Pismo br. 4

Vos autem dixi amicos, quia omnia quaecumque audivi a Patre meo, nota feci vobis¹; vas sam nazvao prijateljima, jer sam vam priopćio sve što sam čuo od svoga Oca. Evo vam, kćeri i sinovi duše moje, riječi Isusa Krista, našega Gospodina, koje nam pokazuju put kojim moramo ići u našem apostolskom radu. Bog nas je pozvao da njegov nauk nosimo u sve kutke svijeta, da otvaramo božanske putove zemlje, da učinimo da Isusa Krista upoznaju toliki umovi koji o Njemu ništa ne znaju, i – time što nas je htio u svome Djelu – dao nam je i apostolski način rada, koji nas potiče na razumijevanje, na opravdavanje, na obzirnu ljubav prema svim dušama.

Naš je apostolat apostolat prijateljstva i povjerenja. Želimo uvijek ponavljati s Duhom Svetim: ego cogito cogitationes pacis et non afflictionis², imam misli mira, a ne nevolje, misli koje traže slogu, koje nastoje postići ozračje ljubavi, prijeko potrebno da bi riječ Božja pustila korijenje u srcima. Ljubav je veza bratstva, temelj mira, ono što jedinstvu daje čvrstoću i postojanost; veća je od vjere i od nade; prethodi mučeništvu i svim djelima; ostat će vječno s nama u kraljevstvu nebeskom³.

Gospodin je za nas htio taj duh, koji je njegov. Zar ne vidite njegov neprestani žar da bude s mnoštvom? Zar vas ne osvaja promatrati kako nikoga ne odbija? Za svakoga ima riječ, svima otvara svoje preslatke usne; i poučava ih, prenosi im nauk, donosi im vijesti radosti i nade, tom čudesnom, jedinstvenom činjenicom Boga koji živi zajedno s ljudima.

Katkad im govori iz lađice, dok sjede na obali; katkad na gori, da ga sve mnoštvo dobro čuje; katkad usred buke gozbe, u tišini doma, hodajući među usjevima, sjedeći pod maslinama. Obraća se svakome prema onome što svatko može razumjeti: i navodi primjere mreža i riba za ribarski svijet; sjemena i vinograda za one koji obrađuju zemlju; domaćici će govoriti o izgubljenoj drahmi; Samarijanki, uzimajući prigodu od vode koju žena dolazi zahvatiti na Jakovljevu zdencu. Isus prima sve, prihvaća pozive koje mu upućuju i – kada ga ne pozovu – katkad se On sam pozove: Zachaee, festinans descende, quia hodie in domo tua oportet me manere⁴; Zakeju, žurno siđi, jer danas mi je odsjesti u tvojoj kući.

Krist hoće da se svi ljudi spase⁵, da se nitko ne izgubi; i žuri se dati svoj život za sve, u rasipanju ljubavi, koje je savršena žrtva paljenica. Isus ne želi uvjeravati silom i, boraveći uz ljude, među ljudima, blago ih potiče da ga slijede, u potrazi za pravim mirom i istinskom radošću.

Mi, kćeri i sinovi moji, moramo činiti isto, jer nas potiče ta ista Kristova ljubav: caritas Christi urget nos⁶. S uvijek novim svjetlom ljubavi, s velikodušnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, obnavljat ćemo, pred primjerom koji nam je dao Učitelj, svoju žarku želju da razumijemo, da opravdavamo, da se ne osjećamo ničijim neprijateljima.

Naš se stav – pred dušama – sažima tako u onom Apostolovu izrazu, koji je gotovo krik: caritas mea cum omnibus vobis in Christo Iesu!⁷: ljubav moja sa svima vama, u Kristu Isusu. S ljubavlju ćete biti sijači mira i radosti u svijetu, ljubeći i braneći osobnu slobodu duša, slobodu koju Krist poštuje i koju nam je izborio⁸.

Djelo Božje rodilo se zato da po cijelom svijetu širi poruku ljubavi i mira koju nam je Gospodin ostavio u baštinu; da sve ljude pozove na poštovanje prava osobe. Tako želim da se moja djeca izgrađuju, i takvi ste.

Vašem jedinstvu života mora odgovarati spontana velikodušnost, obnavljana svakoga dana, koja mora biti očita i očitovati se u svim stvarima, tako da se – kao vjerni vojnici Krista Isusa u svijetu – znate prinijeti kao žrtva paljenica, govoreći uistinu: posve iskreno, s radošću, predao sam se, Gospodine, sa svime što imam⁹.

To mora biti vaša priprava za neprestani apostolat koji Isus od nas traži, kao što je neprestano kucanje srca. Djeco moja, Gospodin nas je pozvao u svoje Djelo u trenucima u kojima se mnogo govori o miru, a mira nema: ni u dušama, ni u ustanovama, ni u društvenom životu, ni među narodima. Neprestano se govori o jednakosti i o demokraciji, a postoje kaste: zatvorene, neprobojne.

Pozvao nas je u vremenu u kojem se vapi za razumijevanjem, a razumijevanje se ne živi, katkad ni među osobama koje djeluju u dobroj vjeri i žele prakticirati ljubav, jer ljubav je, više nego u davanju, u razumijevanju.

To su trenuci u kojima se fanatici i nepopustljivci – nesposobni prihvatiti tuđe razloge – unaprijed opravdavaju, žigošući kao nasilne i agresivne one koji su njihove žrtve. Pozvao nas je, napokon, kada se mnogo čuje govoriti o jedinstvu, a možda je teško zamisliti da može postojati veća nesloga, ne samo među ljudima općenito, nego i među samim katolicima.

U toj atmosferi i u tom ozračju moramo dati primjer, ponizan i odvažan u isto vrijeme, postojan i zapečaćen radom, primjer kršćanskoga života, cjelovitog, radinog, punog razumijevanja i ljubavi prema svim dušama.

Exiit qui seminat seminare semen suum¹⁰, iziđe sijač sijati sjeme svoje, i to je ono naše: sijati, prenositi dobar nauk, sudjelovati u svim časnim poslovima i brigama zemlje, da bismo u njima davali dobar primjer Kristovih sljedbenika.

On je, kćeri i sinovi moji, coepit facere et docere¹¹, najprije činio, a zatim poučavao, i takvima vas želim: istinski sveti, nasred ulice, na sveučilištu, u radionici, u domu, s posve osobitim Gospodinovim pozivom, koji nije polovičan, nego poziv potpunog predanja.

