Pismo br. 2

Vidjevši ih kako veslaju s velikim naporom, jer im vjetar bijaše protivan, oko četvrte noćne straže – u ranu zoru – dođe k njima hodeći po moru¹. Gane me, predraga djeco, promatrati Isusa kako očituje svoju božansku moć i čini prekrasno čudo da bi pošao ususret svojima, koji se muče veslajući protiv vjetra kako bi doveli lađu onamo kamo im je Gospodin rekao.

I mi ispunjavamo zapovjedni nalog Kristov, ploveći morem uzburkanim strastima i ljudskim zabludama, osjećajući katkad u sebi svu svoju slabost, ali čvrsto odlučni dovesti do cilja ovu lađu spasenja koju nam je Gospodin povjerio. Možda se katkad, iz dubine srca, pred silinom protivnoga vjetra, podigne glas naše ljudske nemoći: smiluj mi se, o Bože, jer me progone, napadaju me i neprestano mi zadaju trpljenje. Bez prestanka me progone neprijatelji moji; i mnogo je, doista, onih koji me napadaju². On nas ne ostavlja, i kad god je bilo potrebno, učinio bi se prisutnim, svojom ljubećom svemoći, da mirom i sigurnošću ispuni srce svojih: Isus im potom progovori i reče: hrabro, ja sam, ne trebate se bojati. I uđe k njima u lađu, i vjetar utihnu³.

Htio bih da, uz radost koju vam donosi vaš božanski poziv, osjetite i prisnu, iskrenu poniznost, koja nije samo spojiva s nadom i s veličinom duha, nego je njihova najbolja obrana i jamstvo. Jer nije svaka sigurnost dostojna hvale, nego samo ona koja odlaže brige u mjeri u kojoj to treba činiti i u stvarima u kojima se ne treba bojati. Tako je sigurnost uvjet jakosti i velikodušnosti⁴.

Svaki je od nas poput onoga diva iz Svetoga pisma: glava kipa bijaše od čistoga zlata; prsa mu i ruke od srebra; trbuh mu i bokovi od mjedi; noge od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline⁵. Ne zaboravimo nikada tu slabost ljudskoga temelja, pa ćemo biti razboriti – ponizni – i neće se dogoditi ono što se zbilo onome golemom kipu: da se kamen odvali, a da ga ne baci ruka, te udari kip u stopala od željeza i gline i razmrska ih. Tada se željezo, glina, mjed, srebro i zlato zajedno smrviše i postadoše poput praha s gumna ljeti: odnese ih vjetar te od njih ne osta ni traga⁶.

Čujte, djeco moja, što nam Duh Sveti govori po svetom Pavlu: tko misli da čvrsto stoji, neka pazi da ne padne. Nisu vas snašle nego ljudske, obične napasti; ali vjeran je Bog, koji neće dopustiti da budete napastovani preko svojih sila, nego će učiniti da iz same napasti izvučete korist, kako biste se mogli održati⁷.

Duša se pobožanstvenjuje: njezin novi život toliko odudara od onoga prijašnjeg, i od onoga na koji toliko puta nailazi oko sebe! Vjera nam kaže da je duša u stanju milosti uistinu pobožanstvenjena duša: dao nam je Bog velike i dragocjene milosti koje bijaše obećao, da vas po njima učini dionicima božanske naravi⁸. To bogoslovno poimanje čovjeka udaljeno je od čisto ljudskoga i naravnoga poimanja gotovo koliko je Bog udaljen od čovječanstva. Ljudi smo, od krvi i mesa, a ne anđeli. Ali i na tijelo se, utjecajem duše u milosti, prelijeva to pobožanstvenjenje, kao predokus slavnoga uskrsnuća.

I hoću li se usuditi reći: jer sam svet? Kad bih rekao svet u smislu posvetitelja, kojemu nije potreban nitko tko bi ga posvetio, bio bih ohol i lažljivac. Ali ako pod svetim razumijemo posvećenoga, prema onome: budite sveti, jer sam ja svet; onda neka se usudi i Tijelo Kristovo, sve do posljednjega čovjeka koji vapije s krajeva zemlje, sa svojom Glavom i pod svojom Glavom, i neka smjelo kaže: jer sam svet⁹.

Ne mogu vam sakriti, djeco moja, svoju bojazan da bi u ponekom slučaju to pobožanstvenjenje, bez dubokoga temelja poniznosti, moglo dovesti do preuzetnosti, do izopačenja prave nade, do oholosti i – prije ili kasnije – do duhovnoga sloma pred neočekivanim iskustvom vlastite slabosti.

Običavam navoditi primjer prašine koju vjetar podiže dok u visini ne oblikuje zlatan oblak, jer prima odsjaje sunca. Isto nas tako milost Božja nosi visoko, i u nama odsijeva sva ona divota dobrote, mudrosti, djelotvornosti, ljepote, koja je Bog. Ako ti i ja znamo da smo prah i bijeda, sitnica, ostalo će dodati Gospodin. To je razmišljanje koje mi ispunja dušu.

Ali pobožanstvenjenje bez poniznosti? Zlo! A ako je pobožanstvenjenje skupno, još gore! Jer Ti, Gospodine, spašavaš ponizan narod, a ohologa ponizuješ¹⁰.

Na plovidbama unutarnjega života i duhovnoga rada Gospodin svojim apostolima daruje ta razdoblja bonace, i stihije, vlastite bijede i zapreke okoline zanijeme: duša uživa, u sebi samoj i u drugima, ljepotu i moć božanskoga, te se ispunja zadovoljstvom, mirom, sigurnošću u svojoj još kolebljivoj vjeri. Osobito one koji počinju Gospodin obično vodi – možda godinama – tim manje olujnim morima, da ih učvrsti u njihovoj prvoj odluci, ne tražeći od njih u početku ono što oni još ne mogu dati, jer su sicut modo geniti infantes¹¹, kao novorođena djeca.

Pobožanstvenjenje je zlo ako zasljepljuje, ako ne dopušta da jasno vidimo kako su nam noge od gline, jer kamen kušnje po kojem se razlikuje dobro pobožanstvenjenje od zloga jest poniznost. Zato je dobro dok se ne gubi svijest da je to pobožanstvenjenje dar Božji, milost Božja; a zlo je kada duša sama sebi – svojim djelima, svojim zaslugama, svojoj izvrsnosti – pripisuje duhovnu veličinu koja joj je darovana.

Ponizni, ponizni! Jer znamo da smo dijelom načinjeni od gline, i poznajemo pomalo svoju oholost i svoje bijede… a ne znamo sve. Otkrijmo ono što smeta našoj vjeri i našoj nadi i našoj ljubavi!

Tu poniznost na dva načina postižu oni koji imaju žar da budu sveti. Prvi se događa kada se onaj koji se bori kako bi se vježbao u pobožnosti nalazi u punom duhovnom iskustvu te, zbog slabosti tijela, ili djelovanjem onih koji zlo žele onima što žive kreposno, ili zbog zlih misli koje ga salijeću, misli o sebi samome skromnije i pokornije. Drugi se pak način događa kada sveta milost duboko i u punini prosvijetli razum: tada duša ima kao neku naravnu poniznost. Postavši punija i kao bogatija po božanskoj milosti, ne može se više uzdizati napuhanošću želje za slavom, premda uvijek savršeno izvršava Božje zapovijedi, nego se radije ponaša kao manja od svih, u ophođenju punom pokornosti i božanske skromnosti¹².

Da bi se postavili temelji neke građevine, katkad treba duboko kopati, doprijeti do velike dubine, načiniti velike željezne nosače i zabijati ih dok se ne oslone na stijenu. Ali za tim nema potrebe ako se odmah naiđe na čvrsto tlo. Za nas je stijena ovo: pobožnost, božje sinovstvo, prepuštanje u Božje ruke, iskrenost i to da glavu držimo u stalnoj stvarnosti običnoga života: ljubim te, Gospodine, jakosti moja. Gospodin je stijena moja, utočište moje i izbavitelj moj¹³.

Sam Isus, Gospodin naš, kaže nam: tko god sluša moj nauk i izvršava ga, bit će sličan mudru čovjeku koji sagradi svoju kuću na stijeni; i zapljušti kiša, i rijeke se izliše iz korita, i duhnuše vjetrovi te silovito udariše na tu kuću, ali ona ne bijaše razorena, jer bijaše utemeljena na stijeni. A onaj tko sluša moj nauk i ne vrši ga, bit će sličan ludu čovjeku koji sagradi svoju kuću na pijesku; i zapljušti kiša, i rijeke se izliše iz korita, i duhnuše vjetrovi te silovito udariše na tu kuću, i ona se sruši, i ruševina njezina bijaše velika¹⁴.

Osjećam se sada potaknutim, djeco moja, iznijeti vam nekoliko razmatranja koja će vam pomoći da gradite na dubokoj i iskrenoj poniznosti, jer nesretan je onaj koji odbacuje mudrost i pouku; nada je njegova isprazna, trudovi mu besplodni i djela mu beskorisna¹⁵; ali, naprotiv, Gospodin dade svetima nagradu za njihove trude, vodeći ih putem čudesnim, i bijaše im zaklon danju i svjetlo zvjezdano noću¹⁶.

Govorio sam vam da tijekom ove plovidbe našega života ima razdoblja bonace – unutarnje ili vanjske – čak i dugotrajnih; ali samo je u nebu mir konačan, vedrina potpuna. Rekao je to Isus Krist: nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju: nisam došao donijeti mir, nego rat¹⁷.

Čovjek se izgrađuje malo-pomalo, i nikada se ne izgradi posve, nikada u sebi ne ostvari svu ljudsku savršenost za koju je narav sposobna. U određenom pogledu može čak postati najbolji u odnosu na sve druge, i možda biti nenadmašan u toj konkretnoj naravnoj djelatnosti. Ipak, njegov rast kao kršćanina nema granica: uvijek može rasti u ljubavi, koja je bit savršenstva. Jer ljubav, po svome vlastitom specifičnom pojmu, nema granice u svome porastu: budući da je udioništvo u beskonačnoj ljubavi, koja je Duh Sveti. Također je i uzrok porasta ljubavi – to jest Bog – beskonačan u svojoj moći. I na sličan način, ni sa strane subjekta ne može se označiti granica tome napretku: jer uvijek, kad raste ljubav, raste i sposobnost za daljnji porast. Stoga valja zaključiti da se u ovom životu ne može unaprijed odrediti granica porastu ljubavi¹⁸.

Poslušajte Pavlovo svjedočanstvo: ne kao da sam to već postigao ili da sam već savršen; nego nastavljam svoju trku ne bih li dosegnuo ono za što me odredio Isus Krist¹⁹. Sveti Pavao bio je savršen putnik, ali upravo je zato znao da nije dostigao savršenstvo prema kojemu je taj put vodio²⁰. Neka vas, dakle, ne čudi što vam kažem sa svetim Augustinom: trčimo, nastavimo dalje, na putu smo; neka sretna sigurnost u ono prošlo ne učini da budemo manje revni za ono što još nismo dostigli²¹.

Visok je cilj na koji nas Isus poziva: nedostižan sve do samoga kraja životnoga puta. Uvijek se može težiti za višim, a tko ne napreduje, nazaduje; tko ne raste, umanjuje se. Koji mene jedu, čita se u Knjizi Sirahovoj, još će gladovati; a koji mene piju, još će žeđati²².

