To ipak nije temeljni razlog svete nepopustljivosti. Ono što pripada pologu Objave, ono što – uzdajući se u Boga, koji se niti vara niti nas vara – poznajemo kao katoličku istinu, ne može biti predmet kompromisa, jednostavno zato što je istina, a istina ne poznaje polovičnosti.

Jeste li ikada pomislili što bi proizašlo kada bi se, iz silne želje za popuštanjem, učinile – u našoj svetoj katoličkoj vjeri – sve promjene koje bi ljudi zatražili? Možda bi se došlo do nečega s čime bi se svi slagali, do neke vrste religije obilježene samo nejasnom sklonošću srca, jalovim sentimentalizmom, koji se zacijelo – uz malo dobre volje – može naći u svakoj težnji prema nadnaravnome; ali taj nauk više ne bi bio Kristov nauk, ne bi bio riznica božanskih istina, nego nešto ljudsko, što niti spašava niti otkupljuje; sol koja bi postala bljutava.

Do te bi katastrofe dovela ludost popuštanja u načelima, žudnja za umanjivanjem razlika u nauku, ustupci u onome što pripada nedodirljivom pologu koji je Isus predao svojoj Crkvi. Istina je samo jedna, djeco moja, i premda je u ljudskim stvarima teško znati na kojoj je strani ono ispravno, u stvarima vjere nije tako.

Po milosti Boga, koji nas je krštenjem rodio za svoju Crkvu, znamo da postoji samo jedna prava religija, i u toj točki ne popuštamo, tu smo nepopustljivi, sveto nepopustljivi. Ima li ikoga zdrava razuma – običavam vam govoriti – tko bi popustio u nečemu tako jednostavnom kao što je zbroj dva i dva? Može li dopustiti da dva i dva budu tri i pol? Popustljivost je – u nauku vjere – siguran znak da se istina ne posjeduje, ili da se ne zna da se posjeduje.