Pismo br. 3

Sve što jest ili se čini novim, bilo da se odnosi na nauk, bilo na način kako se on priopćuje ljudima i kako se provodi u praksu, mora otvoriti nov put – barem prividno – premda ono što naučava ili što čini posve odgovara ispravnom kršćanskom znanju i tradiciji.

Zato je dobro da vam još jednom kažem kako Djelo ne dolazi ništa novo uvoditi, a još manje išta u Crkvi reformirati: s vjernošću prihvaća sve što Crkva označava kao sigurno u vjeri i moralu Isusa Krista. Ne želimo se osloboditi – svetih – spona zajedničke stege kršćana. Naprotiv, želimo s milošću Gospodinovom – neka mi On oprosti ovaj prividni nedostatak poniznosti – biti najbolja djeca Crkve i Pape.

Da bi se postigao taj naum, potrebno je ljubiti slobodu. Izbjegavajte onu zlouporabu koja se u našim vremenima čini razmahanom do krajnosti – očita je i doista se i dalje očituje u narodima cijeloga svijeta – a koja otkriva želju, protivnu dopuštenoj neovisnosti ljudi, da se sve prisili na stvaranje jedne jedine skupine u onome što je stvar mišljenja, da se stvaraju kao neke vremenite doktrinarne dogme; i da se taj lažni kriterij brani pokušajima i promidžbom sablažnjive naravi i sadržaja, protiv onih koji imaju plemenitosti ne podvrgnuti se.

Instaurare omnia in Christo¹, kaže sveti Pavao Efežanima: obnovite svijet u duhu Isusa Krista, postavite Krista na vrh i u samu srž svih stvari. Dolazimo posvećivati svaki pošteni ljudski trud: običan rad, upravo u svijetu, na laički i svjetovni način, u službi svete Crkve, Rimskoga prvosvećenika i svih duša.

Da bismo to postigli, moramo braniti slobodu. Slobodu članova, ali tvoreći jedno jedino otajstveno tijelo s Kristom, koji je glava, i s njegovim Namjesnikom na zemlji. Čini se kao da su nebeske stvari bile otrgnute od onih svjetovnih i da više nisu imale glave. Ali Bog je za glavu svih stvari postavio utjelovljenoga Krista. Stoga će se doći do jedinstva, do skladnoga sjedinjenja, kada sve stvari budu podložene jednoj jedinoj glavi, a to je Krist.

Reći ćemo sa svetim Irenejem: jedan je Bog Otac, (…) i jedan Krist, Isus, naš Gospodin, koji prolazi kroz čitavu ekonomiju i sve uglavljuje u sebi: u tome svemu obuhvaćen je i čovjek, Božje stvorenje. On, dakle, uglavljuje čovjeka u samome sebi. Nevidljivi je postao vidljiv; neshvatljivi shvatljiv; netrpljivi trpljiv; i Riječ je postala čovjekom, sažimljući sve stvari u samoj sebi. I kao što je Božja Riječ prva među nebeskim i duhovnim i nevidljivim bićima, tako ima i vrhovnu vlast nad vidljivim i tjelesnim svijetom, preuzimajući sve prvenstvo; i postavši Glavom Crkve, privlači k sebi sve stvari u svoje vrijeme².

Sada ćemo razumjeti ganuće onoga sirotog svećenika koji je prije nekog vremena osjetio u svojoj duši ovaj božanski govor: et ego, si exaltatus fuero a terra, omnia traham ad meipsum³; kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi. Ujedno je jasno vidio značenje koje je Gospodin u onom trenutku htio dati tim riječima Pisma: Krista treba postaviti na vrhunac svih ljudskih djelatnosti. Jasno je razumio da je običnim radom u svim poslovima svijeta potrebno pomiriti zemlju s Bogom, tako da se ono profano – premda ostaje profano – pretvori u sveto, u posvećeno Bogu, posljednjoj svrsi svih stvari.

Postoji stanka od više stoljeća, neobjašnjiva i vrlo duga, u kojoj je ovaj nauk zvučao i još uvijek zvuči kao nešto novo: tražiti kršćansko savršenstvo posvećenjem običnoga rada, svatko kroz svoje zanimanje i u svome vlastitom staležu. Tijekom mnogih stoljeća rad se držao nečim niskim; smatrale su ga, čak i osobe velike teološke sposobnosti, zaprekom za svetost ljudi.

Ja vam kažem, kćeri i sinovi moji, da svakome tko isključuje neki pošteni ljudski rad – važan ili skroman – tvrdeći da ne može biti posvećen i posvećujući, možete sa sigurnošću reći da ga Bog nije pozvao u svoje Djelo.

Trebat će moliti, morat ćemo moliti, morat ćemo trpjeti, kako bismo iz pameti dobrih ljudi uklonili tu zabludu. Ali doći će trenutak u kojem će se, na temelju ljudskoga rada u svim kategorijama, kako umnim tako i ručnim, u jedan jedini glas podići poklič kršćana koji govore: cantate Domino canticum novum: cantate Domino omnis terra⁴; pjevajte Gospodinu pjesmu novu: neka hvali Gospodina sva zemlja.

Da biste otvorili prodor u savjesti ljudi, nakon tolikih stoljeća zablude ili zaborava kršćanskih dužnosti, morate biti prijatelji rada. Bez rada se nećemo posvetiti: to nije moguće, jer rad je materija koju trebamo posvetiti i oruđe za posvećenje.

Morate biti vjerni, morate biti jaki, morate biti poučljivi, potrebne su vam ljudske kreposti, veliko srce, odanost. Time od vas ne tražim ništa izvanredno; tražim jednostavno da glavom dodirujete nebo: imate pravo na to, jer ste djeca Božja. Ali neka vaše noge, neka vaša stopala budu čvrsto na zemlji, da proslavljate Gospodina, našega Stvoritelja, sa svijetom i sa zemljom i s ljudskim radom.

Već promatram, kroz sva vremena, kako i posljednje od moje djece – jer smo djeca Božja, ponavljam – djeluje profesionalno, s mudrošću umjetnika, sa srećom pjesnika, sa sigurnošću učitelja i s čednošću uvjerljivijom od rječitosti, tražeći – dok traži kršćansko savršenstvo u svome zanimanju i u svome staležu u svijetu – dobro čitavoga čovječanstva.

Moramo ljubiti svaku vrstu ljudskoga rada, jer rad je sredstvo za posvećenje duša i za slavu Božju. Ako je rad, bilo koji pošteni ljudski rad, to sredstvo, nitko neće moći postaviti obale ovome neizmjernom moru apostolata, ovoj ljudskoj i božanskoj panorami koja se pruža pred našim očima.

Kada dođe vrijeme da se kanonski uobliči – po zakonima Crkve – ovaj naš apostolat, reći ćemo isto: da je to more bez obala, ali naznačit ćemo poneki konkretan posao, jer ga je uobičajeno naznačiti.

Vi i ja znamo i vjerujemo da svijet ima jedno jedino poslanje: dati slavu Bogu. Ovaj život ima smisao postojanja samo ukoliko odražava vječno kraljevstvo Stvoritelja. Zato sveti Pavao piše: sve što god činite, riječju ili djelom, sve činite u ime Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu⁵. A u Prvoj poslanici Korinćanima čita se: ili jeli, ili pili, sve činite na slavu Božju⁶. Svi smo, dakle, obvezni raditi: jer rad je Božja zapovijed, a Boga treba slušati s radošću: servite Domino in laetitia⁷.

Na taj način rad postaje nadnaravan, jer mu je svrha Bog, a rad se obavlja misleći na Njega, kao čin poslušnosti. Ne smijemo napustiti mjesto na kojem nas je zatekao Gospodinov poziv. Moramo pretvoriti u službu Bogu čitav svoj život: rad i odmor, plač i osmijeh. Na oranici, u radionici, u radnoj sobi, u javnom djelovanju, moramo ostati vjerni uobičajenoj sredini svoga života; sve pretvoriti u oruđe posvećenja i u apostolski primjer, nikada se ne služeći ni Crkvom ni Djelom: svatko s osobnom odgovornošću.

U običnom radu, u krilu obitelji i društva, imamo osobnu obvezu tražiti svetost, na koju smo pozvani već samom činjenicom da smo kršćani, jer su jasne Učiteljeve riječi: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski⁸.

Pogledajte što je pisao sveti Ivan Zlatousti: istina je da se svi ljudi moraju uspeti na istu visinu; a ono što je poremetilo svu zemlju jest misao da je samo monah obvezan na veće savršenstvo, dok ostali mogu živjeti po svojoj volji. Ali nije tako!⁹.

Moramo nastojati da svi ljudi shvate kako ne treba dijeliti ljude u dvije kategorije: na one koji rade i na one koji misle da se radom unizuju. Jer danas je jasno da je rad služenje koje smo svi kršćani dužni iskazivati, iz ljubavi, Bogu i, po Njemu, čitavom čovječanstvu.

Onima koji ne žele razumjeti usuđujem se reći: qui parce seminat, parce et metet: et qui seminat in benedictionibus, de benedictionibus et metet¹⁰; tko sije oskudno, oskudno će i žeti: a tko sije punim rukama, punim će rukama i žeti. Time sam vam upravo rekao, riječima Apostolovim, da nije dovoljno mnogo raditi, nego treba raditi s nadnaravnim pogledom: jer inače nećemo primiti blagoslova s neba.

Kćeri i sinovi moji, želim vam povjeriti jednu bol, veliku bol: ne razumiju me. Već četiri godine govorim isto: i ne razumiju. Kao da su nepropusni. Čini se da im ne stane, ni u glavu ni u srce, toliko kršćansko junaštvo bez spektakla. Ali naša velikodušnost, makar bila potpuna, vrlo je malena u usporedbi s onom beskrajnom i ljubećom velikodušnošću Bogočovjeka, koji se predaje žrtvi za naše spasenje, dajući sve do posljednje kapi svoje krvi, do posljednjega daha svoga života. Zato moramo nastojati i mi predati se bez škrtarenja, s pogledom uprtim u Božju ljubav, premda neće uzmanjkati poteškoća.

Pripovijeda nam sveti Matej: Isus je obilazio sve gradove i sela, učeći u njihovim sinagogama i propovijedajući Evanđelje kraljevstva Božjega i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. I videći ono mnoštvo, duboko se sažalio nad njim, jer bijahu izmučeni i napušteni, ovdje i ondje kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: žetva je uistinu velika, ali radnika je malo; molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu¹¹.

Razdire srce ovaj vapaj Sina Božjega, koji se žali jer je žetva velika, a radnika malo. Molite sa mnom Gospodara žetve da pošalje radnike, ljude svih rasa i svih zanimanja i društvenih slojeva, da rade u ovome Djelu, s ovim nadnaravnim smislom: rogate ergo Dominum messis, ut mittat operarios in messem suam! Tako će biti mnogo duša koje će osjetiti ovaj božanski poziv, koji u nama raspaljuje želju da tražimo savršenstvo usred svijeta.

Ako me pitate kako se primjećuje božanski poziv, kako ga čovjek postane svjestan, reći ću vam da je to novo viđenje života. Kao da se u nama upalilo svjetlo; to je tajanstveni poticaj, koji goni čovjeka da svoje najplemenitije snage posveti djelatnosti koja, vježbanjem, naposljetku poprimi oblik zanimanja. Ta životna snaga, koja ima u sebi nešto od nezaustavljive lavine, jest ono što drugi nazivaju pozivom.

Poziv nas vodi – a da toga nismo ni svjesni – da zauzmemo položaj u životu koji ćemo održati sa zanosom i radošću, puni nade čak i u samome času smrti. To je pojava koja radu daje smisao poslanja, koja oplemenjuje i daje vrijednost našem postojanju. Isus ulazi činom autoriteta u dušu, u tvoju, u moju: to je poziv.

Ostvaruju se one riječi Otkrivenja: evo, stojim na vratima tvoga srca i kucam: ako tko posluša moj glas i otvori mi vrata, ući ću i večerat ću s njim, i on sa mnom¹². Ovaj Božji poziv nešto je predragocjeno. Na usta mi dolazi prispodoba koju nam u trinaestom poglavlju svoga Evanđelja pripovijeda sveti Matej: kraljevstvo je nebesko slično blagu skrivenom u polju: kad ga čovjek nađe, ponovno ga sakrije i, radostan zbog nalaza, ode, proda sve što ima i kupi ono polje. Kraljevstvo je nebesko slično i trgovcu koji traži lijepo biserje. I kad mu dođe u ruke jedan biser velike vrijednosti, ode, proda sve što ima i kupi ga¹³. Naš je poziv, dakle, kada smo ga znali primiti s ljubavlju, kada smo ga znali cijeniti kao božansku stvar, dragi kamen beskrajne vrijednosti.

Taj je poziv skriveno blago koje ne nalaze svi. Nalaze ga oni koje Bog uistinu izabire: od onoga komu je mnogo povjereno, mnogo će se i tražiti¹⁴. Kada budete osjetili tu Božju milost, ne zaboravite prispodobu o skrivenom blagu: _quem qui invenit homo, abscondit, et prae gaudio illius vadit, et vendit universa quae habet, et emit agrum illum¹⁵*_: tako je ljudski i tako nadnaravno skrivati Božje darove!

Gledajte kako Gospodin traži one za koje želi da ga slijede. Petra i Andriju, brata njegova, koji bijahu ribari, dok su bacali mreže u more. Poslušajte što im govori: venite post me, et faciam vos fieri piscatores hominum¹⁶; pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi. I Petar i Andrija, continuo, ostavivši smjesta sve, pođoše za njim.

Ima i jedan drugi, koji nije bio pozvan – pripovijeda nam to sveti Matej u osmom poglavlju, redci 19 i 20 –: Magister, Učitelju, tvrdi, sequar te quocumque ieris, slijedit ću te kamo god pođeš. Gospodin mu je odgovorio: lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio. Ne treba se plašiti – kćeri i sinovi moji – pred opasnostima, pred protivštinama, pred tvrdoćom u služenju Bogu.

Gospodine – moli ga jedan od njegovih učenika –, dopusti mi da, prije nego pođem za tobom, odem pokopati svoga oca. Isus mu je odgovorio: ti pođi za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve¹⁷. A onome koji mu je rekao: ja ću za tobom, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim s ukućanima, Isus je odgovorio: nitko tko je stavio ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje¹⁸.

Prije nego što pođem dalje, vama koji imate to svjetlo u duši, vama koji se osjećate iznutra potaknuti tražiti kršćansko savršenstvo u svijetu, kažem: onome tko je vezan duhovnom vezom ili obvezom – po pozivu –, ne želi li se zavaravati, potrebno je odreći se svakoga savjetnika, svakoga nauma koji nije unutar te veze. Postupajući drukčije, započelo bi se toliko grupica koliko je pojedinaca, a nadnaravna i građanska veza ostala bi bez učinka, pa bi mogla postati čak i štetnom, jer bi se razorila poslušnost.

Djeco moja, koliko li se puta u prosuđivanje tuđih duša, u savjetovanje drugih upuštaju ljudi koji nikada nisu osjetili osobni nemir onoga božanskog vapaja: venite post me!¹⁹. Budite duboko zahvalni što ste primili poziv i mislite na to da istina – vaš poziv – nema više od jednoga puta; a unutar toga puta može se ići polako, hodati žurno, trčati ili skakati: u Djelu duše ne svodimo na kvadratiće, niti stvorenja utiskujemo u čelične kalupe, s kretnjama, načinima i riječima koji su izvan stvarnosti svijeta: jer mi živimo u svijetu za Boga.

Onima koji kažu da je ovo utopija odgovaram iskustvom koje imam s priličnim brojem duša i ovim riječima Zlatoustoga: gdje su sada oni koji kažu da nije moguće sačuvati krepost onome tko živi usred grada, nego da se treba povući i živjeti u gorama? Kao da ne bi mogao biti krepostan onaj tko upravlja kućom, ima ženu i brine se za svoju djecu²⁰.

U svim staležima, u svim poštenim poslovima, da bi se stekla svetost, nema li se redovničkoga poziva, ne treba bježati od svijeta. Dobro nam je na mjestu koje zauzimamo na zemlji. Siguran sam da je poziv – specifični poziv o kojem govorim u ovome pismu –, namijenjen mnogima: jer u Djelu nema klasnih podjela, jer nas zanimaju sve duše; i stoga su potrebna svakovrsna oruđa. _Iterum simile est regnum caelorum sagenae missae in mare, et ex omni genere piscium congreganti_20²¹; kraljevstvo je nebesko slično i mreži potegači koja, bačena u more, skuplja svakovrsne ribe.

Kada Gospodin, na usta Jeremijina, proriče buduće oslobođenje hebrejskoga naroda koji je u progonstvu, i daje na znanje da će, ako ih je prije izveo iz Egipta, sada izvesti svoje sluge de terra Aquilonis et de cunctis terris²², pomišljam na to da će biti mnogo poziva u Djelo Božje, bez razlike. Gospodin će ih dovesti iz svih društvenih slojeva, svih talenata, od onih koji su gore, od onih koji su dolje, i – kako ponovno kaže Jeremija – od onih koji su u utrobi zemlje.

Poslušajte proroka: evo, poslat ću mnoge ribare, riječ je Jahvina, koji će ih izloviti; a poslije mnoge lovce, koji će ih loviti po svim gorama, po svim brežuljcima i po pukotinama stijena. Jer pred mojim su očima svi njihovi putovi²³.