Osim toga, ne smijemo zaboraviti da u sebi samima nosimo počelo protivljenja, otpora milosti: rane istočnoga grijeha, možda raspaljene našim osobnim grijesima. Tvojoj gladi za svetošću, sine moj, suprotstavit će se ponajprije lijenost, koja je prva bojišnica na kojoj se treba boriti; zatim buntovnost, nevoljkost da se na ramenima nosi sladak Kristov jaram, luda žudnja, ne za svetom slobodom, nego za razuzdanošću; putenost i, u svakom trenutku – sve podmuklije što godine više prolaze – oholost; a potom čitava povorka zlih sklonosti, jer naše bijede nikada ne dolaze same.

Nemojmo se zavaravati: imat ćemo bijeda. I kad ostarimo, također: iste zle sklonosti kao s dvadeset godina. I jednako će biti potrebna asketska borba, i morat ćemo moliti Gospodina da nam dade poniznost. To je neprestani boj. Militia est vita hominis super terram²³. Ali mir je upravo u ratu. Mir je posljedica pobjede!

Djeco moja: neka vas ne bude sram što ste bijedni; nemojte klonuti duhom zato što u srcu nosite fomes peccati, tvar pogodnu da se na njoj raspiri oganj grijeha.

Ne plašite se, jer pravednik sedam puta padne, i isto se toliko puta podigne²⁴. U našem duhovnom boju neće nedostajati neuspjeha. Ali na svoje pogreške, na zabludu, moramo odgovoriti odmah, činom kajanja, koji će doći u naše srce i na naše usne onom brzinom kojom krv pritječe rani, djelotvorno se boreći protiv stranoga tijela, klice zaraze.

Ja vam jamčim, govori Gospodin Bog, da se ne radujem smrti bezbožnika, nego tome da se odvrati od svojega puta i živi. Obratite se od svojih zlih putova: zašto hoćete umrijeti, dome Izraelov? Ti, dakle, sine čovječji, reci i sinovima svojega naroda: pravednika njegova pravednost neće spasiti u dan kad sagriješi, a bezbožniku njegova bezbožnost neće biti na smetnju u dan kad se obrati od svoje opačine, kao što ni pravednik neće živjeti po svojoj pravednosti u dan kad sagriješi²⁵.

S druge je strane logično da osjećamo privlačnost, ne više grijeha, nego onih ljudskih stvari koje su same po sebi plemenite, a koje smo ostavili iz ljubavi prema Isusu Kristu, a da zbog toga nismo izgubili sklonost prema njima. Zato što smo imali tu sklonost, predanje svakoga od nas bilo je dar sebe samoga, velikodušan i nenavezan; zato što to predanje čuvamo, vjernost je neprekinuto darivanje: ljubav, darežljivost, nenavezanost koja traje, a ne puki plod tromosti. Kaže sveti Toma: eiusdem autem est aliquid constituere, et constitutum conservare²⁶. Ono isto što je dalo početak tvome predanju, sine moj, morat će ga i očuvati.

Kraljevstvo je nebesko slično čovjeku koji posija dobro sjeme na svojoj njivi²⁷. Božja njiva jest sav svijet, a na poseban je način to i tvoja duša. No k tome, budući da smo djeca Božja, ta njiva našega Oca naša je njiva. Vama i meni Gospodin je ostavio sav svijet u baštinu. Pomislite koliko je u tome pobožanstvenjenja, veličine, odgovornosti.

Ali dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posija kukolj posred pšenice, i ode²⁸. Neprijatelj Božji: ljudi se nekako boje govoriti o zahvatima, o zasjedama toga Božjeg neprijatelja, Sotone. Ja vam kažem da nužno moramo misliti na to da đavao djeluje. Toliku mi pobožnost budi moliti podno oltara: Sancte Michaël Archangele, defende nos in proelio: contra nequitiam et insidias diaboli…²⁹. Da nas izbavi od đavolskoga utjecaja u tolikim stvarima, osobnim i tuđim.

Cum autem dormirent homines… Ne smije se izgubiti nijedna riječ od onoga što nam govori Gospodin. Jer, nije li u našem osobnom životu upravo san, zao san, ono što čini da protratimo dobro sjeme nauka i svetoga života? Dakle, moramo biti budni. Custos, quid de nocte?³⁰. Stražaru, budan budi! Moramo bdjeti, moramo čuti krik uzbune i ponavljati ga drugima. Ne smijemo zadrijemati, jer inače će usred dobroga doći zlo: bdijte i molite, da ne padnete u napast³¹.

A kad žito bijaše već u vlati i klas se počeo pomaljati, pokaza se i kukolj³². Božanske li pedagogije prispodoba!: svijetle su i jasne za jednostavne duše; nerazumljive za komplicirane i nepokorne: zato ih farizeji ne razumiju. Sijač, njiva, neprijatelj, kukolj… Približi se još više Kristu i reci mu da ti protumači prispodobu – edissere nobis parabolam!³³ – u prisnosti svoje molitve.

Reci Gospodinu da želiš upotrijebiti sva sredstva. Kada vidiš da ih nisi znao upotrijebiti, da te hvata san – žalosna li toga sna! –, čas je da reagiraš, s milošću Božjom. Sigurno je da naše zapuštanje nije imalo izvor u pomanjkanju ljubavi, nego u slabosti. Zato moramo odmah reći Gospodinu: odsada ću biti jak, s tobom. Porazi su moji; pobjede tvoje. Ne želim da bude zla u svijetu: njiva će biti preorana i primit će potrebnu skrb, s velikodušno posijanim sjemenom. Izbavi me od neprijatelja mojih, o Gospodine, jer se tebi utječem. Nauči me vršiti volju tvoju, jer ti si Bog moj³⁴.

Odloživši svaki teret i okove grijeha, trčimo postojano prema cilju borbe koja nam je predložena, upirući uvijek pogled u Isusa, začetnika i dovršitelja vjere³⁵. Imat ćemo poteškoća: ali poznajemo sredstva za borbu i za pobjedu protiv sklonosti jadne ljudske naravi; upotrijebimo ih i pouzdajmo se u Gospodina, našega Spasitelja.

Budite optimistični. Sam sveti Pavao u poslanici Filipljanima reći će nam: gaudete in Domino semper: iterum dico: gaudete³⁶; živite uvijek radosni u Gospodinu; ponavljam vam: budite veseli. Treba vidjeti, djeco moja, pozitivnu stranu stvari. Ono što se u životu čini najstrašnijim nije tako crno, nije tako mračno. Ako budete precizni, nećete doći do pesimističnih zaključaka. Kao što dobar liječnik, kad vidi pacijenta, ne kaže da je u njemu sve trulo, molim vas iz ljubavi prema Isusu Kristu da imate pouzdanja. Ne tvrdite ništa loše a da ne vidite i drugu stranu. Bolesnik nije odmah tijelo za groblje. Izliječit ćemo ga dajući mu prikladne lijekove. Unutar svojega duha imamo cijelu ljekarnu.

Budimo uvijek smireni. Ako smo pobožni i iskreni, neće biti trajnih žalosti, a posve će nestati one druge koje si katkad izmišljamo, jer to objektivno nisu. Živjet ćemo s radošću, s mirom, u naručju Majke Božje, kao njezina mala djeca, jer to i jesmo. S vremena na vrijeme svatko u svojem unutarnjem svijetu ima kakav sitan sukob, koji se oholost potrudi učiniti velikim, da mu dade važnost, da nam otme mir. Ne obazirite se na te sitnice. Recite: grešnik sam koji ljubi Isusa Krista.

Gotovo svi koji imaju osobne probleme imaju ih zbog sebičnosti kojom misle na same sebe. Potrebno je darivati se drugima, služiti drugima iz ljubavi prema Bogu: to je put da nestanu naše žalosti. Najveći dio protivština izvire iz toga što zaboravljamo na služenje koje dugujemo drugim ljudima i previše se bavimo svojim ja. Predati se služenju dušama, zaboravljajući na sebe, tako je djelotvorno da Bog to nagrađuje poniznošću punom radosti.

I nikakva mentaliteta žrtve. Postoji samo jedna Žrtva: Krist, naš Gospodin, na Križu. Potrebni su nam mir i duh služenja. Sve se događa radi vas, kako bi milost, obilno razlivena, poslužila povećanju slave Božje po zahvaljivanjima koja će mu mnogi iskazivati. Zato ne malakšemo; naprotiv, ako se u nama i raspada vanjski čovjek, unutarnji se obnavlja iz dana u dan. Jer nevolje sadašnjega života, tako kratke i tako lake, donose nam vječnu težinu uzvišene i neusporedive slave; i tako mi ne upiremo pogled u vidljivo, nego u nevidljivo; jer ono što se vidi prolazno je, a ono što se ne vidi vječno je³⁷.

Možda ćemo morati svladati još jednu zapreku: tamu u unutarnjem životu. Pobožan čovjek može imati svoje jadno srce u tminama; a te tmine mogu trajati nekoliko trenutaka, nekoliko dana, neko razdoblje, nekoliko godina. Tada je čas vapiti: Gospodine, smiluj mi se, jer te zazivam povazdan: jer Ti si, Gospodine, blag i dobrostiv, i pun milosrđa prema onima koji te zazivaju³⁸. I čas je razmatrati onaj čudesni događaj koji nam pripovijeda sveti Ivan: prolazeći, ugleda Isus čovjeka slijepa od rođenja. Njegovi ga učenici upitaše: Učitelju, koji su grijesi uzrok tomu što se rodio slijep: njegovi ili grijesi njegovih roditelja? Odgovori Isus: nije krivnja ni do njega ni do njegovih roditelja; nego je to zato da djela Božja zasjaju na njemu³⁹.

Može se dogoditi da naša sljepoća – ako dođe – ne bude posljedica naših pogrešaka: nego sredstvo kojim se Bog želi poslužiti da nas učini svetijima, djelotvornijima. U svakom slučaju, radi se o tome da živimo od vjere; da svoju vjeru učinimo više teologalnom, manje ovisnom u svojem vršenju o drugim razlozima koji nisu sam Bog. Kao što je netko tko ima malo znanja sigurniji u ono što čuje od drugoga koji posjeduje veoma mnogo znanja, nego u ono što se njemu samome čini prema vlastitom razumu; tako je čovjek mnogo sigurniji u ono što je rekao Bog, koji se ne može prevariti, nego u ono što vidi vlastitim razumom, koji se može varati⁴⁰.

Rekavši to, Isus pljunu na zemlju, načini blato od pljuvačke i premaza njime oči slijepcu, pa mu reče: idi i operi se u kupalištu Siloamu (riječ koja znači poslanik). On dakle ode, opra se i vrati se gledajući⁴¹. Očisti se, i opet ćeš imati – poboljšan – svijetao, božanski vid.

Bog uzvisuje upravo u onome čime ponizuje. Ako se duša dade voditi, ako je poslušna, ako čvrsto prihvaća pročišćenje, ako živi od vjere, vidjet će u neslućenu svjetlu, pred kojim će poslije začuđena pomisliti da je prije bila slijepa od rođenja. I opet progovori Isus narodu i reče: Ja sam svjetlost svijeta; tko mene slijedi, ne hodi u tami, nego će imati svjetlost života⁴².

U konačnici, naši su sukobi također problem poniznosti. Pogledaj carinika kako moli u hramu: stajao je daleko, i zato mu se Bog lakše približio. Ne usuđujući se podignuti oči prema nebu, imao je već uza se onoga koji je stvorio nebesa… Hoće li biti daleko ili neće, ovisi o tebi. Ljubi, i približit će se; ljubi, i prebivat će u tebi⁴³.

