Na taj ih se način, uz pomoć osobnoga i dobrovoljnoga duhovnog vođenja kod svećenika prijatelja Kuće te privatnih razgovora s članom Djela – ili s članicom, ako je žena – postupno uvodi u prakticiranje unutarnjega života.

Potrebno je, dakle, ne ostavljati ih; da ono što je započeto s tako dobrim izgledima, s tolikom ispravnošću, dobro i završi. Ne možemo ih napustiti, čak i ako vidimo da neće imati poziv. To bi moglo nanijeti mnogo štete njima samima, a i samome radu svetog Rafaela općenito.

Ostali bi ozlojeđeni, ogorčeni; loše bi govorili o nama – s pravom – zatrovali bi ozračje i otežali rad s drugima, koje bi unaprijed okrenuli protiv Djela. Mnogo nadnaravnoga pogleda moramo imati i mnogo duha odgovornosti, da bismo oko tih mladića uložili jednak ili veći trud nego prije, u nastojanju da ih zadržimo povezanima s apostolatom svetog Rafaela.