Veliko je djelo ljubavi i pravednosti nastojati da ne bude siromašnih, da ne bude nepismenih i neukih. No ljubav će uvijek morati djelovati, jer pravednost nikada neće uspjeti u svijetu ostvariti svu tu sreću za ljude; a osim toga, uvijek će biti onih koji trpe siromaštvo samoće ili nerazumijevanja.

Zato ponavljam da su posjeti Gospinim siromasima osobito formativni. Duše na taj način uče kušati živu i praktičnu bratsku ljubav na djelu; i – videći druge koji su materijalno ili duhovno potrebiti – zahvaljuju Gospodinu na dobrima koja su od Njega primile.

Ni ovim posjetima ne nastojimo probuditi površan socijalni nemir. Riječ je – već sam to rekao – o tome da te mlade ljude približimo potrebitom bližnjem. Naši mladići svetog Rafaela vide – na praktičan način – Isusa Krista u siromahu, u bolesniku, u nemoćnome, u onome tko trpi samoću, u onome tko pati, u djetetu.

Tada će Kralj reći onima koji su mu zdesna: dođite, blagoslovljeni Oca mojega, i primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta. Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i dadoste mi piti; stranac bijah i primiste me; gol bijah i zaogrnuste me; bolestan i pohodiste me; u tamnici i dođoste k meni.

A pravednici će mu odgovoriti: Gospodine, kada te vidjesmo gladna i nahranismo te, žedna i dadosmo ti piti? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo te, gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi? A Kralj će im reći: zaista vam kažem, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.