Oruđa smo u rukama Božjim, qui omnes homines vult salvos fieri²⁴, koji hoće da se svi ljudi spase. Moja djeca, po istinski kontemplativnoj formaciji našega duha, moraju u svojoj duši osjećati potrebu da traže Boga, da ga nađu i da se s njime uvijek druže, diveći mu se s ljubavlju usred napora svojega običnog rada, koji su zemaljske brige, ali očišćene i uzdignute u nadnaravni red; i moraju jednako osjećati potrebu da sav svoj život pretvore u apostolat, koji izvire iz duše kako bi se pretočio u vanjska djela: caritas mea cum omnibus vobis in Christo Iesu²⁵, moja ljubav sa svima vama u Kristu Isusu.

Iz onoga što sam upravo napisao proizlazi da je djeci Božjoj, koju je On pozvao u svoje Djelo, potrebno jedinstvo života. Jedinstvo života koje istodobno ima dva vida: unutarnji, koji nas čini kontemplativcima; i apostolski, kroz naš profesionalni rad, koji je vidljiv i vanjski.

Ponovno ću vam reći: naš je život raditi i moliti, i obratno, moliti i raditi. Jer dolazi trenutak u kojem se ta dva pojma, te dvije riječi, kontemplacija i djelovanje, više ne znaju razlikovati, te naposljetku znače isto u umu i u svijesti.

Pogledajte što kaže sveti Toma: kada je od dviju stvari jedna razlog druge, zauzetost duše jednom ne priječi niti umanjuje zauzetost drugom… A budući da sveci poimaju Boga kao razlog svega što čine ili spoznaju, njihova zauzetost opažanjem osjetilnih stvari, ili kontemplacijom, ili činjenjem bilo čega drugoga, nimalo im ne priječi božansku kontemplaciju, niti obratno²⁶.

Da ne bismo izgubili to jedinstvo života, postavimo Gospodina za cilj svih svojih poslova, koje moramo obavljati non quasi hominibus placentes, sed Deo qui probat corda nostra²⁷; ne da ugodimo ljudima, nego Bogu koji ispituje naša srca. Osim toga, moramo tražiti prisutnost Božju: quaerite Dominum et confirmamini, quaerite faciem eius semper²⁸; tražite Gospodina i ojačajte, tražite svagda lice njegovo.

Uzdignite srce k Bogu kad dođe teški trenutak dana, kad se u našu dušu htjedne uvući žalost, kad osjetimo teret ovoga životnoga truda, govoreći miserere mei Domine, quoniam ad te clamavi tota die: laetifica animam servi tui, quoniam ad te Domine animam meam levavi²⁹; Gospodine, smiluj mi se, jer sam te zazivao cio dan: razveseli slugu svoga, jer sam k tebi, Gospodine, uzdigao svoju dušu.

Sluge smo Božje i djeca Božja. Kao njegove sluge, možemo se radovati slušajući one riječi iz Djela apostolskih: zaista, na sluge svoje i na sluškinje svoje u one ću dane izliti Duha svoga, i prorokovat će³⁰. Kao djeca Božja, možemo s radošću promatrati ono što sveti Pavao piše Galaćanima: velim još: dok je baštinik dijete, ni u čemu se ne razlikuje od sluge, premda je gospodar svega; nego je pod vlašću skrbnika i upravitelja, sve do vremena koje je odredio njegov otac.

Tako smo i mi, dok smo još bili djeca, živjeli u ropstvu, pod počelima svijeta; ali kad se navršilo vrijeme, posla Bog Sina svojega, rođena od žene i podložna zakonu, da otkupi one koji bijahu pod zakonom, kako bismo primili posinstvo. A budući da ste vi sinovi, posla Bog u vaša srca Duha Sina svojega, koji čini da kličemo: Abba, Oče moj! I tako nitko od vas više nije sluga, nego sin. A budući da je sin, također je i baštinik Božji³¹.

Postoje u Evanđelju dva lika koji su – u času općega kukavičluka – hrabri: Josip iz Arimateje, koji je bio Isusov učenik, premda potajni; i jedan bogat čovjek, Nikodem. Usred toga općeg užasa, te napuštenosti u kojoj je ostao Krist Isus, okružen samo ženama – svojom Majkom, onim svetim ženama – i jednim mladićem – Ivanom –, oni, koji su se skrivali dok je Učitelj živio, ponovno se pojavljuju, kako nam pripovijedaju evanđelisti. Josip, da zamoli Pilata neka mu dopusti uzeti Tijelo. Nikodem, da donese smjesu smirne i aloja, oko sto libara: to bi bilo prilično mnogo novca.

Ipak, premda su se s Isusom družili i ljubili ga, sjetite se onoga odlomka svetog Ivana u III. poglavlju, od prvoga do desetoga retka, kad Gospodin kaže Nikodemu: nisi quis renatus fuerit denuo, non potest videre regnum Dei; tko se ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega ili imati udjela u njemu. Nikodem odgovara: quomodo potest homo nasci, cum sit senex?; kako se čovjek može roditi kad je star? Neću vam ovdje ponavljati cijeli odlomak. Nikodem nije bio neznalica. Isus ga pita: tu es magister in Israël et haec ignoras? Nisi quis renatus fuerit, poučavao je Učitelj, ex aqua et Spiritu Sancto non potest introire in regnum Dei; ti si učitelj u Izraelu, a ne znaš te stvari?; tko se ne rodi po krštenju vodom i Duhom Svetim, ne može ući u kraljevstvo Božje. A na drugome mjestu: sic est omnis qui natus est ex spiritu, to isto biva s onim tko je rođen od duha.

Božje je sinovstvo jasno. Oni ga nisu razumjeli. Zahvaljujte, jer znate da ste prava djeca Božja, jer znate, kako piše sveti Ivan, da je Bog pravedan; i jednako tako znate da je onaj tko živi po pravednosti, vršeći kreposti, zakoniti sin Božji³².

Nastavit ću vas opominjati sa svetim Ivanom: gledajte kako je nježnu ljubav prema nama imao Otac, hoteći da se zovemo djecom Božjom i da to doista budemo. Preljubljeni, mi smo već sada djeca Božja³³. Sveti nas Pavao utvrđuje u ovom vjerovanju kad piše: dolikovalo je da onaj Bog, za kojega i po kojemu je sve, kada je imao privesti mnoge posinjene sinove u slavu, po muci i smrti usavrši ili žrtvuje začetnika i uzor spasenja tih istih sinova, Isusa Krista, Gospodina našega. Jer onaj koji posvećuje i oni koji bivaju posvećeni, svi od jednoga vuku svoje podrijetlo, to jest svi imaju ljudsku narav. Zbog toga se ne stidi nazivati ih braćom, govoreći: navješćivat ću ime tvoje braći svojoj: usred Crkve pjevat ću ti hvale. I na drugome mjestu: ja ću u njega staviti sve svoje pouzdanje. I dodaje: evo mene i djece moje, koju mi je Bog dao³⁴.

Ali ako ne budemo nastojali živjeti kao djeca Božja, izgubit ćemo pouzdanje u Njega, a to znači izgubiti dobar dio Ljubavi, pa će nam život postati težak i gorak. Ne zaboravite da nismo samo djeca Božja, nego i braća Isusa Krista: primogenitus in multis fratribus³⁵. I da svaki koji je rođen od Boga ne čini grijeha, jer sjeme Božje, a to je posvetna milost, prebiva u njemu; i ako ga od sebe ne odbaci, ne može griješiti, jer je dijete Božje: po tome se razlikuju djeca Božja od djece đavolske³⁶.

Ispunite se stoga pouzdanjem, jer je Bog tako ljubio svijet da nije stao dok nije dao svoga Sina Jedinorođenca, kako svi koji u Njega vjeruju ne bi propali, nego živjeli životom vječnim. Jer nije Bog poslao svoga Sina na svijet da svijet osudi, nego da se svijet po njemu spasi: i da svaki koji u Njega vjeruje ne propadne, nego postigne život vječni³⁷.

Budući da smo djeca Božja, naša najveća ljubav, naše najveće poštovanje, naše najdublje štovanje, naša najpokornija poslušnost, naša najveća privrženost moraju pripadati i Zamjeniku Boga na zemlji, Papi. Mislite uvijek na to da nakon Boga i naše Majke, Presvete Djevice, u hijerarhiji ljubavi i autoriteta dolazi Papa. Zato mnogo puta kažem: hvala ti, Bože moj, za ljubav prema Papi koju si stavio u moje srce.

Imajmo, dakle, puno, potpuno pouzdanje u Crkvu i u Petra. Ja ga nisam prestao imati, premda su neke osobe nastojale, bolje ćemo reći, đavao je nastojao preko stanovitih ljudi sijati nepovjerenje i sjene, kako bi pokušao umanjiti u meni – ne postigavši to – ovo pouzdanje i ovu ljubav.

Djeco moja, ispričat ću vam ovu malu zgodu. Toliko će mi radosti dati ako je netko od vas, kad uzmogne, proživi: već godinama, na ulici, svakoga dana, molio sam i molim dio krunice za uzvišenu Osobu i na nakane Rimskoga prvosvećenika. U mašti se stavljam uz Svetoga Oca dok Papa slavi misu: nisam znao, niti znam, kakva je Papina kapela, i, kad završim svoju krunicu, obavim duhovnu pričest, želeći iz njegovih ruku primiti Isusa u Presvetom Sakramentu.

Neka vas ne čudi što u meni pobuđuju svetu zavist oni koji imaju sreću biti uz Svetoga Oca i tjelesno, jer mu mogu otvoriti srce, jer mu mogu iskazati poštovanje i ljubav.

To jedinstvo koje živimo s Rimskim prvosvećenikom čini i činit će da se u svakoj biskupiji osjećamo najtješnje sjedinjeni s mjesnim ordinarijem. Običavam govoriti, i istina je, da vučemo i da ćemo uvijek vući kola u istome smjeru kao i biskup. Ako kadgod koji preuzvišeni ordinarij to ne bi tako shvatio, pa bi htio vidjeti nespojivosti koje ne mogu postojati, meni bi to bilo vrlo žao; ali, dok ne bi dirao u ono bitno, popustio bih: a trebali biste bez teškoće popustiti i vi. Jer nas na naše predanje pokreće jedino želja da Bogu dademo svu slavu, služeći Crkvi i svim dušama, ne tražeći slave za Djelo i ne tražeći svoje osobne koristi.

Predviđajući te moguće poteškoće, premda mi se čine nevjerojatnima, kako bismo od Gospodina već od početka Djela izmolili to unutarnje i vanjsko jedinstvo s mjesnim ordinarijem i sa svim dušama koje rade u bilo kojoj vrsti apostolske zadaće, vi znate da svakoga dana molimo pro unitate apostolatus. Jedinstvo koje daje samo Papa, za cijelu Crkvu; i biskup, u zajedništvu sa Svetom Stolicom, za biskupiju.

Sanjam, kćeri i sinovi moji, o tim oratorijima, o tim svetohraništima, koji će se rasprostrijeti po svim kutovima svijeta, da ponesu ovaj duh Boga – Djela Božjega – svim dušama. I molim vas da slijedite običaj, način rada mjesta u kojem budete, u materijalnome dijelu zgrada. Ali vrlo mi je žao gledati te crkve nalik garažama, te kipove koji su karikatura, koji su ruglo: ne postavljajte ih nikada u naše oratorije.

Sveta umjetnost mora voditi k Bogu, mora poštovati svete stvari; usmjerena je na pobožnost i na štovanje. Tijekom mnogih stoljeća najbolja je umjetnost bila religiozna, jer se podvrgavala tom pravilu; jer je u svemu čuvala narav svojstvenu svojoj svrsi. Ti modernistički, karikaturalni kipovi jednako su neprikladni kao ulickani kipovi od marcipana: ono ružno i premalo smjerno jednako je loše kao i ono sladunjavo i kičasto.

Nijedna od tih dviju krajnosti ne služi našoj pobožnosti. Arhitekt, kipar, slikar koji svojom osobnom umjetnošću želi pridonijeti bogoštovlju mora se držati jasnih pravila. Time ne kažem da je potrebno slikati nebo na koljenima, kao Fra Angelico, ali jest potrebno slikati ga s poštovanjem, s pomazanjem, s pobožnošću.

U ovim vremenima laicizma ističu se dvije vrste osoba: oni koji Crkvu napadaju izvana i oni koji je napadaju iznutra, služeći se samom Crkvom. Jedni – oni koji napadaju izvana – laicisti su, kažu; one koji napadaju iznutra ne znam kako da nazovem: nazovimo ih pijetistima. Duh je Djela ne služiti se Crkvom: služiti Crkvi.

A zato ne uplitati Crkvu u zemaljske stvari; budući da smo djeca Crkve i da smo primili specifičan Božji poziv, Bogu donosimo sve stvari zemlje, ali svoja djela ne nazivamo katoličkima: ionako svi vide da to jesu.

Svojim apostolskim zadaćama ne dajemo imena svetaca, jer to nije ni potrebno ni prikladno. Kad bi bilo, to već čine drugi: nama neka dopuste da služimo svetoj Crkvi uz vlastiti osobni rizik, ne kompromitirajući je. Ono suprotno – služiti se Crkvom da bi se čovjek zaklanjao iza Nje u profesionalnom, društvenom, političkom životu – čini mi se lažnom ljubavlju prema Zaručnici Isusa Krista: i, ljudski gledano, ne baš čistim, ružnim načinom djelovanja.

Ipak, ima onih koji nas ne razumiju, a neki čak i s ispravnom nakanom: vjeruju da će Crkva izgubiti ugled ako naša buduća djela, naši poslovi, naše zadaće ne budu nosili pridjevak katoličkih. To se mišljenje ruši samo od sebe, nema nikakve snage, jer će svi vidjeti da će posao obavljati katolički građani; i da će, prema tome, njihova zadaća ići na čast Crkvi. Drugi misle da ćemo tako biti manje podložni crkvenoj vlasti: bit ćemo podložni kao malo tko. Uvijek želimo živjeti i nastojimo živjeti unutar odredaba kojima se kršćani moraju podvrgavati.

Želio bih da te osobe, koje nas gotovo na samim počecima našega rada ne razumiju, otvore Sveto pismo, Knjigu Postanka, XXXII. poglavlje, i vide mjere koje je poduzeo Jakov kad se pobojao da će njegov brat Ezav uništiti njegovu obitelj i njegova bogatstva. Pismo pripovijeda da je od ljudi svojega tabora i od svojih stada načinio dvije skupine, tako da jedna ide na jednu, a druga na drugu stranu; i razborito je pomislio: ako Ezav udari na jednu skupinu, druga će se spasiti.

Premda nije to razlog zbog kojega je Gospodin podigao Djelo – razlog je podsjetiti sve ljude na njihovu dužnost svetosti, po njihovu običnom radu u svijetu, u njihovu zvanju i u njihovu staležu –, pa i ako to nije razlog, nitko mi neće moći zanijekati da okolnosti današnjice, kao i sve okolnosti prošlih stoljeća – a od vremena koja dolaze ne možemo očekivati više –, čine da odluku koju je donio Jakov prosuđujemo vrlo razboritom.

Htio bih također da te osobe, nesposobne da nas razumiju, bace pogled oko sebe – ne u jednoj zemlji, nego u svim ili gotovo svim zemljama koje jesu ili su bile kršćanske – i da obrate pozornost na tolika privatna poduzeća, trgovačka, industrijska, hotelska itd., koja nose ime nekog sveca.

Poštujem suprotno iskustvo, ali doista trpim gledajući kako u nemalo prigoda ime sveca, ili pridjevak katolički ili kršćanski, može poslužiti kao zastava kojom se prikriva pokvarena roba. Nije mi teško staviti na papir ono što toliko puta govorim usmeno: kad pročitam – jer ima ih, ima ih! – na kakvoj trgovini živežnim namirnicama: trgovina, ili kuća, ili dućan Svetoga… – nekoga sveca – odmah pomislim, bez velika straha da ću se prevariti, da ondje kilogram ima devetsto grama.

Djeco moja, nije to bilo ogovaranje, nisam zgusnuo boje; ispričao sam dio onoga što sam vidio, jer mi se učinilo potrebnim, kako bi se izbjegla sablazan onih koji se ne sablažnjavaju nad onima što kršćanstvo ili katolicizam drže službenim oruđem za svoje pothvate i svoje ambicije.

No ostavimo njih, pa promislimo polako što se krije u srži našega profesionalnog rada. Reći ću vam da je to jedna jedina nakana: služiti. Jer u svijetu je sada jasna važnost društvenog poslanja svih zanimanja: čak je i kršćanska ljubav postala društvena, čak je i obrazovanje postalo društveno.

Za sve što znači služiti bližnjemu postoji tehnika koju država nastoji uzeti u svoje ruke. Zato svatko od djece Božje u njegovu Djelu mora nadnaravno prožeti obavljanje svoga rada, svoga zvanja, služeći uistinu, s nadnaravnim smislom, bližnjemu, domovini, Bogu. Ako se izravno služi Crkvi – a ne crkvenim osobama – služite joj bez naplate; jer mnogo je svjetovnjaka koji ne rade za Crkvu ako im se ne plati. To je geslo koje vam dajem, ono koje smo primili od Boga: ne naplaćivati služeći Crkvi; plaćati, plaćati, plaćati, pa i dajući sav svoj život.