To predanje, koje istodobno mora biti ponizno i tiho, olakšat će vam spoznaju veličine, znanja, savršenstva Božjega, i dat će vam također da uvidite malenost, neznanje, bijedu koju mi ljudi imamo. Tako ćete naučiti razumijevati tuđe slabosti, gledajući vlastite; opravdavati ljubeći, željeti se družiti sa svima, jer ne može postojati stvorenje koje bi nam bilo strano.

Djeco moja, revnost za duše mora nas dovesti do toga da se ne osjećamo ničijim neprijateljima, da imamo veliko, univerzalno, katoličko srce; da letimo poput orlova, na krilima ljubavi Božje, ne zatvarajući se u kokošinjac svađa ili sitničavih tabora, koji toliko puta čine neplodnim djelovanje onih koji žele raditi za Krista.

Takvu revnost – jednom riječju – moramo imati, revnost koja će nas dovesti do spoznaje da in Christo enim Iesu neque circumcisio aliquid valet neque praeputium, sed nova creatura¹², da su – pred mogućnošću činjenja dobra – duše ono što uistinu vrijedi.

Nisu mi skrivene poteškoće na koje biste mogli naići. Istina je – uvijek vam to napominjem – da u ovom svijetu, kojemu pripadate i u kojem ostajete, ima mnogo dobrih stvari, učinaka neizrecive Božje dobrote. No ljudi su posijali i kukolj, kao u evanđeoskoj prispodobi, i proširili lažne nauke koji truju umove i navode ih da se bune, katkad bijesno, protiv Krista i protiv njegove svete Crkve.

Pred tom stvarnošću, kakvo mora biti držanje djeteta Božjega u njegovu Djelu? Hoće li možda tražiti od Gospodina, kao sinovi groma, da oganj siđe na zemlju i proguta grešnike?¹³. Ili možda neprestano jadikovati, poput ptice zloslutnice ili proroka nesreća?

Dobro znate, kćeri i sinovi moji, da to nije naše držanje, jer je Gospodinov duh drukčiji: Filius hominis non venit animas perdere, sed salvare¹⁴, a tu rečenicu obično prevodim govoreći vam da moramo utopiti zlo u obilju dobra. Naša je prva obveza prenositi nauk, ljubeći duše.

Pravilo za provođenje toga duha u praksu također poznajete: sveta nepopustljivost prema zabludama i sveta popustljivost prema osobama koje su u zabludi. Potrebno je, međutim, da mnoge ljude naučite prakticirati taj nauk, jer nije teško naći onoga tko brka nepopustljivost s neumjerenošću, a popustljivost s odricanjem od prava ili istina koje se ne smiju prodavati ispod cijene.

Mi kršćani ne posjedujemo – kao da je riječ o nečemu ljudskom ili o osobnoj baštini kojom svatko raspolaže po svojoj volji – istine koje nam je Isus Krist ostavio i koje Crkva čuva. Bog je onaj koji ih posjeduje, Crkva je ona koja ih čuva, i nije u našim rukama ustupati, kratiti, popuštati u onome što nije naše.

To ipak nije temeljni razlog svete nepopustljivosti. Ono što pripada pologu Objave, ono što – uzdajući se u Boga, koji se niti vara niti nas vara – poznajemo kao katoličku istinu, ne može biti predmet kompromisa, jednostavno zato što je istina, a istina ne poznaje polovičnosti.

Jeste li ikada pomislili što bi proizašlo kada bi se, iz silne želje za popuštanjem, učinile – u našoj svetoj katoličkoj vjeri – sve promjene koje bi ljudi zatražili? Možda bi se došlo do nečega s čime bi se svi slagali, do neke vrste religije obilježene samo nejasnom sklonošću srca, jalovim sentimentalizmom, koji se zacijelo – uz malo dobre volje – može naći u svakoj težnji prema nadnaravnome; ali taj nauk više ne bi bio Kristov nauk, ne bi bio riznica božanskih istina, nego nešto ljudsko, što niti spašava niti otkupljuje; sol koja bi postala bljutava.

Do te bi katastrofe dovela ludost popuštanja u načelima, žudnja za umanjivanjem razlika u nauku, ustupci u onome što pripada nedodirljivom pologu koji je Isus predao svojoj Crkvi. Istina je samo jedna, djeco moja, i premda je u ljudskim stvarima teško znati na kojoj je strani ono ispravno, u stvarima vjere nije tako.

Po milosti Boga, koji nas je krštenjem rodio za svoju Crkvu, znamo da postoji samo jedna prava religija, i u toj točki ne popuštamo, tu smo nepopustljivi, sveto nepopustljivi. Ima li ikoga zdrava razuma – običavam vam govoriti – tko bi popustio u nečemu tako jednostavnom kao što je zbroj dva i dva? Može li dopustiti da dva i dva budu tri i pol? Popustljivost je – u nauku vjere – siguran znak da se istina ne posjeduje, ili da se ne zna da se posjeduje.

S druge strane, ne dajte se prevariti, kada nije riječ o cjelini naše religije, pokušaju li vas navesti da popustite u nekom vidu koji se tiče vjere ili morala. Različiti dijelovi koji sačinjavaju neki nauk – kako teorija tako i praksa – obično su prisno povezani, sjedinjeni i međusobno ovisni, i to u većoj mjeri što je cjelina življa i izvornija.

Samo ono što je umjetno moglo bi se rastočiti bez štete za cjelinu – kojoj je možda oduvijek nedostajalo životnosti – i također samo onome što je ljudski proizvod obično nedostaje jedinstva. Naša je vjera božanska, jedna je – kao što je Jedan Bog – i iz te činjenice slijedi: ili se sve njezine točke brane čvrstom dosljednošću, ili će se, prije ili kasnije, morati odustati od njezina ispovijedanja: jer je sigurno da je, jednom kad je u gradu probijena breša, cijeli grad u opasnosti da se preda.

Branit ćete, dakle, ono što Crkva naznačuje, jer je Ona jedina Učiteljica u tim božanskim istinama; i branit ćete to primjerom, riječju, svojim spisima, svim plemenitim sredstvima koja su vam na dohvatu.

Istodobno, potaknuti ljubavlju prema slobodi sviju, znat ćete poštovati tuđe mišljenje u onome što je stvar mišljenja ili školsko pitanje, jer u tim pitanjima – kao i u svima drugima, vremenitima – Djelo nikada neće imati kolektivno mišljenje, ako ga Crkva, snagom svoje vlasti, ne nametne svim vjernicima.

