Kada nailazite na te neugodnosti, djeco moja, i podnosite ih s radosnim osmijehom, puni djelotvorne ljubavi i u tišini, vaš se život ispunja božanskom mudrošću: quoniam sapientia aperuit os mutorum et linguas infantium fecit disertas. Poslije ćete vidjeti kako ta Božja Mudrost u svoje vrijeme otvara usta nijemih i daje rječitost onima koji su nastojali postati poput djece.

Znam da ćete uvijek dobro imati na umu onaj omnes enim filii Dei estis per fidem; svi ste vi sinovi Božji po vjeri. Kakva li je naša moć! Moć da znamo da smo sinovi Božji i da to jesmo. I ako, unatoč svemu, mislite da je plod vašega rada malen, dozovite u sjećanje Izaijine riječi: electi mei non laborabunt frustra, nikada moji izabranici neće raditi uzalud.

Svatko treba misliti: graecis ac barbaris, sapientibus et insipientibus, debitor sum; ja imam taj dug ljubavi i služenja prema cijelome svijetu, prema svim ljudima, prema Grcima i barbarima, prema mudrima i neukima. Ne smijemo, dakle, klonuti pred tim ili drugim poteškoćama. Ne smije se dogoditi da zbog naše nemarnosti bude onih koji bi mogli reći Gospodinu: quia nemo nos conduxit, nitko nas nije pozvao.