Unutar reda ljubavi – naglašavam – postupat ćemo s puno nježnosti prema onima koji se, zbog neznanja, zbog oholosti ili zbog nerazumijevanja drugih, približavaju zabludi ili su u nju pali. Ako ljudi griješe, kćeri i sinovi moji, nije to uvijek iz zle volje: ima prilika u kojima su u zabludi jer nemaju sredstava da sami dokuče istinu; ili zato što im je udobnije – i moramo ih ispričati – priglupo ponavljati ono što su upravo čuli ili pročitali, pa tako postaju jeka neistinama.

Potrebno je poznavati razloge koje bi mogli imati. Bogu nije ugodno suditi bez saslušanja optuženika, katkad u sjenama tajnosti, a nerijetko – s obzirom na žalosnu ljudsku slabost – sa svjedocima i tužiteljima koji se služe anonimnošću da bi klevetali ili ocrnjivali.

Ogriješio bih se o istinu, djeco, kad bih vam rekao da ovaj savjet koji vam dajem dolazi samo iz tuđega iskustva: proživio sam to na vlastitoj koži, ali – po milosti Božjoj – mogu reći i to da od tada još više ljubim Crkvu, upravo zato što ima crkvenih ljudi koji osuđuju bez saslušanja.