S druge strane, uz svetu nepopustljivost, duh Djela Božjega traži od vas postojanu popustljivost, također svetu. Vjernost istini, dosljednost u nauku, obrana vjere ne znače žalostan duh, niti smiju biti nadahnute željom za uništenjem onoga tko je u zabludi.

Možda je takva narav nekih, ali ne može biti naša. Nikada nećemo blagoslivljati poput onoga jadnog luđaka koji je – primjenjujući na svoj način riječi Pisma – svojim neprijateljima želio ignis, et sulphur, et spiritus procellarum¹⁵; oganj i sumpor i olujne vjetrove.

Ne želimo ničije uništenje; sveta nepopustljivost nije puka nepopustljivost, tvrdoglava i osorna; niti je sveta ako je ne prati sveta popustljivost. Reći ću vam i više: nijedna od njih dviju nije sveta ako ne pretpostavljaju – uz bogoslovne kreposti – vršenje četiriju stožernih kreposti.

Prije svega, razboritost, da biste znali djelovati u skladu s istinskom ljubavlju, izbjegavajući da krivo shvaćena revnost dovede u opasnost svetost vaše nepopustljivosti. Morate biti poput čeličnog malja, moćnog i čvrstog, ali umotanog u podstavljenu navlaku, da ne rani.

Dobra ljubav, nježnost koju će vas razboritost naučiti prakticirati, dovest će vas do toga da stvari kažete s razlučivanjem, kada je prikladno i na točan način; učinit će vas osjetljivima za potrebe i okolnosti bližnjega, a da pritom ne zapadnete u neumjesna odustajanja, ali će istodobno učvrstiti vašu vjeru, oživjeti vašu nadu, potaknuti vas da zahvaljujete Bogu što vas je sačuvao u punini svoje istine.

Pravednost, da biste se prema svakome odnosili kako zaslužuje, bez uopćavanja i površnih pojednostavljivanja, koja toliko štete i postavljaju tolike zapreke dobrom razumijevanju među ljudima. Nikada ne zaboravite, djeco, da se ne može biti pravedan ako se dobro ne poznaju činjenice, ako se ne čuju zvona i s jedne i s druge strane, ako se ne zna – u svakom slučaju – tko je zvonar.

Fortes in fide¹⁶, da biste muževno branili vjeru, da biste se oduprli i naučili druge odupirati se lakoj napasti novotarija, želje da se razglašava ili prikazuje kao dogma ono što su tek teorije stručnjaka. Dobro je tražiti napredak spoznaje i izlaganja vjere i morala, prihvaćajući uvijek crkveno učiteljstvo; ali ne smije se biti toliko neodgovoran da se pusti na volju bilo kojoj ideji ili da se širi ono što je samo radna hipoteza, možda vrlo privremena i ničim utemeljena.

Ima nekih, kćeri i sinovi moji, koji, nakon što su pustili u optjecaj nastrana i zbrkana mišljenja, pribjegavaju naivnoj izlici proždrljivog djeteta i tim argumentom nastoje sa sebe stresti odgovornost: kada mali sladokusac pojede cijelu staklenku pekmeza, brani se govoreći da nije znao da toliko slatkoga može naškoditi. Kršćanskom puku treba dati, prije svega, siguran, jasan nauk, bez raspri.

Nije riječ – ipak – o stvaranju religije za neznalice, nego o tome da budemo realisti i uvidimo da je znanje ljudi mnogo puta na razini onoga kojega su upitali: što znaš o svetom Izidoru Seviljskom? A on je odgovorio: Sveti Izidor? Ah, da! Taj je bio utemeljitelj Giralde.

Krepost umjerenosti dovest će vas do toga da nikada ne pretjerujete, da se ne date ponijeti srdžbom, da ne padnete u fanatizam. Dijete Božje u njegovu Djelu ne može slijediti primjer onih koji savjetuju da se protivnika udari po glavi, da ne šepa.

Kao što vidite, predrage kćeri i sinovi, skladno prakticiranje svete popustljivosti i svete nepopustljivosti lako je i teško: lako, jer nas potiče Kristova ljubav i pomaže nam njegova milost; teško, jer se tome protive zle sklonosti naše osobne bijede, i potrebno je uzeti u obzir mnoge čimbenike, kako se problemi ne bi rješavali pogrešno i nabrzinu.

U koru Svetog Toribija u Liébani ima, kako mi kažu, konzola koje kao da podupiru rebra svodova; neki ste ih od vas zacijelo vidjeli. Jedna od konzola prikazuje pseću glavu, a ona sa suprotne strane mačju. Obično objašnjavaju da mačka označava staroga čovjeka, kojega svi nosimo u sebi; a pas upućuje na novoga čovjeka, onoga kojega je Isus Krist rodio svojim Otkupljenjem. No katkad sam pomišljao da te konzole mogu biti i simbol ophođenja među ljudima: narodi, vjeroispovijesti, rase, osobe koje žive kao pas i mačka, u neprestanoj svađi, ali koje imaju obvezu živjeti zajedno, podupirući težinu svoda, mir i spokoj svijeta.

Ne zaboravite da, ako ima stvari koje razjedinjuju, uvijek ima i stvari koje ujedinjuju, koje mogu olakšati ophođenje puno poštovanja, prijateljsko, odano; i koje mi, djeca Božja – u njegovoj pravoj Crkvi – moramo znati iskoristiti i istaknuti, da tako privučemo k svjetlu iis qui ignorant et errant¹⁷, one koji ne poznaju istinu i u zabludi su.

Nikada mi se nije posve sviđao onaj primjer koji neki običavaju navoditi za opis ponašanja kršćanina: dobre jabuke, koje se pokvare kada se u košaru u kojoj stoje stavi truo plod. Mi se, djeco moja, ne smijemo bojati suživota s onima koji ne posjeduju ili ne žive nauk Isusa Krista.

Uz prikladan oprez, ne smijemo odbaciti nikoga, jer imamo dovoljna duhovna, asketska i intelektualna sredstva da se ne damo pokvariti: dijete Božje u Djelu ne smije dopustiti da na njega utječe ozračje, nego mora biti ono koje daje ozračje onima koji ga okružuju, naše ozračje, ozračje Isusa, našega Gospodina, koji je živio zajedno s grešnicima i s njima se družio¹⁸.

