Učite mladiće da je Crkva živa stvarnost i da su oni sami Crkva. Recite im da smo stvorenja Božja, ali ne životinje, nego djeca Božja. Dajte im razumjeti da se nasiljem postiže malo, da se više postiže molitvom i učenjem.

Već sam u prvome centru dao ispisati natpis – sada jednaki natpisi postoje u svim našim kućama svetog Rafaela – s riječima Svetoga pisma koje podsjećaju da postoji nova zapovijed, zapovijed ljubavi: ono ljubite jedni druge. Otklonite od njih svaku pomisao nepovjerenja; recite im da istini nisu potrebne ni tajne ni tajnovitosti. Dajte im uvidjeti da život prolazi, da je malo vremena za ljubav.

Djeco moja, viđat ćete mladiće – vi ćete, kćeri, viđati mlade djevojke – koji su sposobni za sva oduševljenja i za sve žrtve, ali imaju neku veliku manu koja ih čini nesposobnima, ako ne za nastavak u radu svetog Rafaela, a ono za primanje božanskog poziva u nekom od oblika o kojima sam vam prije govorio.

Treba moliti za njih, misliti na sebe same i sjetiti se riječi psalma: pauper sum ego et in laboribus a iuventute mea; jadan sam čovjek, zapleten u muke i zablude od svoje mladosti. Ako sam ja takav, ne može me čuditi što su oni takvi.

I može se poći na molitvu i donijeti pred Božju prisutnost sjećanje na te mladiće, na te djevojke; i Gospodinu će biti milo da potiho zapjevamo, bez šuma riječi, onu pjesmu iz andaluzijskoga kraja: zaslužila je ova gorštakinja – ova duša – da je iznova saliju, kao što lijevaju zvona. I Gospodin će nas uslišati.