12. Sveti Josip, naš Otac i Gospodin

49. Slavimo blagdan svetoga Josipa, našega Oca i Gospodina, čuvara i zaštitnika sveopće Crkve i ove obitelji kćeri i sinova Božjih koja je Opus Dei. Katkad pomislim da ste se možda zapitali: kako je moguće da pobožnost prema svetom Josipu ima u Djelu ovakav korijen, ovakvu dubinu, kad je to razmjerno nova pobožnost, budući da je na Zapadu počela cvasti negdje u XVI. stoljeću? Odgovorit ću vam, dakle, da su privrženost, pobožnost, štovanje svetoga Josipa posljedica našega kontemplativnog života. Jer svi smo u Djelu dužni mnogo se ophoditi s Isusom i s Presvetom Djevicom; a ne može se prisno ophoditi s Gospodinom i s njegovom Majkom, našom blaženom Majkom, ako nismo vrlo bliski sa svetim Patrijarhom, koji je bio glava Nazaretske Obitelji.

S druge strane, djeco, Crkva nam ga je, s pravom, predložila kao zaštitnika unutarnjega života. Tko ima više unutarnjega života od Josipa? Koje je stvorenje imalo prisnije ophođenje s Isusom i s Marijom? Tko je ponizniji od Josipa, koji prolazi posve nezapažen?

50. Prije nekoliko dana, čitajući na misi odlomak iz Knjige o Kraljevima, došla mi je na um i u srce misao o jednostavnosti koju Gospodin od nas traži u ovom životu, a to je ona ista koju je živio Josip. Kad Naaman, onaj sirijski vojskovođa, napokon odlazi k Elizeju da bude izliječen od svoje gube, prorok od njega traži jednostavnu stvar: «Idi i okupaj se sedam puta u Jordanu i tijelo će ti opet biti čisto»¹. Onaj oholi čovjek misli: zar rijeke moje zemlje nemaju tako dobru vodu kao ove u Elizejevoj zemlji? Zar sam se zato ja micao iz Damaska? Očekivao je nešto upadljivo, izvanredno. A ne! Nečist si; idi i okupaj se, kaže mu prorok. Ne samo jednom, nego više puta: sedam. Ja mislim da je to kao neka predslika sakramenata.

Sve me to podsjetilo na jednostavan, skrovit život Josipa, koji ne čini ništa drugo nego obične stvari. Sveti Josip prolazi posve nezapažen. Sveto pismo jedva da nam govori o njemu. Ali pokazuje nam ga kako obavlja posao glave obitelji.

Zato također, ako je sveti Josip zaštitnik našega unutarnjeg života, ako je poticaj našemu kontemplativnom hodu, ako je ophođenje s njim dobro za sve sinove i kćeri Božje u njegovu Opusu Dei; onima koji u Djelu imaju službu upravljanja sveti Josip mi se čini izvrsnim primjerom. Nastupa samo kad je potrebno, a tada to čini s jakošću i bez nasilja. Takav je Josip.

Neka vas, dakle, ne čudi što misa njegova blagdana počinje riječima: «Iustus ut palma florebit»². Tako je procvala Josipova svetost. «Sicut cedrus Lybani multiplicabitur»³. Mislim na vas. Svatko je u Opusu Dei poput velikoga oca ili majke obitelji, i nosi brigu za tolike i tolike duše u svijetu. Kad svojim mladim kćerima ili sinovima objašnjavam da se, u radu svetoga Rafaela, trebaju osobito ophoditi s tri, četiri ili pet prijatelja; da će se od tih prijatelja možda samo dvojica uklopiti, ali da će poslije svaki od njih dovesti još tri ili četiri, po jednoga za svaki prst, što je to nego cvasti kao pravednik i množiti se kao cedrovi libanonski?

«Plantatus in domo Domini: in atriis domus Dei nostri»⁴. Kao Josip, sva su moja djeca sigurna, s dušom unutar doma Gospodnjega. I to živeći usred ulice, usred poslova ovoga svijeta, osjećajući brige svojih kolega, ostalih građana, nama jednakih.