Loše ideje obično nisu potpuno loše; redovito imaju dio dobra, jer ih inače nitko ne bi slijedio. Gotovo uvijek imaju iskru istine, koja im služi kao zastavica za novačenje; ali taj dio istine nije njihov: uzet je od Krista, od Crkve; i stoga te dobre ideje – koje su pomiješane sa zabludom – moraju ići za kršćanima, koji posjeduju punu istinu; ne smijemo mi biti ti koji idemo za njima.

No taj kriterij vrijedi samo s gledišta nauka; u osobnom ophođenju, u praksi, vi ste ti koji morate ići za onima koji su u zabludi, ne da biste se dali povući njihovim ideologijama, nego da biste ih zadobili za Krista, da biste ih blago i djelotvorno privukli k svjetlu i miru.

Često me čujete ponavljati da Djelo Božje nije protiv ničega. Zacijelo nećemo moći reći da je zabluda dobra stvar, ali oni koji su u zabludi zaslužuju našu nježnost, našu pomoć, naše odano i iskreno ophođenje: i ne bismo ugodili Bogu kada bismo im to uskratili, jednostavno zato što ne misle kao mi.

Moramo živjeti, jednom riječju, u neprestanom razgovoru sa svojim kolegama, sa svojim prijateljima, sa svim dušama koje nam se približe. To je sveta popustljivost. Zacijelo bismo je mogli nazvati tolerancijom, ali tolerirati mi se čini premalo, jer nije riječ samo o tome da dopustimo, kao manje ili neizbježno zlo, da drugi misle drukčije ili budu u zabludi.

Riječ je i o tome da ustupamo, da popuštamo u svemu što je naše, u onome što je stvar mišljenja, u onome što bi – ne dirajući bitno – moglo biti povod razilaženju. Riječ je, napokon, o tome da izgladimo hrapavosti gdje se izgladiti mogu, kako bismo stvorili temelj razumijevanja koji će onima u zabludi olakšati pristup svjetlu.

Ima ih podosta koji vape za popustljivošću, koji bi željeli popustiti u Kristovu moralu ili im ne bi bilo teško izobličiti dogmu; ali ne podnose da im se dirne u njihov novac, njihovu udobnost, njihov hir, njihovu čast, njihova mišljenja. Možda im ne smeta da se nasrće na prava Crkve, ali skočit će poput zmija otrovnica pokuša li se netko umiješati u ono što smatraju osobnim pravima, premda mnogo puta to nisu prava, nego samovolja, smutnja, nejasne stvari.

Drugi čine obrnuto: pretvaraju svoj život u neprekidni križarski pohod, u stalnu obranu vjere, ali katkad se zaslijepe, zaboravljajući da bi ljubav i razboritost trebale upravljati tim dobrim željama, i postaju fanatici. Unatoč njihovoj ispravnoj nakani, velika usluga koju žele učiniti istini izopačuje se, i na kraju čine više zla nego dobra, braneći možda svoje mišljenje, svoje samoljublje, svoju zatvorenost u idejama.

Poput plemića iz La Manche, vide divove ondje gdje su samo vjetrenjače; postaju zlovoljne, ogorčene osobe, gorke revnosti, osorna ponašanja, koje nikada ne nalaze ništa dobro, koje sve vide crno, koje se boje zakonite slobode ljudi, koje se ne znaju smiješiti.

Jednom mi je prigodom neki novinar pripovijedao o svojim pokušajima da pronađe grob Cesarea Borgije, glasovitoga condottiera kojega jedni mrze, a drugi uzdižu. Novinar je otišao u Vianu – u Navari – jer je čuo da je bio pokopan pred crkvenim vratima. Izložio je svoje želje, a netko mu je rekao: ne trudite se tražiti; toga… ja sam iskopao, i raspršio sam njegov pepeo po gumnu.

Ima, napokon, drugih osoba koje ne napadaju vjeru, ali je ni ne brane. Uvukle su se u udoban i sebičan skepticizam, koji se pod plaštem poštovanja tuđeg mišljenja sklanja u neodlučnost i neodgovornost. Njihov je stav dobro odražen u onim stihovima što ih je netko napisao u šali; ako ih je napisao ozbiljno, moramo zaključiti da je Evanđelje razumio jednako loše kao i pravila pjesništva: u ovom neprijateljskom svijetu / nema nikoga komu vjerovati. / Svatko neka se brine za sega, / ja za mega, ti za tega, / i neka se gleda spasiti¹⁹.

Mi se, predraga djeco, moramo ophoditi sa svima, ne smijemo se osjećati nespojivima ni s kim. Ima mnogo nadnaravnih razloga koji to od nas zahtijevaju, i već sam vas na dosta njih podsjetio; sada vam želim ukazati na još jedan.

Kada dolazimo u Djelo, ne odvajamo se od svijeta; u svijetu smo bili prije Kristova poziva, i u svijetu ostajemo i poslije, a da se nisu promijenile naše sklonosti ni naši ukusi, naš profesionalni posao, naša narav. Ne smijete biti svjetski ljudi, ali i dalje pripadate svijetu, ljudi ste s ulice, jednaki tolikim osobama koje svakodnevno žive s vama na poslu, na studiju, u uredu, u domu.

Iz toga suživota uzimate prigodu da duše približite Kristu Isusu, i logično je da ga ne izbjegavate. Štoviše, potrebno je da ga tražite, da ga njegujete, jer ste apostoli, s apostolatom prijateljstva i povjerenja, i ne možete se zatvoriti iza ikakva zida koji bi vas izdvojio od vaših kolega: ni materijalno – jer nismo redovnici – ni duhovno, jer je plemenito i iskreno ophođenje sa svima ljudsko sredstvo vašega rada s dušama.

Vaše će ponašanje prema drugima tako imati značajke koje se rađaju iz ljubavi: obzirnost u ophođenju, uljudnost, ljubav prema tuđoj slobodi, srdačnost, simpatičnost. Tako to jasno kaže Apostol! Premda slobodan od sviju, svima sam se učinio slugom, da zadobijem što više duša. Sa Židovima sam živio kao Židov, da ih obratim; s onima koji su podložni Zakonu, živio sam kao da sam podložan Zakonu, premda to nisam, samo da zadobijem one koji su živjeli podložni; s onima koji nisu bili podložni Zakonu, živio sam kao da ni ja nisam – premda sam imao zakon u odnosu na Boga, imajući zakon Isusa Krista – e da bih zadobio one koji su živjeli bez zakona. Postao sam slab sa slabima, da zadobijem slabe; svima sam postao sve, da sve spasim²⁰.

