomoći da zahvalim Gospodinu i da ga molim da se, koliko god velike bile moje slabosti i moje bijede, nikada ne ohlade pouzdanje i ljubav koje gajim prema njemu, neusiljeno ophođenje s Ocem i sa Sinom i s Duhom Svetim. Neka se to na meni vidi – bez osebujnosti, ne samo izvana, nego i iznutra –, i neka ne izgubim tu jasnoću, to uvjerenje da sam jadan čovjek: «Pauper servus et humilis»!¹ Uvijek sam to bio: od prvoga do posljednjega trenutka svoga života trebat ću Božje milosrđe.

Molite Gospodina da mi dopusti dobro raditi i da te stvari, koje imaju ljudski, naravni temelj, znam pretvoriti – sa sve dubljim nadnaravnim smislom – u izvor samospoznaje, jednostavne poniznosti bez čudaštva.

Kada je umro utemeljitelj? – pitaju neki, misleći da je Djelo staro. Ne uviđaju da je još sasvim mlado; Gospodin ga je već htio obogatiti ovom nadnaravnom i ljudskom zrelošću, premda u nekim Regijama tek počinjemo, kao što, nakon dvadeset stoljeća, počinje i sama sveta Crkva.

Samo ja znam kako smo počeli. Bez ičega ljudskoga. Nije bilo ničega osim milosti Božje, dvadeset i šest godina i vedrine. Ali još se jednom ispunila prispodoba o malenom sjemenu: i moramo se ispuniti zahvalnošću našemu Gospodinu. Prošlo je vrijeme i Gospodin nas je utvrdio u vjeri, udjeljujući nam sve što smo tada vidjeli, i više od toga. Pred ovom čudesnom stvarnošću u cijelome svijetu – stvarnošću koja je poput vojske u bojnom poretku za mir, za dobro, za radost, za slavu Božju –; pred ovim božanskim radom muškaraca i žena u tako različitim prilikama, svjetovnjaka i svećenika, s očaravajućim širenjem koje će nužno nailaziti i na bolne točke, jer uvijek iznova počinjemo; moramo s ljubavlju pognuti glavu, obratiti se Bogu i zahvaliti mu. I obratiti se također našoj nebeskoj Majci, koja je od prvoga trenutka bila prisutna na cijelome putu Djela.

Moramo se uvijek smiješiti. Moramo se smiješiti usred surovosti nekih okolnosti, ponavljajući Gospodinu: gratias tibi, Deus, gratias tibi! Iskoristite ove trenutke svoje molitve da obiđete svijet, da vidite kako stvari stoje. Potrebno je da živimo ljubav, da dajemo zamah radu, da formiramo ljude. Obiđite – govorio sam vam – sve Regije svijeta. Zadržite se osobito u onoj koja vam mora biti najviše na srcu; zadržite se u zahvaljivanju, pokrećući svojom molitvom svete Anđele čuvare.

27. Stižemo do treće točke našega razmatranja i, u ovoj trećoj točki, nisam ja taj koji vam predlaže određena razmišljanja: vi ste ti koji se morate suočiti sami sa sobom, budući da nas je Gospodin izabrao za istu svrhu i, u vama i u meni, rodilo se sve ovo sveopće čudo. Ovo je trenutak u kojem svatko mora pogledati sebe samoga, da vidi je li ili nije oruđe kakvo Bog hoće: posve osoban rad, vaš prisan i jedinstven rad s Bogom.

Uvjerite se, djeco moja, da je svetost jedini put: usred naših bijeda – ja ih imam mnogo –, svom dušom molimo za oproštenje. I unatoč tim bijedama, vi ste kontemplativne duše. Ja to tako shvaćam, ne gledam samo na vaše mane: jer se protiv toga tereta neprestano borimo, tražeći Gospodina Boga našega i njegovu blaženu Majku, nastojeći živjeti Norme koje sam vam odredio. Kao po nekoj potrebi, idemo k Bogu i k svetoj Mariji – našoj Majci –, s njima se stalno ophodimo; nije li upravo to ono što je svojstveno kontemplativnim dušama?

Kad sam se jutros probudio, pomislio sam da biste htjeli da vam kažem nekoliko riječi, i mora da sam pocrvenio, jer sam se zastidio. Tada, dok mi je srce išlo k Bogu, videći koliko toga još treba učiniti, i misleći i na vas, bio sam uvjeren da ja Djelu ne dajem sve što mu dugujem. On, da; Bog, da. Zato smo jutros došli obnoviti svoje zahvaljivanje. Siguran sam da je i vaša prva misao na današnji dan bila zahvaljivanje.

Gospodin je doista vjeran. Ali što je s nama? Morate odgovoriti osobno, djeco moja. Kako se svatko vidi u svome životu? Ne pitam vidite li se boljima ili gorima, jer katkad mislimo jedno, a nismo objektivni. Katkad Gospodin dopušta da nam se čini da idemo unatrag: tada se čvršće uhvatimo za njegovu ruku i ispunimo se mirom i radošću. Zato, ponavljam, ne pitam vas ide li vam bolje ili gore, nego vršite li Volju Božju, imate li želju boriti se, zazivati božansku pomoć, nikada se ne poslužiti ljudskim sredstvom a da se ujedno ne poslužite i nadnaravnim sredstvima.

Razmislite nastojite li proširiti srce, jeste li sposobni moliti Gospodina – jer često nismo sposobni ili, ako i molimo, molimo tako da nam to ne udijeli –, jeste li ga sposobni moliti, tako da vam to i udijeli, da vi budete posljednji, a vaša braća prvi; da vi budete svjetlo koje izgara, sol koja se troši. To treba moliti: da mi znamo podnositi neugodnosti, kako bi drugi bili sretni. To je velika tajna našega života i djelotvornost našega apostolata.