Nije čudno što liturgija Crkve primjenjuje na svetoga Patrijarha ove riječi iz Knjige Mudrosti: «Dilectus Deo et hominibus, cuius memoria in benedictione est»⁵. Kaže nam da ga Gospodin ljubi, i stavlja nam ga za uzor. I poziva nas također da mi, dobra djeca Božja – premda smo jadni ljudi, kakav sam i ja –, blagoslivljamo ovoga svetog, čudesnog, mladog čovjeka, koji je Zaručnik Marijin. Isklesali su mi ga kao starca, na jednom reljefu u Očevu oratoriju. A ne! Dao sam ga naslikati mladim, kako ga ja zamišljam, na drugim mjestima; možda s nekoliko godina više od Djevice, ali mladim, snažnim, u punini dobi. U tom klasičnom načinu prikazivanja svetoga Josipa kao starca krije se misao – odveć ljudska – da mladoj osobi nije lako živjeti krepost čistoće. Nije istina. Kršćanski ga puk naziva Patrijarhom, ali ja ga vidim ovako: mlada srcem i tijelom, a stara u krepostima; i zato mlada i dušom.

«Glorificavit illum in conspectu regum, et iussit illi coram populo suo, et ostendit illi gloriam suam»⁶. Ne zaboravimo to: Gospodin ga želi proslaviti. A mi smo ga uveli u samu nutrinu svojega doma, učinivši ga i Patrijarhom naše kuće. Zato je najsvečaniji i najprisniji blagdan naše obitelji, onaj na koji se okupljamo svi članovi Djela moleći Isusa, našega Spasitelja, da pošalje radnike u žetvu svoju, posebno posvećen Zaručniku Marijinu. Tada je i posrednik; tada je gospodar kuće; tada počivamo u njegovoj razboritosti, u njegovoj čistoći, u njegovoj nježnosti, u njegovoj moći. Kako da ne bude moćan, naš Otac i Gospodin sveti Josip?

51. Koliko sam se puta ganuo čitajući onu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima da je izmole prije mise! «O felicem virum, beatum Ioseph, cui datum est, Deum, quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt…». Niste li osjetili kao neku zavist prema Apostolima i učenicima, koji su se tako izbliza ophodili s Isusom Kristom? A zatim, niste li osjetili kao neki stid, jer biste možda – i bez možda: ja sam siguran, s obzirom na svoju slabost – bili među onima koji su se izvlačili, koji su kukavički bježali i nisu ostajali uz Isusa na Križu?

«…quem multi reges voluerunt videre et non viderunt, audire et non audierunt; non solum videre et audire, sed portare, deosculari, vestire et custodire!». Ne mogu vam to sakriti. Katkad, kad sam sâm i osjećam svoje bijede, uzmem u naručje kip Djeteta Isusa, i ljubim ga i plešem s njim… Nije me stid da vam to kažem. Kad bismo imali Isusa u svom naručju, što bismo činili? Jeste li imali mlađu braću, dosta mlađu od vas? Ja jesam. I uzimao sam ga u naručje i ljuljao ga. Što bih tek učinio s Isusom?

«Ora pro nobis, beate Ioseph»⁷. Jasno da moramo tako reći! «Ut digni efficiamur promissionibus Christi». Sveti Josipe, nauči nas ljubiti svoga Sina, našega Otkupitelja, Bogočovjeka! Moli za nas, sveti Josipe!

I nastavljamo razmatrati, djeco moja, ovu molitvu koju Crkva predlaže svećenicima prije slavljenja svete Žrtve.

«Deus, qui dedisti nobis regale sacerdotium…»⁸. Za sve je kršćane svećeništvo kraljevsko, osobito za one koje je Bog pozvao u svoje Djelo: svi imamo svećeničku dušu. «Præsta, quæsumus; ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine…». Jeste li vidjeli kakva čovjeka vjere? Jeste li vidjeli kako se divio svojoj Zaručnici, kako vjeruje da u njoj ne može biti ljage, i kako prima Božja nadahnuća, božansku jasnoću, u onoj tami, strašnoj za besprijekorna čovjeka? Kako je poslušan! «Uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat»⁹, zapovijeda mu božanski glasnik. I on to čini. Vjeruje u djelo Duha Svetoga! Vjeruje u onoga Isusa, koji je Otkupitelj obećan po Prorocima, kojega su kroz naraštaje i naraštaje očekivali svi koji su pripadali Narodu Božjemu: Patrijarsi, Kraljevi…

«…ut, sicut beatus Ioseph unigenitum Filium tuum, natum ex Maria Virgine, suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi, djeco moja – svi, svjetovnjaci i svećenici –, nosimo Boga – Isusa – u duši, u središtu cijeloga svog života, s Ocem i s Duhom Svetim, dajući nadnaravnu vrijednost svim svojim djelima. Dodirujemo ga rukama, toliko puta!

