U toj atmosferi i u tom ozračju moramo dati primjer, ponizan i odvažan u isto vrijeme, postojan i zapečaćen radom, primjer kršćanskoga života, cjelovitog, radinog, punog razumijevanja i ljubavi prema svim dušama.

Exiit qui seminat seminare semen suum¹⁰, iziđe sijač sijati sjeme svoje, i to je ono naše: sijati, prenositi dobar nauk, sudjelovati u svim časnim poslovima i brigama zemlje, da bismo u njima davali dobar primjer Kristovih sljedbenika.

On je, kćeri i sinovi moji, coepit facere et docere¹¹, najprije činio, a zatim poučavao, i takvima vas želim: istinski sveti, nasred ulice, na sveučilištu, u radionici, u domu, s posve osobitim Gospodinovim pozivom, koji nije polovičan, nego poziv potpunog predanja.

To predanje, koje istodobno mora biti ponizno i tiho, olakšat će vam spoznaju veličine, znanja, savršenstva Božjega, i dat će vam također da uvidite malenost, neznanje, bijedu koju mi ljudi imamo. Tako ćete naučiti razumijevati tuđe slabosti, gledajući vlastite; opravdavati ljubeći, željeti se družiti sa svima, jer ne može postojati stvorenje koje bi nam bilo strano.

Djeco moja, revnost za duše mora nas dovesti do toga da se ne osjećamo ničijim neprijateljima, da imamo veliko, univerzalno, katoličko srce; da letimo poput orlova, na krilima ljubavi Božje, ne zatvarajući se u kokošinjac svađa ili sitničavih tabora, koji toliko puta čine neplodnim djelovanje onih koji žele raditi za Krista.

Takvu revnost – jednom riječju – moramo imati, revnost koja će nas dovesti do spoznaje da in Christo enim Iesu neque circumcisio aliquid valet neque praeputium, sed nova creatura¹², da su – pred mogućnošću činjenja dobra – duše ono što uistinu vrijedi.