36. I došao je 2. listopada 1928. Bio sam na duhovnim vježbama, jer ih je trebalo obaviti, i tada je došao na svijet Opus Dei. Još mi u ušima odzvanjaju zvona crkve Gospe od Anđela, koja su slavila svoju zaštitnicu. Gospodin, «ludens… omni tempore, ludens in orbe terrarum»², koji se igra s nama kao otac sa svojom malom djecom, premda više nismo stvorenja nježne dobi, videći moj otpor i onaj rad, u isti mah gorljiv i mlitav, dao mi je prividnu poniznost da pomislim kako bi u svijetu moglo biti stvari koje se ne razlikuju od onoga što je On od mene tražio. Bio je to prilično nerazuman kukavičluk; bio je to kukavičluk komotnosti i dokaz da mene nije zanimalo biti utemeljitelj bilo čega.

A tada nisam bio bolji nego sada; bio sam jadan čovjek. Dok se to događalo, s moje strane nikada nije moglo biti ničega što bi i izdaleka moglo izgledati kao nešto moje. Bila je to ljubav, znak Ljubavi Božje, koja je izlazila iz okvira redovite Providnosti – jer bilo je izvanrednih zahvata, kad je bilo potrebno; kad bih rekao suprotno, lagao bih – i koju sam primao sa strahom. Kad se to događalo, odmah bih osjetio ono to sam Ja. Razumom, kad bih to hladno ispitao, nisam ondje nalazio ništa od živaca. Bila je to stvar Božja, i odlazio sam ispovjedniku miran, premda ne bez kolebanja.

Da ne bi bilo nikakve sumnje da je On taj koji želi ostvariti svoje Djelo, Gospodin je udešavao vanjske okolnosti. Ja sam bio napisao: nikada neće biti žena – ni u šali – u Opusu Dei. A nekoliko dana poslije… 14. veljače: da se vidi da to nije bila moja stvar, nego nešto protiv moje sklonosti i protiv moje volje.

Odlazio sam u kuću jedne osamdesetogodišnje gospođe koja se ispovijedala kod mene, da slavim misu u malom oratoriju koji je imala. I ondje je, nakon pričesti, u misi, došao na svijet ženski ogranak. Poslije sam, kad je za to došlo vrijeme, otišao svome ispovjedniku, koji mi je rekao: ovo je od Boga jednako kao i sve ostalo.

Ti Gospodinovi zahvati bili su stvari koje su me potresale, koje su me uznemiravale, koje su me navodile – premda sam odslušao četiri, možda i šest, kolegija Svetoga pisma s najboljim ocjenama – da u onom trenutku smetnem s uma sve što kaže Evanđelje. Jao, Bože moj, ovo je đavao! I jednom sam prilikom otišao iz Santa Isabel u kuću svoje majke da vidim što piše u Evanđelju. I sve je bilo točno…

Kad su me izjedale brige, pred dvojbom trebam li ili ne, za španjolskoga građanskog rata, usred onoga progona, bježeći od komunista, prijeći s jedne strane na drugu, dolazi još jedan vanjski dokaz: ona drvena ruža. Takve stvari: Bog sa mnom postupa kao s jadnim djetetom kojemu treba davati opipljive dokaze, ali na običan način.

Tako su, tako običnim postupcima, Isus, naš Gospodin, Otac i Duh Sveti, uz preljubazni osmijeh Majke Božje, Kćeri Božje, Zaručnice Božje, učinili da idem naprijed ostajući ono što jesam, jadan čovjek, magarac kojega je Bog htio uzeti za ruku: «Ut iumentum factus sum apud te, et ego semper tecum»³.

Jedan je svećenik nedavno kritizirao Put govoreći da on sam nije kanta za smeće, da tijelo mora uskrsnuti. Ne sjeća se onoga što piše sveti Pavao: «Sve izgubih i otpadom smatram»⁴, i na drugom mjestu: «Kao smeće svijeta postasmo, svačiji izmet»⁵. I onih toliko puta kad Sveto pismo uči da smo od gline, načinjeni od praha zemaljskoga⁶. Meni je Gospodin dao da to vrlo jasno shvatim, tako da čak ni kanta, nego ono što je u kanti: eto što osjećam da jesam. Oprosti, Gospodine, oprosti.

50. Prije nekoliko dana, čitajući na misi odlomak iz Knjige o Kraljevima, došla mi je na um i u srce misao o jednostavnosti koju Gospodin od nas traži u ovom životu, a to je ona ista koju je živio Josip. Kad Naaman, onaj sirijski vojskovođa, napokon odlazi k Elizeju da bude izliječen od svoje gube, prorok od njega traži jednostavnu stvar: «Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto»¹. Onaj oholi čovjek misli: zar rijeke moje zemlje nemaju tako dobru vodu kao ove u Elizejevoj zemlji? Zar sam se zato ja micao iz Damaska? Očekivao je nešto upadljivo, izvanredno. A ne! Nečist si; idi i okupaj se, kaže mu prorok. Ne samo jednom, nego više puta: sedam. Ja mislim da je to kao neka predslika sakramenata.

Sve me to podsjetilo na jednostavan, skrovit život Josipa, koji ne čini ništa drugo nego obične stvari. Sveti Josip prolazi posve nezapažen. Sveto pismo jedva da nam govori o njemu. Ali pokazuje nam ga kako obavlja posao glave obitelji.

Zato također, ako je sveti Josip zaštitnik našega unutarnjeg života, ako je poticaj našemu kontemplativnom hodu, ako je ophođenje s njim dobro za sve sinove i kćeri Božje u njegovu Opusu Dei; onima koji u Djelu imaju službu upravljanja sveti Josip mi se čini izvrsnim primjerom. Nastupa samo kad je potrebno, a tada to čini s jakošću i bez nasilja. Takav je Josip.

Neka vas, dakle, ne čudi što misa njegova blagdana počinje riječima: «Iustus ut palma florebit»². Tako je procvala Josipova svetost. «Sicut cedrus Lybani multiplicabitur»³. Mislim na vas. Svatko je u Opusu Dei poput velikoga oca ili majke obitelji, i nosi brigu za tolike i tolike duše u svijetu. Kad svojim mladim kćerima ili sinovima objašnjavam da se, u radu svetoga Rafaela, trebaju osobito ophoditi s tri, četiri ili pet prijatelja; da će se od tih prijatelja možda samo dvojica uklopiti, ali da će poslije svaki od njih dovesti još tri ili četiri, po jednoga za svaki prst, što je to nego cvasti kao pravednik i množiti se kao cedrovi libanonski?