Možda ćeš mi katkad, sine moj, reći da se osjećaš umorno i hladno dok ispunjavaš Norme; da ti se čini kako izvodiš komediju. Ta je komedija velika stvar, sine. Gospodin se igra s nama kao što se otac igra sa svojom djecom. Bog je vječan, a ti i ja smo pred Bogom sasvim malena djeca. Ludens in orbe terrarum⁴⁴: igramo se pred Bogom, našim Ocem, i Bog se igra s nama kao što se očevi igraju sa svojom djecom.

Ako nam u nekom trenutku – pred naporom, pred suhoćom – kroz glavu prođe misao da izvodimo komediju, moramo ovako reagirati: došao je čudesni čas da izvedemo ljudsku komediju s božanskim gledateljem. Gledatelj je Bog: Otac, Sin, Duh Sveti: Preblaženo Trojstvo. A s Bogom, Gospodinom našim, promatrat će nas Majka Božja, i anđeli i sveci Božji.

Ne možemo napustiti svoj život pobožnosti, svoj život žrtve, svoj život ljubavi. Izvoditi komediju pred Bogom, iz ljubavi, da se ugodi Bogu, kada se živi uz dlaku, znači biti Božji žongler. Lijepo je – ne sumnjaj u to – izvoditi komediju iz Ljubavi, sa žrtvom, bez ikakva osobnog zadovoljstva, kako bi se ugodilo Gospodinu koji se igra s nama. Živjeti od ljubavi, ne prosjačeći zemaljske naknade, ne tražeći male bijedne nevjernosti, osjećati se ponosnim i dobro plaćenim samo time: pretvarati običnu prozu u jedanaesterce junačkoga spjeva.

Djela su ljubav. Tko je primio moje zapovijedi i drži ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti moj Otac, i ja ću ga ljubiti i sam ću mu se očitovati⁴⁵. Ako nam Gospodin katkad i daje svoju milost te nam daje razumjeti svoje nedokučive sudove⁴⁶, koji su slađi od meda i saća⁴⁷, obično ne biva tako; treba ispunjavati dužnost, ne zato što nam se sviđa, nego zato što smo obvezni. Ne trebamo raditi zato što nam se hoće, nego zato što Bog to hoće: i tada ćemo morati raditi dobre volje. Radosna ljubav, koja dušu čini sretnom, utemeljena je na boli, na radosti da idemo protiv svojih sklonosti kako bismo poslužili Gospodinu i njegovoj svetoj Crkvi.

Jer bio si ugodan Bogu, bilo je potrebno da te napast iskuša⁴⁸. Ne zaboravi da je Gospodin naš uzor; i da je zato, premda je Bog, dopustio da ga napastuju, kako bismo se ispunili hrabrošću, kako bismo bili sigurni – s Njime – u pobjedu. Ako u tim trenucima osjetiš drhtanje svoje duše, govori sa svojim Bogom i reci mu: smiluj mi se, Gospodine, jer dršću sve kosti moje, i duša je moja sva potresena⁴⁹. On će biti taj koji će ti reći: ne boj se, jer ja sam te otkupio i pozvao te imenom tvojim: ti si moj⁵⁰.

Neka te ne uznemiruje što se poznaješ takvim kakav jesi: takav, od gline. Neka te to ne brine. Jer ti i ja smo djeca Božja – a to je dobro pobožanstvenjenje –, izabrani božanskim pozivom od sve vječnosti: izabrao nas je Otac, po Isusu Kristu, prije stvaranja svijeta, da budemo sveti pred njim⁵¹. Mi, koji smo na osobit način Božji, njegova oruđa unatoč našoj jadnoj osobnoj bijedi, bit ćemo djelotvorni ako ne izgubimo poniznost, ako ne izgubimo spoznaju svoje slabosti. Napasti nam daju mjeru naše vlastite slabosti.

Jedno je misliti ili osjećati, a drugo pristati. Napast se može lako odbiti: čak je i najmanji stupanj milosti dovoljan da se odupre svakoj požudi i zasluži vječni život⁵². Ono što nikako ne valja činiti jest razgovarati sa strastima, koje se žele razuzdati.

Napast se pobjeđuje molitvom i mrtvljenjem: kad su me oni mučili, ja sam se odjenuo u kostrijet, postom pokoravajući svoju dušu, i u prsima sam ponavljao molitve⁵³. Unesite ovo uvjerenje u svoj život predanja: da ćemo, budemo li vjerni, moći učiniti mnogo dobra u svijetu. Budite jaki, čvrsti, cjeloviti, nepokolebljivi pred lažnim dražima nevjernosti.

Tako ćemo moći reći sa psalmistom: gurnut sam i poljuljan, već samo što nisam pao, ali me pridržao Gospodin⁵⁴. Ljubimo te, Gospodine, jer kada dođe napast, daješ nam pomoć svoje jakosti – svoje milosti –, da budemo pobjednici. Zahvaljujemo, Gospodine, što dopuštaš da budemo kušani, kako bismo bili ponizni.

Sada vas želim upozoriti na jedan psihološki sukob. Prije mnogo godina govorio mi je jedan dobar fratar, razborit i pobožan: ne zaboravi da se, kada ljudi dođu do četrdesete godine, oženjeni žele razvjenčati; fratri postati svjetovni svećenici; liječnici odvjetnici; odvjetnici inženjeri; i sve tako: to je kao neka duhovna hekatomba.

Stvari se ne događaju točno onako kako je govorio onaj redovnik ili barem to nije tako opće pravilo. No želim da moja djeca poznaju ovo moguće zlo i da budu na oprezu, premda će kroz tu krizu proći vrlo malobrojni. Prolazi li koji od vaše braće kroz tu tjeskobu, morat ćete mu pomoći: pomlađujući i osnažujući njegovu pobožnost, ophodeći se s njim s osobitom nježnošću, dajući mu ugodan posao. Neće to biti baš u četrdesetoj; ali može biti u četrdeset i petoj. I trebat će se pobrinuti da bude jedno razdoblje opuštanja: a to nećemo činiti s nekolicinom, nego sa svima.

Premda smo pred Bogom posve mala djeca, ne smijemo biti djetinjasti. U Djelo se dolazi u dobi prikladnoj da znamo kako su nam noge od gline, da znamo kako smo od krvi i mesa. Bilo bi smiješno postati toga svjestan tek u punoj zrelosti života: poput djetešca od nekoliko mjeseci koje začuđeno otkriva vlastite ruke i noge. Mi smo došli služiti Bogu poznajući svu svoju malenost i svoju slabost; no ako smo se predali Bogu, Ljubav će nas spriječiti da budemo nevjerni.

Uostalom, iznevjeriti, prionuti tada uz neku zemaljsku ljubav – budite sigurni da bi to značilo početak vrlo gorka života, puna tuge, srama, boli. Djeco moja: učvrstite se u ovoj odluci da nikada ne prodate prvorodstvo, da ga s prolaskom godina ne zamijenite za zdjelu leće⁵⁵. Bila bi velika šteta tako proigrati tolike godine požrtvovne ljubavi. Recite: prisegoh čuvati odluke pravednosti tvoje, i svoju prisegu želim ispuniti⁵⁶.

Bog, koji uvijek nagrađuje našu vjernost i podsjeća nas na omnia in bonum⁵⁷, upozorava nas ujedno na stalnu opasnost uznositosti, prema onim riječima svetoga Augustina: onima koji ovako ljube Boga sve pridonosi njihovu većem dobru: baš sve stvari upravlja Bog na njihovu korist, tako da i onima koji zastranjuju i prelaze granice daje da napreduju u kreposti, jer postaju ponizniji i iskusniji. Uče da se na samome putu pravednoga života moraju radovati s veseljem i trepetom, ne pripisujući preuzetno sami sebi sigurnost kojom hode, niti govoreći u vrijeme blagostanja: nikada više nećemo pasti⁵⁸.

Svi imamo pogreške, makar se već godinama i godinama borili da ih pobijedimo. Kada iz asketske borbe izvlačimo malodušje, to znači da smo oholi. Moramo biti ponizni, sa željom da budemo vjerni. Istina je da servi inutiles sumus⁵⁹. Ali s tim beskorisnim slugama Gospodin će učiniti vrlo velike stvari u svijetu ako i mi pridonesemo nešto sa svoje strane: napor da podignemo ruku, kako bismo se uhvatili za onu koju nam Bog – sa svojom milošću – pruža s neba.

Samo se oholi iznenađuju kad vide da su im noge od gline. Čin kajanja i zadovoljštine, i naprijed. Priznajmo da će, osim pogrešaka koje imamo na savjesti, biti i drugih, skrivenih našim očima. Dakle, bol iz ljubavi, i – u prisnosti te boli i te poniznosti – usudit ćemo se reći Gospodinu da u našem životu ima i mnogo ljubavi. Jer ako je pogreška bila stvarna, stvarna je i ljubav koju On sam stavlja u nas i koja nam omogućuje da mu služimo svom snagom svojih srdaca. Govorite često, kao strelovitu molitvu, Petrov čin kajanja nakon zatajenja: Domine, tu omnia nosti; tu scis, quia amo te!⁶⁰.

Reci svome Anđelu čuvaru – ja to kažem svojemu – neka ne gleda naše pogreške, jer smo ožalošćeni, skrušeni. Neka Gospodinu odnese ovu dobru volju koja se rađa u našem srcu kao ljiljan koji je procvao na gnojištu.

Ne dopustite malodušje zbog svojih osobnih bijeda ili zbog mojih, zbog naših poraza. Otvorite srce, budite jednostavni: nastavimo ići putem, s više ljubavi, snagom koju nam daje Bog, jer On je naša jakost⁶¹.

Ako sami sebe ljubimo na neuredan način, ima razloga da budemo žalosni: koliko li neuspjeha, koliko li malenkosti! Posjedovanje te naše bijede mora prouzročiti žalost, malodušje. Ali ako ljubimo Boga iznad svega, a druge i sebe same u Bogu i radi Boga, koliko li razloga za radost! Poniznosti je svojstveno da se čovjek, promatrajući vlastite nedostatke, ne uzoholi. No poniznosti ne pripada, nego prije nezahvalnosti, prezir dobara koja je od Boga primio. A iz toga prezira proizlazi lijenost i mlitavost⁶², odbojnost prema duhovnim stvarima, mlakost, koja je grob unutarnjega života.

Osjetite li klonulost kada iskusite – možda na osobito živ način – vlastitu bijedu, to je trenutak da se posve prepustite, poučljivo, u Božje ruke. Pripovijeda se da je jednoga dana Aleksandru Velikom u susret izišao prosjak, moleći milostinju. Aleksandar se zaustavio i zapovjedio da ga učine gospodarom pet gradova. Siromah, zbunjen i ošamućen, uskliknu: ja nisam tražio toliko! A Aleksandar odvrati: ti si molio kao onaj koji jesi; ja ti dajem kao onaj koji jesam.

Iz dubine vapijem k tebi, Gospodine. Usliši glas moj: neka pazi uho tvoje na glas mojih prošnji. Ako se, Gospodine, budeš spominjao krivica, tko će opstati? Ali ti praštaš, i tvoj mi zakon pomaže da te štujem sa strahopoštovanjem, Gospodine. U tvoja se obećanja nadam, duša se moja uzda u Gospodina. Izrael iščekuje Gospodina više nego noćne straže iščekuju zoru; jer od Njega dolazi milosrđe i obilno je u Njega otkupljenje. On će, dakle, otkupiti Izraela od svih bezakonja njegovih⁶³.

