S tom su željom za znanjem pristupali Krstiteljevoj peripatetičkoj katedri. Prošao je Isus – respiciens Iesum ambulantem – i Krstitelj je uskliknuo: ecce Agnus Dei, evo Jaganjca Božjega. Dvojica Krstiteljevih učenika – Ivan i Andrija – čula su te riječi, et secuti sunt Iesum, i pošla za Isusom.

Zatim, što tražite?, upitao ih je Gospodin. A odgovor, ne posve logičan: Rabbi, ubi habitas?; Učitelju, gdje stanuješ? Isus im je rekao: venite et videte, dođite i vidite. Ivan i Andrija pošli su, vidjeli gdje stanuje i ostali s njim onoga dana.

Dug je zacijelo bio taj razgovor i duboko se ljubav usadila u Ivanovo mladenačko srce: jer, kada kasnije – nakon mnogo godina – pripovijeda svoju božansku pustolovinu, taj dio Evanđelja ima bezazlenost i miris nježnoga dnevnika – hora autem erat quasi decima, bila su četiri sata poslije podne, piše – prisjećajući se točnoga trenutka u kojem ih je, videns eos sequentes se, vidjevši Isus da ga slijede, pozvao da pođu s njim.