«Plantatus in domo Domini: in atriis domus Dei nostri»⁴. Kao Josip, sva su moja djeca sigurna, s dušom unutar doma Gospodnjega. I to živeći usred ulice, usred poslova ovoga svijeta, osjećajući brige svojih kolega, ostalih građana, nama jednakih.

Nije čudno što liturgija Crkve primjenjuje na svetoga Patrijarha ove riječi iz Knjige Mudrosti: «Dilectus Deo et hominibus, cuius memoria in benedictione est»⁵. Kaže nam da ga Gospodin ljubi, i stavlja nam ga za uzor. I poziva nas također da mi, dobra djeca Božja – premda smo jadni ljudi, kakav sam i ja –, blagoslivljamo ovoga svetog, čudesnog, mladog čovjeka, koji je Zaručnik Marijin. Isklesali su mi ga kao starca, na jednom reljefu u Očevu oratoriju. A ne! Dao sam ga naslikati mladim, kako ga ja zamišljam, na drugim mjestima; možda s nekoliko godina više od Djevice, ali mladim, snažnim, u punini dobi. U tom klasičnom načinu prikazivanja svetoga Josipa kao starca krije se misao – odveć ljudska – da mladoj osobi nije lako živjeti krepost čistoće. Nije istina. Kršćanski ga puk naziva Patrijarhom, ali ja ga vidim ovako: mlada srcem i tijelom, a stara u krepostima; i zato mlada i dušom.

«Glorificavit illum in conspectu regum, et iussit illi coram populo suo, et ostendit illi gloriam suam»⁶. Ne zaboravimo to: Gospodin ga želi proslaviti. A mi smo ga uveli u samu nutrinu svojega doma, učinivši ga i Patrijarhom naše kuće. Zato je najsvečaniji i najprisniji blagdan naše obitelji, onaj na koji se okupljamo svi članovi Djela moleći Isusa, našega Spasitelja, da pošalje radnike u žetvu svoju, posebno posvećen Zaručniku Marijinu. Tada je i posrednik; tada je gospodar kuće; tada počivamo u njegovoj razboritosti, u njegovoj čistoći, u njegovoj nježnosti, u njegovoj moći. Kako da ne bude moćan, naš Otac i Gospodin sveti Josip?

67. Ako, kad se spremaš skočiti, skočiš kao kokoš, zar ćeš se prestrašiti? Pogledaj što kaže sveti Petar: «Carissimi, nolite peregrinari in fervore, qui ad tentationem vobis fit, quasi novi aliquid vobis contingat»⁴. Ne čudite se što ne možete skočiti, što ne možete pobijediti: ta ono što je naše jest poraz! Pobjeda pripada milosti Božjoj. I ne zaboravite da je jedno misao, a nešto posve drugo pristanak. Time se izbjegavaju mnoge glavobolje.

Mnoge gluposti izbjegavamo i tako da dobro spavamo, koliko treba; da jedemo što je potrebno, da se bavimo sportom koliko tko može u svojim godinama, i da se odmaramo. Ali ja bih htio da u svaki tanjur stavite križ; što ne znači da ne jedemo: riječ je o tome da pojedete malo više onoga što vam se ne sviđa, tek malo, pa makar samo jednu žličicu, od onih za kavu; i malo manje onoga što vam se sviđa, uvijek zahvaljujući Bogu.

Nećete se čuditi jer znate da vi i ja – ja barem koliko i vi, a možda i više – imamo fomes peccati, naravnu sklonost svemu što je grešno. Naglašavam da grijeh tijela nije najteži. Ima drugih, većih grijeha, premda, naravno, požudu treba obuzdavati. Vi i ja nećemo se čuditi ako otkrijemo da u svemu – ne samo u putenosti, nego u svemu – imamo naravnu sklonost zlu. Neki se čude, ispune se ohološću i propadaju.

Kad sam, prije toliko godina, ispovijedao ljude u javnoj crkvi, običavao sam postupati kao stari ispovjednici. Nakon što bih saslušao čitave tovare blata, pitao bih: samo to, sine moj? Jer uvjeren sam da će, ako me Bog ispusti iz svoje ruke, bilo koji od onih grešnika izgledati kao patuljak u zlu, usporedim li ga sa sobom, koji se osjećam sposobnim za sve zablude i sve strahote.

Ne plašite se ničega. Predusretnite strahove govoreći jasno unaprijed; a ako ne, onda poslije. To je dobra misao za početak godine.

69. Ali nastavimo sa svetim Pavlom. To htjeti stići zahtijeva sadržaj. Knjiga Mudrosti kaže da je srce bezumnikovo kao razbijena posuda⁵, razdijeljena na dijelove, kojoj je svaki komad odvojen. U nju ne stane Mudrost, jer se prolijeva. Time nam Duh Sveti kaže da ne možemo biti kao razbijena posuda; ne možemo imati volju koja je, kao razbijena posuda, usmjerena ovamo i onamo, na razne strane; nego volju koja teži jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium!»⁶.

Ne brinite se ako je ta volja posuda sa spojnicama. Vrlo su mi drage spojnice, jer ih trebam. A voda ne istječe zato što ima spojnica. Ona posuda, razbijena i ponovno sastavljena, meni se čini čudesnom; čak je i otmjena, vidi se da je nečemu poslužila. Djeco moja, te su spojnice svjedočanstvo da ste se borili, da imate razloga da se ponizite; ali ako se ne razbijete, još bolje.

Ono što svakako morate imati jest dobra raspoloženost. Napisao sam prije mnogo godina da, kad posuda sadrži dobro vino i u nju se ulije dobro vino, dobro vino i ostaje. Isto se događa u vašem srcu: morate imati dobro vino sa svadbe u Kani. Ako je u vašoj duši ocat, pa makar vam ulijevali dobro vino – vino sa svadbe u Kani –, sve će vam se činiti odbojnim, jer će se u vama dobro vino pretvoriti u ocat. Ako loše reagirate, recite to. Jer nije razumno da osoba koja ide liječniku kako bi je dobro pregledao prešuti poteškoće koje ima.

