Moramo živjeti, jednom riječju, u neprestanom razgovoru sa svojim kolegama, sa svojim prijateljima, sa svim dušama koje nam se približe. To je sveta popustljivost. Zacijelo bismo je mogli nazvati tolerancijom, ali tolerirati mi se čini premalo, jer nije riječ samo o tome da dopustimo, kao manje ili neizbježno zlo, da drugi misle drukčije ili budu u zabludi.

Riječ je i o tome da ustupamo, da popuštamo u svemu što je naše, u onome što je stvar mišljenja, u onome što bi – ne dirajući bitno – moglo biti povod razilaženju. Riječ je, napokon, o tome da izgladimo hrapavosti gdje se izgladiti mogu, kako bismo stvorili temelj razumijevanja koji će onima u zabludi olakšati pristup svjetlu.

Ima ih podosta koji vape za popustljivošću, koji bi željeli popustiti u Kristovu moralu ili im ne bi bilo teško izobličiti dogmu; ali ne podnose da im se dirne u njihov novac, njihovu udobnost, njihov hir, njihovu čast, njihova mišljenja. Možda im ne smeta da se nasrće na prava Crkve, ali skočit će poput zmija otrovnica pokuša li se netko umiješati u ono što smatraju osobnim pravima, premda mnogo puta to nisu prava, nego samovolja, smutnja, nejasne stvari.

Drugi čine obrnuto: pretvaraju svoj život u neprekidni križarski pohod, u stalnu obranu vjere, ali katkad se zaslijepe, zaboravljajući da bi ljubav i razboritost trebale upravljati tim dobrim željama, i postaju fanatici. Unatoč njihovoj ispravnoj nakani, velika usluga koju žele učiniti istini izopačuje se, i na kraju čine više zla nego dobra, braneći možda svoje mišljenje, svoje samoljublje, svoju zatvorenost u idejama.

Poput plemića iz La Manche, vide divove ondje gdje su samo vjetrenjače; postaju zlovoljne, ogorčene osobe, gorke revnosti, osorna ponašanja, koje nikada ne nalaze ništa dobro, koje sve vide crno, koje se boje zakonite slobode ljudi, koje se ne znaju smiješiti.

Jednom mi je prigodom neki novinar pripovijedao o svojim pokušajima da pronađe grob Cesarea Borgije, glasovitoga condottiera kojega jedni mrze, a drugi uzdižu. Novinar je otišao u Vianu – u Navari – jer je čuo da je bio pokopan pred crkvenim vratima. Izložio je svoje želje, a netko mu je rekao: ne trudite se tražiti; toga… ja sam iskopao, i raspršio sam njegov pepeo po gumnu.

Ima, napokon, drugih osoba koje ne napadaju vjeru, ali je ni ne brane. Uvukle su se u udoban i sebičan skepticizam, koji se pod plaštem poštovanja tuđeg mišljenja sklanja u neodlučnost i neodgovornost. Njihov je stav dobro odražen u onim stihovima što ih je netko napisao u šali; ako ih je napisao ozbiljno, moramo zaključiti da je Evanđelje razumio jednako loše kao i pravila pjesništva: u ovom neprijateljskom svijetu / nema nikoga komu vjerovati. / Svatko neka se brine za sega, / ja za mega, ti za tega, / i neka se gleda spasiti¹⁹.