Govorili smo o služenju: najbolja usluga koju možemo učiniti Crkvi i čovječanstvu jest prenositi nauk. Velik dio zala koja pogađaju svijet dolazi od nedostatka kršćanskoga nauka, čak i među onima koji žele ili naizgled žele izbliza slijediti Isusa Krista. Jer ima ih koji se, umjesto da prenose dobar nauk, služe neznanjem drugih kako bi sijali zbrku. Tako se dolazi čak do nijekanja postojanja naravnoga zakona, koji je Bog utisnuo u svaku dušu. I ozračje svijeta ispunja se vjerskom ravnodušnošću, koja u stvarnosti nije drugo doli neznanje ili preuzetnost; nije to sotonski non serviam, nego najpotpunije pomanjkanje svjetla.

Ima ljudi koji se izdaju za mudrace i tvrde da su vjera i znanost oprečne stvari, da se otvorio ponor koji se čini nepremostivim: to je vladavina materijalizma u svim njegovim oblicima. Ali taj ponor zna premostiti, ispuniti, svaka pobožna osoba. Mi, djeca Božja u njegovu Djelu, moramo nastojati, s milošću Gospodnjom i studijem, da ta suprotnost nestane, čineći svjetovnom znanošću, sjedinjenom s teološkim znanjem i primjerom našega života, apologiju vjere.

Sav naš rad ima, stoga, stvarnost i funkciju kateheze. Moramo prenositi nauk u svim sredinama; a za to se trebamo prilagoditi mentalitetu onih koji nas slušaju: dar jezika. Dar jezika koji nas obvezuje da govorimo sa sadržajem: doista, braćo, piše sveti Pavao, kad bih došao k vama govoreći jezicima, što će vam koristiti ako vam ne budem govorio poučavajući vas Objavom, ili znanjem, ili proroštvom, ili naukom?³⁸. Dakle, postoji obveza formiranja: obveza da se dobro doktrinarno formiramo, obveza da se pripremimo kako bi nas razumjeli; kako bi se, osim toga, oni koji nas slušaju poslije znali i izraziti.

Nastavlja sveti Pavao: ako jezik kojim govorite nije razumljiv, kako će se znati što govorite?: govorit ćete u vjetar. Dar jezika obvezuje nas da razumijemo druge. Opet je Apostol onaj koji poučava: ima na svijetu mnogo različitih jezika, i nema naroda koji ne bi imao svoj. Ako ja, dakle, ne znam što riječi znače, bit ću barbarin ili tuđinac onomu komu govorim, a onaj koji meni govori bit će barbarin meni³⁹.

Nije dovoljno prenositi nauk na apstraktan, odvojen način: prije sam vam rekao da je potrebno činiti najgorljiviju apologiju vjere, naukom i primjerom našega života, življenoga dosljedno. Moramo nasljedovati našega Gospodina, koji je činio i naučavao, coepit facere et docere⁴⁰: apostolat prenošenja nauka kljast je i nepotpun ako ga ne prati primjer. Postoji poslovica koja, s mudrošću naroda, vrlo jasno izriče to što vam govorim. A poslovica glasi: fra Primjer najbolji je propovjednik.

Nikada nisam vjerovao u svetost onih osoba koje nazivaju laičkim svecima. Za njih tvrde da vode besprijekoran život, a da se ujedno izjašnjavaju ateistima. Ali Duh Sveti govori po svetom Pavlu da su nevidljive savršenosti Božje, pa i njegova vječna moć i njegovo božanstvo, postale vidljive od stvaranja svijeta, po spoznaji koju nam o njima daju njegova stvorenja⁴¹. Zato će, u najboljem slučaju, poštovati neke propise naravnoga zakona – čak ni sve, jer im naravni zakon nalaže priznati postojanje Boga – ali njihov život ne daje svjetla, jer su se udaljili od svjetla Kristova, _lux vera, quae illuminat omnem hominem⁴²*_; istinskoga svjetla, koje prosvjetljuje sve ljude.

Potrebno je, dakle, nasljedovati Isusa Krista – govorio sam vam –, kako bismo ga svojim životom učinili poznatim. Znamo da je Krist postao čovjekom kako bi sve ljude uveo u božanski život, da bismo – sjedinjujući se s Njime – živjeli osobno i društveno život Božji. Čujte kako to kaže sveti Ivan: non enim misit Deus Filium suum in mundum ut iudicet mundum, sed ut salvetur mundus per ipsum⁴³; nije Bog poslao svoga Sina na svijet da osudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.

Odgovarajući na poziv koji smo primili od Boga, primjer koji moramo davati, kako bismo suotkupljivali s Kristom, zahtijeva od nas – od vas i od mene – rad ostvaren na laički i svjetovni način: za crkveni posao – svojstven crkvenim osobama – već postoje svećenici i redovnici. Svoju zadaću ne trebamo obavljati u crkvama, nego u srži građanskoga života, nasred ulice. Odatle naša dužnost da budemo prisutni, primjerom, naukom i raširenih ruku za sve, u svim djelatnostima ljudi.

S radošću gledam svjetovnjake koji se stavljaju u službu Crkve kako bi, uz svećenike, vodili život rada u različitim pobožnim udruženjima vjernika. Ali od nas Gospodin traži kapilarni apostolat, apostolskoga zračenja u svim sredinama. Ne možemo imati plitak, osrednji, kompromisan život. Time ne želim reći da vjernici koji rade uz svećenike u crkvenim poslovima imaju plitak život, jer oni, na drugi način, također obavljaju veliku zadaću.

Naš se rad odvija, svakoga dana, usred stotina osoba s kojima dolazimo u dodir otkad se ujutro probudimo pa dok ne završi dan: rođaci, posluga, kolege s posla, klijenti, prijatelji. U svakome od njih moramo prepoznati Krista, moramo u svakome od njih vidjeti Isusa kao svoga brata; i tako će nam biti lakše razdavati se u uslugama, u pažnji, u srdačnosti, u miru i u radosti.

Taj naš ideal, pretočen u djela, približit će mnoge duše Crkvi, i mnogi mladi, mnogi zreli ljudi i mnoge starije osobe, velikodušno i hrabro, također će nam se doći pridružiti, rame uz rame, u služenju Bogu u njegovu Djelu.

Treba odbaciti predrasudu da obični vjernici ne mogu činiti drugo nego se ograničiti na pomaganje kleru u crkvenim apostolatima. Apostolat svjetovnjaka ne mora uvijek biti puko sudjelovanje u hijerarhijskom apostolatu: njima, osobito djeci Božjoj u njegovu Djelu, budući da imaju božanski poziv, kao članovima Božjega naroda, pripada dužnost vršenja apostolata. I to ne zato što bi primali kanonsko poslanje, nego zato što su dio Crkve; to poslanje – ponavljam – ostvaruju kroz svoje zanimanje, svoju struku, svoju obitelj, svoje kolege, svoje prijatelje.

Ipak, većina ljudi ne uspijeva vidjeti apostolsku djelotvornost djelovanja svjetovnjaka kao običnih vjernika, kada se jednostavno posvećuju svom običnom radu i tako daju primjer svojim životom, služeći se svim okolnostima da prenose nauk. Oni koji tako misle kratkoga su pogleda, i još dodajem da su u našem slučaju još kraćega pogleda: jer mi ćemo doseći svu onu djelotvornost koju oni jedva naziru, kroz naše potpuno predanje, po našem odgovoru na božanski poziv koji smo primili od Gospodina: ecce ego quia vocasti me⁴⁴.

Tko ne vidi apostolsku i nadnaravnu djelotvornost prijateljstva, zaboravio je Isusa Krista: više vas ne zovem slugama, nego prijateljima⁴⁵. I prijateljstvo s njegovim apostolima, s njegovim učenicima, s obitelji iz Betanije: s Martom, Marijom i Lazarom. I one prizore koje nam pripovijeda sveti Ivan prije Lazarova uskrišenja, ono et lacrimatus est Iesus⁴⁶*: zaboravlja riječi pune pouzdanja dviju sestara kada Isusu Kristu žele javiti Lazarovu bolest, pa mu šalju ovu poruku: Gospodine, evo, onaj koga ljubiš bolestan je⁴⁷.

U Pismu postoji, kćeri i sinovi duše moje, mnoštvo tekstova u kojima se govori o prijateljstvu, ali reći ću vam samo jedan, koji se pojavljuje u Prvoj poslanici svetoga Petra; u V. poglavlju, retku 13, kada ga, govoreći o Marku, naziva: Marcus filius meus.

Odanim i nesebičnim prijateljstvom apostolat primjera postaje djelotvorniji; ali primjer treba davati uvijek, ne samo prijateljima, nego i onima koji nas ne poznaju, pa i onima koji su nam neprijateljski raspoloženi. Primjerom svatko od vas postaje drugi Krist, qui pertransiit benefaciendo et sanando omnes⁴⁸, koji je prošao čineći dobro i ozdravljajući sve.

Primjer se ne daje samo dobrim riječima, nego djelima. Oni koji to kane činiti drukčije zaslužuju čuti i moraju razmatrati ovaj odlomak Pisma: tada Isus progovori narodu i svojim učenicima i reče im: na Mojsijevu stolicu zasjeli su pismoznanci i farizeji; obdržavajte, dakle, i činite sve što vam kažu; ali ih nemojte nasljedovati u djelima, jer oni govore što treba činiti, a ne čine. Vežu teška bremena i stavljaju ih na ramena drugima, a sami ih ni prstom ne pokušavaju pomaknuti⁴⁹.

Riječi i djela, vjera i ponašanje, u jedinstvu života, rekli smo već drugom prilikom. Postupati drukčije, činiti stvari iz taštine, da bi se čovjek pokazao, uz predstavu, zaslužilo je ove riječi koje su izišle iz Kristovih usta: omnia vero opera sua faciunt ut videantur ab hominibus⁵⁰, sva svoja djela čine da ih ljudi vide.

Što će koristiti?, pita Jakov u svojoj katoličkoj poslanici, što će koristiti, braćo moja, ako tko kaže da ima vjeru, a nema djelâ?; zar će ga takva vjera moći spasiti? I dodaje: kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva⁵¹.

Bolje je biti kršćanin ne govoreći to, nego to govoriti a ne biti. Izvrsna je stvar poučavati, ali pod uvjetom da se čini ono što se poučava. Mi imamo jednoga jedinog Učitelja, onoga koji je progovorio i sve je postalo; i sama djela koja je On učinio u šutnji dostojna su Oca. Tko uistinu razumije Isusovu riječ, može razumjeti i samu njegovu šutnju; i tada će biti savršen, jer će djelovati u skladu s njegovom riječju i očitovat će se svojom šutnjom⁵².

Obvezni ste davati primjer, djeco moja, na svim područjima, i kao građani. Morate ulagati trud u ispunjavanje svojih dužnosti i u vršenje svojih prava. Zato, razvijajući apostolsko djelovanje, kao katolički građani obdržavamo građanske zakone s najvećim poštovanjem i pokornošću, i uvijek se trudimo raditi unutar okvira tih zakona.

S božanskim pozivom i specifičnom formacijom moramo biti sol zemlje i svjetlost svijeta⁵³, jer smo obvezni davati primjer sa svetom besramnošću: vir quidem non debet velare caput suum quoniam imago et gloria Dei est⁵⁴. Slika smo Božja: stoga, tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima⁵⁵. Ali ne smijemo se razmetati, ne smijemo biti poput onih prodavača sitnica koji svu svoju robu drže otkrivenu, kako bi privukli, nego moramo postupati prirodno: ako to vide, neka vide.

Sjetite se onoga pitanja svetoga Petra Gospodinu, nakon što je Isus protumačio prispodobu o ocu obitelji koji bdije nad svojom kućom. Upitao je sveti Petar: Gospodine, govoriš li tu prispodobu za nas ili jednako za sve? Gospodin mu je odgovorio: što misliš, tko je onaj vjerni i razboriti upravitelj koga njegov gospodar postavlja za nadstojnika svoje družine, da svakomu u svoje vrijeme dijeli mjeru pšenice ili prikladnu hranu?⁵⁶

Dakle, svi mi koji tvorimo Djelo obvezni smo dijeliti svima koji nas okružuju hranu Božje riječi, Božjega nauka. I tada će se i na nas izravno odnositi ono što je Učitelj rekao, kao obećanje nagrade: blago onome sluzi kojega njegov gospodar, kad se vrati, nađe da tako vrši svoju dužnost⁵⁷*. Ovo dijeljenje nauka, primjerom, riječju, pismeno, kroz prijateljstvo itd., ovo poučavanje moramo vršiti s diskrecijom, kako se od Isusa ne bi udaljili oni koji sporije shvaćaju.

Imajte na umu što o Njemu pripovijeda sveti Matej: et sine parabolis non loquebatur eis⁵⁸, prilagođavao se mentalitetu sredine. Rekao sam da se moramo prilagoditi sredini, ali ne suobličiti se ozračju, svjetovnom ozračju: postoji opasnost da se suobličimo, iz kukavičluka, iz komotnosti ili – žalosno je – da bismo zadovoljili zle strasti. I tada se pridružujemo skupini malodušnih. Ne! Nije to put; neka se za nas ne kaže: oni su od svijeta, i zato govore jezikom svijeta⁵⁹, nego ono što je Isus rekao svome Ocu: kao što si ti mene poslao u svijet, tako sam i ja njih poslao u svijet⁶⁰.

Postoji još jedan razlog pravednosti koji nas obvezuje da dajemo primjer: a to je ne ozloglasiti svoju braću u Djelu. Ona posve nelogična izreka, ab uno disce omnes⁶¹*, nažalost je mnogo puta uobičajeno pravilo prosuđivanja. Naš primjer mora biti postojan: sve mora biti prigoda za apostolat, sredstvo prenošenja nauka, makar imali slabosti.

Bez straha. A da ne bismo imali straha, nemati krivnje. Ako ima kakve slabosti, preporučujem vam da ponavljate Petrove riječi Isusu, koje ja obično ponavljam nakon svake svoje pogreške: Domine, tu omnia nosti, tu scis quia amo te⁶²; Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim.

Spoznaja naših pogrešaka čini nas poniznima, čini da se više približimo Gospodinu. Osim toga, moramo imati na umu da ćemo, dok smo na zemlji, po providnosti Gospodnjoj, imati zabuna, pogrešaka. Jakov piše o Iliji da je bio grešan čovjek kao i mi; pa ipak, ponovno se zatim pomoli, i nebo dade kišu, i zemlja donese svoj plod⁶³.

Djelovanje svakoga od nas, djeco, osobno je i odgovorno. Moramo nastojati davati dobar primjer pred svakom osobom i pred društvom, jer kršćanin ne može biti individualist, ne može zanemarivati druge, ne može živjeti sebično, okrenut leđima svijetu: on je bitno društven, odgovoran ud Otajstvenoga Tijela Kristova.

S ovom predanošću cilju koji obuhvaća sve ostale konkretne ciljeve – koji nisu drugo doli sredstva za taj cilj o kojemu sam najprije govorio, a to je prenositi nauk – naš će apostolski rad pridonositi miru, uzajamnoj suradnji među ljudima, pravednosti, izbjegavanju rata, izbjegavanju izolacije, izbjegavanju nacionalnoga egoizma i osobnih egoizama: jer svi će postati svjesni da su dio cijele velike ljudske obitelji, koja je Božjom voljom upravljena prema savršenstvu.

Tako ćemo pridonijeti da se ukloni ova tjeskoba, ovaj strah od budućnosti bratoubilačkih mržnji, i da se u dušama i u društvu učvrste mir i sloga: snošljivost, razumijevanje, međusobno ophođenje, ljubav.

Reći ću vam s apostolom Jakovom: ne pokušavajte nikada pomiriti vjeru našega Gospodina Isusa Krista s gledanjem na osobe, jer ako u vašu obitelj uđe čovjek sa zlatnim prstenom i u dragocjenoj odjeći, a istodobno uđe i siromah u bijednoj odjeći, pa vi upravite oči u onoga koji dolazi u sjajnoj odjeći i kažete mu: sjedni ovdje, na ovo dobro mjesto, a siromahu naprotiv kažete: ti stani ondje ili sjedni ovdje do mojih nogu, nije li jasno da u sebi samima uspostavljate nepravedan sud i postajete suci nepravednih presuda? Nije li istina da je Bog izabrao siromahe na ovome svijetu da ih učini bogatima u vjeri i baštinicima kraljevstva koje je obećao onima koji ga ljube? Vi biste, naprotiv, uvrijedili siromaha. Nisu li bogataši oni koji vas tlače, i ne vuku li vas baš oni na sudove?⁶⁴.

To ne znači da nemamo obvezu posvetiti se i moćnicima: moramo nastojati raditi i s onim dušama koje imaju veći utjecaj na mase, na narod, dolazili ti ljudi odozgo ili odozdo: ne dopuštamo, ni u tome, gledanje na osobe.

Apostolat primjera poštuje slobodu svih, ali čini da se Božja slava očituje i preobražava ljude, jer Gospodin je duh, a gdje je duh Gospodnji, ondje je sloboda. I tako svi mi, promatrajući otkrivena lica, kao u zrcalu, slavu Gospodnju, preobražavamo se u istu sliku Isusa Krista, napredujući iz svjetlosti u svjetlost, kao obasjani duhom Gospodnjim⁶⁵.