Dakle, naši poslovi, naše želje i naše misli moraju se stjecati u jednom jedinom cilju: «Porro unum est necessarium», ponavljam. Već imate razlog za sportsku borbu. Moramo stvari nositi Bogu, ali kao ljudi, ne kao anđeli. Nismo anđeli, pa se nemojte čuditi svojim ograničenjima. Bolje je da budemo ljudi koji mogu zaslužiti i… duhovno skončati: umrijeti. Jer tako ćemo shvatiti da su sve velike stvari koje Gospodin želi učiniti preko naše bijede njegovo djelo. Kao oni učenici koji su se vratili zapanjeni čudesima što su ih činili u Isusovo ime⁷, shvatit ćemo da plod nije naš; da brijest ne može roditi kruške. Plod pripada Bogu Ocu, koji je bio toliko otac i toliko velikodušan da ga je stavio u našu dušu.

Dakle, ne smijemo se čuditi, «quasi novi aliquid vobis contingat»⁸, kao da nam se događa štogod neobično, ako osjetimo da strasti ključaju – logično je da se to događa, nismo kao zid –, ni ako Gospodin, po našim rukama, čini čudesa, što je također uobičajena stvar.

Pogledajte primjer svetoga Ivana Krstitelja, kad šalje svoje učenike da upitaju Gospodina tko je. Isus im odgovara upućujući ih da razmotre sva ona čudesa⁹. Sjećate se toga odlomka; već ga više od četrdeset godina tumačim svojoj djeci da ga razmatraju. Ta čudesa Gospodin i sada čini, po vašim rukama: ljudi koji nisu vidjeli, a sada vide; ljudi koji nisu bili sposobni govoriti, jer su imali nijemoga đavla, pa ga istjeraju i progovore; ljudi nesposobni da se pokrenu, uzeti za sve što nije ljudsko, pa razbiju onu nepomičnost i čine djela kreposti i apostolata. Drugi se čine živima, a mrtvi su, kao Lazar: «Iam fœtet, quatriduanus est enim»¹⁰. Vi ih, božanskom milošću i svjedočanstvom svoga života i svoga nauka, svoje razborite i nerazborite riječi, dovodite Bogu, i oni oživljavaju.

Ni tada se ne možete čuditi: vi ste, naime, Krist, i Krist čini te stvari po vama, kao što ih je činio po prvim učenicima. To je dobro, kćeri i sinovi moji, jer nas utemeljuje u poniznosti, oduzima nam mogućnost oholosti i pomaže nam da imamo dobar nauk. Spoznaja tih čudesa koja Bog izvodi po vašem radu čini vas djelotvornima, potiče vašu odanost i, prema tome, jača vašu ustrajnost.

81. Molite oproštenje, djeco, za ovu pomutnju, za ove gadosti koje se omogućuju unutar Crkve i odozgo, kvareći duše gotovo od djetinjstva. Ako ne bude tako, ako ne pođemo ovim putem pokore i zadovoljštine, nećemo ništa postići.

Da nas je malo za toliko mnoštvo? Da smo puni bijeda i slabosti? Da ljudski ne možemo ništa? Razmatrajte sa mnom one riječi svetoga Pavla: «Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom»³.

Unatoč našim bijedama i našim pogreškama, Gospodin nas je izabrao da budemo njegova oruđa, u ovim tako teškim trenucima povijesti Crkve. Djeco, ne možemo se zaklanjati iza osobne malenosti, ne smijemo zakopati primljeni talent⁴, ne možemo se oglušiti na uvrede koje se nanose Bogu i na zlo koje se čini dušama. «Vi dakle, ljubljeni, pošto ste upozoreni, čuvajte se da ne biste, zavedeni bludnjom razularenika, otpali od svoje postojanosti»⁵.

Svatko u svome staležu, a svi s istim pozivom, potvrdno smo odgovorili na božanski poziv, da služimo Bogu i Crkvi, i da spašavamo duše. Stoga imamo više dužnosti i više prava nego drugi da budemo na oprezu; imamo veću odgovornost da živimo s jakošću; a imamo i više milosti.

Jeste li vidjeli kako su aktualne riječi poslanice prve korizmene nedjelje? «Opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa. Ni u čemu ne dajemo nikakve sablazni da se ne kudi ova služba, nego se u svemu iskazujemo kao poslužitelji Božji»⁶.

92. Nesretni su samo oni koji nisu iskreni. Ne dajte da vama zavlada nijemi đavao, koji nam katkad zbog kakve gluposti hoće oduzeti mir. Djeco moja, ponavljam, ako jednoga dana imate nesreću uvrijediti Boga, poslušajte ovaj savjet Oca, koji samo želi da budete sveti, vjerni: brzo se utecite ispovijedi i onomu razgovoru sa svojim bratom. Razumjet će vas, pomoći će vam, više će vas voljeti. Izbacite krastaču van, i odsad će sve ići dobro.

Sve će ići dobro, iz mnogo razloga: prvo, jer je onaj tko je iskren ponizniji. Zatim, jer Bog, naš Gospodin, tu poniznost nagrađuje svojom milošću. Potom, jer onaj drugi brat koji te je saslušao zna da ti treba pomoć i osjeća se dužnim moliti za tebe. Mislite li vi da su osobe s kojima vodite taj razgovor ljudi koji ne razumiju? Pa od istoga su tijesta! Koga će začuditi da se staklo može razbiti ili da glinenoj posudi trebaju spojnice? Budite iskreni. To je ono za što sam svojoj djeci najzahvalniji, jer se tako sve sređuje: uvijek. Naprotiv, osjećati se neshvaćenim, smatrati se žrtvom, uvijek sa sobom nosi i veliku duhovnu oholost.

Duh Djela nužno vodi k jednostavnosti, i tim se putem vode duše koje se približavaju toplini našega rada. Otkad ste došli u Djelo, nije se radilo ništa drugo nego da se s vama postupa kao s artičokama: skidaju se tvrdi vanjski listovi, da ostane čisto srce. Svi smo pomalo komplicirani; zato katkad lako dopuštate da od sitnice nastane planina koja vas pritišće, premda ste daroviti ljudi. Imajte, naprotiv, dar govora, i vaša će vam braća pomoći da uvidite da je ta briga glupost ili da joj je korijen u oholosti.