I dodaje razlog, kada piše Rimljanima: tko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako će ga zazvati ako ne vjeruju u Njega? Ili kako će vjerovati u Njega, ako o Njemu nisu čuli govoriti? A kako će čuti govoriti o Njemu, ako im nitko ne propovijeda?²¹. Da biste propovijedali Krista, djeco moja, ne smijete se ograničiti na govorenje ili davanje dobrog primjera; potrebno je i da slušate, da budete spremni zapodjenuti otvoren i srdačan dijalog s dušama koje želite približiti Bogu.

Zacijelo ćete naći mnoge koji, potaknuti milošću, ne žude ni za čim drugim nego da iz vaših usta čuju radosnu vijest; ali i oni će imati što reći: dvojbe, pitanja, mišljenja koja žele provjeriti, poteškoće. Slušajte ih, družite se s njima, živite zajedno s njima da ih upoznate i da se date upoznati.

Djelo Božje – ne zaboravite to – nešto je najoprečnije fanatizmu, najveći prijatelj slobode. I uvjereni smo da je put kojim se drugima donosi istina: moliti, razumjeti, družiti se; a zatim, potaknuti na razmišljanje i pomoći proučavati stvari.

Život djece Božje u njegovu Djelu jest apostolat: odatle se u njima rađa stalna želja da žive zajedno sa svim ljudima, da u Kristovoj ljubavi nadvladaju svaku prepreku. Odatle se rađa i njihova briga da nestane svaki oblik nesnošljivosti, prisile i nasilja u ophođenju ljudi jednih s drugima.

Bog želi da mu se služi u slobodi, pa stoga ne bi bio ispravan apostolat koji ne bi poštovao slobodu savjesti. Zato svatko od vas, djeco moja, mora nastojati u praksi živjeti ljubav bez granica: razumijevajući sve, ispričavajući sve kad god se pruži prilika, imajući, da, veliku revnost za duše, ali revnost ljubaznu, bez mrkih manira i grubih kretnji. Ne možemo staviti zabludu na istu razinu s istinom, ali – čuvajući uvijek red ljubavi – moramo s velikim razumijevanjem prihvaćati one koji su u zabludi.

Uvijek običavam naglašavati, kako bi vam ta misao ostala posve jasna, da nauk Crkve nije spojiv sa zabludama koje idu protiv vjere. Ali zar ne bismo mogli biti odani prijatelji onih koji te zablude prakticiraju? Ako su nam ponašanje i nauk posve čvrsti, zar ne bismo mogli s njima vući ista kola, na tolikim područjima?

Gospodin nas želi na svim putovima zemlje, da sijemo sjeme razumijevanja, ljubavi, oproštenja: in hoc pulcherrimo caritatis bello, u ovome prekrasnom ratu ljubavi, praštanja i mira.

Nemojte misliti da je taj duh samo nešto dobro ili preporučljivo. On je mnogo više, on je Kristova obvezujuća zapovijed, mandatum novum²² o kojem vam toliko govorim, koji nas obvezuje da ljubimo sve duše, da razumijemo okolnosti drugih, da oprostimo ako nam učine nešto što zaslužuje oproštenje. Naša ljubav mora biti takva da pokriva sve nedostatke ljudske slabosti, veritatem facientes in caritate²³, postupajući s ljubavlju prema onome koji je u zabludi, ali ne dopuštajući nagodbe u onome što je stvar vjere.

Gospodin nas je pozvao u svoje Djelo da po svoj zemlji širimo njegovu poruku beskrajne ljubavi. Nema duše koja bi mogla ostati isključena iz naše ljubavi. Kada kršćanin shvaća i živi katolicitet Crkve, kada uviđa hitnost da se vijest spasenja navijesti svim stvorenjima, zna da mora postati sve svima, kako bi sve spasio²⁴.

I naša apostolska želja doista postaje život; počinje od onoga što joj je nadohvat ruke, od običnoga svakodnevnog posla, i malo-pomalo u koncentričnim krugovima širi svoju revnost za žetvom: u krilu obitelji, na radnome mjestu; u građanskom društvu, na katedri kulture, u političkoj skupštini, među svim svojim sugrađanima kojega god društvenog položaja bili; dopire do odnosa među narodima, obuhvaća u svojoj ljubavi rase, kontinente, najrazličitije civilizacije.

Ali apostol mora početi obavljati svoj božanski posao u onome što mu je uz bok, ne iscrpljujući svoju revnost u maštarijama ili u kamo sreće. I to je savjet koji vam dajem. Doći će dan kada ćete moći provesti u djelo svoje želje za ljubavlju i apostolatom među ljudima cijele zemlje. Sada, kćeri i sinovi moji, Djelo se rađa i vidite da ste materijalno svedeni na ograničena područja, ali duh je univerzalan i bit ćemo i stvarno univerzalni: naš nadnaravni pothvat ne poznaje granica.

Ali danas i uvijek moramo biti spremni živjeti zajedno sa svima, dati svima – svojim ophođenjem – mogućnost da se približe Kristu Isusu. Moramo se osjećati sjedinjeni sa svima, bez razlika, ne dijeleći duše u nepropusne pretince, ne stavljajući im etikete, kao da su roba ili preparirani kukci. Ne možemo se odvajati od drugih, jer bi inače naš život postao bijedan i sebičan.

Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni mjestom podrijetla, ni načinom govora, ni načinom života. Građani su kao i ostali²⁵. Kršćani – mi, kćeri i sinovi moji – moramo nasljedovati Krista, biti alter Christus, a Isus, naš Gospodin, toliko je ljubio ljude da se utjelovio, uzeo našu narav i živio trideset i tri godine na zemlji, u svakodnevnom dodiru sa siromašnima i bogatima, s pravednicima i grešnicima, s mladima i starima, sa Židovima i poganima. Želite li, dakle, učiti od Krista i uzeti primjer iz njegova života? Otvorimo sveto Evanđelje i poslušajmo Božji dijalog s ljudima.

Jednoga dana – kaže nam sveti Luka u XI. poglavlju – Isus je molio. Kakva li je morala biti molitva Isusa Krista! Učenici su bili blizu, možda ga promatrajući, i kad je završio, reče mu jedan od njih: Domine, doce nos orare, sicut docuit et Ioannes discipulos suos²⁶. Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike. A Isus im odgovori: kad molite, govorite: Oče, sveti se ime tvoje…²⁷.