Načinjeni smo od zemaljske gline – de limo terrae⁶⁴ –, od gline od koje se prave vrčevi: krhke, lomljive, nepostojane. No već ste vidjeli kako popravljaju te keramičke posude što su se razbile u komade: metalnim spojnicama, da i dalje služe. Tako sastavljene posude čak su i ljepše: imaju osobitu dražest. Vidi se da su nečemu poslužile. Ako i dalje služe, sjajne su. Osim toga, te posude, kad bi mogle razmišljati, nikada ne bi bile ohole. Nije nimalo čudno što su se razbile, a još manje što su ih popravili, osobito ako je bila riječ o nečemu nezamjenjivu, a hoćeš li mi reći, sine moj, čime se može zamijeniti duša?

Usprkos našim jadnim osobnim bijedama, nositelji smo božanskih bîti neprocjenjive vrijednosti: mi smo Božja oruđa. A budući da želimo biti dobra oruđa, što se manjima i bjednijima budemo osjećali u istinskoj poniznosti, to će sve što nam nedostaje nadomjestiti naš Gospodin: Gospodin upravlja koracima čovjekovim i mili su mu njegovi putovi. Ako i padne, neće ostati oboren: jer mu Gospodin pruža svoju ruku⁶⁵.

Možda ćete se katkad naći pred time – ne kažem u velikim stvarima, ali makar i tako bilo, a neće biti – da u svom osobnom životu morate proživjeti prizor iz Naina, koji nam pripovijeda sveti Luka: iznosili su mrtvaca, jedinca sina njegove majke, koja bijaše udovica. Čim je Gospodin ugleda, ganut samilošću, reče joj: ne plači. Pristupi i dotaknu se nosila; a oni koji su ih nosili, stadoše. Tada reče: mladiću, ja ti zapovijedam, ustani. Mrtvac se odmah podiže i stade govoriti, i Isus ga preda njegovoj majci⁶⁶.

Unutarnji je život upravo to: počinjati i iznova počinjati. Unutarnji život sastoji se u tome da činimo mnoge čine kajanja, ljubavi i zadovoljštine. Veličat ću te, Gospodine, jer si me izbavio i nisi dopustio da se moji neprijatelji raduju mojoj boli. Gospodine, Bože moj, zavapih k tebi i ti si me ozdravio. Gospodine, izveo si mi dušu iz groba, u život si me pozvao između onih što silaze u jamu. Pjevajte Gospodinu, vi, sveti njegovi, i slavite sveto ime njegovo⁶⁷.

Drugi ćete se put naći praznih ruku. Bit će to trenutak da iznova počnete, da poput Šimuna Petra čujete Kristovu zapovijed koja se ponovno oglašava: izvezi na pučinu i bacite svoje mreže za lov. Odvrati mu Šimun: Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa nismo ulovili; ipak, na tvoju riječ bacit ću mrežu. I kad su to učinili, zahvatiše tako veliko mnoštvo riba da se mreža trgala. Stoga dadoše znak drugovima u drugoj lađici da dođu i pomognu im. Dođoše i napuniše obje lađice tako da su gotovo tonule. Vidjevši to, Šimun Petar baci se Isusu pred noge govoreći: idi od mene, Gospodine, jer sam čovjek grešnik⁶⁸.

Sjećajući se bijede od koje smo načinjeni, imajući pred očima neuspjehe koje je prouzročila naša oholost, pred veličanstvom toga Boga – Krista ribara – moramo reći isto što i Petar: Gospodine, ja sam jadan grešnik. I tada – sada vama i meni, kao onda Apostolu – Isus Krist nam ponavlja ono što nam je rekao i kada nas je uhvatio u svoju mrežu, pozvavši nas: ex hoc iam homines eris capiens⁶⁹; odsada ćeš biti ribar ljudi: s božanskom zapovijedi, s božanskim poslanjem, s božanskom djelotvornošću.

Neće se slomiti tvoje noge od gline, jer poznaješ njihovu nepostojanost i bit ćeš razborit, jer dobro znaš da samo Bog može reći: tko će mi od vas dokazati grijeh?⁷⁰.

Kada dođe noć i obavim ispit savjesti i svedem račune i izvučem zbroj, zbroj glasi: pauper servus et humilis!⁷¹ Često govorim: cor contritum et humiliatum, Deus, non despicies!⁷². Ne govorim to s izvještačenom poniznošću. Ako Gospodin vidi da se iskreno smatramo siromašnim i beskorisnim slugama, da imamo raskajano i ponizno srce, neće nas prezreti, sjedinit će nas sa sobom, s bogatstvom i velikom moći svojega premilog Srca. I imat ćemo ono dobro pobožanstvenjenje: pobožanstvenjenje onoga koji zna da nema ništa dobro što ne bi bilo od Boga; da on, sam od sebe, ništa nije, ništa ne može, ništa nema.

Evo me, dakle; ja sam Bog koji briše tvoje grijehe i ne spominje ih se. Vidiš? Neću ih se sjećati, kaže, i to je svojstveno blagosti; ali ti ih se sjećaj, kako bi u tome našao priliku da se popraviš. Pavao se, premda je to znao, uvijek sjećao grijeha koje je Bog zaboravio, do te mjere da je govorio: nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju; i: Krist je došao na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. Nije rekao: bio sam; nego: jesam. Pred Bogom grijesi su bili oprošteni, ali pred Pavlom je sjećanje na njih i dalje trajalo. Ono što je Bog izbrisao, on je sam razglašavao… Bog ga naziva izabranom posudom, a on sebe naziva prvim grešnikom. Ako nije zaboravio grijehe, pomisli kako li se tek sjećao Božjih dobročinstava⁷³.

Sveti Pavao zna da je posljednji među apostolima, ali osjeća i zapovijed da evangelizira. Kao ti i kao ja. Ti ćeš već znati kakav si. O sebi ti mogu reći da sam jadan stvor, grešnik koji ljubi Isusa Krista. Po Božjoj milosti više ga ne vrijeđamo, ali osjećam se sposobnim počiniti sve niskosti koje je počinio bilo koji drugi čovjek.

Zato, ako nas drugi – jer im Gospodin, u svojoj dobroti, ne da vidjeti našu krhkost – drže boljima od sebe, hvale nas i pokazuju da ne znaju kako smo grešnici, moramo misliti i razmatrati u dubini svojega srca, s istinskom poniznošću: tamquam prodigium factus sum multis: et tu adiutor fortis⁷⁴; postadoh mnogima poput čuda; ali dobro znam da si ti, Bože moj, moja jakost.

Da se zbog veličine objava ne bih uzoholio, dan mi je žalac tijela, anđeo Sotonin, da me pljuska. Triput sam molio Gospodina da ga udalji od mene, i odgovorio mi je: dosta ti je moja milost, jer moja moć sja i postiže svoj cilj po slabosti. Stoga ću se rado hvaliti svojim slabostima, da se u meni nastani moć Kristova. Zbog toga osjećam radost u svojim bolestima, u uvredama, u oskudicama, u progonima, u tjeskobama iz ljubavi prema Kristu; jer kad sam slab, onda sam jači⁷⁵.

Bog, kada želi ostvariti neko djelo, upotrebljava nerazmjerna sredstva, kako bi se dobro vidjelo da je djelo njegovo. Zato vi i ja, koji dobro poznajemo poraznu težinu svoje ništavnosti, moramo reći Gospodinu: premda se vidim bijednim, ne prestajem shvaćati da sam božansko oruđe u tvojim rukama. Nikada nisam posumnjao u to da poslove koje sam tijekom svoga života obavio u službi svete Crkve nisam obavio ja: nego Gospodin, premda se poslužio mnome: ne može čovjek sebi prisvojiti ništa, ako mu nije dano s neba⁷⁶.

Razmotrimo neke riječi iz Evanđelja svetoga Ivana: kaže mu Šimun Petar: Gospodine, kamo ideš? Odgovori Isus: kamo ja idem, ti sada ne možeš ići za mnom; poslije ćeš poći za mnom. Petar mu kaže: zašto ne mogu ići za tobom sada? Život ću svoj dati za tebe. Odgovori mu Isus: život ćeš svoj dati za mene? Zaista, zaista, kažem ti: neće pijetao zapjevati dok me triput ne zatajiš⁷⁷.

Zato, kada raspaljena srca kažemo Gospodinu da pristajemo, da ćemo mu biti vjerni, da smo spremni na svaku žrtvu, reći ćemo mu: Isuse, s tvojom milošću; Majko moja, s tvojom pomoći. Tako sam krhak, činim tolike pogreške, tolike male omaške, da se vidim sposobnim – ako me ostaviš – počiniti i velike!

Ponizni, djeco moja. Pogledajte: Isus Krist poljubio je noge nama kada ih je poljubio prvoj dvanaestorici. A On je onaj koji jest, a mi smo ono što jesmo: jadna stvorenja.

Ako budemo vjerni, ako budemo ponizni, bit ćemo čisti, umrtvljeni, poslušni; bit ćemo djelotvorni, u cijelome svijetu: što ponizniji, to djelotvorniji. Nismo došli zapovijedati, nego slušati. Dolazimo služiti, kao Isus, koji non venit ministrari, sed ministrare⁷⁸. Razmatrajte često Krstiteljeve riječi: Illum oportet crescere, me autem minui⁷⁹; treba da On raste, a ja da se umanjujem.

Ako želiš biti velik, počni od toga da budeš malen; ako želiš podići zdanje koje će sezati do neba, misli najprije na to da položiš temelj poniznosti. Što je veća građevina koja se kani podići i što je viša zgrada, to dublje treba kopati temelj. I dok se zgrada koja se gradi uzdiže u visinu, onaj tko kopa temelj spušta se do najveće dubine. Dakle, zgrada se, prije nego što se uspne, ponizuje, a njezin se vrh uzdiže nakon poniženja⁸⁰.

Neka vas ne čudi što vam kažem da ljubim vaše nedostatke, dokle god se borite da ih uklonite, jer oni su razlog za poniznost. Rekao je onaj koji je prvi književnik Kastilje da je poniznost osnova i temelj svih kreposti, i da bez nje nijedna to nije⁸¹.

Ako želimo ustrajati, budimo ponizni. Da bismo bili ponizni, budimo iskreni: iskreni s Bogom, sa samima sobom i s onima koji vode našu dušu: ut probetis potiora, ut sitis sinceri et sine offensa in diem Christi⁸²; kako bismo znali razlučiti ono bolje i očuvali se čisti i bez spoticaja do kraja. Tako ćemo ustrajati.

Iskreni s Bogom: to je teško, jer ljudi naginju anonimnosti. Osobe koje imaju važnu ulogu u javnom životu često primaju hrpe anonimnih pisama. I pred Bogom mnogi ljudi žele proći anonimno te izbjegavaju susret u osobnoj molitvi i u ispitu savjesti.

Koliki bi od onih što se usuđuju, u metežu mnoštva, dobaciti prostačku uvredu, podlost, dok prolazi velika povorka, zanijemjeli poput kukavica kad bi bili sami, licem u lice, otkriveni, preuzimajući odgovornost za svoje čine! Neiskrenost, koja vodi u anonimnost i kukavičluk, u izbjegavanje odgovornosti za vlastite čine, podiže nepoznatu ruku usred uličnoga meteža da razbije u komadiće – jednim udarcem kamena – gotički vitraj katedrale. Kršćanski razum, koji čini da ljubimo slobodu i osobnu odgovornost svih ljudi, mora nas učiniti prijateljima samospoznaje, kako bismo prihvaćali posljedice svojih slobodnih čina: svakodnevni ispit savjesti dat će nam poznavanje samih sebe, istinsku poniznost i, kao posljedicu, isprosit će nam od neba ustrajnost.