Ne zaboravite, osim toga, da reći subjektivnu istinu, koja ne odgovara stvarnoj istini, znači varati druge i zavaravati sebe. Može se biti u zabludi zbog oholosti – ponavljam –, jer taj porok zasljepljuje, pa osoba, ne videći, misli da vidi. Ali u zabludi je i onaj koji zavarava sebe i vara druge. Zovite stvari pravim imenom: kruh kruhom, a vino vinom. «Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je»⁶. Vjerovao sam da, mislio sam da i stvar je u tome da imena su triju strašnih đavola koje ne želim čuti iz vaših usta. Ne tražite sebi isprike; imate milosrđe Božje i razumijevanje svoje braće, i dosta!

Govorite stvari bez dvosmislenosti. Onaj moj sin koji pogrešku prikazuje u lijepim bojama, koji izobličuje ono što se dogodilo, koji je kiti beskorisnim riječima, nije na dobru putu. Kćeri i sinovi moji: znajte da, kad se počini kakva ludost, čovjek naginje tomu da loše vladanje zaodjene razlozima svake vrste – umjetničkim, intelektualnim, znanstvenim, čak i duhovnim! – i na kraju kaže da se zapovijedi čine zastarjelima, ili da to i jesu. Gledajući unatrag na ove dobre četrdeset i tri godine, kad god se koji moj sin izgubio, uvijek je to bilo zbog nedostatka iskrenosti ili zato što mu se dekalog učinio zastarjelim. I neka mi ne dolazi s drugim razlozima, jer nisu istiniti.

Nikada ne pokušavajte uskladiti mlitavo vladanje sa svetošću koju od vas zahtijeva Djelo. Izgradite sebi ispravan kriterij, i ne zaboravite da će vaša savjest svakoga dana biti osjetljivija, zahtjevnija, ako ste svakoga dana iskreniji. Ima stvari s kojima ste se prije nekoliko godina mirili, a sada ne: jer osjećate Božji poziv, koji od vas traži veću profinjenost i daje vam potrebnu milost da na nj odgovorite kako On očekuje.

93. Došli ste u Opus Dei, djeco duše moje – dopustite da vas na to još jednom podsjetim –, odlučni pustiti da vas oblikuju, da se pripremite biti kvasac koji će ukvasati veliko tijesto čovječanstva. Ta formacija, dopuštajući da se vaša ljudska osobnost, sa svojim posebnim značajkama, usavršava, daje vam osim toga i zajednički nazivnik – ovaj obiteljski duh, koji je isti za sve. Radi toga – ponavljam – morate biti spremni predati se u ruke direktorima i pustiti da vam se dade nadnaravni oblik, kao glini u lončarovim rukama.

Djeco moja, gledajte: svi smo u istoj mreži, a mreža je u lađi, koja je Opus Dei, s divnim duhom poniznosti, predanja, rada, ljubavi. Nije li to lijepo? Zar si ti to zaslužio? Pa Bog te je našao tamo negdje, na ulici, kad je On prolazio! Nismo nikakva posebnost, nismo probrani: mogao je potražiti druge, bolje od nas. Ali izabrao je nas, i sjećati se toga nije oholost, nego zahvalnost.

Neka naš odgovor bude: pustit ću da me bolje upoznaju, više vode, bruse, oblikuju! Neka se nikada iz oholosti ne pobunim kad primim napomenu koja služi poboljšanju moga unutarnjega života; neka ne cijenim više vlastiti kriterij – koji ne može biti pouzdan, jer nitko nije dobar sudac u vlastitoj stvari – od suda direktora; neka mi ne smeta dobrohotna napomena moje braće, kad mi pomažu bratskom opomenom.

Završit ću, kćeri i sinovi moji, iznoseći pred vas na razmatranje onaj tekst Svetoga pisma koji nam u usta stavlja slasti meda i saća. «Elegit nos in ipso ante mundi constitutionem, ut essemus sancti et immaculati in conspectu eius»⁷. Gospodin je izabrao svakoga od nas da budemo sveti pred njim. I to prije postanka svijeta, od sve vječnosti: to je čudesna providnost našega Oca Boga. Ako odgovarate na milost, ako se borite, imat ćete sretan život i na zemlji – dakako, s nekim trenucima tame, s nekim časovima patnje koje ipak ne smijete preuveličavati: prolaze čim otvorimo srce. Recite mi: nije li istina da, kad ispričate ono što vas brine ili čega se sramite, ostajete spokojni, smireni, radosni?

Osim toga, na taj način nikada nismo sami. «Væ solis!»⁸ – teško onomu koji je sam! – kaže Sveto pismo. Mi nikada ne ostajemo sami, ni u kojoj okolnosti. Gdje god na zemlji bili, naša nas braća srdačno primaju, slušaju nas i razumiju; uvijek nas prate Gospodin i njegova Presveta Majka; a u našoj duši u milosti prebiva, kao u hramu, Duh Sveti: Bog s nama.

96. Meni, kojemu je zapalo proživjeti toliko toga, čini se kao san kad promatram sjajnu stvarnost našega Opusa Dei i uvjeravam se u odanost svoje djece Bogu, Crkvi, Djelu. Logično je da katkad netko zaostane na putu. Svima dajemo prikladnu hranu, ali čak i kad se uzima dijetetski vrlo dobro odabrana hrana, ne asimilira se sve. To ne znači da su loši ljudi. Ti jadnici poslije dolaze sa suzama krupnim kao šake, ali tome više nema lijeka.

Ta se nesreća može dogoditi svima nama, kćeri i sinovi moji; i meni. Dok sam na zemlji, i ja sam sposoban počiniti veliku glupost. S milošću Božjom i vašim molitvama, uz ono malo truda što ga uložim, to mi se nikada neće dogoditi.

