Neizbježno je da numerariji, zbog zahtjeva svoje formacije i zbog potreba Djela, premda ih se nastoji ne premještati, moraju mijenjati grad – u mnogim slučajevima čak i više puta – tijekom studija, ali mladići svetog Rafaela s kojima su se družili ne smiju zbog toga ostati napušteni. Da bi se to izbjeglo, treba nastojati da ti mladići budu uistinu u radu svetog Rafaela i da budu povezani ne samo sa svojim prijateljem, nego i s kućom i s više osoba toga centra.

Putem predavanja i, nadasve, putem one moje kćeri ili onoga moga sina koji se s njima druži, treba svima usaditi svijest o ozbiljnosti toga rada: predočiti im dobrovoljnu narav sudjelovanja u sredstvima formacije, u duhovnim obnovama, na izletima itd.

No treba im također objasniti da se nikada ne radi o dječjoj igri i da život rada svetog Rafaela ne mogu podređivati svojem osobnom raspoloženju ili drugim okolnostima ili djetinjarijama; da ih činjenica što dolaze u kuću Opusa Dei obvezuje da s duhom žrtve i velikodušno žive te naizgled male pojedinosti; i da je, ako od početka ne donesu tu odluku, bolje da odu, jer će svima biti na smetnju.