O Gospodine! Ti si me pronikao i poznaješ me, ništa se od moga bića ne skriva pred tobom… Riječ mi još nije na jeziku, a ti, Bože moj, već sve znaš… Kamo da odem od duha tvojega? Kamo da pobjegnem od tvoga lica? Ako se na nebesa popnem, ondje si ti; ako siđem u bezdane, i ondje si prisutan… Reknem li: tmine će me sakriti, noć će biti svjetlo moje oko mene, ni tmine za tebe nisu guste, i noć bi svijetlila kao dan, jer za tebe su tmine i svjetlost jednake⁸³.

Iskreni sa samima sobom. Još teže. Već ste čuli kako se kaže da bi najbolji posao na svijetu bio kupovati ljude po onome što stvarno vrijede, a prodavati ih po onome što misle da vrijede. Iskrenost je teška. Oholost čini nasilje pamćenju, zamračuje ga: i pronalazi se opravdanje kako bi se dobrotom prekrilo počinjeno zlo, koje čovjek nije spreman ispraviti; gomilaju se argumenti, razlozi, koji postupno guše glas savjesti, sve slabiji, sve nejasniji.

Budući da volja teži dobru ili prividnom dobru, volja se nikada ne bi pokrenula prema zlu kad se ono što nije dobro ne bi na neki način pokazivalo kao dobro⁸⁴. Strasti, ili zastranjela volja, prisiljavaju razum, navode ga da prenaglo pristane ili da izbjegne razmatranje određenih vidova koji im proturječe, kako bi prihvatio, naprotiv, druge koji podupiru – koji dobrotom zaodijevaju – onu sklonost.

Ako čovjek nije ponizan, duboko ponizan, savjest se lako može izobličiti. Možda ćemo u svome životu, iz slabosti, loše postupiti. Ali ideje jasne, savjest jasna: ono što ne možemo jest činiti loše stvari i govoriti da su svete.

Što manje poniznosti, to su teže posljedice toga izobličenja. Jer neki ne ostaju samo pri tom subjektivnom umirivanju vlastite savjesti; nego se osjećaju glasnicima nekoga novog morala, misionarima i prorocima tih zahtjeva zla, i šire svoje zablude žarom novoga križarskog pohoda, i vuku za sobom slabe, koji u tim novim naucima nalaze opravdanje svojih sramotnih djela, koji se tako osjećaju oslobođenima od boli ispravljanja, koje je – za ponizne – ugodna dužnost.

Ne slušajte što vam prorokuju proroci; obmanjuju vas. Ono što vam govore njihova su viđenja, ne dolazi iz usta Gospodnjih. Onima koji se rugaju riječi Gospodnjoj govore: mir, imat ćete mir. A svima koji idu za zlim željama srca svoga govore: nikakvo zlo neće doći na vas… Zavode narod moj svojim lažima i svojim hvastanjem, a ja ih nisam poslao, nikakvo im poslanje nisam dao i nisu narodu mojemu učinili nikakva dobra, riječ je Gospodnja⁸⁵. Ako mi, nakon što ste pročitali ove riječi Svetoga pisma, kažete da je običnoj duši teško razlučivati, dat ću vam siguran kriterij: ljubav prema Presvetoj Djevici, na prvome mjestu; a zatim poslušnost, koja je kamen kušnje prave poniznosti.

U Djelo smo došli da budemo sveti. Nećemo se iznenaditi kad ustanovimo da smo od toga još daleko. Zato ćemo s jednostavnošću priznavati svoje slabosti, ne pokušavajući ih zaodjenuti ispravnošću; izbjegavajući oholost, koja strahovito zasljepljuje i čini da se sve vidi naopako od onoga kako jest. Djeco moja, budite iskreni sa samima sobom, budite objektivni. Postići ćemo, na taj način, djelotvornost svoje predanosti. Teško je: treba biti ponizan, dobro otvoriti srce, širom, u duhovnom vođenju, da se prozrače svi kutci duše.

Naša asketika ima jednostavnost Evanđelja. Ne smijemo komplicirati svoje duše ostavljajući srce u tami; ne možemo ometati djelovanje Duha Svetoga izazivajući u svome životu prekid kontinuiteta koji bi nam istrgnuo – makar i nakratko – jednostavnost srca i iskrenost pred Bogom⁸⁶.

Ako nas nešto zabrinjava, ispričamo to, čuvajući se nijemog đavla. Recite sve, malo i veliko, i tako ćete uvijek pobjeđivati. Ne pobjeđuje se kad se ne govori. Razumljivo je, jer onaj tko šuti ima tajnu sa Sotonom, a loša je stvar imati Sotonu za prijatelja.

Budite nadasve iskreni: ne dopuštajte si ništa a da to ne kažete, treba reći sve. Pazite: ne bude li tako, put se zapleće; pazite: ne bude li tako, ono što je bilo ništa na kraju postaje mnogo. Sjetite se priče o Ciganinu koji je otišao na ispovijed: Velečasni, optužujem se da sam ukrao ular… A iza njega bila je mazga; a iza nje, drugi ular; pa druga mazga, i tako do dvadeset. Djeco moja, isto se događa i s mnogim drugim stvarima: čim se popusti s ularom, poslije dolazi sve ostalo, cijela karavana, dolaze poslije stvari kojih se čovjek stidi.

Kad sam bio malen, dvije su mi stvari jako smetale: ljubiti gospođe, majčine prijateljice, koje bi dolazile u posjet, i oblačiti nova odijela. Zavlačio sam se pod krevet. Onda bi mi majka s ljubavlju govorila: Josemaría, stid samo za grijeh. Mnogo godina poslije shvatio sam da je u onim riječima bio vrlo dubok smisao. Đavao nam oduzima stid da bismo pogriješili, a zatim nam ga vraća da ne bismo ispričali svoje pogreške. Možda iste one pogreške kojima se drugi hvale – preuveličavajući ih – za kavanskim stolom.

Budite vrlo iskreni, inzistiram. I kada vam se dogodi nešto za što ne biste htjeli da se sazna, recite to odmah – trkom – onome tko vam može pomoći, Dobrom Pastiru. Ta je odluka logična: zamislite osobu koja hoda s velikim kamenom na leđima i s džepovima punima kamenčića koji, svi zajedno, teže sto grama. Ako tu osobu smjestimo u Madrid, pretpostavimo da je udaljenost koju mora prijeći od Puerta del Sol do Cuatro Caminos. Kad stigne na kraj puta, neće jedan po jedan vaditi kamenčiće iz džepova, ostajući – u međuvremenu – s velikim kamenom na sebi. Djeco moja, tako i mi. Prvo što moramo izbaciti jest ono što je teško. Drugačije ponašanje velika je glupost i početak neiskrenosti.

Ne bojte se ničega ni nikoga. Ako dođu gorki plodovi, recite to. Sav je lijek u Bogu: makar posrijedi bio i velik, golem prijestup. Recite sve; govorite, i stvar će se srediti. Onaj tko vas bude slušao neće se ničega uplašiti, jer zna da je i on od gline i da je kadar počiniti istu ludost, ako je to ludost, jer najčešće te patnje dolaze od skrupula ili od loše oblikovane savjesti. Razlog više da se govori jasno.

Strah od onih koji vode našu dušu najđavolskija je napast. Strah i stid, koji ne daju biti iskren, najveći su neprijatelji ustrajnosti. Od gline smo; ali, ako govorimo, glina zadobiva čvrstoću bronce. Držite čvrsto ove misli, provodite ih u djelo, i osigurat ćemo spokoj u služenju Bogu, jer će nas biti vrlo teško smesti.

Djeco moja, došli smo u Djelo da budemo sveti usred svijeta; da bismo to postigli, moramo upotrijebiti sva sredstva. Kada bolesnik ide u kliniku da bi ozdravio, pa ga zamole da skine odjeću jer ga moraju pregledati, a on kaže ne; ako ga pitaju koje simptome ima, a on to ne želi reći… Tu osobu ne treba voditi u kliniku, nego u ludnicu.

Onima koji imaju poslanje da nas formiraju moramo olakšati poznavanje svih naših osobnih okolnosti, ne smijemo se bojati da će znati kakvi smo. Naprotiv: mora nas radovati to što svoju dušu činimo prozirnom. Samo ćemo tako, tom iskrenošću prema Bogu, prema vama samima i prema onima koji vas formiraju, postići – koliko je moguće i s Božjom pomoću – kršćansko savršenstvo, ljudsko savršenstvo, ustrajnost u dobru.

Treba se predati jednom zauvijek, bez zadrške, muževno. Reći Gospodinu: ecce ego: quia vocasti me!⁸⁷. Spaliti lađe, da ne bude mogućnosti uzmaka; a ta će mogućnost postojati dok god u duši imamo kutaka koje skrivamo. Bilo bi bolno izgubiti put iz puke samovolje, možda zato što ne govorimo, čak i onda kad se čini da stvari nemaju lijeka. Ako govorimo od prvoga trenutka, sve se može lakše popraviti.

U vremenima duhovne vedrine – dobrog pobožanstvenjenja – činite kao inženjeri, koji u branama skupljaju čiste vode što u obilju dolaze s planine pa, kad nastupi sušno doba, imaju dobru zalihu za piće, za natapanje polja, za proizvodnju električne energije: svjetlo i snagu. Sada kada obilujete jasnoćom, kada u srcu nalazite taj žar da budete vjerni, donesite čvrstu odluku da ćete pribjeći toj jasnoći, zazivajući našu Majku svetu Mariju, dopusti li Gospodin jednoga dana da pomislimo kako smo okruženi tminama.

Djeco moja: sve to, što smo naumili, svodi se na to da budemo odani u svojim malim dužnostima svakoga trenutka, sigurni da činimo nešto vrlo veliko: svoju obvezu kršćana predanih služenju Gospodinu u ovom životu koji prolazi, dok očekujemo vječni. Jer svako je tijelo kao trava, i sva slava njegova kao cvijet travni: usahnu trava i cvijet njezin otpade; ali riječ Gospodnja ostaje dovijeka⁸⁸.

Mislite također na to da statutum est hominibus semel mori⁸⁹, da se samo jednom umire. Jedni u djetinjstvu; drugi mladi, poput vas; treći u punoj zrelosti; četvrti kad su već ostarjeli. Ne smijemo gubiti vrijeme, jer je kratko: moramo uistinu prionuti uz tu zadaću svoga osobnog posvećenja i svoga apostolskog rada, koju nam je povjerio Gospodin: treba ga trošiti vjerno, odano, dobro upravljati – s osjećajem odgovornosti – talentima koje smo primili, kako bismo naprijed vodili Djelo Božje.

Božanski poziv zahtijeva od nas nedodirljivu, čvrstu, djevičansku, radosnu, neupitnu vjernost vjeri, čistoći i putu: tko ustraje do svršetka, bit će spašen⁹⁰, vjerni do posljednjeg trenutka, i tako ćemo biti sveti.

Onomu mnoštvu koje slijedi Gospodina nakon umnoženja kruhova i riba Isus je rekao: zaista, zaista, kažem vam: tražite me ne zbog čudesa koja ste vidjeli, nego zato što ste jeli od onih kruhova i nasitili se⁹¹. Čudesa koja Gospodin čini imaju tu glavnu svrhu: očitovati njegovo božanstvo, da bismo imali vjeru. Oni ga zatim upitaše: što nam je činiti da bismo vršili djela Božja? Isus odgovori: djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je On poslao. Rekoše mu: kakva dakle ti čudesa činiš da vidimo i vjerujemo? Kakva djela činiš?⁹².