«…suis manibus reverenter tractare meruit et portare…». Mi to ne zaslužujemo. Samo po njegovu milosrđu, samo po njegovoj dobroti, samo po njegovoj beskrajnoj ljubavi nosimo ga sa sobom i nositelji smo Krista.

«…ita nos facias cum cordis munditia…»¹⁰. Takvi, takvi On želi da budemo: čista srca. «Et operis innocentia – nedužnost djela jest ispravna nakana – tuis sanctis altaribus deservire». Služiti mu ne samo na oltaru, nego u cijelome svijetu, koji je za nas oltar. Sva se ljudska djela čine kao na oltaru, i svaki od vas, u onom jedinstvu kontemplativnih duša koje je vaš dan, na neki način govori svoju misu, koja traje dvadeset četiri sata, u očekivanju sljedeće mise, koja će trajati još dvadeset četiri sata, i tako do kraja našega života.

«…Ut sacrosantum Filii tui corpus et sanguinem hodie digne sumamus, et in futuro sæculo præmium habere mereamur æternum»¹¹. Djeco moja: očinske pouke, ove Josipove; čudesne pouke. Možda ćete uskliknuti, kao što kažem ja sa svojim tužnim iskustvom: ništa ne mogu, ništa nemam, ništa nisam. Ali sin sam Božji i Gospodin nam navješćuje, po psalmistu, da nas ispunja blagoslovima punim ljubavi: «Prævenisti eum in benedictionibus dulcedinis»¹², da nam unaprijed pripravlja naš put – opći put Djela i, unutar njega, vlastitu stazu svakoga pojedinca –, učvršćujući nas na putu Isusovu, i Marijinu, i Josipovu.

Ako budete vjerni, djeco, moći će se o vama reći ono što liturgija tvrdi o svetom Josipu, svetom Patrijarhu: «Posuisti in capite eius coronam de lapide pretioso»¹³. Kako me žalosti vidjeti likove Svetaca bez aureole! Poklonili su mi – i ganuo sam se – dva mala kipa moje prijateljice svete Katarine, one nesputana jezika, one znanosti Božje, one iskrenosti. I odmah sam rekao da im stave aureolu; krunu koja neće biti od lapide pretioso, ali će lijepo izgledati kao zlato. Samo izgled, kao i ljudi.

52. Gledajte: što čini Josip, s Marijom i s Isusom, da bi slijedio zapovijed Očevu, poticaj Duha Svetoga? Predaje mu cijelo svoje biće, stavlja mu u službu svoj radnički život. Josip, koji je stvorenje, hrani Stvoritelja; on, koji je siromašan obrtnik, posvećuje svoj profesionalni rad, nešto što su kršćani stoljećima bili zaboravili, a na što je Opus Dei došao podsjetiti. Daje mu svoj život, predaje mu ljubav svoga srca i nježnost svoje skrbi, pruža mu snagu svojih ruku, daje mu… sve što jest i što može: običan profesionalni rad, svojstven njegovu položaju.

«Beatus vir qui timet Dominum»¹⁴. Blago čovjeku koji se boji Gospodina, blago stvorenju koje ljubi Gospodina i izbjegava ga ražalostiti. To je timor Domini, jedini strah koji ja razumijem i osjećam. «Beatus vir qui timet Dominum; in mandatis eius cupit nimis»¹⁵. Blago duši koja ima ambiciju, želju vršiti božanske zapovijedi. Taj nemir uvijek ostaje. Ako se katkad pojavi kolebanje, jer razum ne vidi jasno, ili jer se naše strasti dižu kao zmije otrovnice, to je trenutak da kažemo: Bože moj, želim ti služiti, hoću ti služiti, gladan sam ljubiti te svom čistoćom srca svoga!

