Život djece Božje u njegovu Djelu jest apostolat: odatle se u njima rađa stalna želja da žive zajedno sa svim ljudima, da u Kristovoj ljubavi nadvladaju svaku prepreku. Odatle se rađa i njihova briga da nestane svaki oblik nesnošljivosti, prisile i nasilja u ophođenju ljudi jednih s drugima.

Bog želi da mu se služi u slobodi, pa stoga ne bi bio ispravan apostolat koji ne bi poštovao slobodu savjesti. Zato svatko od vas, djeco moja, mora nastojati u praksi živjeti ljubav bez granica: razumijevajući sve, ispričavajući sve kad god se pruži prilika, imajući, da, veliku revnost za duše, ali revnost ljubaznu, bez mrkih manira i grubih kretnji. Ne možemo staviti zabludu na istu razinu s istinom, ali – čuvajući uvijek red ljubavi – moramo s velikim razumijevanjem prihvaćati one koji su u zabludi.

Uvijek običavam naglašavati, kako bi vam ta misao ostala posve jasna, da nauk Crkve nije spojiv sa zabludama koje idu protiv vjere. Ali zar ne bismo mogli biti odani prijatelji onih koji te zablude prakticiraju? Ako su nam ponašanje i nauk posve čvrsti, zar ne bismo mogli s njima vući ista kola, na tolikim područjima?

Gospodin nas želi na svim putovima zemlje, da sijemo sjeme razumijevanja, ljubavi, oproštenja: in hoc pulcherrimo caritatis bello, u ovome prekrasnom ratu ljubavi, praštanja i mira.

Nemojte misliti da je taj duh samo nešto dobro ili preporučljivo. On je mnogo više, on je Kristova obvezujuća zapovijed, mandatum novum²² o kojem vam toliko govorim, koji nas obvezuje da ljubimo sve duše, da razumijemo okolnosti drugih, da oprostimo ako nam učine nešto što zaslužuje oproštenje. Naša ljubav mora biti takva da pokriva sve nedostatke ljudske slabosti, veritatem facientes in caritate²³, postupajući s ljubavlju prema onome koji je u zabludi, ali ne dopuštajući nagodbe u onome što je stvar vjere.