Govorim vam već, kćeri i sinovi moji, o obvezi koja nas goni – caritas Christi urget nos⁶⁶ – da pomažemo Kristu, našem Gospodinu, u njegovoj božanskoj zadaći Otkupitelja svih duša, dovršenoj kada je Isus umro u sramoti i u slavi Križa – iudaeis quidem scandalum, gentibus autem stultitiam⁶⁷; Židovima sablazan, poganima ludost – i koja će se, po Božjoj volji, nastaviti sve dok ne dođe Gospodinov čas.

Ta obveza pripada svim kršćanima: a po posve posebnom naslovu – po pozivu koji smo primili – ona je onus et honor, breme i čast za djecu Božju u njegovu Djelu. Gospodin od nas traži da ga donosimo, svojim uzornim ponašanjem i postojanim apostolatom prenošenja nauka, svim ljudima koji nam se nađu na putu: apostolat koji trebate vršiti u svome vlastitom profesionalnom radu i iz njega, u svome vlastitom staležu.

U apostolskom djelovanju ne smijemo se dati zavesti nikakvim gledanjem na osobe, niti možemo isključiti ijednu ljudsku djelatnost, jer sva poštena zanimanja, svi časni poslovi bit će nam povodi posvećenja i sredstvo najdjelotvornijeg apostolata, koji će nam pružati priliku da povučemo druge duše u iskreno i velikodušno traženje svetosti usred svijeta.

Zato sam ustvrdio, i ponavljam vam, da trebate davati primjer, i tako biti svjedoci Isusa Krista na svim područjima ljudske djelatnosti, u koja ćete donijeti dobro sjeme koje ste primili, da budete Božji sijači, sol koja začinja duše koje još nisu okusile ili su zaboravile okus evanđeoske poruke, svjetlo koje obasjava one koji leže u tminama zablude ili neznanja.

Na svim područjima gdje ljudi rade – naglašavam – morate i vi biti prisutni, s divnim duhom služenja sljedbenika Isusa Krista, koji nije došao da bude služen, nego da služi⁶⁸: ne napuštajući nepromišljeno – bila bi to najteža pogreška – javni život naroda, u kojem ćete djelovati kao obični građani, jer to i jeste, s osobnom slobodom i osobnom odgovornošću.

Odana i nesebična prisutnost na području javnoga života pruža neizmjerne mogućnosti za činjenje dobra, za služenje: katolici ne smiju – ne smijete vi, djeco moja – dezertirati s toga polja, prepuštajući političke zadaće u ruke onih koji ne poznaju ili ne vrše Božji zakon, ili onih koji se pokazuju neprijateljima njegove svete Crkve.

Ljudski život, kako privatni tako i društveni, neizbježno se nalazi u dodiru sa zakonom i s duhom Krista, našega Gospodina: kršćani, dosljedno tome, lako otkrivaju uzajamno prožimanje između apostolata i uređenja života od strane države, to jest političkog djelovanja. Ono što je carevo, treba dati caru; a ono što je Božje, treba dati Bogu, rekao je Isus⁶⁹.

Nažalost, često se ne želi slijediti ta tako jasna zapovijed, pa se pojmovi ispremiješaju, da bi se završilo u dvjema krajnostima koje su jednako neuredne: u laicizmu, koji ne priznaje zakonita prava Crkve; i u klerikalizmu, koji gazi isto tako zakonita prava države. Potrebno je, djeco moja, boriti se protiv tih dviju zloporaba posredstvom svjetovnjaka, koji se osjećaju i jesu djeca Božja, i građani obaju Gradova.

Politika, u plemenitom smislu riječi, nije drugo doli služenje radi postizanja općega dobra zemaljskoga Grada. No to dobro ima vrlo velik opseg pa se, dosljedno tome, upravo na političkom području raspravljaju i donose zakoni od najveće važnosti, kao što su oni koji se tiču braka, obitelji, škole, nužnog minimuma privatnog vlasništva, dostojanstva – prava i dužnosti – ljudske osobe. Sva se ta pitanja, i još druga, u prvome redu tiču vjere, i ne mogu ostaviti apostola ravnodušnim, apatičnim.

Djelo nema nikakve politike: to nije njegov cilj. Naša jedina svrha jest duhovna i apostolska, i nosi božanski pečat: ljubav prema slobodi, koju nam je Isus Krist izborio umirući na Križu⁷⁰. Zato Djelo Božje nije ušlo niti će ikada ući u političku borbu stranaka: za našu nadnaravnu Obitelj nije samo pohvalno, nego je stroga dužnost držati se iznad prolaznih razmirica koje truju politički život, iz jednostavnog razloga što Djelo – iznova tvrdim – nema političkih ciljeva, nego apostolske.

Ali vi, djeco moja – svatko osobno – ne samo da biste počinili pogrešku, kao što sam vam upravo rekao, nego biste izdali stvar našega Gospodina kad biste ostavili slobodno polje da državnim poslovima upravljaju nedostojni, nesposobni ili neprijatelji Isusa Krista i njegove Crkve.

Ne želim time ustvrditi da su svi građani nekršćani nedostojni ili nesposobni, ni da svi vi morate iz dana u dan sudjelovati u političkim bojevima. Mnogima će – većini – biti dovoljno da imaju siguran kriterij u svemu što se tiče Crkve; da znaju prenositi zdrav nauk – koji nije politički, nego vjerski – svojim prijateljima i kolegama; i, napokon, da ispravno vrše svoje građanske dužnosti kada to od njih zatraži vlada njihove zemlje.

Drugi će pak imati sklonost da se posvete političkim pitanjima; oni neće biti politikanti, koji žive samo od smicalica i nagodbi kako bi sebi osigurali položaj, od kojega se hrane, u javnom životu svoje domovine, sposobni prodati prava prvorodstva za zdjelu leće⁷¹*, nego ljudi koji svome profesionalnom životu pridružuju žar služenja – nikada gospodarenja – svojim sugrađanima, u političkom životu ili u sindikalnim organizacijama.

Svima vam kažem: vi koji imate politički poziv, djelujte slobodno na tom području, ne odričući se prava koja vam kao građanima pripadaju; i tražite ondje svoje posvećenje, dok služite Crkvi i domovini, promičući opće dobro za sve na način koji vam se čini najprikladnijim, jer u vremenitim stvarima nema dogmi.

Vi ostali, uvijek vjerno ispunjavajte svoje dužnosti i zahtijevajte da se poštuju vaša prava. I svi djelujte slobodno, jer je svojstveno našemu osobitom božanskom pozivu da se posvećujemo radeći u običnim poslovima ljudi po glasu vlastite savjesti, osjećajući se osobno odgovornima za svoje slobodno izabrane djelatnosti, unutar vjere i morala Isusa Krista.

Slobodno: jer veza koja nas sjedinjuje samo je duhovna. Povezani ste jedni s drugima, i svatko s cijelim Djelom, samo u okviru traženja vlastita posvećenja i na području – također isključivo duhovnom – donošenja Kristova svjetla svojim prijateljima, svojim obiteljima, onima koji vas okružuju.

Vi ste, dakle, građani koji ispunjavaju svoje dužnosti i ostvaruju svoja prava, a udruženi su u Djelu samo zato da jedni drugima duhovno pomažu u traženju svetosti i u vršenju apostolata, s osobitim asketskim sredstvima i apostolskim načinima. Duhovni cilj Djela ne razlikuje rase ni narode – vidi jedino duše – pa se time isključuje svaka zamisao o stranci ili o političkoj težnji.

I tako u svemu: u onome što se ne odnosi na duh i na apostolat Djela, niste sjedinjeni ničim drugim doli zauzetošću za vjeru, za moral i za socijalni nauk, a to je duh Katoličke crkve i, prema tome, duh svih vjernika.

Ta zauzetost za nauk i za život, koju nam daje Katolička crkva i koja vas, djeco moja, potiče da služite Bogu dok služite svojoj domovini, ostvaruje se u nekim čvrstim, nepokolebljivim točkama istine. To su neupitna načela koja tvore zajednički nazivnik – vinculum fidei – ne vaš, ne moje djece, nego svih katolika, sve vjerne djece svete Majke Crkve.

Reći ću vam, s tim u vezi, koja je moja velika želja: htio bih da se u katekizmu kršćanskoga nauka za djecu jasno poučava koje su to čvrste točke u kojima se ne smije popustiti kada se na ovaj ili onaj način djeluje u javnom životu; i da se, u isto vrijeme, potvrdi dužnost djelovanja, nesuzdržavanja, pružanja vlastite suradnje kako bi se odano, i s osobnom slobodom, služilo općem dobru. To je moja velika želja, jer vidim da bi tako katolici te istine učili od djetinjstva i znali ih poslije provoditi u djelo kad odrastu.

Doista, čak je i među katolicima koji se čine odgovornima i pobožnima česta zabluda misliti da su obvezni ispunjavati samo svoje obiteljske i vjerske dužnosti, pa jedva da žele i čuti da se govori o građanskim dužnostima. Nije riječ o egoizmu: to je jednostavno nedostatak formacije, jer im nitko nikada nije jasno rekao da se krepost pobožnosti – dio stožerne kreposti pravednosti – i osjećaj kršćanske solidarnosti ostvaruju i u tome da budemo prisutni, da poznajemo probleme koji se tiču cijele zajednice i pridonosimo njihovu rješavanju.

Dakako, ne bi bilo razumno zahtijevati da svaki građanin bude profesionalac u politici; to je, uostalom, danas materijalno nemoguće čak i u najmanjim društvima, zbog velike specijalizacije i potpune predanosti koje zahtijevaju svi profesionalni poslovi, a među njima i sam politički posao.

No može se i mora se zahtijevati minimum poznavanja konkretnih vidova koje opće dobro poprima u društvu u kojem svatko živi, u određenim povijesnim okolnostima; a može se zahtijevati i minimum razumijevanja tehnike – stvarnih, ograničenih mogućnosti – javne uprave i civilne vlasti, jer bez toga razumijevanja ne može biti smirene i konstruktivne kritike ni razboritih opredjeljenja.

Stoga je dobro da postoje mnoge mogućnosti stjecanja dubokog osjećaja za društvo i za suradnju, radi postizanja općega dobra. Već sam vam govorio o onoj konkretnoj mjeri u vezi s katekizmom; ali i na području školske pedagogije – ljudske formacije – bilo bi dobro da učitelji, ne namećući osobne kriterije u onome što je stvar mišljenja, poučavaju dužnost slobodnog i odgovornog djelovanja na području građanskih zadaća.

Ali vratimo se Djelu i vama, djeco moja. Već znate da se i ja, poput našega Gospodina, rado služim prispodobama, posežući ponajprije za onim slikama ribolova – lađama i mrežama – koje imaju tako evanđeoski okus. Mi smo poput riba uhvaćenih u mrežu. Ulovio nas je Gospodin mrežom svoje ljubavi, među valovima ovoga našeg uzburkanog svijeta; ali ne zato da nas izvuče iz svijeta – iz našega okružja, iz našega običnog posla – nego zato da, budući od svijeta, budemo ujedno potpuno njegovi. Non rogo ut tollas eos de mundo, sed ut serves eos a malo⁷²; ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od zla.

Osim toga, ta mreža, koja nas sjedinjuje s Kristom i drži nas sjedinjene među nama samima, vrlo je široka mreža, koja nas ostavlja slobodnima, s osobnom odgovornošću. Jer mreža je naš zajednički nazivnik – posve malen – kršćana koji žele služiti Bogu u njegovu Djelu; ona je katolička formacija, koja nas vodi da s najvećom vjernošću prihvaćamo Učiteljstvo Crkve.

Budući da smo slobodni kao ribe u vodi, i budući da smo uhvaćeni u Kristovu mrežu, ne miješamo Crkvu s osobnim pogreškama bilo kojega čovjeka, i ne dopuštamo da itko naše vlastite osobne pogreške miješa s Crkvom. Nitko nema pravo uplitati Crkvu u politiku, u više ili manje uspješno, i uvijek mišljenju podložno, političko djelovanje svakoga pojedinca: to je vrlo komotno i vrlo nepravedno. Isto tako nitko nema pravo uplitati Djelo u pogreške ili uspjehe svakoga od vas.

Ako bude pogrešaka, to će dijelom biti zato što ih je gotovo nemoguće ne počiniti kad je riječ o tako složenoj zadaći, u kojoj nitko ne može posve imati u ruci nebrojene podatke koji ulaze u svaki ozbiljan problem. Ali čak i kad je riječ o pogreškama koje su se mogle izbjeći – o pogreškama zbog nemara, zbog manjka razboritosti itd. – ni tada Crkva ili Djelo neće ni najmanje snositi tu odgovornost.

Jer sigurno je da će se, bude li ovakvih pogrešaka, one uvijek dogoditi usprkos Crkvi, usprkos Djelu, koji potiču svu svoju djecu da s najvećim mogućim ljudskim savršenstvom – jer bez toga ljudskog savršenstva ne mogu težiti nadnaravnom savršenstvu – obavljaju sve svoje osobne zadaće.

Ukratko: morate biti djelatno, slobodno i odgovorno prisutni u javnom životu. Govorim vam o obvezi rada na tom području, na način koji najbolje odgovara mentalitetu svakoga pojedinoga, prilikama i potrebama zemlje itd. Ako vam govorim o toj temi, to je zato što imam dužnost dati vam kriterij, i činim to kao svećenik Isusa Krista i kao vaš Otac, znajući da je na meni da stojim iznad frakcija i skupnih interesa.

Nikada vas nisam pitao, niti ću vas ikada pitati – a isto će tako, po cijelome svijetu, postupati Direktori Djela – što svatko od vas misli o tim pitanjima, jer branim vašu zakonitu slobodu. Znam – i nemam ništa protiv – da među vama, kćeri i sinovi moji, postoji velika raznolikost mišljenja. Sva ih poštujem; uvijek ću poštovati svako vremenito opredjeljenje svakoga od svoje djece, samo ako bude unutar Kristova Zakona.

Moje osobne kriterije u konkretnim političkim pitanjima ne poznajete, jer ih ne očitujem: a kada u Djelu bude svećenika, morat će slijediti isto pravilo ponašanja, budući da će njihovo poslanje biti, kao i moje, isključivo duhovno.

Uostalom, čak i kad biste poznavali te moje osobne kriterije, ne biste imali nikakvu obvezu slijediti ih. Moje mišljenje nije dogma – dogme utvrđuje samo Učiteljstvo Crkve, u onome što se tiče pologa vjere – a ni vaša mišljenja nisu dogme. Bili bismo nedosljedni kad ne bismo poštovali druga mišljenja, različita od onoga koje svatko od nas ima: kao što bi nedosljedna bila i moja djeca kad ne bi ostvarivala pravo da očituju svoja politička usmjerenja u stvarima o kojima se slobodno raspravlja.

Već sam vam rekao zašto: jer ako se u te vremenite poslove ne uključe odgovorni katolici – uz potpunu suglasnost o svome zajedničkom nazivniku i s različitim načinima prosuđivanja u onome što je stvar mišljenja – teško je da to polje ne ostane u rukama osoba koje ne vode računa ni o načelima naravnoga prava, ni o istinskome općem dobru društva, ni o pravima Crkve: u rukama ljudi koji uz to nemaju običaj poštovati mišljenja suprotna svojima. To jest: bez toga kršćanskog duha obzira prema nedodirljivim načelima i prema zakonitoj slobodi izbora u onome što je stvar mišljenja, u društvu ne može biti ni mira, ni slobode, ni pravde.

Nikada ne govorim o prolaznim političkim pitanjima, i objasnio sam vam da tako postupam jer je moje poslanje isključivo duhovno. Ali postoji i drugi razlog: a to je da Direktori Djela nikada ne smiju nametati politički ili profesionalni kriterij – jednom riječju, vremeniti – svojoj braći.

U Crkvi jedino redovita crkvena Hijerarhija ima pravo i dužnost davati katolicima politička usmjerenja, ukazivati im na potrebu – u slučaju da doista prosudi kako takva potreba postoji – da zauzmu određeno stajalište u problemima javnoga života.

A kada Hijerarhija tako intervenira, to ni na koji način nije klerikalizam. Svaki dobro formirani katolik mora znati da pastirskom poslanju biskupâ pripada davati kriterij u javnim stvarima kada to zahtijeva dobro Crkve; a dobro formirani katolici znaju i to da ta intervencija, po božanskom pravu, pripada jedino biskupima; jer samo oni, budući u zajedništvu s Rimskim prvosvećenikom, imaju javnu službu upravljanja u Crkvi: budući da Spiritus Sanctus posuit episcopos regere Ecclesiam Dei⁷³, Duh Sveti postavi biskupe da upravljaju Crkvom Božjom.

Vidite, djeco duše moje, kolika je potreba formirati katolike s određenim ciljem: privesti ih jedinstvu u bitnim stvarima, ostavljajući im ujedno da se služe svojom zakonitom slobodom, s ljubavlju i razumijevanjem prema svima, u vremenitim pitanjima. Sloboda: nikakvih više dogmi u stvarima mišljenja.

