10. Moliti bez prestanka

45. Što ćemo mi činiti danas, na dan kad ljudi slave blagdan Božića? Ponajprije sinovsku molitvu, koja nam divno ide od ruke, jer znamo da smo djeca Božja, vrlo ljubljena djeca Božja.

Ovo sveti Pavao kaže Korinćanima: «Si qua ergo in Christo nova creatura, vetera transierunt: ecce facta sunt omnia nova. Omnia autem ex Deo, qui nos reconciliavit sibi per Christum»¹. Ako je koji stvor u Kristu, već je izišlo van sve što je prljavo, sve što je staro, sve što prlja, sve što zadaje patnju. Odsada, uistinu nov život. Toliko smo mu puta to rekli, a čini se da smo ostali samo pri željama. Ali uvijek smo napredovali još malčice. A noćas će nam Gospodin, po svojoj Majci, poslati tolike nove milosti: da bismo rasli u ljubavi i u Božjem sinovstvu.

Moramo moliti Gospodina da znamo razlučiti ono što je na njegovu slavu od onoga što ga vrijeđa; da spoznamo što je na dobro stvorenja, a što na zlo; što će nas usrećiti, a što će nam oteti sreću, vječnu sreću i onu relativnu koju možemo postići na ovoj zemlji.

46. Galaćanima sveti Pavao kaže nešto vrlo lijepo o Božjem sinovstvu: «Misit Deus Filium suum…, ut adoptionem filiorum reciperemus»². Odasla Bog Sina svoga Isusa i učini da uzme obličje našega tijela, da bismo primili njegovo sinovstvo. Gledajte, djeco moja, gledajte kakvu zahvalnost moramo iskazati tomu našemu Bratu, koji nas je učinio djecom Očevom. Jeste li vidjeli onu svoju malu braću, ona sitna stvorenja, djecu vaših rođaka, koja trebaju sve i svakoga? Takvo je Dijete Isus. Dobro ga je tako promatrati, bespomoćna. Premda je Svemogući, premda je Bog, postao je Dijete nemoćno, nezaštićeno, kojemu je potrebna naša ljubav.

Ali u onoj hladnoj samoći, sa svojom Majkom i svetim Josipom, ono što Isus želi, ono što će ga ugrijati, jest naše srce. Zato iščupaj iz srca sve što smeta! Ti i ja, sine moj, pogledat ćemo sve ono što smeta u našemu srcu… Van! Ali uistinu. Sveti Ivan to ponavlja u prvom poglavlju: «Quotquot autem receperunt eum dedit eis potestatem filios Dei fieri»³. Dao nam je moć da postanemo djeca Božja. Bog je htio da budemo njegova djeca. Ništa ne izmišljam kad vam kažem da je Božje sinovstvo bitan dio našega duha: sve je u Svetom pismu. Istina je da u unutarnjoj povijesti Djela postoji jedan datum, jedan točno određen trenutak, u kojem je Bog htio da se osjetimo njegovom djecom, da u duh Opusa Dei ugradimo taj duh Božjega sinovstva. Saznat ćete to u svoje vrijeme. Bog je htio da, prvi put u povijesti Crkve, upravo Opus Dei bude onaj koji će to sinovstvo živjeti korporativno.

Molimo, dakle, molitvom djece i molitvom neprekidnom. «Oro coram te, hodie, nocte et die»⁴; molim pred tobom noću i danju. Niste li me toliko puta čuli govoriti: da smo kontemplativci, noću i danju, čak i dok spavamo; da je san dio molitve? Rekao je to Gospodin: «Oportet semper orare, et non deficere»⁵. Moramo moliti uvijek, uvijek. Moramo osjećati potrebu da se utječemo Bogu, nakon svakoga uspjeha i svakoga neuspjeha u unutarnjem životu. Osobito u tim slučajevima ponizno se vratimo i recimo Gospodinu: unatoč svemu, tvoj sam sin! Odigrajmo ulogu rasipnoga sina.

Kao što na drugome mjestu kaže Pismo: moleći uvijek, ne dugim usmenim molitvama⁶, nego misaonom molitvom bez buke riječi, bez vanjske geste. Gdje molimo? «In angulis platearum…»⁷. Kad hodamo ulicama i trgovima, moramo neprestano moliti. To je duh Djela.

47. A zašto moramo uvijek moliti? Gospodin nam to kaže po Jeremiji: «Orabitis me, et ego exaudiam vos»⁸. Kad god se utečete meni, kad god budete molili, Ja ću vas uslišati. «Exaudi, Domine, vocem meam»⁹. Ja ću pozorno slušati. Sam Krist Isus, koji je naš uzor, zaziva Oca. On, koji je bio najtješnje sjedinjen – nemoguće ga je odvojiti od Oca i od Duha Svetoga –, vidite li kako uzdiže srce k svome Ocu prije svakoga čuda? A kad se spremao izabrati prve učenike, proveo je noć u molitvi, «pernoctans in oratione»¹⁰.

Stoga moramo moliti, i moliti uvijek: to su dvije odluke ove noći. A kako ćemo moliti? Moliti sa zahvaljivanjem. Zahvalimo Bogu Ocu, zahvalimo Isusu, koji je postao dijete za naše grijehe; koji se prepustio, trpeći u Betlehemu i na Križu raširenih, ispruženih ruku, u stavu Vječnoga Svećenika. Meni se ne sviđa gledati prikaz Isusa Krista zgrčena na Križu, razdražena, kao bijesna. To nije to! Trpio je kao čovjek za naše grijehe i osjećao je sve boli: od bičevanja, od krunjenja trnjem, i od pljusaka, i od poruge… Ali na Križu je s dostojanstvom Vječnoga Svećenika, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja. Ondje se predaje, trpeći iz ljubavi. Zahvaljujem mu jer se po Njemu, s Njime i u Njemu ja mogu zvati sinom Božjim. To je druga točka koju treba razmotriti: zahvaljivanje, unatoč našim bijedama, unatoč našim grijesima.

A također i prošnja. Što moramo tražiti? Što dijete traži od svoga oca? Tata…, mjesec! Besmislene stvari. «Ištite i dat će vam se! Kucajte i otvorit će vam se!»¹¹. Što ne možemo tražiti od Boga? Od svojih roditelja tražili smo sve. Tražite mjesec i dat će vam ga; tražite od njega bez straha sve što želite. On će vam to uvijek dati, na ovaj ili onaj način. Tražite s pouzdanjem. «Quærite primum regnum Dei…»¹². Tražite najprije ono što je na slavu Božju i što je pravedno za duše, ono što ih sjedinjuje, što ih uzdiže, što ih čini braćom. I sve će nam ostalo On dodati!

Djeco moja, ja sam završio. Nisam rekao ništa svoje. Sve je u Svetom pismu: to je duh Isusa Krista, i On ga je htio za svoje Djelo.

Neka vam je sretna božićna Pasha, kako kažu u mome kraju. Bog vas blagoslovio. Sada, prije rastanka, dajem vam blagoslov.