Nema nikoga tko bi bio izuzet od te opasnosti. Ali ako govorimo, ništa se neće dogoditi. Ne propustite govoriti kad vam se dogodi nešto što ne biste htjeli da se sazna. Recite to odmah. Bolje prije, a ako ne, poslije; ali govorite. Ne zaboravite da je najveći grijeh grijeh oholosti. Silno zasljepljuje. Postoji stara asketska izreka koja glasi ovako: skrivena bludnost, očita oholost.

Nikada se neću umoriti ističući vam važnost poniznosti, jer je neprijatelj ljubavi uvijek oholost: ona je najgora strast, onaj duh umovanja bez razuma koji kuca u dubini naše duše i govori nam da smo mi u pravu, a drugi u krivu. A to je samo iznimno istina.

Budite ponizni, djeco moja. Ne zgrbljenom poniznošću, kao neki koji su obično hodali ulicom pogureni. Može se imati vojničko držanje tijela, a biti posve ponizan. Tako ćete imati cjelovitu volju, bez napuknuća; potpun karakter, ne slab; isklesan, a ne nacrtan. I posuda se neće razbiti.

97. Budite vjerni, budite odani! Imat ćete u životu mnogo prilika da ne budete vjerni i da ne budete odani, jer mi nismo biljke iz staklenika. Izloženi smo hladnoći i vrućini, snijegu i oluji. Mi smo stabla koja se katkad prekriju prašinom, jer su izložena svim vjetrovima, ali koja opet postaju čista, prekrasna, čim dođe milost Božja, kao kiša. Ničega se ne plašite. Ako niste oholi – ponavljam –, ići ćete naprijed, uvijek!

A kako ćete stvari činiti dobro, da uzvratite ljubav ove lijepe Majke koja je Djelo, da budete odani? Vrlo je lako, vrlo lako. Prvo, morate pustiti da se na vama radi, bez prigovora, jer sebe ne poznajete. Ja sam već navršio sedamdeset godina, a još se nisam dobro upoznao – pa gdje ćete tek vi biti s poznavanjem samih sebe!

Meni ne upućuju bratsku opomenu, ali dvojica vaše braće¹¹ vrlo mi jasno kažu ono što im se čini prikladnim, i ja im na tome zahvaljujem svom dušom. Neka se bratska opomena prakticira! Ona je vrlo obziran način da se volimo, uz uvjete koje smo postavili da ne bude neugodna. Neugodna je za onoga koji je upućuje; naprotiv, onaj koji je prima mora na njoj biti zahvalan, kao što se zahvaljuje liječniku koji je zario skalpel u zagnojenu ranu da bi je izliječio.

Zatim, djelovati. Rekao sam vam bezbroj puta da nitko ne gubi svoju osobnost dolaskom u Djelo; da je raznolikost, zdravi pluralizam, očitovanje dobra duha. Pa djelujte na svoju ruku, jer vas nitko neće u tome sprječavati. Opus Dei posve poštuje narav svakoga od svoje djece. Mi relativno gubimo slobodu, a da je ne gubimo, jer nam se tako hoće. To je najnadnaravniji razlog: jer nam se tako hoće, iz ljubavi.

99. Znate li što ja obično činim? Ono što i dobar general: bitku vodim u prethodnici, daleko od tvrđave, na malim bojišnicama tu i tamo. S velikom pobožnošću primam blagoslov drugih svećenika i od tih blagoslova gradim kao neki bedem koji me štiti.

I ja se moram boriti, i nastojim to činiti ondje gdje mi odgovara: daleko, u stvarima koje same po sebi nemaju prevelike važnosti, koje ne bi bile čak ni propust ako se ne izvrše. Svatko mora voditi svoju osobnu bitku na bojišnici koja mu pripada, ali sa svetom prepredenošću.

Dok budemo u sigurnosti cjelovite Kristove vjere i dok se budemo borili, Gospodin će nam obilno davati svoju milost i nastavit će nas blagoslivljati: patnjama – kojih uvijek mora biti, ali ih ne preuveličavajte, jer su obično malene –, brojnim zvanjima po cijelome svijetu i procvatom apostolskih djela i pothvata koji zahtijevaju mnogo rada i mnogo duha žrtve. Da i ne spominjem ono najljepše u našoj zadaći, a to je ono što čine – svatko na svoju ruku, spontano – moji sinovi i moje kćeri, svatko ondje gdje se nalazi. Jer djeca Božja u svome Opusu Dei svjetlo su i oganj, a mnogo puta i buktinja. Oni su nešto što žeže, oni su kvasac od kojega uskisne sve oko njih.

Nemojmo se ispuniti ponosom ni bahatošću, premda je razlika prema drugim jadnim ljudima tako očita. Zahvaljujmo Gospodinu za sve, znajući da ništa od toga nije naše. Bog nam to daje jer tako hoće, i šalje nam i svoju milost: jasan sjaj, da se borimo. Tako da usred svojih bijeda, nesavršenosti i osobnih pogrešaka ne skrenemo s puta, da nikada ne razbijemo posudu koju je Duh Sveti u svome milosrđu htio napuniti mudrošću i dobrom.

Na kraju, želim da vam ovo ostane dobro urezano: velika pobožnost prema Duhu Svetomu, koji je «duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg»¹². I, s tom pobožnošću, uvjerenje da ćemo – budemo li podatni – biti njegova oruđa. Ne podatnošću nečega neživoga, nego podatnošću glave i razuma, koji zna obuzdati svoju sestru sjetilnost da je stavi u službu Božju. Tako će ova naša dva brata imati istu baštinu: biti djeca Božja već na zemlji i uživati Ljubav u nebu. Naše srce nikada neće biti razbijena posuda, a božanski napitak Mudrosti uvijek će nas opijati u našem životu: «Jer svjetlost ustupa mjesto noći, dok zloća nema moći protiv mudrosti»¹³.

103. «Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin»¹⁵. Stigli smo, djeco, u dobar čas, jer je ova noć – ova sadašnja – vrlo zla za duše. Noć u kojoj velika svjetlila, koja bi trebala zračiti svjetlom, šire tamu; oni koji bi trebali biti sol, da spriječe raspadanje svijeta, bljutavi su i, katkad, javno pokvareni.