Nije u skladu s dostojanstvom ni sa samom psihologijom ljudi to samovoljno utvrđivanje nekakvih apsolutnih istina ondje gdje svatko nužno mora promatrati stvari sa svojega gledišta, prema svojim posebnim interesima i s vlastitim osobnim iskustvom. Uostalom, jedna jedina stranka – nužna posljedica toga što je uvedena samo jedna moguća opcija – ne može dugo voditi javni život jedne zemlje, jer se na kraju istroši, na kraju izgubi naklonost i povjerenje ljudi, makar upravljanje u cjelini bilo pozitivno i makar ne bilo nemoralnosti. Iskreno mislim da stvari tako stoje, ali se mogu varati: ne bi bilo prvi put.

Još jedna opomena, djeco, premda je možda suvišna, jer ako imate moj duh, teško da ćete htjeti tako postupati u javnom životu. Opomena je ova: ne budite službeni katolici, katolici koji od vjere prave odskočnu dasku, ne da bi skočili prema Bogu, nego da bi se popeli do položaja – do materijalnih probitaka: časti, bogatstava, moći – za kojima žude. O njima je jedna ozbiljna osoba s dobrim humorom govorila, možda pretjerujući, da upiru oči u nebo, a ruke kamo stignu.

Ti katolici, koji od nazivanja sebe katolicima prave profesiju – profesiju u kojoj oni imaju pravo jedne primiti, a druge odbiti – žele zanijekati načelo osobne odgovornosti, na kojem se temelji sav kršćanski moral: jer onaj tko se ne može služiti svojom zakonitom slobodom nema pravo na nagradu za svoja dobra djela, niti može primiti kaznu za svoja zla djela ili svoje propuste.

Niječu načelo osobne odgovornosti, rekoh vam, i traže da svi katolici jedne zemlje tvore zbijen blok, da se odreknu svih svojih slobodnih vremenitih mišljenja kako bi masovno podupirali jednu jedinu stranku, jednu jedinu političku skupinu, kojoj su oni – službeni katolici – gospodari, i koja je stoga također službeno katolička.

Ali kako će postići da se ostali građani katolici redovito odriču svojih prava, da bi se podvrgnuli monopolu koji nema razloga postojati? Postižu to, mnogo puta, onim što ćemo nazvati obmanom, premda ja ne želim suditi o dobroj vjeri s kojom djeluju. Obmana se sastoji u tome da se katolike zbunjuje tražeći od njih to beskorisno i besmisleno jedinstvo u stvarima mišljenja, u ime potrebnoga i logičnoga jedinstva u onome što se tiče vjere i morala Crkve.

Dobro organiziranim političkim kampanjama uspijevaju smesti javno mnijenje, stvarajući uvjerenje da samo oni mogu biti bedem, obrana Crkve u onim konkretnim okolnostima svoje zemlje. Katkada čak stvaraju – i zatim održavaju koliko god dugo mogu – umjetno stanje opasnosti, kako bi se građani katolici lakše uvjerili u potrebu da žrtvuju svoja slobodna vremenita opredjeljenja i podupru stranku koja je službeno preuzela obranu Crkve.

Neka vas ne čudi što je katkada obmana tako vješta da je ni same crkvene vlasti ne zamijete, pa čak i na neki način podupru tu konfesionalnu stranku, osnažujući tako službeno njezin karakter i njezinu težnju da se nametne savjestima vjernika.

Ne želim reći da se sve službeno katoličke stranke moraju temeljiti na toj obmani: ima ih koje doista ispunjavaju zadaću služenja, obrane interesa Crkve, dajući građanima katolicima jedinstven oblik i snagu. Ali čini mi se gotovo nemogućim – iskustva su vrlo jasna – da službeno katolička stranka, makar se rodila služeći Crkvi, ne završi tako da se služi Crkvom.

Jer prije ili kasnije izvanredna situacija, koja je učinila nužnim posebno jedinstvo među katolicima u javnom životu, teži tome da se normalizira, pa stoga i potreba za jedinom i obveznom strankom katolika teži tome da nestane.

A tada se obično dogodi nešto vrlo ljudsko, ali vrlo neugodno: da službeni katolici koji zapovijedaju u toj stranci nisu spremni izgubiti svoj povlašteni položaj, pa ga pokušavaju zadržati pod svaku cijenu. Radi toga nije teško da posegnu i za moralnom ucjenom: ili oni ostaju na vlasti, uz potporu Hijerarhije, ili se sve ruši, jer će neprijateljima Crkve put biti otvoren.

Imaju pravo: svojom isključivom, tiranskom politikom postigli su da zakržljaju i ostanu izvan igre sva ostala tijela i skupine sastavljene od katolika, pa su jedino oni u stanju djelovati s određenom snagom. Tako dolazi trenutak u kojem se Crkva osjeća kompromitiranom, vezanom dvostrukim užetom uz sudbinu službene katoličke stranke.

Neka vas ne čudi da se nešto takvo može dogoditi. Pomislite, djeco moja, da svjetovna vlast s vremenom obično izobličuje onoga tko je posjeduje i vrši. Nije stoga ništa neobično da neki katolik s malo izobrazbe u nauku i malo unutarnjega života osjeti napast da se posluži bilo kojim sredstvom kako bi sačuvao položaj do kojega je došao u javnom životu: i da na kraju čini nemoguće ne bi li se održao na vlasti, spuštajući se čak i do nagodbi s vlastitom savješću, izobličujući je.

Jasno razumijemo da se sve što sam rekao može dogoditi; ali ne možemo dopustiti da se dogodi, jer tako čitava Crkva na kraju postaje zarobljenicom: zarobljena Hijerarhija, privezana uz kola službene stranke; i zarobljeni vjernici, spriječeni u vršenju svoje zakonite slobode.

Iz ovoga moramo zaključiti, djeco moja, da imamo dužnost ljubiti slobodu sviju i služiti Crkvi, izbjegavajući sve što bi moglo značiti služenje Crkvom u stranačke političke svrhe. Crkvom se smijemo služiti jedino zato da nađemo izvore milosti i spasenja; to pretpostavlja odreći se vlastitih interesa, rado se žrtvovati da Krist kraljuje na zemlji, imati čistoću nakane. S tim će mentalitetom morati ići u politiku ona moja djeca koja imaju tu plemenitu sklonost: služiti svojoj domovini, braniti ljudske slobode i širiti kraljevanje Isusa Krista.

Zato će izbjegavati biti službeni katolici i nastojat će se lojalno boriti istim oružjem kao i ostali, predstavljati se kao ono što jesu: obični građani jednaki drugima, odgovorni katolici, koji s ostalim katolicima čuvaju jedinstvo u bitnome, ali ne žele stvarati dogme u sporednome, u vremenitim pitanjima podložnima slobodnoj prosudbi.

To je čist i proziran razlog zbog kojega će među ovom mojom djecom uvijek biti – logično je i dobro da postoje – različitih načina shvaćanja toga koja su sredstva, u svakoj okolnosti, najprikladnija za promicanje općega dobra društva u kojem žive.

Svi će vući kola u istom smjeru – Bog, opće dobro svih ljudi – ali s različitim raspoloženjima, s vrlo različitim – pa čak i oprečnim – mišljenjima u vremenitome podložnom slobodnoj prosudbi. Tako ne mogu kompromitirati Crkvu, tako ne mogu kompromitirati Djelo.

Unatoč svemu, čini se da neki – podosta njih među osobama s kojima sam razgovarao – ne žele razumjeti ove misli, koje su tako jasne. Budimo strpljivi, pustimo neka vrijeme teče, i molimo Boga da im dade svjetla, pa će već shvatiti.

Govorio sam vam tako opširno o ovoj točki politike zato što je na vama, djeco moja, da učvršćujete kraljevanje Isusa Krista na svim poljima ljudske djelatnosti, u svim vremenitim zadaćama. Osim toga, zato što vi koji budete slobodno radili u javnim poslovima morate dobro imati na umu opasnosti politike.

Već sam se osvrnuo na te rizike: govorio sam vam o opasnosti da vršenje vlasti izobliči savjest, o opasnosti nepoštivanja pravedne slobode drugih i o opasnosti kompromitiranja Crkve ili Djela. Ali ima još općenitijih opasnosti: opasnost častohleplja, opasnost strasti – nacionalizma, stranačarstva itd. – opasnost da se izgubi nadnaravni pogled i zaboravi božansko djelovanje u svijetu i u srcima.

Ovdje kao naručene dolaze riječi Svetoga pisma: sve je učinio dobro u svoje vrijeme, i svijet je predao raspravama ljudi, da čovjek ne otkrije djelo koje je Bog učinio od početka do kraja⁷⁴; to jest, a da čovjek ne može shvatiti divnu mudrost koja sja i sjat će u djelima Stvoritelja, od početka svijeta do kraja. U političkim raspravama i suparništvima čovjek lako zaboravlja da je Gospodin onaj koji čini, koji potiče sve dobro i koji nas je učinio slobodnima.

Da bi se izbjegao taj otrov, te opasnosti – a one ne smiju odvratiti od te zadaće vas koji imate taj specifičan poziv, koji je uvijek profesionalni rad – protuotrov je u asketskim sredstvima kojima raspolažu sva djeca Božja u njegovu Djelu kako bi se posvećivala usred svijeta, na ulici: duh siromaštva, istinska nenavezanost na vremenita dobra; i duh poniznosti, nenavezanost na ljudske slave, na vlast: a to su slasni plodovi kontemplativne duše u profesionalnom djelovanju.

Osobito ustrajem na duhu poniznosti: jer znate – neprestano vam to ponavljam – da su samoljublje i oholost za dušu mnogo podmukliji i mnogo štetniji od požude tijela i požude očiju⁷⁵, koje su opasnosti koje je lakše otkriti i suzbijati. Zato molim svoju djecu da budu budna i da se ne daju zavesti tom ispraznom slavom, tim dimovima oholosti kojima je zasićeno ozračje javnoga života. Gledajte što nam kaže sveti Pavao: nemo se seducat. Si quis videtur inter vos sapiens esse in hoc saeculo, stultus fiat ut sit sapiens⁷⁶. Neka se nitko sam ne zavarava. Ako se tko od vas drži mudrim po svijetu, neka postane lud u očima svjetskih ljudi, da bude mudar u Božjim.

Shvatite me: vaša poniznost ne smije biti ista kao ona redovnika, koje Gospodin poziva da bježe od svijeta, da žive contemptus saeculi, prezir vremenitih stvarnosti, premda te zemaljske stvarnosti, promatrane same u sebi, ne znače uvredu Bogu. Vaša poniznost, kćeri i sinovi duše moje, mora biti poniznost kršćana, koji trebaju ljubiti svijet, cijeniti sve vremenite stvari koje je Bog dao čovjeku da bi mu služio; vaša poniznost mora biti poniznost duša pozvanih da budu od svijeta, ali da ne budu svjetske, ne dopuštajući da vremenite stvari – oruđa rada, za službu Bogu – prionu uza srce i priječe duhovni napredak, koji teži savršenstvu ljubavi.

Vlast, zapovijedanje, autoritet – zajedno s častima koje nužno moraju pratiti i podupirati te društvene funkcije – nisu stvari same po sebi loše, a još su manje takve za svjetovnjake koji se moraju posvećivati usred njih. To su dobre, pozitivne stvari, po samoj svojoj naravi usmjerene dobru čovjeka i slavi Božjoj. Nisu nužno zlo, ni manje zlo: niti se, uz jednake uvjete, može reći da je savršenije uzdržati se od njih nego se njima služiti.

Nauk svetoga Pavla posve je jasan: svaka osoba neka bude podložna višim vlastima: jer nema vlasti koja ne bi dolazila od Boga, i Bog je onaj koji je uspostavio one koje postoje u svijetu. Stoga tko se ne pokorava vlastima, ne pokorava se odredbi ili volji Božjoj… Jer onaj koji vlada Božji je poslužitelj, postavljen tebi na dobro… Iz istoga razloga plaćate im poreze, jer su Božji poslužitelji, koji upravo u tome njemu služe. Dajte dakle svima što im se duguje: komu se duguje porez, porez; komu carina, carina; komu strah, strah; komu čast, čast⁷⁷. A prije toga, sâm je Isus Krist to bio naučavao, rekavši Pilatu: ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor⁷⁸.

Ali vlast, koliko god bila nužna i dobra, ne prestaje za paloga čovjeka – pronus ad peccatum, sklonoga grijehu – biti još jedna prigoda za navezanost, za ispraznu slavu, za napuhanost, za zaborav Boga, kao tolike druge dobre stvari koje po zloći ljudi mogu postati zle.

Zato obični kršćani koji se moraju posvećivati u tim javnim stvarima – i vi, kćeri i sinovi moji, ako ste slobodno izabrali tu profesionalnu djelatnost, koja je dio vašega božanskog poziva – moraju biti budni, neprestano ispravljajući nakanu.

Ovdje je vrlo prikladno da vas podsjetim na ono tako herojsko očitovanje ispravne nakane, istinske poniznosti u služenju Bogu, koje se u Kući uvijek mora živjeti: mislim na spremnost sve moje djece da napuste i osobni rad koji najviše cvate – to može biti i politički rad – kako bi se posvetila drugim profesionalnim zadaćama, izvana manje sjajnima, ako to zahtijeva dobro apostolata i ako oni koji imaju autoritet u Djelu tako odrede.

Ta trajna odluka posve je očit znak nenavezanosti, jer nama je svejedno radimo li ovdje ili ondje, samo ako znamo da je naš rad služenje Bogu i svim dušama: u tom duhu moja djeca uče ugoditi Bogu u svemu što čine i izbjeći zarazu neuredne žudnje za vlašću i osobnih ambicija.

Budući da znaju popustiti, poštivati tuđe zakonito mišljenje, djelovati sa stilom djece Božje u Djelu, u svemu, i konkretno u javnom životu, neće zaboraviti da je njihovo poslanje služiti, ne očekujući od ljudi ni zahvalnost ni časti, imajući samo želju ugoditi Isusu, cui servire regnare est. Tako će nesumnjivo biti djelotvorniji, a nadasve će se posvećivati u svim svojim osobnim djelatnostima, koje će – s milošću Božjom – znati pretvoriti u oruđe posvećenja i apostolata, s vrlo prostranim radijusom djelovanja.

Kada vam govorim o apostolatu primjera, o slobodnom i odgovornom osobnom djelovanju, o tome da nikada ne budete službeni katolici, možda bi tkogod mogao pomisliti da je, kako bi to apostolsko prodiranje u sve sredine bilo djelotvornije i kako bi se lakše davao taj kršćanski primjer, prikladno čuvati tajnu o činjenici pripadanja Djelu.

Gledajte: nije tako. Gnušam se tajnovitosti, koja mnogo puta ne služi ničemu drugome nego činjenju zla, ili tome da se razvodni odgovornost. Ne priznajem druge tajne osim ispovjedne: i tako uvijek kažem svima koji mi se kadgod približe s namjerom da mi nešto ispričaju u tajnosti.

Dakako, sada, budući da smo na počecima ovoga božanskog posla, našega Djela Božjega, apsolutno je potrebno ne razglašavati nepromišljeno naš put, jer malo ih je u stanju razumjeti tu novost. Ali taj naš privremeni stav najprirodniji je: to je tajna trudnoće.

Sva bića koja imaju život trebaju stanovito vrijeme zaštite – dulje ili kraće – prije nego što izađu na svjetlo; trebaju posebne uvjete koji omogućuju njihov prvi razvoj, njihovo sazrijevanje. To čini narav s biljkama i sa životinjama i s ljudima; savršeno je, dakle, naravno da mi imamo istu brigu za Djelo, koje je živi organizam koji tek započinje svoju djelatnost. S druge strane, tako su obično započinjale sve apostolske ustanove: bez spektakla, bez buke. Na žalost ili na sreću, već se predviđa da će se za dizanje buke oko Djela Božjega pobrinuti drugi.

Moramo imati svetu nestrpljivost da božanski oganj, koji je Gospodin učinio da plamti u našim srcima, prenesemo na sve duše koje su oko nas, pa čak i na one najudaljenije: ali, dok ne stigne odobrenje svete Crkve, valja djelovati razborito – u dogovoru s preuzvišenim mjesnim ordinarijem, kako smo uvijek činili – obznanjujući ljudima na afirmativan način stvarnost Djela. Neka vam, međutim, bude posve jasno da ovaj način postupanja nije, ni na koji način, čuvanje tajni: djelujemo naočigled svega svijeta, i doista samo slijepi i gluhi mogu ne poznavati naše Djelo.

Neki bi, koliko vidim, vođeni svojim nerazumijevanjem – već primjećujete da nisam strog u prosuđivanju – htjeli da moja djeca, zbog toga što imaju to divno predanje u službi Božjoj, nose na leđima velik natpis na kojem bi pisalo, otprilike: neka se zna da sam dobar dečko. I ne primjećuju da mi – koji nismo, niti ćemo ikada biti redovnici – pravno, kanonski, radimo s nadnaravnim smislom, jednako kao i članovi neke udruge vjernika.

A nikome ne pada na pamet tražiti, na primjer, da liječnik, ako je trećoredac, na svoje posjetnice stavi: «Taj i Taj, franjevački trećoredac, doktor medicine». Dakle, naš način djelovanja ne može se označiti kao tajna: jer to nije htjeti prikriti ono što jesmo. Naprotiv, to je jednostavno prirodnost: ne htjeti hiniti ono što nismo, jer smo obični kršćani, jednaki ostalim građanima.