Kćeri i sinovi moji, zapazite čudo: učenici se druže s Isusom Kristom i, kao plod njihovih razgovora, Gospodin im kaže kako trebaju moliti, i uči ih velikom čudu božanskoga milosrđa: da smo djeca Božja i da se možemo obraćati Njemu kao što sin govori svome ocu.

Ophođenje s Bogom, i ophođenje također s ljudima: bit će dovoljno nekoliko prizora iz Evanđelja, među tolikim drugima, da još bolje shvatite božansku dubinu našega apostolata prijateljstva i povjerenja.

Prvi nam pripovijeda susret Isusa s Nikodemom. Učitelju – kaže onaj čovjek, ugledan muž među Židovima – znamo da si od Boga došao da nas poučiš; jer nitko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njime²⁸. Isus mu odgovara, djeco moja, rečenicom koja naizgled nema nikakve veze s onim što je Nikodem izgovorio, ali koja privlači njegovu pozornost i osvaja ga; potiče sugovornika na dijalog: jer zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega²⁹.

Tako je započeo razgovor, koji već znate; jednako vam je poznat i ishod: u času neuspjeha križa ondje će biti Nikodem, da hrabro zatraži od Pilata Gospodinovo Tijelo.

A Samarijanka? Zar Isus Krist ne čini isto, počinjući razgovarati s njom, preuzimajući inicijativu, premda non enim coutuntur Iudaei Samaritanis³⁰, premda Židovi i Samarijanci nisu imali međusobnog ophođenja? Isus govori o onome za što zna da zanima onu ženu: o vodi po koju svaki dan mora s mukom ići na Jakovljev zdenac, o živoj vodi, tako čudesnoj da qui autem biberit ex aqua, quam ego dabo ei, non sitiet in aeternum³¹, da tko je bude pio, nikada više neće ožednjeti.

Plodovi Kristova dijaloga pojavljuju se također u Evanđelju: obraćenje one grešnice, preobrazba njezine duše, koja postaje apostolska duša – venite et videte hominem, qui dixit mihi omnia quaecumque feci: numquid ipse est Christus?³²; dođite i vidite čovjeka koji mi je rekao sve što sam učinila: da on nije Krist? –; i vjera mnogih drugih Samarijanaca koji su najprije povjerovali u Njega zbog riječi žene³³, a zatim su tvrdili: sada više ne vjerujemo zbog onoga što si ti rekla, jer sami smo ga čuli i spoznali da je ovaj uistinu Spasitelj svijeta³⁴.

Drugom je prigodom bogati mladić – iz dobre obitelji, rekli bismo danas – postavio pitanje Gospodinu: Učitelju dobri, što mi je činiti da postignem život vječni?³⁵; a Isus mu odgovara: zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini. Uostalom, želiš li ući u život vječni, čuvaj zapovijedi. Upita ga on: koje zapovijedi? Isus odgovori: ne ubij, ne čini preljuba, ne ukradi, ne svjedoči lažno, poštuj oca i majku, i ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Reče mladić: sve sam te zapovijedi čuvao od svoga djetinjstva. Što mi još nedostaje?³⁶.

Ljudskim očima, djeco moja, to je bila velika prilika za kompromis. Što bi se drugo moglo poželjeti da se taj mladić, bogat – dives erat valde³⁷ – i utjecajan, pridruži skupini Kristovih sljedbenika? Isusov odgovor, međutim, mogao je biti samo jedan, jer u nauku nema mjesta nagodbama, premda se popuštanjem naizgled postižu apostolski rezultati; Gospodinov je odgovor pun nježnosti – tolike da je, kad je mladić otišao žalostan, iz Božjega srca izišao jecaj – ali je jasan, odlučan, bez dvosmislenosti koje bi prikrile tvrdoću istine: još ti jedno nedostaje: prodaj sve što imaš, novac podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu; a onda dođi i slijedi me³⁸.

I još jedan primjer: onaj koji nam Gospodin daje s Križa, kao da nas želi poučiti da se žar za dušama, koji nas potiče da se družimo, da razgovaramo, da vodimo dijalog s ljudima, mora očitovati sve do smrti. To je uzbudljiv, dirljiv razgovor što ga Krist na vrhu Golgote vodi s dvojicom razbojnika raspetima s Njime.

Ovaj put nije Isus započeo razgovor, ali njegova prisutnost na stratištu i njegove patnje rječitije su od ikakve riječi. Ako si ti Krist, spasi sebe i spasi nas³⁹, reče huleći zli razbojnik. A dobri: kako!, zar se ni ti ne bojiš Boga, kad si i sam u istoj muci? Mi smo pravedno na stratištu, jer primamo zasluženu kaznu za svoja nedjela; ali ovaj nije učinio nikakva zla. A zatim reče Isusu: Domine, memento mei; Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje⁴⁰. Djeco moja, kratki Isusov odgovor, kojim se uključuje u razgovor dvojice zločinaca, bio je spasenje za onoga koji se pokajao: zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju⁴¹.

Neka bude dovoljno tih nekoliko primjera, da nikada ne zaboravimo kako i u kojem duhu moramo obavljati svoj rad s dušama. Naša najveća ambicija mora biti živjeti kako je živio Krist, naš Gospodin; kako su živjeli i prvi vjernici, bez podjela zbog krvi, naroda, jezika ili mišljenja.

Moramo, osim toga, poučavati sve katolike, sve ljude, toj novoj zapovijedi na koju sam vas maloprije podsjetio. Čini mi se da čujem svetog Pavla kako viče kada kaže Korinćanima: divisus est Christus? Numquid Paulus crucifixus est pro vobis? aut in nomine Pauli baptizati estis?⁴²; zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas, ili ste u Pavlovo ime kršteni, da biste govorili: ja sam Pavlov, ja Apolonov, ja Kefin, a ja Kristov?⁴³.

To što smo svi djeca Božja, što nas je sve otkupio Isus Krist, najdublji je razlog jedinstva među ljudima, i nisu potrebni drugi naslovi. Zlatu, čistome srebru ne nadijevaju se nadimci: kad je srebro srebro, a zlato zlato, tako ih se i zove, bez dodataka. Ako im se doda pridjevak – katkad prezime –, nije dobra kovina: to je jeftina imitacija.