Nije moguće razmišljati o tim nevoljama a da nam ne bude teško. Ali siguran sam, kćeri i sinovi duše moje, da ćemo s Božjom pomoću znati izvući obilnu korist i plodan mir. Jer ćemo ustrajati u molitvi i pokori. Jer ćemo učvrstiti sigurnost da će se sve urediti. Jer ćemo hraniti odluku da vjerno odgovaramo na milost, s podatnošću dobrih oruđa. Jer ćemo od ovoga Božića naučiti da se ne udaljujemo od puta koji nam Gospodin zacrtava u Betlehemu: puta istinske poniznosti, bez karikature. Biti ponizan ne znači hodati prljav ni zapušten; ni pokazivati se ravnodušnim prema svemu što se događa oko nas, u neprestanom odricanju od prava. Još manje znači razglašavati gluposti protiv samoga sebe. Ne može biti poniznosti gdje ima glume i licemjerja, jer poniznost je istina.

Bez našega pristanka, bez naše volje, Bog, naš Gospodin, unatoč svojoj bezgraničnoj dobroti, neće nas moći ni posvetiti ni spasiti. Štoviše: bez Njega nećemo ni mi učiniti ništa korisno. Kao što se tvrdi da jedno polje rađa ovo, a one zemlje ono; tako se za jednu dušu može reći da je sveta, a za drugu da je učinila tolika dobra djela. Premda uistinu «nitko nije dobar, doli Bog jedini»¹⁶: On je onaj koji čini polje plodnim, koji sjemenu daje mogućnost da se umnoži, a kolcu, koji se čini suhim, daje moć da pusti korijenje. On je onaj koji je svojom milošću blagoslovio ljudsku narav, omogućivši joj tako da se može vladati kršćanski, živjeti tako da budemo sretni dok se borimo u iščekivanju budućega života, koji je sreća i ljubav zauvijek. Poniznost je, djeco, znati da «niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti»¹⁷.

Što nas uči Gospodin svega, gospodar svemira? U ove dane Božića, božićne pjesme svih zemalja, imale one dugu kršćansku predaju ili ne, pjevaju Kralju kraljeva koji je već došao. A kakva su očitovanja njegova kraljevskoga dostojanstva? Jasle! Nema ni onih pojedinosti kojima, s toliko ljubavi, okružujemo Dijete Isusa u našim oratorijima. U Betlehemu naš Stvoritelj oskudijeva u svemu: tolika je njegova poniznost!

Kao što se jela začinjaju solju da ne bi bila bljutava, tako u svoj život moramo uvijek stavljati poniznost. Kćeri i sinovi moji – usporedba nije moja: duhovni je pisci rabe već više od četiri stoljeća –, nemojte činiti kao one kokoši koje, čim snesu jedno jedino jaje, kokodakanjem zaglušuju cijelu kuću. Treba raditi, treba obavljati posao, umni ili fizički, a uvijek apostolski, s velikim nakanama i velikim željama – koje Gospodin pretvara u stvarnost – da služimo Bogu i prođemo nezapaženi.

Djeco, tako od Isusa, našega Učitelja, učimo promatrati ga tek rođena u naručju njegove Majke, pod zaštitničkim pogledom Josipovim. Muž tako Božji da ga je Gospodin izabrao da mu na zemlji bude otac. Svojim pogledom, svojim radom, svojim rukama, svojim naporom, svojim ljudskim sredstvima, brani život Novorođenoga.

Vi i ja, u ovim trenucima kad Isusa Krista iznova toliko puta razapinju, u ovim okolnostima u kojima se čini da stari kršćanski narodi gube vjeru, od vrha do dna, kako neki kažu; vi i ja moramo uložiti mnogo truda da nalikujemo Josipu u njegovoj poniznosti, a i u njegovoj djelotvornosti. Ne ispunjava li vas radošću pomisao da možemo takoreći štititi našega Gospodina, našega Boga?

104. Siguran sam da će vam Duh Sveti katkad, kao zalog nagrade koju vam čuva za vašu odanost, dati da vidite kako donosite dobar plod. Recite tada: Gospodine, da, istina je: Ti si postigao da je, unatoč mojim bijedama, plod izrastao usred tolike pustinje; hvala Tebi, Deo gratias!

Ali, u drugim trenucima, možda će vas napastovati đavao – koji nikad ne uzima godišnji odmor – da sebi pripišete zasluge koje nisu vaše. Kad opazite da se misli i želje, riječi i djela, rad, pune ispraznim samodopadstvom, glupim ponosom, morate odgovoriti đavlu: da, imam ploda, Deo gratias!

Zato je ova godina osobito vrijeme zahvaljivanja, i tako sam to naznačio svojim kćerima i svojim sinovima, riječima uzetima iz liturgije: «Ut in gratiarum semper actione maneamus!»¹⁸. Da uvijek ostanemo u neprestanom zahvaljivanju Bogu, za sve: za ono što se čini dobrim i za ono što se čini lošim, za slatko i za gorko, za bijelo i za crno, za maleno i za veliko, za malo i za mnogo, za ono što je vremenito i za ono što ima vječni domet. Zahvalimo našemu Gospodinu za sve što se dogodilo ove godine, a na neki način i za naše nevjernosti, jer smo ih priznali i navele su nas da ga molimo za oproštenje i da donesemo konkretnu odluku – koja će našim dušama biti na veliko dobro – da nikad više ne budemo nevjerni.

Ne smijemo gajiti nikakve druge želje osim da budemo usmjereni na Boga, u neprestanoj hvali i slavi njegova imena, pomažući mu u njegovu božanskom djelu Otkupljenja. Tada će sav naš žar biti u tome da druge učimo upoznati Isusa Krista, a po Njemu Oca i Duha Svetoga; znajući da do Isusa dolazimo po Mariji i po ophođenju sa svetim Josipom i s našim svetim Anđelima čuvarima.