Da biste bili djelotvorni, morate stoga raditi prirodno, bez spektakla, ne nastojeći privući pozornost, prolazeći neopaženo, kao što neopaženo prolazi dobar otac koji kršćanski odgaja svoju djecu, dobar prijatelj koji drugom svojem prijatelju daje savjet pun kršćanskoga smisla, industrijalac ili trgovac koji se brine da njegovi radnici budu zbrinuti u duhovnome i u materijalnome.

Morate raditi – dakle – tiho, ali bez tajni i tajanstvenosti, kojima se nikada nismo služili i nikada se nećemo služiti: jer nisu potrebne za služenje Bogu, a osim toga odbijaju osobe koje imaju jasnoću u savjesti i u ponašanju. Tiho: s osobnom poniznošću tako dubokom da vas nužno vodi k tome da živite kolektivnu poniznost, da nitko od vas ne želi za sebe primati poštovanje i priznanje koje zaslužuju Djelo Božje i sveti život svoje braće.

Ta kolektivna poniznost – koja je herojska, i koju mnogi neće razumjeti – čini da oni koji pripadaju Djelu prolaze skriveni među sebi jednakima u svijetu, ne primajući pljesak za dobro sjeme koje siju, jer drugi to jedva da će primijetiti, niti će si do kraja znati protumačiti taj bonus odor Christi⁷⁹, koji se neizbježno mora širiti iz života moje djece.

Mi moramo imati duboko usađene, u svome životu duša predanih služenju Gospodinu, one njegove riječi: pazite da svoja dobra djela ne činite pred ljudima zato da vas oni vide; inače nećete primiti plaće od svoga Oca koji je na nebesima⁸⁰.

Bogoslovna krepost nade daje nam tako veliko cijenjenje nagrade koju nam je obećao Bog, naš Otac, da nismo spremni izložiti se opasnosti da je izgubimo zbog nedostatka kolektivne poniznosti; ne želimo da se na nas primijene, zato što smo tražili pljesak ljudi, one druge Isusove riječi: amen, dico vobis, quia receperunt mercedem suam⁸¹; već su primili svoju plaću. Žalosna li posla!

Zato ne želimo da nas hvale niti da nas razglašavaju: želimo raditi tiho, s poniznošću, s unutarnjom radošću – servite Domino in laetitia⁸² –, s apostolskim oduševljenjem koje se ne kvari upravo zato što se ne razlijeva u razmetanju, u pompoznim manifestacijama. Želimo da u svim zanimanjima, u svim ljudskim poslovima, postoje odabrane skupine muškaraca i žena koji, bez zastava na vjetru i bez upadljivih etiketa, žive sveto i utječu na svoje kolege na poslu i na društvo, za dobro duša: to je isključiva revnost Djela.

Uvijek vam govorim da ima onih koji rade kao trojica, a dižu buku kao tri tisuće; mi želimo raditi kao tri tisuće, stvarajući šum trojice. Ne govorim ništa pogrdno ni o kome; poštujem mišljenja protivna toj našoj jednostavnosti u načinu vršenja apostolata. Ali uvjeren sam da duhovnom jedinstvu kršćana nisu uvijek potrebne vanjske masovne manifestacije i bučne kolektivne akcije. Jedinstvo se ne postiže kongresima i galamom, nego ljubavlju i istinom.

Razumijete, dakle, da diskretna suzdržanost – nikada tajna – koju vam usađujem, nije drugo doli protuotrov protiv hvalisanja; ona je obrana poniznosti za koju Bog hoće da bude i kolektivna – cijeloga Djela –, a ne samo osobna; ona je također, u isto vrijeme, sredstvo veće djelotvornosti u apostolatu dobrog primjera, koji svatko osobno razvija u vlastitom obiteljskom, profesionalnom, društvenom okruženju.

Jer ne smijemo zaboraviti, kćeri i sinovi duše moje, da je sav naš život – po božanskom pozivu – apostolat. Odatle se rađa – vi to doživljavate, a doživljavat će to i sva vaša braća koja dođu poslije – stalna želja da se družimo sa svim ljudima, da u Kristovoj ljubavi nadvladamo svaku prepreku.

Odatle se u nama rađa kršćanska briga da nestane svaki oblik nesnošljivosti, prisile i nasilja u ophođenju ljudi jednih s drugima. I u apostolskom djelovanju – bolje rečeno: ponajprije u apostolskom djelovanju – želimo da ne bude ni najmanjeg traga prisile. Bog hoće da mu se služi u slobodi i stoga ne bi bio ispravan apostolat koji ne bi poštovao slobodu savjesti.

Razumijevanje, dakle, makar katkad bilo onih koji ne žele razumjeti: ljubav prema svim dušama mora vas voditi k tome da ljubite sve ljude, da ispričavate, da opraštate. To mora biti ljubav koja pokriva sve nedostatke ljudskih bijeda; mora biti čudesna ljubav: veritatem facientes in caritate⁸³, slijedeći istinu Evanđelja s ljubavlju.

Imajte na umu da se ljubav, više nego u davanju, sastoji u razumijevanju. Ne krijem od vas da i sam učim, na vlastitoj koži, koliko stoji kad čovjeka ne razumiju. Uvijek sam se trudio da me razumiju, ali ima ih koji su uporni u tome da me ne shvate. I zbog toga želim razumjeti sve; a vi se uvijek morate truditi razumjeti druge.

Pa ipak, nije prolazni poriv ono što nas vodi da imamo to široko, univerzalno, katoličko srce. Taj način ponašanja pripada samoj biti Djela, jer nas Gospodin hoće na svim putovima zemlje, kako bismo sijali sjeme razumijevanja, ispričavanja, oprosta, ljubavi, mira. Nikada se nećemo osjećati ničijim neprijateljima. Djelo nikada neće moći diskriminirati, nikada neće htjeti nikoga isključiti iz svojega apostolata: inače bi izdalo vlastitu svrhu, razlog zbog kojega ga je Bog htio na zemlji.

Ne mogu shvatiti kako se može živjeti po srcu Isusa Krista, a ne osjećati se poslanim, poput Njega, peccatores salvos facere⁸⁴, da spasi sve grešnike. Držanje kršćanina, dakle, ne može biti drukčije od onoga na koje upućuje sveti Pavao: preporučujem, dakle, prije svega, da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude… Jer to je dobro i ugodno u očima Boga, našega Spasitelja, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine⁸⁵.

Sam sveti Pavao nudi nam svoj osobni primjer za vršenje toga nauka: bijah nejakima nejak, da pridobijem nejake; svima postadoh sve, da sve spasim⁸⁶. To je, kćeri i sinovi moji, duh koji sam vas naučio prakticirati. Duh koji je posve stvarno očitovanje praktične raznolikosti, otvorena duha, bezgranične raspoloživosti.

Taj mi je nauk dao Bog da ga ja dam vama: i morate ga uvijek živjeti svojim radom u tolikim ljudskim poslovima, koji će se s vremenom razviti u svim kutcima zemlje, kako biste pridonijeli promicanju istinskoga jedinstva, iskrenog ophođenja svih ljudi.

Katkad vam se prizor može učiniti obeshrabrujućim: jer ćete zamijetiti ljudsku malenost svojega napora pred čitavim svijetom koji ne poznaje razumijevanje. Imate pravo: rečeno je da svijet uvijek završi podijeljen na dvije polovice, i jedna se posveti tome da ogovara drugu. Ali upravo zato što je nesloge i nerazumijevanja napretek, Bog nas hoće na svim ljudskim putovima, da osobno živimo Kristovo razumijevanje i da učimo druge da ga žive.

Ne kanimo sve promijeniti u nekoliko dana. Reći ću vam i više, nešto što žalosti: možda mi kršćani nikada nećemo uspjeti potpuno uspostaviti na zemlji to ozračje jedinstva. Ali to ne priječi da nam taj cilj bude pred očima: stići ćemo, budemo li vjerni – poučljivi Božjoj milosti – dokle Bog htjedne; dakako, mnogo dalje nego što bismo ikada mogli sanjati.

Ako me pitate za sredstva kojima se postiže taj cilj ljubavi, odgovorit ću vam da ih imate u našim osobitim apostolskim načinima, koji su naravna očitovanja nadnaravnoga duha Djela. Najprije, kao što znate, rad prijateljstva i povjerenja među mladima svih društvenih slojeva, koji su nada, koja sada sazrijeva, sutrašnje stvarnosti.

Zatim, postojano prakticiranje kreposti suživota, prikazujući Bogu s radošću, a da se ne primijeti, neizbježna trenja s različitim karakterima, mentalitetima, ukusima: cum omni humilitate et mansuetudine, cum patientia supportantes invicem in caritate⁸⁷; sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću podnoseći jedni druge u ljubavi.

Ne preuveličavajte te teškoće. Kontemplativna duša zna vidjeti Isusa Krista u onima koji je okružuju, i nije joj teško podnositi sve što je mučno u suživotu s braćom ljudima. Štoviše, podnositi joj se čini malo: ono što želi jest izgrađivati, nasljedovati Isusa Krista u njegovoj ljubavi bez granica, u njegovoj sposobnosti da popusti i ustupi u svemu osobnome, u svemu što ne znači uvredu Boga.

I tako mi, kao jači u vjeri – reći ću vam sa svetim Pavlom – moramo podnositi slabosti manje čvrstih, i ne dati se zavesti ispraznim samodopadanjem. Naprotiv, neka svatko od vas nastoji ugoditi svojemu bližnjemu u onome što je dobro i što ga može izgraditi⁸⁸.

Naučio sam vas također, kćeri i sinovi moji, jedno praktično pravilo, bitno za suživot, za izgrađivanje drugih u ljubavi: ne raspravljati, ne nastojati uvjeriti druge dijalektikom, jer mnogi nisu raspoloženi popustiti a da se ne osjete poniženima kad priznaju da je u pravu onaj koji govori kao protivnik.

S ljubavlju postupajte s onim koji je još nejak ili slabo poučen u vjeri, ne upuštajući se u prepirke o mišljenjima⁸⁹. Istina se izlaže smireno, na pozitivan način, bez polemike, bez ponižavanja, ostavljajući drugome uvijek častan izlaz, kako bi bez teškoće priznao da je bio u zabludi, da mu je nedostajalo formacije ili informacije. Katkad će najfinija ljubav biti učiniti da drugi ostane u uvjerenju da je, sam od sebe, došao do otkrića neke nove istine. Ne raspravljajte: umjesto toga, potaknite da se problemi smireno prouče, pružajući pisani nauk.

S tim predanim raspoloženjem, ne sumnjajte da će Gospodin nama kršćanima udijeliti ono što je molio sveti Pavao: neka vam Bog strpljivosti i utjehe dade milost da uvijek budete međusobno sjedinjeni u osjećajima i ljubavi po Duhu Isusa Krista, tako da, imajući samo jedno srce i jedna usta, jednodušno slavite Boga, Oca našega Gospodina Isusa Krista⁹⁰.

To predanje, to razumijevanje, ta ljubav, u zaboravu vlastitih prava, čini da popuštamo – ustupamo – u svemu što je naše, u svim našim osobnim stvarima, dokle je došao Isus Krist. Gospodin nam je rekao da učimo od Njega: discite a me quia mitis sum et humilis corde⁹¹; da bismo živjeli tu blagost, tu poniznost, tu svetu popustljivost u svemu osobnome, dovoljno nam je promatrati Isusa, koji semetipsum exinanivit formam servi accipiens, in similitudinem hominum factus et habitu inventus ut homo⁹²; koji je sam sebe oplijenio, uzevši lik sluge, postavši sličan ostalim ljudima i sveden na stanje čovjeka.

Samoponištenje našega Gospodina nije imalo granica. Do najsramotnije smrti došla je njegova sveta popustljivost: humiliavit semetipsum factus obediens usque ad mortem, mortem autem crucis⁹³; ponizio je sam sebe, postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu. A učinio je to iz ljubavi prema ljudima, koje naziva svojim prijateljima, makar oni to ne htjeli biti. Vos autem dixi amicos⁹⁴, kaže učenicima koji će ga ostaviti sama u času kušnje. Amice, ad quid venisti?⁹⁵, zašto si došao, prijatelju?, kaže samome Judi, koji ga dolazi izdati.

I iz ljubavi prema svima – prema svojim prijateljima koji žele biti vjerni, premda su puni bijeda; i prema onima koji ne žele biti njegovi prijatelji – Isus Krist dopušta da ga zlostavljaju, vrijeđaju, razapinju. Maiorem hac dilectionem nemo habet, ut animam suam ponat quis pro amicis suis⁹⁶; nitko nema veće ljubavi od onoga tko daje život za svoje prijatelje.

Ali Isus Krist nije nam dao samo primjer svete popustljivosti; dao nam je i posve jasan primjer svete nepopustljivosti u Božjim stvarima. Jer Isus ne popušta pred zabludom – oni strašni prijekori farizejima! – niti podnosi da se pred Njim nekažnjeno vrijeđa Stvoritelja. Promatrajte Kristovu svetu srdžbu pred zloporabom trgovaca u Hramu: ušavši u hram, stane izgoniti one koji su u njemu prodavali, govoreći im: pisano je: dom moj dom je molitve, a vi ste od njega načinili pećinu razbojničku⁹⁷.

Ni mi ne možemo podnositi da se Boga vrijeđa ondje gdje smo mi, ako to možemo spriječiti; bude li potrebno, upotrijebit ćemo i svetu prisilu, praćenu svom mogućom blagošću u načinu, i uvijek poštujući zakonitu slobodu savjesti. To jest, djelovat ćemo tako da bude jasno kako ne djelujemo zato da bismo branili osobne interese, nego samo iz ljubavi prema Bogu – zelus domus tuae comedit me⁹⁸, revnost za tvoj Dom izjeda mi utrobu – i iz ljubavi prema ljudima, koje želimo izvući iz zablude, kako bismo spriječili da nerazumno osude svoju dušu na propast.

Zato katkad, kćeri i sinovi moji, nećemo imati drugog izbora nego da i sami prođemo kroz neugodan trenutak i da ga priuštimo drugima, kako bismo im pomogli da budu bolji. Ne bismo bili apostoli kad ne bismo bili spremni na to da naše postupanje krivo protumače i da reagiraju na neugodan način.

Moramo se uvjeriti da su sveci – mi se ne smatramo svecima, ali to želimo biti – nužno neugodne osobe, muškarci ili žene – moja sveta Katarina Sijenska! – koji su svojim primjerom i svojom riječju neprestani povod nemira za savjesti upletene u grijeh.

Za one koji ne žele imati čist život, naša tankoćutnost u čuvanju srca nužno mora biti poput prijekora, poput poticaja, koji dušama ne dopušta da se zapuste ili uspavaju. Dobro je da bude tako; onaj moj sin koji ne bi htio izazivati te reakcije u dušama onih koji ga okružuju, koji bi želio uvijek ispasti simpatičan, neće moći ni sam izbjeći uvredu Boga, jer će postati suučesnikom nereda drugih. Živite tako da možete reći: inflammatum est cor meum, et renes mei commutati sunt: zelus domus tuae comedit me⁹⁹; raspaljuje se moje srce i potresa se moja utroba: jer me izjeda revnost za tvoj dom.

Svetac je neugodan, govorio sam vam. No to ne znači da mora biti nepodnošljiv. Njegova revnost nikada ne smije biti gorka revnost; njegovo ukoravanje nikada ne smije ranjavati; njegov primjer nikada ne smije biti moralna pljuska, opaljena u lice njegovim prijateljima. Kristova ljubav – ona sveta popustljivost prema osobama, o kojoj sam vam govorio – mora sve ublažiti, tako da se ni na jedno moje dijete nikada ne primijeni ono što se – katkad, nažalost, s razlogom – može reći za neke dobre ljude: da bi se podnijelo jednoga sveca, potrebna su dva sveca.

Naš stav mora biti posve suprotan: ne želimo da se itko udalji od nas zato što ga nismo znali razumjeti ili se prema njemu ophoditi s ljubavlju. Nikada ne smijemo biti ljudi koji traže svađu. Slijedimo savjet svetoga Pavla: živite u miru, ako je moguće i koliko je do vas, sa svim ljudima¹⁰⁰.

Trudimo se živjeti u miru, čak i onda kad drugi to ne žele: blagoslivljajte one koji vas progone: blagoslivljajte ih, i ne proklinjite… Nikome ne vraćajte zlo za zlo, nastojeći činiti dobro ne samo pred Bogom, nego i pred svim ljudima¹⁰¹. Nikada ni s kim ne postupamo kao s neprijateljem, jer ne možemo biti ničiji neprijatelji.

Štoviše, pozitivno ćemo sklapati prijateljstva, zadobivati prijatelje kako bismo ih učinili prijateljima Isusa Krista. Gospodin se želi poslužiti nama – našim ophođenjem s ljudima, ovom našom sposobnošću, koju nam je On dao, da volimo i da budemo voljeni – kako bi On i dalje stjecao prijatelje na zemlji; kao što se poslužio Ivanom Krstiteljem da nađe drugoga Ivana, onoga koji će postati najmiliji prijatelj, onoga kojega vidimo naslonjena na Isusove grudi one prisne noći Posljednje večere: erat ergo recumbens unus ex discipulis eius in sinu Iesu, quem diligebat Iesus¹⁰².

