Imajte na umu da ćemo, kakve god bile prilike u zemlji, uvijek moći iskazivati ovu srdačnu ljubav: pauperes enim semper habetis vobiscum; uvijek će biti siromašnih, uvijek će se naći netko potrebitiji – makar se postigne da većina naroda ima minimum materijalnoga blagostanja – tko će s radošću primiti mali izvanredan dar, nešto što si obično ne može priuštiti, i što je, na osobit način, poput sredstva kojim do njega dolazi malo nježne pažnje i bratskoga društva.

Usuđujem se reći da, kada se čini da su društvene prilike u nekoj sredini uklonile bijedu, siromaštvo ili bol, upravo tada postaje još hitnija ova pronicavost kršćanske ljubavi, koja zna naslutiti gdje je potrebna utjeha, usred prividnoga općeg blagostanja.

Opća raširenost društvenih lijekova protiv pošasti patnje ili neimaštine – koji danas omogućuju postizanje humanitarnih rezultata o kakvima se u druga vremena nije ni sanjalo – neće, jer su ti društveni lijekovi na drugoj razini, nikada moći nadomjestiti djelotvornu nježnost – ljudsku i nadnaravnu – ovoga neposrednog, osobnog dodira s bližnjim: s onim siromahom iz obližnje četvrti, s onim bolesnikom koji svoju bol proživljava u golemoj bolnici; ili s onom drugom osobom – bogatom, možda – kojoj je potreban trenutak srdačnoga razgovora, kršćansko prijateljstvo za njezinu samoću, duhovni oslonac koji će otkloniti njezine sumnje i njezin skepticizam.

U sredinama u kojima prevladava materijalistički duh možda se to ne razumije; zato sam vam prije govorio da – razumjeti to – zahtijeva minimum unutarnjega života, kršćanskoga pogleda, ljubavi prema Bogu i bližnjemu.