Kao što sam vam napisao već prije toliko godina, čak i loš plod, suhe grane, opalo lišće, kad se zakopaju uz podnožje debla, mogu okrijepiti stablo s kojega su otpali. Zašto su nam naše pogreške i zablude, jednom riječju, naši grijesi – koje ne želimo, kojih se gnušamo – mogli učiniti dobro? Jer je potom došlo kajanje, ispunili smo se stidom i željom da budemo bolji, surađujući s Gospodinovom milošću. Poniznošću se ono što je bilo smrt pretvara u život; ono što je imalo donijeti jalovost i neuspjeh postaje pobjeda i obilje plodova.

Svakoga dana, kod prikazanja u misi, kad prikazujem svetu Hostiju, stavljam na patenu sve svoje kćeri i sinove koji su bolesni ili u nevolji. Dodajem i lažne brige, one koje si katkad sami stvarate jer vam se tako prohtije; da vam barem Gospodin izbije iz glave te gluposti.

«Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri… pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama»¹⁹. Kad se približimo Sinu Božjemu, uvjeravamo se da smo pigmeji pokraj diva. Osjećamo se sićušnima, poniženima, i u isti mah prepunima ljubavi prema Bogu, našemu Gospodinu, koji nas je, tako velik, tako neizmjeran i beskonačan, učinio svojom djecom. I potaknuti smo da mu zahvaljujemo, sada, ove godine, i kroz cijeli život i cijelu vječnost. Kako lijepo u gregorijanskom pjevanju zvuče kitice predslovlja! «Vere dignum et iustum est, æquum et salutare, nos tibi semper, et ubique gratias agere!»²⁰. Mi smo maleni, maleni; a On je naš svemogući i vječni Otac.

105. Ne zaboravite, kćeri i sinovi moji, da je poniznost tako važna krepost da, kad bi nje nedostajalo, ne bi bilo nijedne druge. U unutarnjem životu – ponovno vam kažem – ona je kao sol, koja začinja sva jela. Jer premda se neki čin doima kreposnim, neće to biti ako je posljedica oholosti, taštine, gluposti; ako ga činimo misleći na sebe same, stavljajući sebe ispred služenja Bogu, ispred dobra duša, ispred slave Oca i Sina i Duha Svetoga.

Kad se pozornost okrene prema našemu ja, kad premećemo po glavi hoće li nas hvaliti ili kritizirati, nanosimo sebi vrlo veliko zlo. Samo nas Bog mora zanimati; a radi Njega, svi mi koji pripadamo Opusu Dei, i sve duše svijeta bez iznimke. Dakle, van s tim ja! Smeta.

Budete li tako postupali, kćeri i sinovi, koliko će neprilika nestati, koliko ćemo teških trenutaka sebi prištedjeti! Ako vam je kadgod teško i primijetite da vam se duša puni nemirom, to znači da ste usmjereni na sebe same. Gospodin je došao otkupiti, spasiti, i ni za što se drugo nije brinuo. A mi, zar ćemo se brinuti kako da njegujemo oholost?

Ako se ti, sine moj, usredotočiš na sebe sama, ne samo da ideš lošim putem, nego ćeš, k tome, izgubiti kršćansku sreću u ovom životu; onu radost i ono veselje koji nisu potpuni, jer će samo u nebu sreća biti puna.

Čitao sam u jednoj staroj duhovnoj knjizi da su stabla s vrlo visokim i uspravnim granama ona neplodna. Naprotiv, ona s niskim, spuštenim granama puna su jedra ploda, ukusna mesa; i što bliže tlu, to je plod obilniji. Djeco, molite za poniznost, koja je tako dragocjena krepost. Zašto smo tako glupi? Uvijek uvjereni da je naše najbolje, uvijek sigurni da imamo pravo. Kao što kocka šećera upija vodu, tako se u dušu uvlače taština i ponos. Ako želite biti sretni, budite ponizni; odbacite lažljiva došaptavanja đavla kad vam sugerira da ste divni. Vi i ja shvatili smo da smo, nažalost, gotovo ništa; ali, računajući na Boga, našega Gospodina, to je druga pjesma. Njemu dugujemo sve. Obnovimo zahvalnost: ut in gratiarum semper actione maneamus!

Zahvaljivanje se, kćeri i sinovi moji, rađa iz svetoga ponosa, koji ne uništava poniznost niti puni dušu ohološću, jer se temelji samo na moći Božjoj, a sazdan je od ljubavi, od sigurnosti u borbi. Sada kad počinje godina i obnavljaju se odluke da hodimo «in novitate vit滲¹, novim životom, možemo već zahvaliti Gospodinu za sve što će doći; za sve i, osobito, za ono što će nam i dalje zadavati bol.

Kako se obrađuje kamen koji treba postaviti na pročelje zgrade da okruni luk? Treba mu drukčija obrada nego onomu drugomu koji treba staviti u temelje. Moraju ga dobro isklesati, mnogim udarcima dlijeta, dok ne bude lijepo dovršen. Stoga, djeco, moramo zahvaljivati Bogu za sve osobne protivštine, sva poniženja, sve ono što ljudi nazivaju zlim, a to uistinu nije. Za dijete Božje to će biti dokaz božanske ljubavi koja nas možda želi postaviti na vidno mjesto, pa nas kleše sigurnim i točnim udarcima. Mi moramo surađivati s Njime, barem ne pružajući otpor, puštajući ga da radi.

Odatle slijedi da je najveći dio našega duhovnoga rada snižavati naše ja, da Gospodin svojom milošću doda što želi. Dokle god traje vrijeme našega života, dugo ili kratko, nećemo se tužiti na Boga, našega Oca, čak ni kad se osjećamo kao na rubu ponora nečistoće, ili taštine, ili ludosti. Zato toliko ustrajem na osobnoj poniznosti. To je lijepa krepost za kćeri i sinove Božje u Opusu Dei.

Tko je ponizan, to ne zna, i misli da je ohol. A tko je ohol, tašt, lud, smatra se nečim izvrsnim. Teško mu je pomoći dok se ne sruši i ne nađe na tlu, a i ondje se može i dalje praviti važan. I zato nam je potrebno duhovno vođenje; izdaleka dobro vide što smo: u najboljem slučaju, kamenje koje će se upotrijebiti dolje, u temeljima; a ne onaj koji će biti zaglavni kamen luka.