Stjecat ćemo prijatelje među svim svojim kolegama na poslu, među svima koji žive u našoj sredini, makar bili daleko od Boga; štoviše, mogu vam reći da se upravo njima moramo još više približiti, jer nas više trebaju. Trebaju nas, ponajprije, mlaki kršćani, oni koji ne žive u skladu s vjerom koju ispovijedaju; približit ćemo im se sa svom svojom ljubavlju i sa svim svojim razumijevanjem, nudeći im iskreno, autentično, ljudsko i nadnaravno prijateljstvo.

Neka vas ne odvraća opasnost od zaraze; svojim kontemplativnim životom, vjernošću našem duhu, našim Normama i našim običajima, imuni smo na njihove zablude i na njihove primjere, ako nisu kršćani. Budući da ih volimo Kristovim srcem, Isus je između nas i njih, i na kraju ćemo ugušiti zlo u obilju dobra.

Potrebno vam je, međutim, mnogo strpljivosti; morate donijeti čvrstu odluku da ne klonete duhom, jer posao nije lak. Veće je čudo, doista, obraćenje lošega kršćanina – katolika ili ne – nego obraćenje poganina: jer prvi su skloni krivo shvatiti, na iskrivljen način, sve što im kažemo o Isusu i o njegovu nauku, budući da pred svojim očima ne vide Isusa Krista, nego karikaturu Isusa Krista.

Toj teškoći moramo suprotstaviti svoju postojanost u molitvi: molite također neprestano za ostale ljude, jer u njima ima nade za obraćenje, da bi dosegli Boga. Učinite da, barem po vašim djelima, prime pouku od vas… Njihovim bogohulstvima suprotstavite svoje molitve; njihovim zabludama svoju čvrstoću u vjeri; njihovoj surovosti svoju blagost… Pokažimo se, svojom ljubaznošću, njihovom braćom: moramo se samo truditi nasljedovati Gospodina¹⁰³.

Vidite, kćeri i sinovi duše moje, koji je krajnji razlog našega otvorenog duha, našega htijenja da razumijemo sve ljude: to je apostolski žar. Kad bismo bježali od onih koji ne poznaju ili ne prakticiraju Kristovu vjeru, ne bismo im dali mogućnost da promatraju naš primjer, ne bismo im mogli ponuditi istinsku sliku Isusa Krista koja se odražava u našim životima, čak i usred tolike naše osobne bijede.

Moramo ići sa svima, ako je potrebno, do samih vrata pakla: dalje ne, jer ondje se ne može ljubiti Isusa Krista. Privući ćemo ih svojim odanim prijateljstvom, primat ćemo u vlastite domove čak i one najudaljenije. Zato će dio našega preljubljenoga apostolata ad fidem – koji će u svoje vrijeme, ne sumnjam, dobiti službeno odobrenje – biti da našim nekatoličkim prijateljima dopustimo prisustvovati činima bogoslužja u našim oratorijima; ne olakšavajući im previše, čineći da to sami požele, tako da se naglasi osobna sloboda, koja je glavno obilježje naših apostolata.

Da bismo olakšali taj rad, više je u skladu s našim duhom da svojim Centrima ili svojim kućama ne dajemo imena koja bi mogla imati agresivan ili vojnički smisao, smisao pobjede ili slave: Deo omnis gloria!, Bogu sva slava! Premda bez poteškoće poštujem to da drugi misle i djeluju drukčije, imajte uvijek na umu da mi, djeca Božja, u njegovu Djelu, ne trebamo nasilje; osjećamo se zaštićenima božanskom Providnošću i možemo reći, nakon što smo to toliko puta iskusili: in umbra manus suae protexit me¹⁰⁴, Gospodin me pokrio sjenom svoje ruke.

Dosad sam vas, predrage kćeri i sinovi moji, potaknuo da razmotrite neke vidove individualnog apostolata koji svatko od vas mora vršiti u vlastitoj sredini, u obavljanju svoga redovitog posla, svoje profesije ili zanata. Postoje, međutim, i druge vrste apostolata koje će s vremenom moja djeca vršiti po cijelome svijetu, udružujući se kao obični građani s drugim građanima, uvijek unutar zakona zemlje u kojoj rade.

Udruživat će se s drugim građanima – koji ne moraju uvijek biti katolici – kako bi zajedno razvijali profesionalni rad s izrazito apostolskom svrhom, to jest rad koji izravno služi tomu da se prenosi nauk – to je uvijek naš apostolat – premda nema isključivo duhovni karakter.

Redovito će biti riječ, primjerice, o kulturnim i dobrotvornim djelatnostima, o tisku, o filmu itd. To ne smiju biti službeno katolički pothvati, premda će moći biti pokoja iznimka, ako se to pokaže prikladnim. No općenito moraju imati isto obilježje kao osobni apostolat moje djece, o kojem sam vam upravo govorio: jer bit će riječ o profesionalnom, svjetovnom i laičkom radu, koji obavljaju građani među sebi jednakima. Problem nije u tome da se nazivamo katolicima, nego da to budemo, kako u pojedinačnom djelovanju, tako i u zajedničkim pothvatima.

Napokon, morat će postojati i još jedna vrsta apostolata za koje će Djelo službeno preuzeti odgovornost; to će uvijek biti profesionalne djelatnosti potpuno i isključivo apostolskoga karaktera, koje će ostvarivati moja djeca. A budući da će ih korporativno provoditi oni koji pripadaju Opusu Dei, nazvat ćemo ih korporativnim djelima.

Moći će biti vrlo različitih vrsta, prema okolnostima i potrebama duša u svakome mjestu i u svakome vremenu: centri formacije za sve društvene slojeve; kuće za duhovne obnove i tečajeve vjerske pouke; domovi za sveučilišne studente; strukovni i socijalni centri za radnike, seljake itd.

Kćeri i sinovi moji koji će preuzeti te apostolske poslove morat će im se posvetiti profesionalno, jer za sve koji pripadaju Djelu, bez iznimke, profesionalni rad jedino je sredstvo posvećenja sebe i drugih. Njihov rad u korporativnim djelima bit će njihov redoviti posao profesionalne naravi, premda ima izravnu i potpuno apostolsku svrhu; i u svakom će slučaju biti riječ o poslu jednakom onome koji obavljaju mnogi drugi građani: učitelji, liječnici, upravitelji, ravnatelji studentskih domova itd.

Ako katkad moja djeca moraju napustiti svoje uobičajeno profesionalno zanimanje da bi se posvetila zadaćama vođenja, formacije ili pomoći u nekom korporativnom djelu, ni tada neće prestati živjeti običnim životom ljudi s ulice, i njihov će novi posao uvijek biti profesionalni rad; budući da je posvuda uobičajeno da mnogi ljudi, više ili manje često, mijenjaju djelatnosti iz obiteljskih, ekonomskih, društvenih i drugih razloga. A ima i profesija – politika, na primjer – kojima se redovito posvećuju oni koji su se već bavili i nastavljaju se baviti drugim poslovima.

Kuće i Centri koji su materijalno sjedište – domicil – tih korporativnih djela redovito neće biti naši. Iz mnogih razloga to nije uputno; a osim toga, ne bi ni moglo biti, jer smo siromašni: Djelo je siromašno sada, na počecima, i bit će siromašno uvijek, jer Gospodin nikada neće prestati od nas tražiti više apostolskih pothvata, više inicijativa, više izdataka u novcu i u ljudima u svojoj službi. Radit ćemo u unajmljenim kućama, ili u državnim zgradama, ili na mjestima koja budu u vlasništvu nekoga društva što ga čine neka moja djeca i drugi građani koji nam žele pomoći.

Budući da smo siromašni, kćeri i sinovi moji vodit će te poslove s vrlo velikim osjećajem odgovornosti, pred Bogom. U svakoj okolnosti koja se pojavi, a nije izričito predviđena u konkretnim normama koje postupno dajem, vodit će ih ona formula, ono sigurno mjerilo koje ste od mene toliko puta čuli: činit će ono što bi u istim okolnostima učinio otac ili majka brojne i siromašne obitelji.

Ta korporativna djela, govorio sam vam, isključuju svaku drugu svrhu koja ne bi bila čisto duhovna i apostolska: zato je moguće i potrebno da Djelo – čija je svrha isključivo nadnaravna – preuzme odgovornost za sigurnost njihova katoličkog nauka. Neće širiti korporativni nauk ni korporativna mišljenja u vremenitim pitanjima, jer takav korporativni nauk – rekao sam vam to tisuću puta – ne postoji, ne može postojati. Korporativno nemamo vlastitih mišljenja – svatko ih, dakako, može imati – imamo samo vjerovanja: nauk Crkve koji prihvaćamo bez zadrške i koji je jedino što nas ujedinjuje.

Doista, ujedinjuje nas samo nauk svete Crkve Božje, božanski poziv i želja da joj služimo kao njezina vjerna i zahvalna djeca. To je naša nadnaravna ambicija, koja se upravo najviše protivi svakoj ljudskoj ambiciji, svakoj težnji za osobnom koristi. Ne radimo da bismo se uzvisili, nego da bismo nestali i da bismo, svojom žrtvom, postavili Krista na vrhunac svih ljudskih djelatnosti.

Naše je geslo ono Krstiteljevo: illum oportet crescere, me autem minui¹⁰⁵; treba da Krist raste, a ja da postanem malen. Zato je naša najveća ambicija – prava slava Djela – živjeti bez ljudske slave, da samo Bogu ide slava, soli Deo honor et gloria¹⁰⁶.

Već smo promotrili primjer Isusa Krista. Pogledajmo ga još jednom, vraćajući se na jedan divan tekst svetoga Pavla, koji sam vam citirao drugom prigodom: …ne smijemo se dati ponijeti ljudskim ugađanjem samima sebi… Jer Krist nije tražio vlastito zadovoljstvo, nego je, kao što je pisano, govorio svome Ocu: poruge onih koji su te vrijeđali padoše na mene¹⁰⁷.

Ne idemo u apostolat da bismo primali pljesak, nego da bismo se otvoreno izložili za Crkvu kad je teško biti katolik; i da prođemo skriveni kad je nazivati se katolikom moda. Doista, u mnogim je sredinama biti uistinu katolik, čak i ne nazivajući se tako, dovoljan razlog za primanje svakovrsnih uvreda i napada. Zato, premda sam vam koji put rekao da je nama odbojno živjeti od toga što smo katolici, živjet ćemo, bude li potrebno, usprkos tomu što smo katolici. Ne zaboravljajući, uvijek dodajem, da bi nam još odbojnije bilo živjeti od toga što se nazivamo katolicima.

Ambicija služenja: ta ambicija ima vrlo jasne konkretne izraze, koje bismo mogli nazvati i našim prevladavajućim strastima, našim ludostima. Prva je htjeti biti posljednji u svemu, a prvi u ljubavi. Gospodinu govorimo, u svojoj osobnoj meditaciji: Isuse, daj da te ljubim više od svih! Znam već da sam posljednji od tvojih slugu; znam već da sam pun bijeda: toliko si mi uvreda, toliko nemarnosti morao oprostiti! Ali ti si rekao da manje ljubi onaj komu se manje oprašta¹⁰⁸.

Žar za dušama: imamo žarku želju biti suotkupitelji s Kristom, spašavati s Njime sve duše, jer jesmo, želimo biti ipse Christus, a On dedit redemptionem semetipsum pro omnibus¹⁰⁹, dade samoga sebe kao otkupninu za sve. Sjedinjeni s Kristom i s njegovom blaženom Majkom, koja je i naša Majka, Refugium peccatorum; vjerno privinuti uz Kristova Namjesnika na zemlji – uz slatkoga Krista na zemlji – uz Papu, imamo ambiciju donijeti svim ljudima sredstva spasenja koja ima Crkva, ostvarujući onu strelovitu molitvu koju ponavljam od dana svetih Anđela čuvara 1928.: omnes cum Petro ad Iesum per Mariam!

Ali ne možemo težiti tomu da budemo suotkupitelji s Kristom ako nismo spremni davati zadovoljštinu za grijehe, kao što je On učinio. Gledajte kako sveti Pavao primjenjuje na Isusa Krista riječi Psalma XXXIX: Ti nisi htio žrtvu ni prinos, ali si mi pripravio smrtno tijelo; nisu ti omiljele paljenice za grijeh, tada rekoh: evo me, dolazim; kako je o meni napisano na početku knjige, da vršim, o Bože, volju tvoju¹¹⁰.

Želimo prikazati svoj život, svoje predanje bez zadrške i bez cjenkanja, kao okajanje za svoje grijehe; za grijehe svih ljudi, naše braće; za grijehe počinjene u svim vremenima i za one koji će se počiniti do svršetka vjekova: prije svega za katolike, za izabranike Božje koji ne znaju uzvratiti, koji izdaju ljubav osobite naklonosti koju im je Gospodin iskazivao.

Ljubiti kao onaj tko najviše ljubi: zadobiti za Krista sve duše; obilno davati zadovoljštinu za uvrede nanesene Presvetom Srcu Isusovu: evo naših ambicija. S tako božanskom ludošću, s ovom revnošću koja nam izjeda utrobu, zelus domus tuae comedit me¹¹¹, koja će se ljudska ambicija moći prilijepiti uz nas na putu našega života? Nitko od nas, ako čuva ovaj duh Djela, ne može imati žudnju za isticanjem, za uspinjanjem na društvenoj ljestvici, za postizanjem položaja, časti, priznanja, osim protiv svoje volje i zato da služi Bogu.

Jer kad bi nas pokretala ta ljudska ambicija, da zadovoljimo svoje samoljublje – neće nedostajati onih koji će lažno govoriti da smo to učinili – tada bismo se morali odreći težnje da služimo Bogu: nemo potest duobus dominis servire¹¹², jer nitko ne može služiti dvojici gospodara: Isusu Kristu i našoj taštini.

Sjećam se da su mi, tek što sam bio zaređen, dali ovaj dobar savjet: ako želite napraviti karijeru, brižljivo izbjegavajte sve što znači ozbiljno raditi i, nadasve, izbjegavajte pisati jasne stvari. Tada to možda nisam najbolje razumio; sada vidim da su, s ljudskoga gledišta, imali pravo. Ali zahvaljujem Bogu, Gospodinu mojemu, jer mi je dao shvatiti – već tada – da ih ne smijem slušati: nikada me nije zanimalo praviti karijeru, usprkos mojim pogreškama i mojim osobnim bijedama.

Toliki je moj užas pred svime što bi značilo ljudsku ambiciju, makar i besprijekornu, da je to što se Bog u svome milosrđu htio poslužiti mnome, koji sam grešnik, za utemeljenje Djela, bilo usprkos meni. Znate kakvu sam odbojnost oduvijek osjećao prema onoj upornosti nekih – kada se ne temelji na vrlo nadnaravnim razlozima, o kojima sudi Crkva – da čine nova utemeljenja. Činilo mi se – i još mi se uvijek čini – da utemeljenja i utemeljitelja ima i previše: vidio sam opasnost od neke vrste psihoze utemeljivanja, koja je navodila na stvaranje nepotrebnih stvari iz pobuda koje sam smatrao smiješnima. Mislio sam, možda s nedostatkom ljubavi, da je u ponekoj prilici pobuda bila najmanje važna: bitno je bilo stvoriti nešto novo i zvati se utemeljiteljem.

Tako su se množila djela, s imenima i svrhama koja su naizgled nastajala – atomizirajući apostolske zadaće i često mijenjajući svoje ciljeve – iz onoga htijenja da se bude mišja glava: i nemalo me zabavljalo – moram to priznati, i molim Boga za oproštenje ako sam ga time uvrijedio – govoriti u sebi, promatrajući te konkretne, sićušne svrhe koje su davale povod čudnovatim odorama i redovničkim obiteljima jednakima mnogim drugima koje su već postojale, budući da su se razlikovale samo bojom habita, ili pojasom od užeta ili remenom opasanim oko struka: Utemeljenje oca Toga-i-toga, kćeri svete Emerencijane iz Toga-i-toga, za unuke razroke udovice, koje imaju plavu kosu. Nemojte se čuditi ako vam ispričam da poznajem ustanove osnovane za popravljanje posrnulih djevojaka – to je jedan primjer među mnogima – koje nakon nekoliko godina ostavljaju utemeljiteljski posao, ne zato što zalutalih žena ne bi bilo više nego prije, nego zbog udobnosti, da bi se posvetile vođenju škola koje se plaćaju ili sličnim poslovima.

Poslije sam mnogo puta – premda nisam prijatelj teatralnih gesta – osjećao napast, želju, da kleknem i zamolim vas za oproštenje, djeco moja, jer sam se, s tom odbojnošću prema utemeljenjima, usprkos obilnim razlozima sigurnosti za utemeljenje Djela, opirao koliko sam god mogao: neka mi pred Bogom, našim Gospodinom, kao isprika posluži stvarna činjenica da sam od 2. listopada 1928., usred te svoje unutarnje borbe, radio na ispunjavanju svete Božje volje, započevši apostolski rad Djela. Prošle su tri godine, i sada vidim da je Gospodin možda htio da tada trpim i da još i danas osjećam tu potpunu odbojnost, kako bih uvijek imao još jedan vanjski dokaz da je sve njegovo, a ništa moje.