Unutar reda ljubavi – naglašavam – postupat ćemo s puno nježnosti prema onima koji se, zbog neznanja, zbog oholosti ili zbog nerazumijevanja drugih, približavaju zabludi ili su u nju pali. Ako ljudi griješe, kćeri i sinovi moji, nije to uvijek iz zle volje: ima prilika u kojima su u zabludi jer nemaju sredstava da sami dokuče istinu; ili zato što im je udobnije – i moramo ih ispričati – priglupo ponavljati ono što su upravo čuli ili pročitali, pa tako postaju jeka neistinama.

Potrebno je poznavati razloge koje bi mogli imati. Bogu nije ugodno suditi bez saslušanja optuženika, katkad u sjenama tajnosti, a nerijetko – s obzirom na žalosnu ljudsku slabost – sa svjedocima i tužiteljima koji se služe anonimnošću da bi klevetali ili ocrnjivali.

Ogriješio bih se o istinu, djeco, kad bih vam rekao da ovaj savjet koji vam dajem dolazi samo iz tuđega iskustva: proživio sam to na vlastitoj koži, ali – po milosti Božjoj – mogu reći i to da od tada još više ljubim Crkvu, upravo zato što ima crkvenih ljudi koji osuđuju bez saslušanja.

Sjećate li se onih prizora što nam ih prenosi Evanđelje pripovijedajući o propovijedanju Ivana Krstitelja? Kakav se žamor bio podigao! Je li on Krist, je li Ilija, je li prorok? Toliko se buke diglo da su mu Židovi iz Jeruzalema poslali svećenike i levite da ga upitaju: tko si ti?⁴⁴.

I ovdje bi se, očima slabo nadnaravnima, moglo činiti da Ivan propušta priliku za stjecanje prozelita. Mogao je čak odgovoriti svjedočanstvom koje je Isus imao dati o njemu: ipse est Elias, qui venturus est. Qui habet aures audiendi audiat⁴⁵; on je onaj Ilija koji je imao doći. Tko ima uši da čuje, neka čuje.

Ali oni koji su došli pitati Ivana nisu bili u stanju dobro razumjeti te druge riječi, i on prizna istinu i ne zanijeka je… Ja sam glas koji viče u pustinji⁴⁶. I doista su njegove riječi pale u pustinju, jer oni koji su naizgled željeli istinu nisu je poslušali.

Isto se bilo dogodilo kada je Isus započeo svoj javni život: žamor, iznenađenje, strah, zavist… Njegov se glas bio pronio – kaže Evanđelje – po svoj Judeji i po svoj okolici⁴⁷. Glasine su doprle i do ušiju onih koji su slijedili Krstitelja, i o svemu su tome Ivana izvijestili njegovi učenici. A Ivan, dozvavši dvojicu od njih, posla ih Isusu da mu postave ovo pitanje: jesi li Ti onaj koji ima doći, ili drugoga da čekamo?⁴⁸.

Kako je lijepo ponašanje Ivana Krstitelja! Kako čisto, kako plemenito, kako nesebično! Doista je pripravljao putove Gospodinu: njegovi su učenici Krista poznavali samo po čuvenju, a on ih potiče na dijalog s Učiteljem; čini da ga vide i da se s njime druže; stavlja ih u priliku da se dive čudesima koja čini: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje⁴⁹.

Djeco moja, kao što je učinio Ivan, moramo uvijek imati jakost da se obavijestimo prije nego što donesemo sud; i moramo sve poučiti da čine isto, da se ne daju zavesti prividima ogovaranja ili naklapanja. Reći za neku osobu da je poštena i besprijekorna ponašanja, makar to bilo istinito, nažalost nije vijest, ne privlači pozornost; dok joj pripisivati svakovrsne makijavelizme ili spletke, makar to ne bila istina, jest privlačno i širi se, barem kao pretpostavka ili kao glasina.

Imajte razumijevanja, čak i za one koji se ne čine sposobnima razumjeti bližnjega, pa mu sude ishitreno. Vaša nježnost i vaš primjer, puni ispravnosti, poslužit će im kao najbolji poticaj kada vide da se borite i da pobjeđujete, s milošću Božjom, zle sklonosti, naginjanje zabludi koje svi imamo.

Svejedno je radi li se o dušama udaljenima od Gospodina, ili o nerazumijevanju dobrih. Njihove predrasude rađaju se upravo iz nedostatka druženja, iz izostanka iskrena dijaloga koji bi im pomogao shvatiti ono što ne razumiju. Nećemo mi biti ti koji odbijaju taj dijalog, a ako ga oni odbiju, ne budite kivni na njih, jer nas njihovo nerazumijevanje posvećuje. Razborit bolesnik nije kivan na skalpel kojim se liječnik poslužio da ga izliječi.

Vaša nježnost, vaše iskreno i plemenito ophođenje moraju biti i za one koji ne poznaju našu religiju, i za one koji su se udaljili od katoličke vjere. Uvijek ćemo ih primati uza se i – ne popuštajući u nauku, jer nije naš – bit ćemo popustljivi prema osobama, pozivat ćemo ih da rade rame uz rame s nama, u srcu naših poslova; stavit ćemo ih u središte onoga što najviše ljubimo na zemlji, dat ćemo im veliku priliku da postanu ruka i mišica Božja, kako bi vršili njegovo Djelo u svijetu.

Vidjet ćete kako će ih to vaše ponašanje približiti vjeri, koju nikada nisu imali ili koju su izgubili, toliko puta bez prevelike krivnje s njihove strane. Kada se to dogodi, vaša će se nježnost morati udvostručiti; morat ćete nastaviti hoditi zajedno kroz život, razgovarajući kao iskreni prijatelji, pogađajući njihove moguće poteškoće, da ih još više učvrstite na dobroj stazi; znanstveno jačajući svoju vjeru, jer je jalov – kontraproduktivan je – svaki pokušaj dijaloga o tim pitanjima, bez nauka i bez dara jezika.

Ovdje imate još jedan razlog da osjetite hitnost solidne formacije, trajne, duboke, dobro utemeljene na sigurnim načelima. S takvom pripremom ne trebate se bojati suživota s onima koji su u zabludi. Kako me žalosti što sam katkad čuo, kada je riječ o osobama koje su prigrlile našu vjeru nakon što su godine, možda čitav život, provele ne poznajući Svjetlo: to je obraćenik; treba biti oprezan!

Treba biti oprezan da ih više ljubimo, bez sumnjičavosti, s radošću, jer će na nebu biti veće slavlje zbog jednoga grešnika koji se obrati nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokore⁵⁰. Ali treba biti oprezan i zato da ne iznevjerimo njihove želje da budu s Kristom, da im ne dajemo kao dobro ono što to nije; da zbog svoje nesigurnosti – oni su kao djeca tek rođena u vjeri – ili zbog svojih vatrenih zanosa ne skrenu s dobroga puta kojim su počeli ići.