Ako nedostaje volja za vjerovanjem, ponizno raspoloženje duše, Božja se čudesa ne vide; um se kreće u ravnini bez reljefa, bez osjećaja za nadnaravno. Zato, kada im Isus govori o Kruhu Života, o euharistiji, oni i dalje misle na zemaljski kruh. Rekoše mu oni: Gospodine, daj nam uvijek toga kruha⁹³. A kada im izlaže otajstvo koje trebaju vjerovati, u njegovim točnim izrazima, bez mogućnosti da izbjegnu njegov objektivni nadnaravni sadržaj, kada od njih zahtijeva čin bogoslovne vjere – dajući im dovoljnu milost da vjeruju –, nastaje rasulo. Otada mnogi njegovi učenici prestadoše ga slijediti i više nisu išli s njime. Stoga Isus reče dvanaestorici: hoćete li i vi otići? Tada mu Šimun Petar odgovori: Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi smo spoznali i povjerovali da si ti Krist, Sin Božji⁹⁴.

Sada molim, za vas i za sebe, Petrovu vjeru, quae per caritatem operatur⁹⁵, koja djeluje oživljena ljubavlju. Vjeru živu, nepokolebljivu, bez oklijevanja, bez ublažavanja njezina sadržaja, bez ijedne sjene, djelotvornu.

Ljubite svetu čistoću, djeco moja: naša je čistoća radosna potvrda, logična posljedica našega predanja u službu Bogu, naše Ljubavi. Mogli smo naklonost svojega srca pokloniti nekom stvorenju; ali, pred Božjim pozivom, položili smo ga cijelo, mlado, ustreptalo, čisto, pred noge Isusa Krista: zato što nam se hoće – a to je itekako nadnaravan razlog – odgovoriti na milost Gospodinovu.

Dopustite mi jednu napomenu: moramo imati veliko poštovanje i duboko štovanje prema bračnom staležu, koji je plemenit i svet – sacramentum hoc magnum est⁹⁶, ženidba je veliki sakrament – i mi ga gledamo kao drugi put poziva, kao čudesno sudjelovanje u stvarateljskoj moći Božjoj. No siguran je nauk vjere da je, sam po sebi, uzvišeniji poziv na plemenit i čist apostolski celibat.

Mi ćemo ići naprijed, s milošću Božjom, ne kao anđeli – jer to bi bio nered, budući da anđeli imaju drugu narav –, nego kao ljudi čisti, jaki, normalni!: ono što toliki na zemlji čine za svoj dom, ono što su naši roditelji činili životom kršćanske vjernosti, činimo mi za Ljubav nad Ljubavima. Ljubite stoga veoma svetu čistoću, zazivajte našu Majku Lijepe Ljubavi, svetu Mariju, i ustrajat ćemo – radosni i nadnaravno plodni – na ovom božanskom Putu našega Djela.

Ako ikada osjetite da je u opasnosti ta milost koju nam je Bog iskazao, ne smijete se čuditi, jer – već sam vam rekao – od gline smo: habemus autem thesaurum istum in vasis fictilibus⁹⁷: glinena posuda koja nosi božansko blago. Ne govorim ti za sada: govorim ti za slučaj da jednom osjetiš kako ti se srce koleba. Za taj ti trenutak, već od ovoga časa, tražim vjernost koja će se očitovati u iskorištavanju vremena i u svladavanju oholosti, u tvojoj odluci da požrtvovno budeš poslušan, u tvome nastojanju da obuzdaš maštu: u tolikim malim, ali djelotvornim pojedinostima, koje čuvaju i ujedno očituju kakvoću tvojega predanja.

Ako u nekom trenutku unutarnja borba postane teža, bit će to dobra prilika da pokažemo kako je naša Ljubav istinska. Za onoga tko je već počeo na neki način kušati predanje, pasti pobijeđen bilo bi kao prijevara, bijedna obmana. Ne zaboravi onaj krik svetoga Pavla: quis me liberabit de corpore mortis huius?⁹⁸, tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? I poslušaj, u svojoj duši, božanski odgovor: sufficit tibi gratia mea!⁹⁹, dosta ti je moja milost!

Ljubav svoje mladosti, koju smo mu s milošću Božjom velikodušno darovali, nećemo mu oduzeti s prolaskom godina. Vjernost je savršenstvo ljubavi: na dnu svih gorčina kojih može biti u životu duše predane Bogu uvijek postoji točka pokvarenosti i nečistoće. Ako je vjernost potpuna i bez pukotine, bit će radosna i neupitna.

Dopustite mi da inzistiram: budite vjerni. To je nešto što nosim urezano u srcu. Budete li vjerni, naša služba dušama i svetoj Crkvi ispunit će se obilnim duhovnim plodovima. Ne zaboravite – ponavljam – da se u životu može počiniti poneka pogreška, ali to ne govori ništa protiv puta, ni protiv Ljubavi: govori da ubuduće moramo biti razboritiji. Nitko ne može ovako rasuđivati: budući da ne mogu nositi teret jedne dužnosti, neću ispunjavati nijednu. To je reakcija oholosti, to je prijelaz iz pobožanstvenjenja u povragovljenje. Corruptio optimi pessima, uči stara skolastička izreka: pokvarenost dobroga najgora je. Samo poniznost – s milošću – može spriječiti tu pokvarenost, taj kratki korak od najboljega do najgorega. Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, odlazi bezvodnim mjestima tražeći gdje bi otpočinuo, i ne našavši ga, kaže: vratit ću se u kuću svoju iz koje iziđoh. I došavši u nju, nađe je pometenu i lijepo uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, i ušavši u tu kuću, nastane se u njoj. Tako posljednje stanje onoga čovjeka postaje gore od prvoga¹⁰⁰.

Ostaviti sve zato što se ostavilo jedno, besmisleno je, ne vodi ničemu. To je logika luđaka. Nosimo blago i, ako smo – bilo iz kojeg razloga – putem izgubili jedan dio, pa i znatan, to nije razlog da ogorčeni bacimo ono što nam ostaje. Najrazboritije će držanje biti poduzeti sve mjere opreza – služeći se sada i svojim iskustvom – da ne izgubimo ništa više. U stvarima duše ništa nije nepovratno izgubljeno: ponizna i skrušena briga kojom budemo nastojali sačuvati ono što nam preostaje učinit će da povratimo – i nadmašimo – ono što smo izgubili. Jer katkada se događa da je jačina pokajnikova kajanja razmjerna stanju milosti većem od onoga s kojega je grijehom pao… Zato se pokajnik katkada podiže s većom milošću nego što ju je imao prije¹⁰¹.

Onaj tko ostane zapleten u trnju kraj puta, ostat će po vlastitoj volji, znajući da će biti nesretnik, jer je okrenuo leđa Kristovoj Ljubavi. Ponovno tvrdim da svi imamo bijede. Ali naše nas bijede nikada ne smiju navesti da se oglušimo na Božji poziv, nego da se utečemo tom pozivu, da se uvučemo u tu božansku dobrotu, kao što su se drevni ratnici uvlačili u svoj oklop: ono ecce ego: quia vocasti me!¹⁰²; evo me, jer si me zvao, naša je obrana. Ne smijemo ići protiv Božjeg poziva zato što imamo bijeda; nego napadati bijede, zato što nas je Bog pozvao.

Kada dođu teškoća i napast, đavao nas više puta želi navesti da ovako rasuđujemo: budući da imaš ovu bijedu, to je znak da te Bog ne zove, ne možeš ići dalje. Mi moramo uočiti sofizam toga rasuđivanja i pomisliti: budući da me Bog pozvao, unatoč ovoj pogrešci, s Gospodinovom milošću ići ću naprijed.

Naše nam predanje daje kao neki naslov – pravo, da tako kažemo – na milosti potrebne da budemo vjerni putu na koji smo jednoga dana krenuli, jer nas je Bog pozvao. Vjera nam kaže da nam, kakve god bile okolnosti kroz koje prolazimo, te milosti neće uzmanjkati ako ih se svojevoljno ne odreknemo. Ali mi moramo surađivati: u toj je suradnji vježbanje kreposti jakosti, a dio je jakosti strpljivost da podnesemo kušnju, teškoću, napast i vlastite bijede. Tko je bio iskušan i pokazao se savršenim, imat će trajnu slavu. Tko je mogao prestupiti, a nije prestupio, učiniti zlo, a nije ga učinio, njegova su dobra osigurana u Gospodinu¹⁰³.

Od vječnosti nas je Stvoritelj izabrao za ovaj život potpunoga predanja: elegit nos in ipso ante mundi constitutionem¹⁰⁴, izabrao nas je prije stvaranja svijeta. Nitko od nas nema pravo, dogodilo se što mu drago, sumnjati u svoj božanski poziv: postoji svjetlo Božje, postoji unutarnja snaga koju nezasluženo daje Gospodin, koji hoće da uz njegovu Svemoć ide naša slabost; uz njegovo svjetlo, tama naše jadne naravi. Traži nas da suotkupljujemo, s točno određenim poticajem, u koji ne možemo sumnjati: jer imamo, uz tisuću razloga koje smo u drugim prigodama razmatrali, jedan vanjski znak: činjenicu da s punim predanjem radimo u njegovu Djelu, a da nije posredovao nikakav ljudski motiv. Da nas nije pozvao Bog, naš rad s tolikom žrtvom u Opusu Dei učinio bi nas dostojnima ludnice. Ali mi smo ljudi zdrave pameti, dakle postoji nešto fizičko, izvanjsko, što nas uvjerava da je ovaj poziv božanski: veni, sequere me¹⁰⁵; dođi, slijedi me.

Nastojmo biti odani tijekom cijeloga svog života i, ako u nekom trenutku osjetimo da nismo, borimo se, molimo Boga za pomoć, i pobijedit ćemo, jer Bog ne gubi bitke. Položimo sve svoje bijede pred noge Isusu Kristu, da On pobijedi: i vidjet ćete kako uzvišen ostaje i na koji će nam način pomoći da pobožanstvenimo svoj zemaljski život.

Ljudska nas slabost prati i u najboljim trenucima, u najuzvišenijim časovima našega postojanja. Imamo – da nas ništa više ne bi moglo iznenaditi – svjedočanstvo svetog Evanđelja. Na Posljednjoj večeri, u onom ozračju izlijevanja ljubavi i božanskih povjeravanja, na okupu najprisnijih, najizgrađenijih, najmilijih: facta est autem contentio inter eos, quis eorum videretur esse maior¹⁰⁶: počeli su raspravljati, prepirati se među sobom o tome tko je najveći, najizvrsniji.

Zato, kada u sebi samima – ili u drugima – osjetimo bilo kakvu slabost, ne smijemo pokazivati čuđenje: sjetimo se onih koji su, uza svoju neospornu slabost, ustrajali i pronijeli riječ Božju svim narodima, i bili su sveti. Budimo spremni boriti se i hoditi: ono što se računa jest ustrajnost.

Postojani, radosni, ispravljajući svaki dan pomalo, kao što čine brodovi na otvorenom moru, da bi stigli u luku. Sveci su bili poput nas: imali su dobru volju i iskrenost da se ispravljaju, u svom unutarnjem životu, u svojoj borbi: s pobjedama i s porazima, koji su katkada pobjede; tražeći ophođenje s Bogom, koje je nada, koje je vjera, koje je Ljubav. Naš je Bog zadovoljan tom našom borbom, koja je siguran znak da imamo unutarnji život, želju za kršćanskim savršenstvom.