Što će nam onda nedostajati? Ništa! «Gloria et divitiæ erunt in domo eius»¹⁶. Ne tražimo zemaljsku slavu: bit će to nebeska slava. Sva sredstva – a to su bogatstva zemlje – moraju nam služiti da postanemo sveti, i da posvećujemo rad, i da radom posvećujemo druge. A u našem će srcu uvijek biti velik spokoj. «Et iustitia eius», pravda Božja, logika Božja, «manet in sæculum sæculi»¹⁷, ostat će u vijeke vjekova, ako je grijehom ne izbacimo iz svoga života. Ta pravda Božja, ta svetost koju je On stavio u našu dušu, zahtijeva – uvijek s radošću i s mirom – osobnu unutarnju borbu u kojoj nema buke ni halabuke: to je nešto snažnije, nešto posve naše, što se ne gubi osim ako se ne slomimo, osim ako to ne razbijemo kao da je glineni vrč. Da se to popravi, tu su Norme, tu je ispovijed i bratski razgovor s direktorom. I ponovno mir, radost! I opet osjećajmo veću želju da vršimo zapovijedi Gospodnje, veću dobru ambiciju da služimo Bogu i, po Njemu, svim stvorenjima!

53.«Cum esset desponsata Mater Iesu Maria Ioseph…: njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom»¹⁸. To je kao kamen kušnje divne svetosti ovoga savršenog čovjeka, Josipa. «Ioseph autem, vir eius, cum esset iustus et nollet eam traducere…»¹⁹; a Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti… Ne, nije mogao po savjesti. Trpi. Zna da je njegova zaručnica neokaljana, da je duša bez ljage, i ne razumije čudo koje se u njoj zbilo. Zato, «voluit occulte dimittere eam, naumi da je potajice napusti»²⁰. Koleba se, ne zna što učiniti, ali rješava to na najčišći način.

«Hæc autem eo cogitante…». Dok o tome razmišlja, dolazi mu svjetlo Božje. Gospodin nas nikada neće iznevjeriti, djeco, imajte pouzdanja! «Ecce, Angelus Domini apparuit in somnis… Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga»²¹. On je prvi čovjek koji prima ovu božansku objavu stvarnosti Otkupljenja, koje se već ostvarivalo. «Pariet autem filium, et vocabis nomen eius Iesum… Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih»²². I Josip ostaje spokojan, smiren, pun mira.

Djeco moja: ne zaslužuje li ovaj čovjek svu našu ljubav, svu našu zahvalnost? Nije li primjer vjere i jakosti? Nije li uzor čistoće duše i tijela? Nije li naš Otac i Gospodin? Ocem i Gospodinom nazivam ga ja već toliko godina, i tako ga vi nazivate po cijelome svijetu.

Gledajte. Meni, a mislim i vama, veliku utjehu daje ova druga molitva koju nam sveta Crkva predlaže da je izmolimo poslije mise: virginum custos et pater… Zašto to ne razumiju oni nesretnici, koji ne žele čistim očima gledati ni čistoću ni svetu ljubav naših roditelja; one osobe kojima ne ide u glavu da slabo stvorenje može cijelo svoje biće – tijelo i dušu – sačuvati za Boga? Ako smo slabi, Bog će pridodati svoju snagu. Ja sam vrlo slab, ali Gospodin će mi dati svu svoju jakost.

«Virginum custos et pater, sancte Ioseph, cuius fideli custodiæ ipsa Innocentia Christus Iesus et Virgo virginum Maria commissa fuit…». Blaženi Josipe, čuvaru i oče djevica, čijoj je najvjernijoj skrbi bila povjerena sama Nedužnost, Isus Krist, i Djevica nad djevicama, Marija. Može li postojati svećenik, istinski kršćanska duša, koja ovo pročita i ne gane se? Sva moja djeca, koja imaju svećeničku dušu, raspalit će se u pobožnosti, u pouzdanju, u klicanju, u privrženosti Josipu, našemu Ocu i Gospodinu.

«Te per hoc utrumque carissimum pignus Iesum et Mariam obsecro et obtestor, ut me, ab omni immunditia præservatum, mente incontaminata, puro corde et casto corpore Iesu et Mariæ semper facias castissime famulari». Molimo te, po Isusu i po Mariji, koje si primio kao zalog, da nas sačuvaš od svake nečistoće i da nam dadeš da – neokaljana duha, čista srca i čedna tijela – uvijek služimo Isusu i Mariji.

Djeco moja: razmatrali smo zajedno kako je veliko čudo da se u Djelu, od početka, živjela ova povezanost sa svetim Patrijarhom. On je naš glavni zaštitnik, a ujedno i glava naše obitelji: jer ga molimo da pošalje više djece u Djelo, jer se na ovaj dan vežemo sponama ljubavi i običavamo obnavljati svoje predanje, stavljajući u ruke Josipa i Marije svoju povezanost s Opusom Dei.