Naša se ljubav još ne iscrpljuje: moramo živjeti zajedno i s onima koji su nasuprot Kristu, jer im – u protivnom – nećemo moći učiniti to dobro da ga upoznaju. Nemojte se, ipak, dati zavesti lažnim taktikama apostolata, jer ćete naići na zaslijepljene ljude, čak i zbog same dobre želje da zadobiju duše, koji će – pod izlikom da idu tražiti izgubljenu ovcu – na kraju pasti u živi pijesak zablude koju žele suzbijati, prevareni kompromisima, ustupcima ili nerazboritim popuštanjima.

Želimo činiti dobro svima: onima koji ljube Isusa Krista i onima koji ga možda mrze. Ali ovi nam k tome zadaju mnogo žalosti: zato moramo nastojati postupati s njima s ljubavlju, pomagati im da nađu vjeru, ugušiti zlo – ponavljam – u obilju dobra. Ne smijemo nikoga gledati kao neprijatelja: ako se protiv Crkve bore u zloj vjeri, naše ispravno ljudsko ponašanje, čvrsto i ljubazno, bit će jedino sredstvo da, s milošću Božjom, otkriju istinu ili je barem poštuju.

Ako se njihovi napadi rađaju iz neznanja, naš će nauk – potvrđen primjerom – moći učiniti da padne veo s njihovih očiju. Uvijek ćemo braniti sveta prava Crkve, ali nastojat ćemo to činiti ne ranjavajući, ne ponižavajući, trudeći se da ne izazovemo sumnjičavost ni ogorčenost.

Protiv koga smo? Ni protiv koga. Ne mogu ljubiti đavla, ali sve koji nisu đavao – koliko god bili zli ili se takvima činili – ljubim od srca. Ne osjećam se, niti sam se ikada osjećao, protivnikom bilo koga; odbacujem ideje koje idu protiv vjere ili protiv morala Isusa Krista, ali istodobno imam dužnost prihvatiti, s Kristovom ljubavlju, sve one koji ih ispovijedaju.

Mnogo su puta te zablude plod pogrešne formacije. U nemalo slučajeva ti jadnici vjerojatno nisu imali nikoga tko bi ih poučio istini. Mislim zato da će na dan suda biti mnogo duša koje će Bogu odgovoriti kao što je odgovorio uzeti kraj kupališta – hominem non habeo⁵¹, nije bilo nikoga tko bi mi pomogao – ili kao što su odvratili oni radnici bez posla na pitanje gospodara vinograda: nemo nos conduxit⁵², nisu nas pozvali da radimo.

Makar njihove zablude bile skrivljene i njihova ustrajnost u zlu svjesna, u dnu tih nesretnih duša postoji duboko neznanje koje samo Bog može izmjeriti. Čujte Isusov vapaj na križu, kojim ispričava one koji su ga ubijali: Pater, dimitte illis: non enim sciunt quid faciunt⁵³; Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Slijedimo primjer Isusa Krista, ne odbacujmo nikoga: da bismo spasili jednu dušu, moramo ići do samih vrata pakla. Dalje ne, jer se dalje ne može ljubiti Boga.

To je naš duh, i pokazivat ćemo ga uvijek otvarajući vrata svojih domova osobama svih ideologija i svih društvenih položaja, bez ikakve razlike, sa srcem i rukama spremnima prihvatiti sve. Nemamo poslanje suditi, nego dužnost bratski se ophoditi sa svim ljudima.

Nema duše koju isključujemo iz svoga prijateljstva, i nitko se ne smije približiti Djelu Božjem i otići prazan: svi se moraju osjetiti voljenima, shvaćenima, primljenima s ljubavlju. I posljednjega jadnika koji je sada u najskrivenijem kutku svijeta i čini zlo, i njega ljubim, i, s milošću Božjom, dao bih svoj život da spasim njegovu dušu.

Bistra uma, s formacijom koju primate, znat ćete u svakom slučaju što je bitno, što je ono u čemu se ne može popustiti. Bit ćete također u stanju razlučiti one druge stvari koje neki drže nepromjenjivima, a nisu ništa drugo nego proizvod nekog vremena ili određenih običaja: i to će vam razlučivanje olakšati spremnost da rado popustite. A popuštat ćete i – kada su u igri duše – u onome što je još podložnije mišljenjima, a to je gotovo sve.

Naglašavam, međutim, da se ne smijete dati prevariti lažnom samilošću. Mnogi koji se čine potaknutima željama da priopće istinu popuštaju u stvarima koje su nedodirljive, i nazivaju razumijevanjem prema onima koji su u zabludi ono što je samo negativna kritika, katkad brutalna i nemilosrdna, nauka naše Majke Crkve. Ni njih nemojte prestati razumijevati, ali branite istodobno istinu, mirno, odmjereno, čvrsto, makar se, kada to budete činili, našli i neki koji će vas optuživati da pravite apologije.

Čudesni će biti ljudski i nadnaravni plodovi koji će se roditi iz toga vašeg ponašanja. Djelo Božje velik je instrument da se čovječanstvo učini sretnim, budemo li vjerni: a bit ćemo vjerni jer vjeran je Bog, koji će nas učvrstiti i obraniti od zloga duha⁵⁴.

Vidim Djelo projicirano u stoljeća, uvijek mlado, ljupko, lijepo i plodno, kako brani Kristov mir, da ga posjeduje sav svijet. Pridonosit ćemo tome da se u društvu priznaju prava ljudske osobe, obitelji, Crkve. Naš će rad učiniti da se smanje bratoubilačke mržnje i sumnjičavosti među narodima, a moje kćeri i moji sinovi – fortes in fide⁵⁵, čvrsti u vjeri – znat će pomazati sve rane Kristovom Ljubavlju, koja je preblagi balzam.

Zar vas ne raduje što je Gospodin za naš nadnaravni pothvat htio taj duh, koji treperi u Evanđelju, a čini se tako zaboravljen u svijetu? Zahvalite za to Isusu, zahvalite za to Svetoj Mariji; i obnovite svoje čežnje za suotkupljenjem i apostolatom. Kako nas velik posao čeka! Jer, onaj koji je u nama započeo Djelo, dovest će ga do svršetka⁵⁶.

Neka mi Gospodin čuva tu djecu.

Madrid, 16. srpnja 1933.