Sjetite se kada su Ivan i Jakov pristupili Isusu i rekli mu: Učitelju, htjeli bismo da nam udijeliš sve što te zamolimo. On im reče: što želite da vam udijelim? Udijeli nam, odgovoriše, da u slavi tvojoj sjednemo jedan tebi zdesna, a drugi slijeva. Isus im odvrati: možete li piti kalež koji ću ja piti, ili biti kršteni krstom kojim ću ja biti kršten? Oni odgovoriše: possumus_, možemo_¹⁰⁷. Put Slave prolazi kroz tjesnace smrti. Zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Isusa Krista, kršteni u njegovu smrt? Krštenjem smo ukopani zajedno s Njime, umrijevši grijehu, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih na slavu Očevu, tako i mi hodili u novom životu¹⁰⁸.

Djeco moja, recimo s Ivanom i Jakovom: possumus!¹⁰⁹ Omnia possum in eo qui me confortat¹¹⁰; sve mogu u Onome koji me jača. Ispunite se pouzdanjem, jer onaj koji je započeo djelo, dovršit će ga¹¹¹: moći ćemo, budemo li surađivali, jer nam je osigurana jakost Božja: quia tu es, Deus, fortitudo mea¹¹².

Naša se pedagogija sastoji od potvrda, ne od nijekanja, i svodi se na dvoje: djelovati sa zdravim razumom i s nadnaravnim smislom. Među ostalim očitovanjima te pedagogije jedno se može izraziti ovako: mnogo pouzdanja u Boga, pouzdanje u druge i nepouzdanje u nas same.

Ne uzdajte se olako u vlastiti sud: kao što se dragocjena kovina stavlja na kušnju – potreban joj je probni kamen – tako i mi moramo vidjeti je li naš sud čisto zlato – u ljudskome i u nadnaravnome – uzimajući u obzir mišljenje drugih, osobito onih koji imaju milost staleža da nam pomognu. Zato moramo biti spremni ispraviti ono što smo prije ustvrdili. Jer ispraviti se nije poniženje: to je čin pun ispravnosti, koji spada u onu nadnaravnu pedagogiju.

Nadnaravno dobro jednoga jedinog bolje je nego naravno dobro čitavoga svemira¹¹³. Treba moliti Boga da uvijek stavlja u naš razum tu vjeru i to nadnaravno gledanje, koje će dati objektivnu hijerarhiju našim idejama i našim osjećajima i našim djelima. Treba moliti za taj kriterij, jer on je dar Božji.

Promatrajte, sa mnom, ono što piše sveti Ivan: dođe Isus u samarijski grad zvan Sihar, blizu imanja koje Jakov dade svome sinu Josipu. Ondje bijaše Jakovljev zdenac. Isus, umoran od puta, sjede na rub zdenca¹¹⁴. Dirljivo je vidjeti Gospodina umorna. Osim toga, gladan je: učenici su otišli u obližnje mjesto potražiti nešto za jelo. I žedan je: dođe neka Samarijanka zahvatiti vode. Isus joj reče: daj mi piti¹¹⁵. Zatim sav onaj divni razgovor, u kojem se svećenička duša Kristova, brižna, izlijeva da povrati izgubljenu ovcu: zaboravljajući umor i glad i žeđ. Učenici ga dotle nutkahu govoreći: Učitelju, jedi. A On im reče: Ja imam za jelo hranu koju vi ne poznajete. Učenici se stadoše pitati među sobom: da mu nije tko donio jesti? Isus im reče: moja je hrana vršiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo¹¹⁶.

Isus Krist, perfectus Deus, perfectus homo¹¹⁷, stavlja se pred naše razmatranje, da budemo smireni pred čistim zahtjevima svoje jadne naravi, da ih znamo zaboraviti ili ih – barem – staviti u drugi plan pred dobrom duša – svih duša –, da nas ohrabri da izvršimo Djelo koje nam je Bog povjerio i da znamo ljubiti njegovu presvetu volju, hraneći se uvijek tim žarom.

Jedna jedina Gospodinova riječ, i smokva bez ploda osušila se sve do korijena. Učenici se čude, a Isus im kaže: imajte pouzdanje u Boga. Zaista vam kažem: tko god rekne ovoj gori: digni se odatle i baci se u more, ne kolebajući se u svome srcu, nego vjerujući da će se dogoditi ono što kaže, tako će i biti. Zato vas uvjeravam: sve što god zamolite u molitvi, vjerujte da ćete postići, i bit će vam udijeljeno¹¹⁸.

Vjera će biti nepresušni izvor naše apostolske plodnosti: iz nutrine onoga koji vjeruje u mene poteći će, kako kaže Pismo, rijeke žive vode¹¹⁹. Ali ona mora biti – ta naša vjera – vjera puna odane vjernosti Učiteljstvu Rimskoga prvosvećenika.

Gospodin je upravo bio izliječio nijeme, slijepe, hrome, bolesne, mnoge druge koji su dolazili k Njemu; i čujte što kaže: žao mi je ovoga mnoštva, jer već tri dana ustraje sa mnom, a nema što jesti¹²⁰. Srce Isusa Krista puno je ljubavi i sažalijeva se nad onim ljudima koji ga slijede – već tri dana!

Imajte na umu, osim toga, da su neki od onih ljudi slijedili Gospodina kao što se ide za nadriliječnikom, ili za moćnikom ovoga svijeta da bi se dobile njegove usluge, ili – ne nedostaje dokaza, u Svetom pismu, za ovu nakanu – ut caperent eum in sermone¹²¹, da uhvate koju njegovu riječ i iskrive je. Ako za takve, zbog tri dana ustrajnosti, Isus čini veliko čudo umnažanja kruhova, pomislite što neće učiniti za nas. U trenucima nevolje, kada osjetite svoju oskudicu, uteknite se s pouzdanjem Gospodinu, prepustite se u njegove ruke i recite mu da ga već više od tri dana slijedimo s ljubavlju i sa žrtvom.

Rastite u vjeri, pred vlastitim ili tuđim zaprekama. Gledajte kako se ponaša satnik, kako pripovijeda sveti Luka: kad već bijaše blizu kuće, satnik mu po prijateljima poruči: Gospodine, ne muči se, jer nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se ni ja sam ne smatrah dostojnim doći k tebi; nego reci samo riječ, i ozdravit će sluga moj¹²².

Teškoće i protivštine nestaju čim se približimo Bogu u molitvi. Pođimo ponizno i iskreno razgovarati s Isusom, imajući na umu da tko postupa jednostavno, ide pouzdano¹²³, i odmah će se pojaviti svjetlo, doći će mir i vedrina i radost. I osjećat ćemo se sretnima, čak i kad se na krilima još primjećuje blato. Zatim mrtvljenje, pokora, i to će blato otpasti; i letjet ćemo poput orlova u visini vjere i djela.

Poput onoga čovjeka, o kojem nam govori Knjiga Sirahova, moramo uraniti ujutro, da upravimo svoje srce Gospodinu koji nas je stvorio, da molimo pred licem Svevišnjega. Otvorit ćemo svoja usta u molitvi i molit ćemo za svoje grijehe; i bude li po volji Gospodinu vladaru, ispunit će nas duhom razumnosti. Kao kišu izlit će Gospodin riječi mudrosti i u molitvi ćemo hvaliti Gospodina. Upravimo svoju volju i svoj razum na razmatranje otajstava Božjih. Razglasimo pouke njegova nauka¹²⁴.

Molitva će nam dati ono dobro, ponizno, sveto pobožanstvenjenje; i moći ćemo raditi u svim sredinama, bez ikakve opasnosti. Da, quaesumus, omnipotens Deus: ut, quae divina sunt, iugiter exsequentes, donis mereamur caelestibus propinquare¹²⁵: po tom neprekidnom, ustrajnom slijeđenju božanskoga, Gospodin će nam punim rukama dati bogatstvo svojih darova, dobro pobožanstvenjenje. Da nobis, quaesumus, Domine: perseverantem in tua voluntate famulatum; ut in diebus nostris, et merito et numero populus tibi serviens augeatur¹²⁶. Ustrajmo u služenju Bogu, i vidjet ćemo kako u broju i u svetosti raste ova vojska mira, ovaj narod suotkupljenja.

Djeco moja, naprijed s radošću, s trudom: ništa nas na svijetu neće zaustaviti dok služimo Gospodinu, jer sve je na dobro onima koji ljube Boga: diligentibus Deum, omnia cooperantur in bonum¹²⁷. U životu se sve može popraviti osim smrti, a za nas je smrt život. Ništa nije važno ako ima iskrenosti, nadnaravnog smisla i dobrog raspoloženja: ništa nikada nije izgubljeno. Baraba je bio ubojica i buntovnik, i Kristova ga Smrt – život za Život – spašava od smrti. Dizma je bio razbojnik, zločinac: i jedna ponizna riječ kajanja, jedna jednostavna molitva puna pouzdanja, i Isus ga – život za Život – spašava od vječne smrti. Popravi se, jer nikada nije kasno popraviti se; ali popravi se odmah, sine moj!

Vrlo različite osobe dolaze i dolazit će u Opus Dei: svakovrsni ljudi. Neke, pozvane također oko jedanaeste ure¹²⁸, kao oni radnici u vinogradu. Bit će mi velika radost vidjeti kako u Djelo dolazi, pozvan od Boga, čovjek na kraju svoga života: možda duša koja je godine i godine provela daleko od Isusa Krista. Uvijek ima mjesta za radnika posljednjega časa; i – ako je vjeran – primit će nagradu slave, možda sa samo nekoliko minuta ljubavi, dragovoljno privezan uz križ za noge i ruke: jer svetost nije u tome da se mnogo čini, nego da se mnogo ljubi. Velika nas Ljubav čeka na nebu: bez izdaja, bez prijevara: sva ljubav, sva ljepota, sva veličina, sve znanje… I bez prezasićenja: nasitit će nas, a da nas neće prezasititi.

Uvijek je bilo krivovjeraca – bilo ih je već za života apostola – koji su nam pokušavali oduzeti tu nadu. Ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako to neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Jer ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno je naše propovijedanje, uzaludna je i naša vjera… Ako se samo za ovoga života ufamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi¹²⁹.

Podnosimo zajedno sve poteškoće ove naše plovidbe, usred mora svijeta, s nadom u nebo: za nas i za sve duše koje žele ljubiti, težnja je stići do Boga: slava neba. Inače ništa, baš ništa ne vrijedi truda. Da bismo došli u nebo, moramo biti vjerni. A da bismo bili vjerni, treba se boriti, ići naprijed našim putem, čak i kad koji put padnemo ničice: s Njime ćemo ustati.

Nismo sami. Vae soli¹³⁰: nesretni oni koji su sami. Nastojmo da nam ne uzmanjka osjećaja odgovornosti, znajući da smo karike jednoga te istog lanca. Stoga – moramo doista reći svatko od nas, djece Božje, u njegovu Djelu – hoću da se ta karika koja sam ja ne prekine: jer prekinem li se, izdajem Boga, svetu Crkvu i svoju braću. I radovat ćemo se čvrstoći drugih karika; veselit ću se što ima karika od zlata, od platine, optočenih dragim kamenjem. Nijedno dijete Božje nije samo, nitko nije zaseban stih: mi smo stihovi iste epske, božanske pjesme, i ne možemo razbiti to jedinstvo, taj sklad, tu djelotvornost.

