Već neko vrijeme govorimo o prozelitizmu koji je vrlo različit od onoga drugoga koji se sastoji u tome da se, s milošću Božjom, potiče da bude duša sposobnih osobno se predati – ne kažem posvetiti se, jer je ta riječ svojstvena redovnicima – sposobnih posve se predati služenju Gospodinu i njegovoj Crkvi, u Djelu Božjem: taj će prozelitizam, u mnogim slučajevima, biti plod rada svetog Rafaela.

Kada se, među onima koji posjećuju kuće ovoga rada s mladima, vidi da su neki sposobni za to potpuno predanje, dobro je davati im male zadatke, povjeravati im poslove, uključivati ih da pomažu kako u materijalnim stvarima – malim popravcima po kući – tako i u stvarima veće važnosti. Sve će to u njima povećavati ljubav koja će ih dovesti do poziva, te će radosni primiti božanski poziv.

Pada mi na pamet da vam moram, jednom zauvijek, uputiti jednu napomenu: obraćajući vam se ovim pismima, kćeri i sinovi moji, nikada ne kanim pisati raspravu. Pišem s jednostavnošću i s toplinom srca koju otac ili majka unosi kada govori svojoj djeci: neka vas stoga ne čudi što u istome pismu, s očitim neredom, na različitim mjestima obrađujem razne vidove istih tema i što vam se, katkad, učine ponavljanjima. No o tim ponavljanjima govorit ću vam poslije u drugom dokumentu, jer imaju svoj razlog.