To je moj duh, i to mora biti vaš duh, kćeri i sinovi moji. U Djelo ne dolazite ništa tražiti: dolazite se predati, odreći se, iz ljubavi prema Bogu, svake osobne ambicije. Svi moraju nešto ostaviti žele li biti djelotvorni u Kući i raditi kako Bog od nas traži, kao vjerni magarčić, ut iumentum! Jedina je ambicija vjernoga magarčića služiti, biti koristan; jedina nagrada koju očekuje ona je koju mu je Bog obećao: quia tu reddes unicuique iuxta opera sua¹¹³, jer Gospodin nagrađuje svakoga prema njegovim djelima.

Djeco duše moje: nalazite se ovdje, u Djelu, jer je Gospodin stavio u vaše srce čistu i velikodušnu želju za služenjem; istinsku revnost, koja čini da ste spremni na svaku žrtvu, radeći u tišini za Crkvu, ne tražeći nikakvu ljudsku nagradu. Ispunite se tim plemenitim ambicijama; učvrstite u svome srcu to sveto raspoloženje, jer posao je golem.

Moramo moliti Boga, našega Gospodina, da poveća našu žarku želju za služenjem, jer messis quidem multa, operarii autem pauci¹¹⁴; jer radnika je malo, a žetve mnogo: more apostolskoga rada nema obala, a u svijetu je tako malo duša koje žele služiti! Razmislite što bi se dogodilo kada se mi, koji želimo služiti, ne bismo predali posve.

Djeco moja, život je naš kratak, malo imamo vremena za život na zemlji, a upravo tada možemo Bogu iskazati ovu službu. Kaže pjesnik: _kad bljesne munja, rađamo se, i sjaj joj još traje kad umiremo, tako je kratak život!¹¹⁵*_ Bolje to piše psalmist: homo, sicut foenum dies eius, tamquam flos agri, sic efflorebit¹¹⁶; čovjek, čiji su dani kao sijeno, procvast će poput poljskoga cvijeta, koji se rađa s prvim poljupcem sunca, a noću vene. Zato nam sveti Pavao kaže: tempus breve est¹¹⁷, gotovo da nemamo vremena!

Služiti, dakle; jer apostolat i nije drugo. Vlastitim snagama ne možemo ništa na nadnaravnom području; ali, kao Božja oruđa, možemo sve – omnia possum in eo, qui me confortat!¹¹⁸: sve mogu u Onome koji me jača! –, jer je On u svojoj dobroti odredio da se posluži ovim nesposobnim oruđima. Tako apostol nema drugoga cilja nego pustiti Gospodina da djeluje, staviti se na raspolaganje, kako bi Bog izvršio – po svojim stvorenjima, po izabranoj duši – svoje spasiteljsko djelo.

Apostol je kršćanin koji se osjeća ucijepljen u Krista, poistovjećen s Kristom, po krštenju; osposobljen boriti se za Krista, po potvrdi; pozvan služiti Bogu svojim djelovanjem u svijetu, po udjelu u Kristovoj kraljevskoj, proročkoj i svećeničkoj službi, koja ga čini prikladnim da vodi ljude k Bogu, da ih poučava istini Evanđelja i da ih suotkupljuje svojom molitvom i svojim okajanjem.

Kršćanin spreman služiti jest vođa, učitelj i svećenik svojoj braći ljudima, budući za njih drugi Krist, alter Christus, ili bolje, kako vam običavam govoriti, _ipse Christus¹¹⁹*_. Ali – naglašavam – radi se o tome da ne obavljamo osoban posao, da nemamo osobnih ambicija; radi se o tome da služimo Kristu, kako bi On djelovao; i da služimo također ljudima, jer Krist nije došao da bude služen, nego da služi: non venit ministrari, sed ministrare¹²⁰.

Služiti svim ljudima: kao polje svoga apostolata imamo sva stvorenja, svih rasa i svih društvenih položaja. Zato se, da bismo doprli do svih, najprije obraćamo – u svakoj sredini – intelektualcima, znajući da preko njih nužno prolazi svaki pokušaj prodiranja u društvo. Jer intelektualci su oni koji imaju cjelovit pogled, koji nadahnjuju svaki pokret koji ima čvrstoću, koji daju oblik i organizaciju kulturnom, tehničkom i umjetničkom razvoju ljudskoga društva.

Kćeri i sinovi moji: uporno sam vam govorio o potrebi da se odvojimo od svake zemaljske ambicije i da se ispunimo brigom – koja je neprestana zauzetost – da služimo. Uvjereni smo da ništa ne vrijedi, ništa nema čvrstoće, ništa nije vrijedno truda, uz to uzvišeno poslanje služenja Kristu, našem Gospodinu. Ali upravo zato što smo naučili prezirati pljesak ljudi i svako tašto traženje pozornosti, naša revnost za očuvanjem blaga poniznosti mora biti još pažljivija i tananija.

Jer izloženi smo vrlo suptilnoj opasnosti, gotovo neprimjetnoj zasjedi neprijatelja, koji što nas djelotvornijima vidi, to više udvostručuje svoje napore da nas prevari. Ta suptilna opasnost – uostalom uobičajena u dušama posvećenima radu za Boga – jest, djeco moja, neka vrsta skrivene oholosti, koja se rađa iz svijesti da smo oruđa čudesnih, božanskih stvari; tiho samodopadanje, kad vidimo čudesa koja se događaju po našem apostolatu: jer vidimo slijepe umove koji progledavaju; uzete volje koje se ponovno pokreću; kamena srca koja postaju od mesa, sposobna za nadnaravnu ljubav i ljudsku nježnost; savjesti prekrivene gubom, mrljama grijeha, koje postaju čiste; posve mrtve, istrunule duše – iam foetet, quatriduanus est enim¹²¹ – koje ponovno zadobivaju nadnaravni život.

I tolike svladane ljudske zapreke; tolika pobijeđena nerazumijevanja; tolike osvojene sredine: rad sve širi i raznolikiji, sve djelotvorniji… Sve to, djeco moja, može katkad biti prigoda za neopravdano – ali moguće – zadovoljstvo samima sobom. Moramo biti pozorni da se to ne dogodi; moramo imati vrlo istančanu savjest i odmah reagirati.

Ne smijemo ni na trenutak dopustiti nijednu misao oholosti zbog bilo koje naše službe Bogu: jer u tom istom trenutku prestali bismo biti nadnaravno djelotvorni. Bog ne želi svoje sluge umišljene, koji uživaju u samima sebi; želi ih, naprotiv, uvjerene u vlastitu nedostojnost i ispunjene svetim nastojanjem da ne smetaju djelu milosti: servite Domino in timore, et exsultate ei cum tremore; aprehendite disciplinam, nequando irascatur Dominus, et pereatis de via iusta¹²²; služite Gospodinu sa strahom – strahom koji je ljubav sina koji ne želi ožalostiti svoga Oca – i radujte se u Njemu s trepetom – s ganućem ljubavi, prevodim ja –: da se Gospodin jednom ne razgnjevi, pa da ne propadnete izvan pravoga puta i ne izgubite put.

Gledajte kako sveti Augustin tumači te riječi Pisma: Ne kaže: i ne dođite na put pravednosti, nego: ne propadnite skrećući s puta pravednosti. Što drugo time hoće, nego opomenuti – one koji idu stazom pravednosti – da služe Bogu sa strahom, to jest, da se ne uznose? Kao da im govori: nemojte se oholiti, nego budite ponizni. Na drugome mjestu kaže također: ne budite oholi, nego se priklonite poniznima (Rom_. XII, 16). Neka se, dakle, raduju u Gospodinu, ali s trepetom; ne dičeći se ničim, jer ništa nije naš urod; a tko se diči, neka se diči u Gospodinu (II_ Cor_. X, 17-18). Neka ne zalutaju s pravoga puta kojim su počeli napredovati, pripisujući samima sebi milost da njime hode_¹²³.

Prizor čudesa koja Bog čini po našim rukama mora biti prigoda da se ponizimo, da hvalimo Boga i priznamo da sve dolazi od Njega, a da mi nismo učinili drugo nego smetali ili, u najboljem slučaju, bili uboga oruđa u rukama Gospodinovim.

Moramo misliti na to da ima mnogo drugih duša koje su radile bolje nego svatko od nas, koje su se više žrtvovale i molile s većom ustrajnošću; ali da se Gospodin htio više poslužiti vama i mnome nego tim drugim osobama, kako bi se vidjelo da je On taj koji djeluje, kako bi se primijetilo da oruđa ne znače ništa ili znače vrlo malo.

Jer lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i ono neplemenito i prezreno u svijetu, i ono što nije ništa, da uništi ono što se čini najvećim, kako se nijedan smrtnik ne bi hvastao pred njegovim licem¹²⁴.

Stoga, kćeri i sinovi moji, kad vam se učini da ste mnogo radili u službi Gospodinovoj, ponavljajte riječi kojima nas je On sam poučio: servi inutiles sumus; quod debuimus facere, fecimus¹²⁵; sluge smo beskorisne: učinili smo samo ono što smo bili dužni učiniti.

Sažetak koji uvijek izvlačim na kraju dana, kada obavljam svoj ispit savjesti, jest pauper servus et humilis! I to onda kada ne moram reći: Josemaría, Gospodine, nije zadovoljan Josemaríjom. Ali, budući da je poniznost istina, mnogo je puta kada – kao što se i vama događa – pomislim: Gospodine, pa nisam se uopće sjetio sebe, mislio sam samo na Tebe i, radi Tebe, bavio sam se samo radom za druge! Tada duša nas kontemplativaca kliče s Apostolom: vivo autem iam non ego: vivit vero in me Christus¹²⁶; ne živim ja, nego u meni živi Krist.

Bez poniznosti ne možemo nikada djelotvorno služiti, jer nećemo osjećati potrebu da se s pouzdanjem prepustimo djelovanju milosti, nećemo imati neprestani poticaj da pribjegavamo Bogu kao svojoj jedinoj snazi. I nećemo od Gospodina postići milosti koje nam je pripravio, za naše posvećenje i posvećenje naših drugova: quoniam excelsus Dominus, et humilia respicit¹²⁷; jer uzvišen je Gospodin, i gleda na ono ponizno.

Djeco duše moje: znam da ćete se boriti kako biste bili ponizni; znam da ćete tako biti čudesno djelotvorni, jer ćete biti poslušna oruđa u rukama Božjim. I nosit ćete cijelome svijetu Kristovu sol i svjetlo, ponajprije primjerom svoga života: započnimo, dakle, nov život; učinimo od zemlje nebo i pokažimo tako poganima kolikih su velikih dobara lišeni. Jer kada vide naše uzorno vladanje, gledat će sam prizor kraljevstva nebeskoga¹²⁸.

Privest ću kraju ovaj dugi razgovor s vama. Poslužila su nam razmatranja koja smo učinili u Božjoj prisutnosti da još malo više shvatimo dubinu, i ljepotu, i staru novost poziva u Djelo. Nakon tolikih stoljeća, Gospodin se želi poslužiti nama kako bi svi kršćani napokon otkrili posvećujuću vrijednost običnoga života – profesionalnog rada – i djelotvornost apostolata nauka primjerom, prijateljstvom i povjerenjem.

Isus, naš Gospodin, želi da danas naviještamo na tisuću jezika – i s darom jezikâ, kako bi to svi znali primijeniti na vlastite živote –, u svim kutcima svijeta, tu poruku staru kao Evanđelje, i kao Evanđelje novu. Raduje nas u duši – to je kao još jedan dokaz, premda nam ne treba, evanđeoske srži našega puta – pronalaziti tragove te iste poruke u propovijedanju starih crkvenih otaca.

Više sam vam puta u ovome pismu navodio što kaže Zlatousti; poslušajte sada druge njegove riječi: ne kažem vam: nemojte se ženiti. Ne kažem vam: napustite grad i povucite se od građanskih poslova. Ne. Ostanite gdje jeste, ali živite krepost. Istinu govoreći, više bih želio da svojom krepošću blistaju oni koji žive usred gradova, nego oni koji su otišli živjeti u gore. Jer iz toga bi proizašlo neizmjerno dobro, budući da nitko ne užiže svjetiljku da je stavi pod varićak.

Zato bih želio – nastavlja sveti Ivan Zlatousti – da sve svjetiljke stoje na svijećnjacima, kako bi svjetlost bila veća. Zapalimo, dakle, oganj, i učinimo da se oni koji sjede u tminama oslobode zablude. I nemoj mi dolaziti s time: imam djecu, imam ženu, moram se brinuti za kuću i ne mogu ispuniti to što mi govoriš. Kad ničega od toga ne bi imao, a bio mlak, sve bi bilo izgubljeno; makar te sve to okruživalo, ako si gorljiv, živjet ćeš krepost.

Samo se jedno traži: velikodušno raspoloženje. Ako ga ima, ni dob, ni siromaštvo, ni bogatstvo, ni poslovi, niti išta drugo ne može biti zapreka kreposti. I doista, stari i mladi; oženjeni i očevi obitelji; obrtnici i vojnici već su ispunili sve što je Gospodin zapovjedio.

Mlad bijaše Daniel; Josip, rob; Akvila se bavio ručnim zanatom; prodavačica grimiza vodila je radionicu; jedan je bio tamničar; drugi satnik, kao Kornelije; drugi bolestan, kao Timotej; drugi odbjegli rob, kao Onezim, pa ipak, ništa od toga nikome od njih nije bilo zapreka, i svi su zablistali svojom krepošću: muškarci i žene, mladi i stari, robovi i slobodni, vojnici i civili¹²⁹.

Kako je jasan bio, onima koji su znali čitati u Evanđelju, taj opći poziv na svetost u običnom životu, u profesiji, bez napuštanja vlastite sredine! Pa ipak, stoljećima ga većina kršćana nije razumjela: nije se mogla dogoditi asketska pojava da mnogi tako traže svetost, ne izlazeći sa svoga mjesta, posvećujući profesiju i posvećujući se profesijom. I vrlo brzo, zato što se nije živio, nauk je bio zaboravljen; a teološko je promišljanje bilo zaokupljeno proučavanjem drugih asketskih pojava, koje odražavaju druge vidove Evanđelja.

Pobudivši ovih godina svoje Djelo, Gospodin je htio da se nikada više ne zanemari niti zaboravi istina da se svi moraju posvećivati, i da većini kršćana pripada posvećivati se u svijetu, u običnom radu. Zato, dok god bude ljudi na zemlji, postojat će Djelo. Uvijek će se događati ova pojava: da bude osoba svih profesija i zanimanja koje traže svetost u svome staležu, u toj svojoj profesiji ili u tom svom zanimanju, budući kontemplativne duše usred ulice.

Iz onoga što sam vam upravo rekao proizlazi, kćeri i sinovi moji, da za Djelo nikada neće biti problema prilagodbe svijetu; nikada se neće naći u potrebi da si postavlja problem osuvremenjivanja. Bog je svoje Djelo osuvremenio jednom zauvijek, davši mu ona svjetovna, laička obilježja koja sam vam iznio u ovome pismu. Neće nikada biti potrebe prilagođavati se svijetu, jer jesmo od svijeta; niti ćemo morati ići za ljudskim napretkom, jer mi smo – vi ste, djeco moja – ti koji, zajedno s ostalim ljudima koji žive u svijetu, ostvarujete taj napredak svojim običnim radom.

Budite vjerni, pomozite mi da budem vjeran i da znam čekati: bez žurbe, jer će – u svoje vrijeme – Gospodin, koji je htio svoje Djelo, dati da se iskristalizira pravni oblik, koji se zasad ne vidi, kako bi sveta Crkva priznala naš božanski način da joj služimo, u svijetu – usred ulice – s bistrom vodom i slobodnim zrakom, bez povlastica, čuvajući bit našega poziva: a da ne budemo redovnici, jer nas Gospodin ne želi kao redovnike.

Molite, molite mnogo: ne zaboravite da je molitva svemoguća. Sjetite se da je Isus rekao: quodcumque petieritis Patrem in nomine meo, hoc faciam¹³⁰; što god zamolite Oca u moje ime, ja ću to učiniti. I da qui coepit in vobis opus bonum, perficiet…¹³¹; onaj koji je započeo u vama dobro djelo, dovršit će ga. Iznio sam vam posve nadnaravne razloge koji me potiču da molim s vjerom i da čekam, umjesto da sada tražim službeno crkveno odobrenje, koje bi nosilo sigurnu opasnost da počne izobličavati naš božanski poziv, brkajući ga s pozivom redovnikâ. A to ne: jer moj Gospodin Isus tražit će od mene račun, i – također je sigurno – vi biste masovno dezertirali, i dobro biste učinili, ne dopuštajući da se čini nasilje nad vašim savjestima djece Božje u Djelu Božjem.

Budite stoga potpuno sigurni da će Djelo uvijek s božanskom djelotvornošću ispunjavati svoje poslanje; uvijek će odgovarati svrsi radi koje ga je Gospodin htio na zemlji; bit će s božanskom milošću – u sve vjekove – čudesno oruđe za slavu Božju: sit gloria Domini in saeculum!¹³².

Blagoslivlja vas od svega srca vaš Otac.

Madrid, 9. siječnja 1932.