Morate biti pobjednici u svojim bijedama, čineći pobjednicima i druge. Svi ćete mi zajedno pomoći da ustrajem. S pogreškama, koje svi imamo, i koje nas – kada ih priznajemo, moleći Gospodina za oproštenje – čine poniznima i zaslužuju da kažemo, s Crkvom: felix culpa!¹³¹

Tako ćemo postići vedrinu, pomagat ćemo jedni drugima da želimo i živimo vlastitu svetost i svetost drugih; i imat ćemo onu čvrstoću koja je čvrstoća igraćih karata, koje se ne mogu održati same, ali koje, naslonjene jedna na drugu, mogu tvoriti kulu koja stoji uspravno. Bog računa s našim slabostima, s našom nemoći, i s nemoći drugih; ali računa i s jakošću sviju, ako nas ljubav sjedinjuje. Ljubite blagoslovljeno bratsko ispravljanje, koje osigurava ispravnost našega hoda, istovjetnost dobroga duha: idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata¹³².

Imajmo veliko srce, da ljubimo sva stvorenja na zemlji s njihovim manama, s njihovom naravi. Ne zaboravimo da katkad dušama treba pomoći da hodaju malo-pomalo; moramo ih strpljivo hrabriti da napreduju polako, tako da jedva mogu opaziti kretanje, premda hodaju.

U našoj sjetvi mira i radosti trebat će širiti i promicati i braniti zakonitu osobnu slobodu ljudi; dužnost svakoga čovjeka da preuzme odgovornost koja mu pripada u zemaljskim poslovima; obvezu da brani i slobodu drugih kao svoju vlastitu, i da sve razumije; ljubav da prihvaćamo druge onakvima kakvi jesu – jer svatko od nas ima krivnje i pogreške –, pomažući im s milošću Božjom i s ljudskom otmjenošću da nadvladaju te mane, kako bismo se svi mogli podupirati te dostojanstveno nositi ime kršćana.

Oko vas je mnogo duša, i nemamo pravo biti zapreka njihovu duhovnom dobru. Obvezni smo tražiti kršćansko savršenstvo, biti sveti, ne iznevjeriti ne samo Boga, zbog izabranja koje nam je udijelio, nego ni sva ona stvorenja koja toliko očekuju od našega apostolskog rada. I iz ljudskih razloga: čak se i iz odanosti borimo da damo dobar primjer. Ako bismo jednoga dana imali nesreću da naša djela ne budu dostojna kršćanina, molit ćemo Gospodina za njegovu milost da se popravimo.

Moramo biti – u tijestu čovječanstva – kvasac; i potrebna nam je svetost: popraviti prošle pogreške, pripraviti se s poniznošću srca na vršenje kreposti u našem običnom životu. Budemo li tako živjeli, bit ćemo vjerni. Kakve li radosti kad na večernjem ispitu savjesti možemo reći: Gospodine, cijeloga se dana nisam bavio sobom, jer sam uvijek bio zauzet služenjem tebi, služenjem drugima, radi tvoje Ljubavi!

Sami ne možemo učiniti ništa korisno, jer smo tada presjekli put odnosa s Bogom: sine me nihil potestis facere¹³³; bez mene ne možete učiniti ništa. Ali sjedinjeni s Gospodinom možemo sve: omnia possum in eo qui me confortat¹³⁴; sve ćemo moći u onome koji će nas krijepiti, makar imali pogreške i zablude, ako se borimo da ih ne bude.

Sanjao je jednom jedan moj znanac – nikako da ga do kraja upoznam – da leti zrakoplovom na velikoj visini, ali ne unutra, nego na krilima: i strašno je trpio. Naš Gospodin davao mu je na znanje da tako po visinama apostolata idu duše koje nemaju unutarnjega života, u stalnoj opasnosti da se stropoštaju, pateći, nesigurne.

Ovaj je život bitka, rat, rat mira, koji treba voditi uvijek in gaudio et pace. Imat ćemo taj mir i tu radost budemo li muškarci – ili žene – Djela, što znači: iskreno pobožni, obrazovani – svatko u svome poslu –, radini, sportaši u duhovnom životu: zar ne znate da trkači u trkalištu, premda svi trče, samo jedan prima nagradu? Trčite tako da je osvojite. Svi koji se moraju boriti u borilištu, u svemu su potpuno uzdržljivi; a to zato da postignu raspadljiv vijenac, dok se mi nadamo vijencu vječnomu¹³⁵.

Zato smo kontemplativne duše, u neprestanom dijalogu, ophodeći se s Gospodinom u svako doba: od prve misli dana do posljednje misli noći: jer smo zaljubljeni i živimo od Ljubavi, srce nam je neprestano u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, dolazeći k Njemu po njegovoj Majci, Svetoj Mariji, i po Njemu k Ocu i Duhu Svetomu.

Ako se u nekom trenutku pojavi nemir, tjeskoba, uznemirenost, približavamo se Gospodinu i govorimo mu da se stavljamo u njegove ruke, kao malo dijete u naručje svoga oca. To je predanje koje pretpostavlja vjeru, nadu, pouzdanje, ljubav.

Mogu reći da onaj tko ispunjava naše Norme života – tko se bori da ih ispunjava –, jednako u vrijeme zdravlja kao i u vrijeme bolesti, u mladosti i u starosti, kad ima sunca i kad ima oluje, kad ga njihovo obdržavanje ne stoji truda i kad ga stoji, taj je moj sin predodređen, ako ustraje do kraja: siguran sam u njegovu svetost.

Naš Bog toliko ljubi stvorenja – deliciae meae esse cum filiis hominum¹³⁶, milina mi je biti sa sinovima ljudskim – da je, ako u nekom trenutku nismo znali biti vjerni Gospodinu, Gospodin itekako bdio nad nama. Kao što majka ne uzima u obzir djetetove iskaze nesklonosti čim joj se dijete približi s nježnošću, tako se ni Isus ne sjeća onoga što nismo dobro učinili kada napokon s nježnošću pođemo k Njemu, pokajani, čisti po sakramentu pokore.

Božje sinovstvo, dakle. S tim čudesnim vjerovanjem ne gubimo vedrinu: da bismo se osjećali sigurnima; da bismo se vratili ako smo zalutali u kojem okršaju ove svakodnevne borbe – pa makar to bio i velik poraz –, budući da zbog svoje slabosti možemo zalutati, i doista zalutamo. Osjećajmo se djecom Božjom, da se vratimo k Njemu sa zahvalnošću, sigurni da će nas primiti naš nebeski Otac.

Gospodin nam govori – ako ga želimo čuti, u dubini naše duše, kroz osobe i događaje – kao ljubeći Otac; i daje nam, neupadljivo, prikladnu milost da imamo potrebne snage, pa i ljudsku energiju, kako bismo stvari dovršili s istim zanosom s kojim smo ih započeli. Zato pobožanstvenjenje koje nas vodi da ustrajemo, da živimo puni pouzdanja, da nadvladavamo poteškoće, više nije krik oholosti. To je krik poniznosti: način da pokažemo svoje sjedinjenje s Bogom, očitovanje ljubavi; sama nas naša bijeda navodi da se sklonimo u Boga, da se pobožanstvenimo.

Ophoditi se s Bogom, doticati Boga. Gledajte kako nam sveti Luka pripovijeda ozdravljenje krvotočne žene. Isus reče: Tko me se to dotaknuo? Dok su se svi branili, odgovori Petar sa svojim drugovima: Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće, a ti pitaš: tko me se dotaknuo?¹³⁷. Iz Krista izlazi život u bujicama: božanska sila. Sine moj, ti mu govoriš, dotičeš ga, blaguješ ga svaki dan: s njime se ophodiš u svetoj euharistiji i u molitvi, u Kruhu i u Riječi.

Prije podosta godina bio sam svjedokom ovoga prizora: skupina ljudi i, među njima, jedan u narodu glasovit čovjek. Ljudi su zastajali da ga promotre. Iz mnoštva je izašao dječak, prešao rukom po odijelu čovjeka kojemu su se svi divili, i vratio se ozarena lica, govoreći na sav glas: dotaknuo sam ga!

Mi činimo više: imamo osobno prijateljstvo s Isusom Kristom. U tom je odnosu temelj našega dobrog pobožanstvenjenja. U svetoj euharistiji i u molitvi nalazi se katedra na kojoj učimo živjeti, služeći radosnim služenjem svim dušama: učimo upravljati, također služeći; biti poslušni u slobodi, želeći biti poslušni; tražiti jedinstvo u poštivanju raznolikosti, različitosti, u najprisnijem poistovjećenju.

Djela apostolska u malo riječi opisuju ozračje prve kršćanske zajednice: svi bijahu postojani u nauku apostolskom i u zajedništvu lomljenja kruha i u molitvi¹³⁸. S Vjerom, Kruhom i Riječju ustrajat ćemo, zvat ćemo se pobjednicima i imat ćemo svu ljubav koja nas čeka na nebu, nakon što smo bili sretni na zemlji i otvarali putove mira usred svijeta tolikim dušama iz svih naroda.

Djeco moja, budite zadovoljni. Ja jesam, premda to ne bih smio biti gledajući svoj jadni život. Ali zadovoljan sam, jer vidim da nas Gospodin još jednom traži, da je Gospodin i dalje naš Otac; jer znam da ćemo vi i ja vidjeti što treba iščupati, i odlučno ćemo to iščupati; što treba spaliti, i spalit ćemo; što treba predati, i predat ćemo.

Majko moja: ovoj djeci i meni daj blagoslovljeni dar poniznosti u borbi, koji će nas učiniti iskrenima; radost što se osjećamo tako uronjeni u Boga, pobožanstvenjeni. Požrtvovnu i nadnaravnu radost da vidimo svu malenost – svu bijedu, svu nemoć naše jadne ljudske naravi s njezinim slabostima i manama – spremnu da bude vjerna milosti Gospodnjoj i da tako bude oruđe za velike stvari.

Recite sa mnom: Gospodine, da, uz pomoć naše nebeske Majke bit ćemo vjerni, bit ćemo ponizni i nikada nećemo zaboraviti da su nam noge od gline i da je sve što u nama sja tvoje, da je milost, da je ono pobožanstvenjenje koje nam daješ jer hoćeš, jer si dobar: confitemini Domino quoniam bonus¹³⁹; hvalite Gospodina, jer je dobar.

Nema oluje koja bi mogla potopiti srce Djevice, Majke Božje. Kad dođu oluje, borimo se, svatko od nas, i, da budemo sigurni, utecimo se čvrstom utočištu preslatkoga Srca Marijina. Ona, Presveta Djevica, naša je sigurnost, ona je Majka lijepe ljubavi, Prijestolje mudrosti; Posrednica svih milosti, ona koja će nas za ruku dovesti do svoga Sina, Isusa.

Djeco moja: kada ste žalosni i kada ste radosni; kada su vaše bijede više ili manje vidljive, i kada vas jače tište, utječite se uvijek Mariji, jer nas ona nikada neće napustiti na ovome putu služenja njezinu Sinu Isusu, usred svijeta.

Sveta Marijo, Majko Božja, Majko naša, koja toliko znaš o bijedama svoje djece, ljudi. Sveta Marijo, Moliteljska Moći: oprosti za naš život; za ono što je u nama trebalo biti svjetlo, a bilo je tama; što je trebalo biti snaga, a bilo je mlitavost; što je trebalo biti oganj, a bilo je mlakost. Budući da poznajemo slabu kakvoću svoga života, pomozi nam da budemo drukčiji, da s tobom – kao tvoja djeca – imamo tu dobru obiteljsku sličnost.

Blagoslov vašega Oca.

Madrid, 24. ožujka 1931.